Trudovi i Pak-meni kulture

Piše: Bratislav Bato Medojević  04. 07. 2015.

U Skupšti se izglasao neustavan zakon kojim će majke koje imaju troje djece i 25 godina radnog staža doživotno primati državnu naknadu od 70 posto ličnog dohodka. I neka, žene su važni nosioci kulture, ali i izborne volje građana, koje kao i mnoge zavisne osobe možete i sa lažnim nadama lako privoljeti sebi.

Ljudi prvo pomisle da je to bio neki zalutali predlog Roma, ali nije. Predložila ga je Liberalna stranka koja se šlepa na izborima kao neko istureno odeljenje bivšeg  LSCG, sa čijim članstvom nema nikakve veze, već sa svojim šarmom traže šansu kao neki rezervni igrač i istureni ogranak DPS-a. Ali śetiše se da su majke veliko izborno tijelo kome niko od stranaka ne smije da se zamjera, pa zakon simulto prođe glasanje, koje će pred sudom biti oboreno.

Pošto su nam oči uprte u Evropu, molim vas, hajde da finansiramo majke iz okruženja i one iz Evrope, pa da im damo i državljanstvo, pod uslovom da izlaze i na naše izbore. Kao penzioneri i primaoci socijale, bile bi osnovni faktor stabilnosti naše Vlade.

Tako je, sa lažnom nadom da se nešto važno dešava u domaćem kulturnom stvaralaštvu, proradila i „Jugooceanija“ koja je pogubila cijelu svoju prekookeansku flotu. U nekad velelepno zdanje ovog potopljenog giganta, nastanila se likovna kolonija koju je osmislio Petar Ćuković, a koju finansira Vlada od novca za domaće kulturno stvaralaštvo. Četrdesetak  prostora za grafite će se dodijeliti strancima (vjerovatno, poput O. Kulika* iz Rusije, koji je zastupao Crnu Goru u Veneciji 2011.), a dvadesetak domaćim partijskim izvođačima radova. Oni će oslikavati ovu zgradu spolja i iznutra, jer kako kaže Ćuković u svom opravdanju za ovaj čin: „to se radi svuđe u svijetu“. Konkretno „šta“ i „zbog čega“ meni je ostalo nejasno, (jer grafita ima svuđe po gradu). Pogotovu što nema izvora finansiranja ni za ozbilje izložbe naših likovnih stvaralaca, ni dnevnica kad đe izlažu, niti pomoći mladim umjetnicima da krenu u ozbiljnije stvaralaštvo, izvan profanosti na koju ih je dovela borba za golu egzistenciju, (jer je naše Ministarstvo kulture izašlo iz svojih indirencija i prešlo u atar Ministarstva za vanjske poslove, što se vidi u zadnjem sufinansiranju likovnog stvaralaštva). Status istaknutog kulturnog radnika imaju ćutolozi, bliski partijski prijatelji ministra koje dotira Vlada, pa ti progovori i kritikuj. Galerije zjape prazne, u kojima činovnici, lojalni partiji, primaju plate na ime kulture a kulture nema. Pardon, ima! Raznose je „državni“ namještenici (vjerovatno sa Pišča ) po svijetu.  (U nižerazrednom dokumentarnom filmu “Do Nothing” koji je pravljen po ideji P. Ćukovića i državnog novca, dvanaest ljudi sjedi na Pišču, visoravni u Pivi i “ne radi ništa”, što je Ćuković objasnio kao (bukvaolog) početak svake umjetnosti – kako je prenio portal Vijesti.) Novca ima za strane umjetnike i njin rezidencijalni boravak kod nas, a mi naše podobne umjetnike šaljemo u svijet, opet o našem trošku, (a Pišče je sve prisutnije u kulturi  i stvaralaštvu po cijeloj Crnoj Gori). Ovakvih pravila nema ni Amerika, samo postoje kod nas.

Nemamo nikakvih ni sponzora osim države koja sponzoriše samo svoje namještenike, i nametljive „pametne“ pojedince koje ni najveće budale u svijetu ne bi finansirala ni za groš.  Što bi rekao jedan „neovarvar“: „Nema lošeg projekta, već nema dovoljno velike budale da ga finansira.“

Naš je Petar Ćuković, kao bivši direktor Muzeja Crne Gore, otišao u Beograd sa luksuznim službenim automobilom (BMW), i vratio se bez njega avionom, jer, kaoko je rekao, neko mu ga je ukrao. Sada radi u Centru savremene umjetnosti, đe promoviše plagijate i kič. U tome se oprobao na više izložbi.

Ono što sam slučajno uspio viđeti, u kratkom izvještaju državne televizije, prostor uprave nekadašnje „Jugooceanije“ se oslikava. Na jednom zidu je naslikan „Pak-men“ (Pakman), crna ikonica lika sa video igrica koja ove godine slavi 35 rođendan. Dvodimenzionalan lik koji proždire sve oko sebe, zloća poput Gargamela iz crtanih filmova za đecu, koji uništava dobronamjerne štrumfove. Prosto stilizovan lik tog brzopoteznog žderača asocira na crnu mrtvačku glavu/lobanju sa grimasom gnjeva. Od takvog vida subkulture Petar nikako da se oslobodi. Upravo, prije dvadesetak godina, nahvalio je i otvorio jednom umjetniku, koji je izlagao u Galeriji Centar, izložbu crnih zastava sa mrtvačkim lobanjama, kao kakav modni trend u modernoj umjetnosti, dok je buktio krvavi rat u Bosni. Ovaj put, njegov „Pak-men“ me više asocirao na pokrovitelje uništitelja „Jugooceanije“, a manje na blagu ironiju tupave banalnosti lika sa video igreca u praznom prostoru. I još za tu glupost debelo platila država. Koliko li košta cijeli projekat, i od čijeg novca? Da li onih mladih umjetnika koji se nikad neće ostvariti, dok je puste pameti i ovakve „umjetnosti“.

„Jugoocenije“ odavno nema, pa ni vrijednih projekata od kulture koje bi finansirala za dobro Crne Gore. Čije je sada vlasništvo ta očuvana i nekad luksuzna zgrada? Ona nije oronula, zastarjela i nepodesna hala neke fabrike da se nije mogla prilagoditi drugoj namjeni ili prodati nekom velikom privredniku, kad nam je sve na doboš. ( A ko nije za doboš, nije ni patriota, kako nas uvjeravaju državni tajkuni, jer naša Vlada najviše voli u njega da lupa. Jer kad zalupa, onda pare same padaju sa neba, makar neko vrijeme, kao toalet papiri iz nužnika sa Pišća, kako nas uvjerava ministar Gvozdenović u ulozi Napoleona u iskonstruisanoj borbenoj kampanji protiv SDP-a.)  Može biti i fakultet za ugostiteljstvo, kad već hoćemo da sve crnogorce i mentalno preobratimo u konobare, pošto su već postali servilni vlastima. Ugostiteljstvo i birokratija su postale jedine dvije grane „privrede“, pa volj’ ti jedno, volj’ ti drugo. Nije da se nema izbora.

Najvećim dijelom u našim muzejima su izloženi eksponenti iz ratova, posebno NOB-a. Ipak, niko se ne zapita šta je obilježilo našu kulturu u poslednjih 25 godina, jer su se stekli svi uslovi da se na tu temu formira i muzej, što bi Skupština trebala da verifikuje. U tom muzeju bi se nalazili eksponenti iz naših bivših, propalih fabrika čiste industrije: građevinske mašine, frižideri, solarne ćelije, avio sjedišta za katapultiranje, obuća, hemijski proizvodi za higijenu, tekstili i odjevni predmeti... Jer zbog budućih generacija, koje treba da rastu bez kompleksa niže vrijednosti (jer misle da ne umijemo ni so izvući iz mora), trebamo sačuvati sve od zaborava, a što je utemeljeno ne samo u činjenicama već i otjelotvoreno u predmetima, koje smo i izvozili. (Statistički gledano, jedan prekookeanski brod dolazio je na 15 000 stanovnika CG, pa uporedbe radi, bilo bi dobro pitanje: koliko se njih odnosilo na žitelje Podgorice?) Takvih muzeja nacionalnog razvoja industrije i kulture ima svuđe po svijetu, a poslvni objekat nekadašnje „Jugooceanije“ je za tako nešto dobro rešenje. (Uostalom i prva crnogorska elektrana na Cetinju je pretvorena u muzejski eksponent.) Takva pažnja države bi ohrabrila mnoge privrednike da počnu razmišljati kao proizvođači industrijskih proizvoda za opšte dobro i razvoj Crne Gore.

Takve muzeje i galerije ne bi mimoišla nijedna đačka ekskurzija.

Mi smo skloni zaboravu, tako da zaboravljamo i kakvi smo bili prije 30 godina. Jer, nekad nam ni činjenice ne predstavljaju realnost u najvišim društvenim sferama. Mnogim medijima one smetaju, jer ih izostavljaju, pa me ne bi začudilo ni neko novo fantastično naučno otkriće da je nekad umjesto Crne Gore postojala Atlantida, koja je zbog unutrašnjih problema u zemlju propala.

EU je za racionalno ponašanje koje kuca na naša vrata. Takvog gosta mi prepznajemo ali vrata iz straha potpuno ne ovaramo, jer su naši moćnici naučili da tjeraju po svome. Tako su neki mediji pronijeli čaršijom vijest da se evropski izaslanik M. Drobnič miješa u unutrašnje političke događaje. Navodno, predlaže opoziciji da je vodi R. Krivokapić. Tako je proradila strast, sujeta i rivalstvo i kod nekih opozicionara koji trče pred rudu. Ipak, agresivnom propagandom protiv koalicionog partnera, DPS je  (poput Amfilohija) otkrila strah od postojeće realnosti koja je može skloniti sa vlasti, pa personalno i na R. Krivokapića  očajnički šalje drvlje i kamenje sa svojih agitacionih madija, jer kredibilitet lava u kavezu želi da ugrozi prije nego li krene u slobodu. (Personalno i na nivou stranke DPS za to nema kapacitet, već svoj kredibilitet vraća u gore stanje od onog iz 1998. godine, kada su sa SDP-om sklopili koaliciju koja im je donijela prosperitet, na unutrašnjem i vanjskom planu.)

Istina je, da je R. Krivokapić iznevjerio očekivanja i opozicionera i vladajućih, ali je on, bez obzira na teške okolnosti u kojima se nalazi, jedina sigurnost u postojećem sistemu i vladavini prava, koja je sačuvala mnoge važne državne resurse od daljeg otuđivanja na štetu države. Ali, koji, ako se postavi na čelu opozicije, može potpuno ugroziti vladajuću stranku na sledećim izborima, i povući za sobom sve iskrene suvereniste koji su DPS-u davali svoj glas. Evropa u njega ima povjerenja. Podržala bi ga jer je evropski orjentisan i daje sigurnost za pravni sistem protivan eskalaciji šovinističkog varvarizma i sadizma koji je na Balkanu najopasniji za stabilnost države i multietički sklad društva.

*Olega Kulika je P. Ćuković  doveo 2013. kao gosta na FIAT u Podgorici, pod sloganom “Montenegro Art Guerilla”, kada je promovisao dokumentarni film “Do Nothing”. Kulik nam je tada objasnio rad svog mentalnog sklopa: “Pošao sam i putovao po Istoku, živio u manastirima, mnogo meditirao, i jedan moj učitelj mi je kazao da ja hoću da odem iz ovog života i da ja ne tražim boga nego se od njega sklanjam. Vrati se kući i gledaj u mašinu za pranje veša, rekao mi je. I time se sada bavim. Sjedim i gledam bubanj sa vešom kako se vrti i sa time komuniciram. To je moj novi period u umjetnosti. I to traje već tri i po godine. Tačno onoliko koliko je godina mojoj ćerki”.  

Sve je to saznao širi auditorij sa Portala Vijesti. Ali i uvjerljivije izjave ovog Petrovog borca protiv kulture, (sa iskustvima iz Pišča): “To je bila čista molitva. Ja sam već nekoliko godina bio na planinama i uopšte nisam mislio o savremenoj umjetnosti, to je bila sitnica. Jednom sam sjedio u manastiru i razmišljao kako su tamo veoma interesantni toaleti. Tamo postoji rupa i govno odlazi negdje u propast. A ukoliko je bilo papira onda je papir letio po nebu. To je bilo veoma lijepo. I jednom sam sjedio i mislio kako bi bilo lijepo postaviti takvu liturgiju gdje bi note letjele kao taj papir. Kada sjediš u takvom manastiru shvataš da su sve misli materijalne. U tom trenutku mi je pozvonio telefon i direktor teatra Šatle me je pitao da li hoću da postavim liturgiju. To je jedino što sam zaista želio da uradim”, rekao je Kulik povodom obilježavanja 400 godina od Monteverdijeve opere u Parizu.