OPET, između Vaterloa i Golgote

Piše: Bratislav Bato Medojević,  18. 07. 2015.

Javna scena kulturnog života u Podgorici je gotovo zamrla, kao i gradske fontane. U glavnom gradu koji okuplja trećinu stanovništva zemlje, ovog vrelog ljeta (između vatre i gašenja, kakvo se ne pamti), nije bilo značajnijih likovnih izložbi ni koncerata. Najviše su razočarani oni građani, koji su godišnji odmor, zbog nestašice novca, morali provesti kod kuće.

Muzički centar se još nije izgradio, ali to nije smetnja da se koncerti klasične muzike ne organizuju na otvorenom sa populacijom školovanih muzičara koji žive u ovom gradu, kao što to ljeti biva u mnogim gradovima Evrope, poput onih Kalemegdanskih večeri koja su nekad bila organizovana u Beogradu. To bi gradske vlasti trebalo da shvate kao svojom dužnošću, prema muzičkim talentima i građanima. Ali i u medijima je, odavno, kulturni blok vijesti zamijenjen drugim sadržajima koji opovrgavaju kulturu življenja, najčešće sa izvještajima o povećanoj delikvenciji mladih, kriminalnim aktivnostima i požarima koji su u Podgorici sve učestaliji. Dakle, opšte ljudske aktivnosi nalaze svoje preusmjerenje u dekadentnosti agresije usled nedostatka kvalitetnih kulturnih i sportskih sadržaja u gradu.  

I otkud toliki požari čiji su počinitelji uvijek nepoznati? A ostaju nepoznati ne samo zbog male kazne,ili što nema dovoljan broj čuvara, već zbog toga što ne postoji nikakva nagrada za prijavljivanje takvih počinioca štete. A nagrada za prijavljivanje lica, sa takvim agresivnim radnjama na društvena dobra, bi više zaboljela počinitelja štete nego li kazna koju mora izvršiti. (Povod za štetu, počinjenu iz nezadovoljstva, kao protest prema institucijama sistema, bio bi u potpunosti obesmišljen.) Time bi se proširila svijest o značaju očuvanja životne sredine jer bi se i građanima dala važna uloga u tome, pa bi njenih dobrovoljnih čuvara bilo na svakom koraku. Nagrade odobrovoljavaju ljude ka većem angažovanju čime bi se štete uveliko otklonile, koje vremenom postaju nenadoknadive.

I otkud nam ti rušilački nagoni za devastacijom prostora, sa vatrom, na javnim površinama, koji se mogu smatrati i terorističkim aktom nad društvenom svojinom? Pojedinci izazivaju vatrenu stihiju, (koja prijeti da ugrozi i teško stečene ljuske domove), se kolektivno gasi, uz velike napore i otežane okolnosti. I dok desetine tupavih osoba, dnevno, sa lakoćom pale vatre na tuđu štetu, stotine savjesnih ih mukotrpno gasi, a hiljade njih strepi od izazivanja opšte opasnosti od požara.

Drveće u gradu ima sasvim drugačiju svrhu od onih na selu. Seljak ne posmatra drvo sa estetske strane, kao građanin, već ga smatra korovom ukoliko mu nije od ekonomske važnosti: ne rađa neki jestivi plod, ili nije za ogrev i nema tehničke kvalitete za izradu predmeta. Ukoliko nije proširio svoju svijest dalje od toga, on će i čitavu šumu zapaliti radi sitne koristi koja bi njegovom stadu ovaca i koza obezbijedila bolju ispašu u sledećoj godini, a sagorjelo granje i stabla prodati kao biološki otpad. Sa tako izgrađenim ponašanjem neki dolaze u grad na doškolovavanje, ili boljeg života. U gradu ga „beskorisno“ drveće u parku podsjeća na selo od kojeg je pobjegao, pa ni prema njemu nema obzira. Svoju snagu će lako isprobati na nekoj, tek zasađenoj, stabljici drveta. Sirovu energiju koju je koristio za cijepanje drva i druge djelatnosti, obruši će i na klupu u parku, a sa cigaretom koju je zapalio u dosadi iskoristiće i za potpalu suve trave i lišća u neposrednoj blizini (ukoliko primijeti da nema nikog), radi uveseljavanja svoje ličnosti opterećene zavišću, koja u dokolici poprima problematično neurotična svojstva, zbog nesnalaženja u gradu, koje ga gura ka potištenosti i nezadovoljstvu, jer svoj problem ne nalazi u sebi već u novoj sredini koju okrivljuje za sve. Tako postaje vječiti stranac u kultivisanom društvu, sa neodgovornim ponašanjem koje izgleda kao vapaj za prošlim vremenima. (Ali zbog slične svijesti nijesu u funkciji ni sve fontane u gradu, niti se kvalitetno održava zelenilo, sportski tereni za rekreaciju, trotoari, i mnogi drugi nemari .) A kultivisano društvo može biti i uređeno selo, kakva su po Evropi, u kojoj ima država đe većinski dio stanovništva stalno boravi na selu, i koji žive sa više povoljnosti u životu i prednosti u radu od onih u gradu, pa izvoze i cvijeće.  

Veliku zaostalost kulture, kao naš problem, ne treba tražiti samo kod nekih žitelja sela, već i u ukupnoj infrastrukturi jedne zemlje, jer seljak svoju svijest ne može promijeniti samim dolaskom u grad, ako se prethodno niko nije potrudio da ga uputi na bilo kakve uzore humanog ponašanja savremenog društva prema životnoj sredini, što je obaveza i prosvjetnih ustanova, pa se u školama zaboravilo i na ono: „Đe god nađeš zgono mjesto tu drvo posadi.“ I nije dovoljno samo ga zasaditi, već i redovno održavati: nalivati vodom i paziti od štetočina. Kralj Nikola je bio donio i uredbu da se niko ne može oženiti ukoliko ne zasadi nekoliko maslinovih stabala. Tada do namjernih šumskih požara nije dolazilo, a iskorijenio je krivolov i krađu.

Nema obzira prema gradskom zelenilu i ukupnom biodiverzitetu (koji se smanjuje svakim požarom na veliku štetu rijetkih vrsta) ni jedan dio gradske delikvencije, jer je odsustvo kaznenih mjera potpuno zatajilo, iako stablo nekog drveta u gradu vredi mnogo više nego li ono u nacionalnim parkovima, zbog višestruke koristi koje pruža i troškova održavanja. Ono postaje dio i kulturnog sadržaja koji zna preći  i u legendu. (Pod dudom je Kralj Nikola ponekad održavao sastanke Senata. Sa nazivom Pod Lipom su nekad postojale brojne legendarne kafane.) Drveće nacionalnih parkova je pod strogim nadzorom i kazne za štetu su visoke, ali Glavni grad nema procjenu vrijednosti stabala drveća u svom području, na javnim površinama, kao što to postoji u civilizovanom svijetu. Nema ni popis vrsta, iako su neke potpuno ugrožene. Tako je u Poljskoj primijećeno da jedan pas guli koru jednom stablu u parku. Gradske vlasti su kaznile vlasnika sa 10-15 hiljada eura odštete, i zabranile mu da dovodi psa u park. U Londonu postoji veliki broj raznolikog drveća, donešenog iz cijelog svijeta, pa se na mjestu nekog sasušenog stabla sadi novo, potpuno iste vrste, a kod nas se na takvim mjestima (pravi paradoks,) prekriva betonom i tamo đe su ulični drvoredi – zbog većeg prostora za parkirking, jer je pješak (kao i estetika) i na mnogim trotoarima u gradu izgubio svoje mjesto. Stabljikama trebaju decenije  da bi se razvile u pravo drvo, i sade ih generacije za dobrobit onih koji dolaze posle njih, jer njino stasavanje, korist i prirodnu ljepotu koju pružaju ambijentu neki i ne dočekaju. (Nekad su naši mornari donosili sa putovanja po svijetu raznolike sadnice drveća i time obogatili floru mnogih primorskih gradova, koju smo danas prepustili nemaru. Tako je sa rijetkim parkovnim biljkama i u drugim sredinama.)

Izvor mnogih nedaća treba tražiti i u važećoj političkoj kulturi, pozicije i opozicije, jer od njih ne samo da zavisi kvalitet donešenih zakona, već i kvalitet njinog sprovođenja. Ali, i ponašanje političara, kao najviše eksponiranim i dokazanim javnim ličnostima, se indirektno prenosi na građane, pa mnogima služi za uzor. (Američki predśednici neke važne odluke saopštavaju svom narodu sa improvizovane govornice iz obližnjeg parka svoje rezidencije.) Ima i takvih političara, koji nikad nijesu prekoračili prag neke  galerije, ili poslušali koncert klasične muzike. A neki su na to prisiljeni, što se i vidi i iz samog vokabulara kojim raspolažu. Bez obzira na glumačke sposobnosti pojedinih političara, i mehanički naučenih metafora iz novina (ili prepiske savjetnika), iz istovjetnih predmeta pažnje kojom su okupirani, najbolje se vide njini kulturološki domeni i šire obrazovanje.  Zato i ne čudi ako ih viđamo samo na javnim mjestima đe svojim prisustvom nekom  vlasniku kafane žele napraviti veći promet, ili nekom biznismenu uvećati ugled, koga će da hvali i do neba radi lične koristi.

I kafane su za susret ljudi, ali ne i jedine.

Nemanje kulturnih sadržaja, i u jeku godišnjih odmora i turističke sezone, prisilno upućuje građane na četri zida svoga doma i upliv u politička zbivanja, putem medija, kao da u njima mogu nadomjestiti  duhovnu potrbu za kulturnim vrijednostima. Višak slobodnog vremena je pravo vrijeme za to. A kad je tako, hajde da analiziramo ta „politička zbivanja“ kao prijeko potrebnu „duhovnu“ ostvarenost (slobonog vremena), ovog ljeta, koja svojom važnošću potire sve ostale kulturološke sadržaje.

Zato su svi mediji, po običaju, preplavljeni politikom koja nam govori da se usred turističke sezone i godišnjih odmora Crna Gora opet našla između Vaterloa i Golgote. Kao da se zahuktavaju strasti budućih parlamentarnih izbora koji su službeno određeni tek za sledeću godinu.

DPS opet traži novog koalicionog partnera i „udbovski“ usitnjene „preletače“, kao u prethodna tri, sa NS, LSCG i SDP-om. Istim „čarobnim“ metodama agresivne medijske propagande pretvara svoje „poštovane“  saradnike u državne neprijatelje.  Ipak, samo na DPS članstvo padaju optužnice državnih istražnih organa za nevaljalstva: zloupotrebu službe i pronevjeru opšinskog i državnog novca.Tako je među njih trinaest funkcionera Budve, partijski izabran predśednik opštine, i savjetnik premijera, kao visoko rangirani „ekspert“ sa dvije plate („su dva mača i su dvije krune“), optužen kao nevaljalac kome je produžen pritvor.

Oni koji treba da šire kulturu  uče nas kriminalu.

Prognana sveštena lica Srpske pravoslavne crkve se, ovog mjeseca, vraćaju u zemlju, po odobrenju Vlasti, (kao da smo Mojmilo a ne Crna Gora), da potpire ionako uzavrelu atmosferu i strasti. (Jer, kod nas, pored političara i neki su svještenici ubjeđenja da su u rangu Napoleona, iza koga je stajala moćna oružana sila, pa sebi dozvoljavaju da polemišu i sa NATO-m, iza kojeg stoji sav civilizovani svijet Evrope, koji molimo da nas primi u njino članstvo, što bi bio naš veliki uspjeh. Zato, izgleda, da oni koji umiju samo da zanovijetaju vole da zapovijedaju. Umjesto ljubavi i sloge, šire mržnju i neprijateljstvo.) Amfilohije je u Pobjedi utemeljio govornicu, sa kojom, navodno (ili, kako bi đeca rekla: ko’-bajagi), polemiše uredništvo ove provladine redakcije. Opet, kada su strasti jače od interesa koje nalaže razum i elementarna kultura, suparnici na Balkanu lako postaju neprijatelji, pa nam je, opet, „Velika Srbija“ o vratu, i, opet, dvadesetpetogodišnja repriza neprijateljskih razmjera o stalnoj prisnosti raspada. I, opet, se Crna Gora brani sa brda €ura, na koje je  politička garda DPS-a podigla svoja velelepna utvrđenja u skladu sa veličinom državne štete i lično pričinjenog zadovoljstva u tome*.

Pol Valeri je tvrdio da je: „Istorija nauka o onome što se nikad ne dešava dvaput.“ Ali, čitava naša „politička“ sadašnjost je istorijski repetent, o kojoj su i đeca naučila štošta iz istovjetno izjanđalog gradiva istorijskog bukvara svojih očeva, koje zajedno opet utvrđuju. I Javni servis je potpuno u duhu Repriza i reemtovanja, pa one koje ustoličavamo kao kakve znalačke autoritete, (koje nauka u Evropi preda zaboravu još u sedamnaestom vijeku), rođeni narod decenijama dekadentno vraćaju u niže razrede škole i iste otrcane klupe na kojima piše „zbogom pameti“. I opet se ruše astralne zastave EU duž uskih perifernih sokaka  i ćorsokaka lokalne svijesti samouprave i dižu u nebo ralje zlokobnih sukoba i teško mlinsko kamenje mržnje koje prijeti da samelje, i pretvori u pljevu, poslednja zrna razuma.

„Zapala neke vlast, mediji...,  pa binjaju dokle micat’ mogu“ – kaže jedan prost čovjek iz naroda, na jednoj oronuloj klupi duž skvera, a drugi dodaje: „A đe može stići onaj koji se Boga, ni ljudi ne boji ?“ Neškolovani ljudi a odlično razumiju osnovne vrijednosti kulture društva. Po rezultatima rada većine onih školovanih, koji su upravljali radnicima kao stečajni upravnici, (čijom su zaslugom ova dvojica na klupi u prinudnoj, sirotinjskoj penziji),  može se sa sigurnošću zaključiti da su neki obične bitange, koje su za neznanje i nevaljalstvo bili nagrađivani platom od više hiljada eura, sa mogućnošću zloupotre službenog položaja. Čega su se dohvatili to je i propalo, izuzev lične koristi. Ali, kad takve bitange završe u zatvor, savremena kultura se pobrinula da im tamo obezbijedi ugodan smještaj. I kao zatvorenici ne čekaju u redu, sa onim strpljivim i savjesnim ljudima koje su pokrali i otjerali u bijedu,  već dobijaju i premije, ulaze prvi i kad ih dovedu ljekarima u bolnicu. I tu se pokazuje problematičan sukob kulture i etike, jer su suviše visoko izgrađeni etički zahtjevi, prema nevaljalim pojedincima koji su nanosili štetu državi i kulturi, nego li prema vrijednostima i obzirima onih koji državu poštuju i kulturu stvaraju.

Kod Vaterloa Napoleon se predao. Prihvatio je poraz koji u Crnoj Gori bude jedino verifikovan na sportskim terenima, kad sudija odsvira kraj utakmice. U „politici“ to ne postoji, kao ni loš izbor, jer se i porazi predstavljaju uspjehom a krivica svaljuje na druge. I ko je lud da vraća mandat stranci, poslaničku i ministarsku platu zbog nekakve etike. Na Balkanu su i neke velike bitke proglašene pobjedom i ovjekovječene mitovima. Tako da se nikad ne zna, ni kad će ko biti rehabilitovan. Mitovi i autoriteti izgrađeni na demagogiji i ubjeđenju su jači od razuma i istine.

Nasuprot tome, za Pariz se počelo govoriti da je Grad Svjetlosi od Francuske revolucije i pada Bastilje. Kod nas Sunce ne samo da sija, već žari, pa nam je svjetlost, poslednjih decenija, prijemčiva samo za kožu, zbog čega nam i neki strani tabloidi svesrdno nude „sigurne“ kreme, i za tamo đe se obraza nema.

Ono što nam podiže strasti je i stalno prisustvo „Golgote“. Na Jerusalemskoj Golgoti razapeše Boga i najvećeg ideala ljudskog roda. Upravo tako, jer smo kao svi evropski hrišćani duofizitisti, jer u Hristu prepoznajemo njegove dvije prirode: Gospoda i čovjeka. (To se iskazuje i prilikom crkvenih obreda, na svijećnjačkom skiptaru: sa dvije, zapaljene, povezane svijeće, ispod tri koje predstavljaju Sveto Trojstvo.) E, pa u tom materijalnom toku stvari čovjekovog bivstva i država je, kao zajednica, jedan od najvećih ideala društva, (kao etnički, etički i kulturni pojam).

Naša je Crna Gora, u političkim vodama, vazda na Golgoti. I kad drugi dignu ruke od nje naša braća je među sobom čereče dok stranački vojnici ukucavaju eksere u žive udove. Podsticaj za tako nešto stvaraju i „fariseji“ (svještena lica koja su tražila za Varavu, varvarina, puštanje na slobodu, a kaznu za najveći čovječiji Ideal), sa prevaziđenim dogmama, poput one: „svi Srbi u jednu državu“,  po kojima su svi pravoslavci Srbi, (kmetovi istog feudalca). Kao da nikad nijesmo bili država, i da ne znamo šta je ona, poput raznih srpskih krajina po Bosni, koje su vijekovima zavisile od tuđih tutora. (I gle čuda, i pojedini protivnici Kraljevine Jugoslavije bi priznali nekoliko godina vladavine Karađorđevića, samo da Sutorina bude njina.) I dok hrišćanstvo nosi ljubav i oproštenje, koja su u biti svake kulture, neka naša sveštena lica, (javno, poput terorista,) šire zlokobnu mržnju prema svijetu kao njegovi antipodi, zaboravljajući da smo od tog istog svijeta primili hrišćanstvo i da ga sa njima dijelimo.

I šta je početak i ishod nepoštovanja drugih, koje nikad nije potpadalo pod kulturnom tvorevinom nekog društva?

I prije našeg vremena bilo je velikih carstava i imperija u svijetu koje su diktirale istorijske tokove. Veliko Rimsko carstvo je ratovalo sa mnogim „varvarskim“ narodima, ali nije poznavalo vjersku netrpeljivos, jer je spoznalo vrijednosti civilizovanosti i kulture. Imperator Marko Aurelije je govorio o svim narodima kojima je vladao da se etnički međusobno razlikuju po svemu, pa i vjeri, ali da su svi oni pod istim plaštom kulture sa svim svojim posebnostima jednaki građani Rima. (Jedno vrijeme je samo Hrišćansto omalovažavano i proganjano kao neprijatelj Rima, njegove tradicije i slobode vjeroispovijesti. Ali je potom prihvaćeno kao jedina državna religija koju je, potom, prihvatila sva Evropa.)Prije Rima vjekovima je postojala Persija, koja takođe, nije pokazivala vjersku netrpeljivost ni prema jednoj vjeri. Mnogi manji drevni narodi i države bili su nepopustljivi prema etičkom kodeksu kazni za prestupnike, ali su uvažavali tuđe vjerske običaje i idole. Savremene religije, iako oštro zadirući u etička pitanja pojedinca, kažu: „ko tebe kamenom ti njega hljebom“, ukazujući na opraštanje neprijatelju i ljubav prema bližnjima, kao prema sebi. S tom mišlju je Sveti Pavle prenio hrišćanstvo u Evropu, drugim narodima. Izvan granica nacionalnog, s Božjom ljubavlju, uznio ga je u univerzalne sfere.

Vjerska i nacionalna tolerancija je postala jedna od najvažnijih osnova modernog društva. Ipak, danas se u savremenom svijetu negiraju nacije, države, vjere, najčešće samo od jednoumnih otpadnika civilizovanog svijeta i opšte kulture, čija mržnja pokreće mnoge agresije. Krajnji ishod uzgajanja mržnje prema drugim narodima je terorizam, pošast XXI vijeka, koja u ime kulture ruši njene temelje i sve ono od čega je milenijumima građena, pa i one najplemenitije sadržaje ljudskog gena sazdane na elementarima ljubavi, od kojih zavisi cjelovit prosperitet pojedinca i društva, kojima je kultura/civilizovanost posvećena.

I da li zločine mogu praviti „vjerski fanatici“, ili samo zlikovci ? Bog je ljubav, kako piše u vjerskim knjigama. Dakle, oni koji koračaju u pravcu Boga, ozareni su ljubavlju, bez obzira na prilike oko sebe, a putevi mimo toga upućuju samo na mržnju kojom upravljaju prilike,  (ideološki lažnih dušebrižnika, koji za rad svoje gordosti i niskih strasti, spremni su da hodaju po leševima).

*Igor Lukšić je, kao Premijer, često uzimao kredite od stranih banaka i time, kao niko prije njega, prezadužio državni budžet. Uzimao je i protivzakoniti porez od naroda „euro po euro“. Svoje savjetnike je, pored plate, nagrađivao sa više desetina hiljada eura državnog novca (što mnogi opozicioneri tumače kao korupciju). U isto vrijeme, (kako se odavno govori u Podgorici), sagradio je svoj hotel (možda i kao suvlasnik) Polar Star (Pol Star), sa vip-vilama i apartmanima u neposrednom okruženju, na Žabljaku (duž puta za Đurđevića Taru), đe redovno ljetuje, a u kome mu je osoblje, duže vrijeme, primalo mjesečnu platu od 200 eura. Sada je Ministr za inostrane poslove i  čudi se zašto ljudi sa śevera  i iz njegovog „razvojnog projekta“ bježe u Podgoricu. Zato mu je jedna poznanica K.Z., na Kipru rekla, „Dabogda vam se svi sa śevera preselili u Podgoricu.“