Piše: Bratislav Bato Medojević 26. 07. 2015.
Birokratija, kao kulturološka tvorevina, nam je nemoguća.
Ona je kod nas više namet nego olakšica, posebno od kada se pojavilo „partijsko
zapošljavanje“, kao antipod kulture koji je u koliziji sa civilizacijskim
tekovinama. Razloge o takvom stanju treba tražiti u izostanku valjanih odredbi
ponašanja koje nijesu određene zakonom. Ali, da bi se problemi antipoda kulture
u cjelosti sagledali, (a za to je potreban primjer,) treba početi od uzroka,
odnosno, od objašnjenja mentaliteta ličnosti koje ih prouzrokuju, jer je
čovjekova psiha izvor svakog ponašanja.
Tako u Kolašinu traže plate 25 zaposlenih u Centru za kulturu. (Niko od
nih nije stvaralac i naučni radnik što bi po pravilima kulture morao da bude.) Kako
kaže njin predstavnik štrajkačkog odbora: ništa drugo ih ne interesuje. A da li
su ih zaslužili? Takve stvari ne interesuju nikog u opštem karnevalu apsurda,
jer ni u medijima se ne mogu pronaći zabilješke da su išta, vrijedno pažnje,
radili decenijama. Ali oni, vjerovatno, traže neku karnevalsku platu, jer ih je
neko iz prethodne vlasti zaposlio iako na to nije imao pravo, niti je u budžetu
za to postojalo pokriće, već samo ośećaj hajdučije. A takvi ośećaji brutalnosti
postaju izvor energije usled neke jake potrebe: lične ili „partijske“, kojoj
sudska vlast ne predstavlja opasnost jer joj „nije ni do koljena“. Ipak, jedno
drušvo tako nešto mora tumačiti kao tešku „birokratizovanu“ agresiju na cjelokupni
sustav kulture, demokratski poredak i državni red.
Umjesto da zapošljavaju
ljude đe treba, i da im omoguće povoljne kredite za razvoj male i
srednje privrede, (od silnih investicija sa kojima se hvale a za koje niko ne
zna zašto su utrošene,) oni su obezvrijedili akcije privrednih objekata koje su
generacije izgrađivale i kao kakvi teroristi prezadužili opštinski budžet, koji
građani neće moći otplatiti decenijama, i time blokirali sve njene funkcije,
ukoliko se ne nađe tajkun da bud-zašto otkupi neku vrijednu imovinu ove
dragocjene opštine. I sad sa „pravom“ zaposleni traže platu, zagarantovane
lične dohodke, („i drugo ništa ih ne interesuje“, osim „centra kulture“ poljoprivrednih
imanja sa kojih dolaze na posao,) ali ne od onih partijskih „velikodušnika“ što
su ih zapošljavali „preko veze“ na tuđu grbaču, već od grbače cjelokupnog
društva, poput kukavičijih jaja koja su se izlegla pod tuđu kvočku. Jer oni koji
su zapošljavali prekobrojne, (protivni odricanjima koje im nameću kulturni
ideali društva,) sada ih mangupski upućuju na takvu „realnost“, psihoanalitičari bi rekli: premještanju objektalnih
nagona, pa neodoljivi partijsko-staljinistički perverzni impulsi koji su
poprimili ekonomski značaj prelaze u socijalni slučaj.
I šta sa tolikim birokratama i platama kojih samo na nivou
opština, u maloj Crnoj Gori ima više od 11 000, (a koje u civilizovanom svijetu
izdržava privreda,) dok cijeli Duvanski kombinat bešumno ide u stečaj, sa
vrijednim i požrtvovanim radnicima koji prebacuju normu i po 30 %; ili
radnicima „Boksita“ koji su prepušteni ulici na kojoj im pljušte brojne
krivične prijave usled bunta zbog tuđe neodgovornosti i nemara?
Razlog kolašinskog bunta leži u tome što nova opštinska vlast
traži odgovornost za prethodno katastrofalno stanje, koje je ravno anti
državnoj diverziji. Kao da su bili uspostavili neke kosmičke, planetarne veze, „trošili“ su više goriva za jedan dan nego li
cijela Montenegro avio-flota za mjesec.
Vođeni tom činjenicom moramo se zapitati, sa stanovišta
kulture, šta je to rad a šta agresija (na budžet, opštinsku i državu imovinu,
društvo, etiku...), pogotovo iz razloga što se apsurdne i destruktivne stvari
kod nas doživljavaju kao uobičajeni događaji u većini opština i slučaja na
nivou države, koji protiču bez suđenja, utvrđivanja krivice i osude društva, ali
i racionalnih obrazloženja u medijima, kakva nameće savremena kultura i
civilizovani svijet, da sve te „zastupljenosti" neodoljivo prizivaju i naučno važeća frojdovska
tumačenja, od čijih se istina, po pitanju mentalnog stanja psihe, kod nas bježi
kao u paklu od krsta, jer se naša ubjeđenja i umišljenosti boje istine.
Kažu: crnogorci su lijeni. Tako se često objašnjavaju
razlozi opšteg stanja kod nas, kao da je sve proizvod nemara za posao, (a ne
loše organizacije). Nije problem u tome, jer kako kaže Frojd, rad je odbojan („odvratan“)
većini ljudi iako nudi zadovoljstvo, sreću i zdravlje, kao najdirektniji
kontakt sa realnošću. Svuđe u svijetu su najbrojniji oni koji su primorani da
rade iz nužde. (Samo najveće zadovoljstvo u radu imaju umjetnici i naučnici.) Ali,
da je živio u sadašnjoj Crnoj Gori, zapazio bi da najveću ljubav prema nekoj društvenoj
funkciji imaju crnogorski političari, posebno oni iz vlasti. (Neke ništa ne
obavezuje pri sticanju koristi, pa ministri svojevoljno mijenjaju i tablice na
automobilu.) Ima i takvih koji su stručno neizgrađeni za svoj posao, pa su poput „legura ljubavnih čežnji i nagona destrukcije“
postali i glavni kreatori „kulture“, „umjetnici i naučnici“, kao da se pukim
deklamacijama može išta riješiti. Razlog takvog oponašanja leži u tome da vole
privilegije koje sa sobom ne nose
nikakvu odgovornost, tako da savjesni građani u njinoj blizini izgledaju
kao kukavice u nekoj koruptivnoj kolonijalnoj destinaciji, nasilno (diskriminatorski)
izolovani od zadovoljstva svoje struke, posla i istine, što se kod nas naziva
„političko zapošljavanje“. Tako da se ne može biti ni naučnik, ni umjetnik bez
partijske knjižice.
A, da li birokratija u Kolašinu uživa, kao i cijelo društvo,
u „plodovima svoga rada“? Rada i reda je svakako sve manje, a za sve ostalo
stvaraju se mogućnosi za mnoge aktivnosti.
Dostojevski pak, kaže da su ograničeni ljudi najaktivniji,. Vjerovatno,
misleći da nijesu duhovno opterećeni, poput mafijaša i nekultivisanih neoliberalnih
„varvara“ kojima upravljaju nagoni. Upravo u tom grmu leži zec. U tumačenju, ne
samo termina „rad“ i „aktivnost“, već i značenju nagona koji ih određuju.
Psihoanaliza kaže da nagoni određuju karakter čovjeka, a da
li je rad i aktivnost jedno te isto, i šta su one same po sebi nije pitanje
samo ośećaja („autonomnog“ psihičkog života).
Rad, kao težnja ka koristi i postizanju zadovoljstva, bio
duhovan ili fizički, podrazumijeva dobrobit plemenitosti koju nosi, a aktivnost
i agresiju. U psihoanalizi agresija se tumači kao urođeni nagon destrukcije,
tačnije: nagona smrti, (odnosno prisile,) - bez obzira koliko prikriven bio. (Najgori
su oni ideološki, odnosno, nacionalistički i partijski obojeni.)
Agresija je protivna kulturi. Ona je destruktivna, kao što
je i samo „varvarstvo“ koje ne preza od bilo kakvih surovosti, zloupotreba,
pljačke i uništenja, radi ličnog zadovoljenja*.
Agresiju Frojd izvodi od urođene odbranbene sklonosti
čovjeka (spremne na „zlo“; destrukciju i druge napasti), bilo da je ona
verbalna ili fizička, i povezuje je sa surovošću koju nalazi u sadizmu („čiju
svirepu igru i prema najbližim može da zamijeni i nježna, licemjerna pažnja.“),
koji povezuje sa Erosom i nagonom smrti, nalazeći mu sličnost i vezu sa
čovjekovim Ja-nagonom, kao najsnažnijem psihičkom uporištu. Jasne pokazatelje
tih pojava, u elementarnom stanju, vidimo u porodičnom nasilju koje je kod nas
u porastu.
Agresija je svako uskraćivanje prava drugom radi ličnih
interesa. Radi nekog opravdanja „po pravilu svirepe agresije iščekuju neku
provokaciju ili se stavljaju u službu neke zamisli“, na društvenom planu o tome najbolje govore neke
naše „privatizacije“ koje prvo devastiraju neki kolektivni prostor bića države
- a potom ga plijene, ili pojave terorizma u svijetu zarad neke (mržnje i
odmazde) „ideologije“.
Frojd govori i o tome kako kultura mora sve da učini kako bi
agresivne nagone stavila u ograde, čemu EU teži, ali i da nijedan „zakon ne
može obuhvatiti obazrivija i prefinjenija ispostavljanja ljudske agresije“. A
to se, kod nas, vidi i po pitanju „političkog zapošljavanja“ i mnogih drugih
vidova korupcije na štetu društva, kad sudske instance potpuno zataje?
Jer, kako tvrdi Frojd, kultura počiva na tri osnovna
postulata: ljepoti, redu i higijeni, kojima se mjeri kulturni nivo jedne zemlje.
„Nečistoća svake vrste je nespojiva sa kulturom.“ Đe nema pravnog reda ni pravda ne dobija onaj
značaj koji bi morala da ima pa vlada
„psihička bijeda mase“ bez pravih orjentira za vrijednosni sud, spremna da
oponira najvećim vrijednostima društva, znanju i visokim moralnim vrijednostima
pojedinaca. (Takva mentalna stanja društva, pod velikim uticajem propagandi, ne
stvaraju kritičnu masu za kvalitetne promjene uređenja društva koje bi
uspostavile red i harmoniju, već srljaju u umrtvljenu kolotečinu dekadancija,
ubjeđenja i straha, što ih čini sve zavisnijim od pomoći sa strane, a koja
nikad ne može biti djelotvorna i dovoljna stvarnim potrebama društva, ukoliko ono
iz vještački simultano-apatičnog stanja ne krene da svoje probleme ozbiljno rješava.
U tome opozicija i NVO sektor snose veliki dio odgovornosti u demokratskom
društvu.)
Psihoanalitičari objašnjavaju i to da se zbog neuspostavljanja
principa realnosti nastaje pad kriterija osnovnih kulturnih vrijednosti i svi
bolesni poremećaji čovjeka i kulturni parametri društva. Sve propagande vode
tom cilju, posebno one učestale, što bihejvioristi najbolje znaju. Frojd kaže
da tada „ludilo ne uviđa niko, kada sam sudjeluje u njemu“.
I kada na stručna, i visoko odgovorna mjesta, dođu partijski
službenici i rodbina, nastaje agresija („varvarstvo“) na društvo, kulturu u
cjelini i sistem vrijednosti. Tada odgovornost uvijek izostaje ili se obesmišljava
protežiranjem u nedogled, da se prosto treba zapitati o kakvim se karakterima ljudi
radi u toj „priči“, koji obesmišljavaju tvorevine kulture/pravde i svojim
ponašanjem pokazuju da na račun svojih nagona nemaju obzira prema društvu. A
koji idu i dotle da blokiraju i vitalne funkcije rada institucija na kojima počiva
jedno društvo i njegova kultura. Za tako nešto ne postoje opravdanja, a dublja
analiza se može tražiti samo u porijeklu mentalnog sklopa karaktera takvih
„izvršioca“.
Koliko god izgledalo grozno - svako suočavanje sa istinom je
katarza.
Analnim karakterima je „samo miris tuđih ekstremenata
odvratan, gotovo nimalo miris sopstvenih“. Zato je Kinesija, kao poseban
izuzetak u velelepnoj Atini, tu svoju „službu“ obavljao na svakom „zgodnom“
mjestu, što kod nas rade svi psi (kućni ljubimci), dok ih gazde pomno
posmatraju u toj radnji, da bi bili potpuno uvjereni da su se dobro istovarili,
ali bez želje da uklone pričinjeno. Frojd o toj odvratnosti kaže: „Nečist
čovjek, onaj koji svoj izmet ne uklanja, vrijeđa dakle, drugoga i nema prema
njemu obzira.“ Najveći prostaci to rade iz prkosa. Prosta paralela tome, iz
naše okoline, je i izbacivanje zaraznih otpadnih voda „klime“ postavljanih iznad
trotoara i ulaza u zgrade. I gotovo svi pasaži vonjaju na urin, a takvih ima i
haustora, pa i tamo đe su u neposrednoj blizini kafane sa toaletima. I to rade
svi, bez obzira na godine starost i zvanje. (Izbjećiću da ukažem na primjere
nekih javnih ličnosti.) Takvih, krajnje prostačkih primjera je napretek.
Izgledaju različito ali im je porijeklo isto, jer i pogrešno parkiran luksuzni automobil,
koji smeta drugima (poput kolima hitne pomoći) je nekad i gori od nečisti na
sred puta. ( „Vidiš li đevojko ono veliko..., e ono je moje!“) I, da li se u
odvratnostima može praviti neka rang-lista, kad im je porijeklo isto?
Ispoljavanje analnog karaktera se može smatrati za mnoge
bespravne radnje, brutalnosti i banalnosti. Laž i lažna obećanja nijesu ništa
drugo do „priča“ Pardokasa, a posledice mogu biti katastrofalne za pojedince, kao
pri sudskom svjedočenju. „Političko zapošljavanje“ donosi svoja rješenja
brutanosti, sa nestručnim radom upravo tamo odakle stručnost i pravna harmonija
treba da se širi na cijelo biće društva. Država je biće.
Zapravo, kako kaže psihoanaliza, „organsko potiskivanje“ ove
analne erotike je utrlo put kulturi i idealima umjetnosti, zbog kojih Živojin
Pavlović kaže u knjzi „O odvratnom“, da i „svaki provokativni gest koji remeti
iluziju ‘vječitosti‘ doživljava se kao destrukcija”, što se može uzeti i kao
formulacija uticaja na kulturu. Ali čovjekova urođena sklonost je da teži idealima, iako niđe i nikad ti ideali
nijesu dostignuti, ili kako bi Frojd rekao “poneđe baš nikako a drugdje samo
polovično”.
Nečistoća duha (duše) je gora od fizičke. Naš narod ima
izreku: „Voda sve opere do crna obraza“. Crn obraz je antipod kulture.
Ipak, analna estetika je prisutna i u savremenoj
anti-umjetnosti, u vidu brojnih instalacija i performansa đe se odvratnostima, brutalnošću,
banalnostima i ironijom, (ukoliko ne služi ilustrativno, kao ukazivanje i opomena,)
demonstrativno vrši buntovan populistički protest protiv postojeće kulture i
umjetnosti. Ona usiljeno, navodno, propagira ličnu slobodu za koju
psihoanalitičari tvrde da nije proizvod kulture, već psihe, te su njene osnove,
stoga, nepoznatog ishodišta koje ima dva suprotna i različita pola. Dakle, ni
ona nije bezazlena, kako izgleda na prvi pogled, već ima svoj cilj,
instrumentalizovane izvršioce, naručioce i svrhu, kao i sve propagande koje
imaju težnju da pokolebaju masu. A stvaralaštvo: naučno i umjetničko, je
zavisno od lične aktivnosti, time i podložno opštoj klimi, jer se povinuje
ekonomskim nužnostima društva.
I šta je nerad i neznanje u službenim aktivnostima državnih
i opštinskih institucija osim odvratnost i agresija koje su okrenute protiv
harmonije društvenog reda. I zar u modernom društvu nehigijena da bude
nastanjena u bolnicama i dovodi nečiji život u pitanje. Opozicija i NVO sektor,
svojom stručnošću sve više ukazuju na te diskvalifikacije kulture, ali i
perfidnost u rganizaciji najvećih društvenih instanci, od koji i EU traži
dosledniju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. (Jer, otkud da nam
je tolika privreda propala, pored kadrova koji su se decenijama profilisali za
svoj posao.)
Institucije sistema nemaju tu namjenu da budu bilo čiji
politički štab za uskostranačke aktivnosti i koruptivne radnje, i zbog toga ih
treba kritikovati, ali i svaki pojedinac dići svoj glas. Jer, kao takvi oni su neetični i potpadaju u
kategoriju „varvarizma“: kriminala, korupcije, zloupotrebe, tako da u takvim
okolnostima i legalna službena plata, neodgovornim pojedincima, postaje uslov
za stvaranje anti-kulture: kriminala, neznanja, nemara, neodgovornosti...
Izgubljenog treba vratiti na početak.
Frojd kaže: „Kulturni elementi se pojavljuju u trenutku
pokušaja da se urede društveni odnosi.“ „Sublimacija nagona je posebno
istaknuta crta kulturnog čovjeka, ona omogućava da više psihičke aktivnosti,
naučne, umjetničke, ideološke, postignu tako značajnu ulogu u kulturnom životu.
Prepuštajući se prvom utisku, moglo bi se reći, da je sublimacija uopšte
sudbina nagona, iznuđena kulturom.“ U suprotnom objektalni nagoni agresije čine
suprotno, tako da, zbog loše organizacije institucija sistema, kriminalci
postaju ugledni članovi društva, a zloupotrebe vlasti uslov za opstanak.
I koji to program za normalizaciju prilika u opštini
Kolašin, ukoliko joj nije namjna da bude ustanova za socijalno ugrožene, može
biti valjan ako ne uzme u obzir otpuštanje dvije trećine zaposlenih, kako bi
mogla da kvalitetno obavlja one djelastnost zbog kojih i postoji, na dobrobit
svih svojih građana Kolašina i društva u cjelini?
*Da bi se čovjek ośećao srećnim i zadovoljnim, što je smisao
života, on mora da zadovolji svoje nagone, koji su i uzrok patnji. Tako i pakostan čovjek biva srećan kad napravi
pakost, lopov kad ukrade, lažov kag slaže, prevarant kad prevari...
No comments:
Post a Comment