Odiseja dezintegracijskih formi

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  01. 10. 2014.

Dekadencija

Sve teče uobičajeno u Glavnom gradu da se ne treba uzbuđivati. Zašto kvariti tu idilu sa nekim opozicionim željama? Konačno smo shvatili da SNP-ovci nijesu biljojedi koji žele jesti meso, već da o građanima i te kako vode računa. „Uspjeli su!“ jer se  pokazalo da je profiterstvo u njinim rukama najbolja opcija za sve birače. Niko im nikada više neće vjerovati, niti dati svoj glas. A, njini rezultati su već vidni na pločniku ispred zgrade Vlade, đe se štrajkuje glađu, dok Konjević mirno i staloženo, sa nimbusom* u ruci, u dnevniku Javnog servisa priprema „stado“, objašnjavajući da će koncept saopštenja EU, koji se uskoro očekuje, biti sa „fabričnom greškom“, tako da će više kritikovati neurađeno nego što će hvaliti postignuto. A postigao je kao malo ko otkad je došao iz Bihaća.

Vjerno očitavanje svog duha

U moru neizvjesnosti rastu umišljanja, čime izvjesna postaju samo obećanja da će jednog lijepog dana biti brda i dolina - na vidiku pučine beskraja.  I dok smo mjesecima isčekivali šta će žvaknuti i s muljati, da bi nam prekinuli dremež, u opuštenoj atmosferi studija, informativne kuće su se trudile da nam serviraju uzbudljive vijesti iz svijeta. Ali, promicala im je i po koja naša atrakcija,  sub rosa², dobro urednički isheklana i ispeglana. Uobičajeno, kao pod policijskom racijom, pregled dnevne štampe je potpuno izostavljen, i kada bi to trebalo biti obavezno u „Jutarnjim programima“. Time je od samog jutra rasla i napetost oko ishoda glasanja – cijela četri mjeseca.

Dok mnogi štrajkuju glađu,najavljuju proteste i traže izostale zarade, koliko samo treba muke da se napravi jedan idealan dan na državnoj televiziji, čija je težnja da bude subrealan medij, isključivo revijalnog tipa. (Kao nekad što je bila propala IN televizija, čiji su svi voditelji, u paketu, zajedno sa glavnim urednikom, preseljeni u Javni servis građana). Njoj ne treba istraživačko novinarstvo već poseban glumački „kadar“: voditelji emisija i klovnovi. Od voditelja do voditelja, građanin je sa svim neophodnim „apaurinima“ u njinim rukama,  kao kakva lilihip štafeta, proputovao cijeli dan i noć. „I ne možeš a ne diviti se“, kad tako zašećereno diletantsko pozorište, izvještava o sajmu meda ili sa neke sekcije iz osnovne škole. Kao da su sa svojim „intelektom“ pred milanskom La Skalom ili platnima Rebranta. Gledaoce prosto plijeni voditeljska ozarenost, pa i uzrujanost pred veličanstvenim prizorom „idiota“ i otrcanih pomodarskih fraza kojima je ispisan, iako pored hvale ne pružaju nikakve prave informacije. Klovnovi gestakulacijom nadoknađuju sva uzbuđenja i kad čitaju. („Površnim ljudima najdeblja je koža na obrazima“- reče neko, dok se emitovao neki program uživo, prolazeći ispred malog ekrana u jednoj velelepnoj bašti kafića, kao sastavnom dijelu haustora neke zgrade na kraju svijeta, kroz koji obično prolaze „sitne duše u kočijama samozadovoljstva“¹. I nastavi u istom stilu Dž. Nikolsona: „Misle samo kad otvaraju usta. A otvaraju ih i onda kad moraju da čitaju.“ A meni osta da zaključim da od stalnog kresanja, TV-a, ljude zaboli glava.) Onda kad postanu sami sebi dosadni, proradi im i ideološka mašta, što je redovna pojava i u živim programima, pa se nakaleme slikom i riječju na neko glancanje cipela na nekom važnom mjestu. Poput „autentike“ sa  you-tub-a, kada se nižerazrednim informacijama i nepotrebnim poluinformacijama u duhovnom vakumu najbolje rđavi u dokolici. Talk show (tolk šou) „novinarstvo“ iz devedesetih (u svijetu) je i kod nas trenutno u modi na svim televizijima, kao senzacija i isprobano sredstvo za direktno sprovođenje uređivačke propagande nekog političkog centra, digitalizovan na izjanđali palanački kolorit. Nevažno je postalo još više važno nego li u gradskoj skupštini. Novi ključ oponiranja sa neistomišljenicima je nađen u  „kvisku“, „novinarima“ sa urednicima u ušima, odnosno, slušalicama,  u „živim“ emisijama, kao moćnim sredstvom za tupavljenje. To je strategija koja udarom na čobana treba da mu rašćera ovce, jer se u šumi na velike ribe i morske nemani lako zaboravi. Dok se od istraživačkog novinarstva gubi svaki trag, urednici glasila, preko svojih pulena u novinarstvu preuzimaju ključnu riječ u aktuelnim dešavanjima sa tendencijom da postanu zvijezde političke pornografije i „tajni“ partijski reprezentanti perverzija u subverzivnom ratu dezinformacija i propagandi. U takvoj konstelaciji „snaga“, ko ima više medija u svojim rukama taj ima viće stado, svedeno u glasačku mašinu, koje će mu obezbijediti dobru prolaznost na sledećim izborima. Vrhunac svake loše politike je stvaranje neetičkog šablona po kome djeluje samo radi ličnih ciljeva, koji počinju i završavaju u nekom biznisu na štetu građana. Ako nalazi prolaznost u određenom vremenu, taj šablon za obmanu građanstva uvijek ima epitet “pobjedničkog duha”.

Kad rep događanja u politici, kakvo je novinarstvo i novinari, postanu njegov barjak, onda je i objektivnost „prevaziđena“ stvar. Da narod nije odrvenio, bili bi oni. A oni vole samo one koji u njih najviše blenu, kao kakvi đuturumi.  Što su više primitivniji i nalickaniji pomodari, to im se više vjeruje, kao u facebook profilima dokoličara, kada otrcane fraze djeluju kao provjerene informacije neke vrhunske fulozofije. Kad se njima zadovolje, obogaćeni s gomilom gluposti, široke narodne mase prelaze iz stanja vegetiranja u otkose, na radne zadatake u neki kafić da samoinicijativno osvajaju svoje trenutke, posle toga u kladionice sa istim duhovnim vakuumom željnim ispunjenja. Priroda vakuuma je takva.

U dalekoj prošlosti, kada je inkvizicija zabijala klince pod nokte jeretika, Turci su nekim zarobljenicima (u „kliničkim centrima i javnim servisima“) probijali lobanju, i na tom mjestu prekrivali je svežom jarećom kožom. Većina ih je umirala u mukama i velikoj groznici a oni preživljeli, „izgorelog mozga“, postajali su izuzetno poslušni ljudi, pokorni svojim gospodarima za sve. Takve ljude zvali su đuturumi. U narodu je ta riječ  ostala kao pežorativno objašnjenje staračkih mana, poput: omatufiti, ali njeno izvorno značenje je zaboravljeno.

Ali, doznajemo da jedni investitori otkazuju projekte, a da ih drugi  završavaju. Tako se otvorio i tajanstveni Hotel “Regent” u Tivtu, đe su za strane magnate najljepši naši talasi. Da je plod neke domaće pameti, ne bi zaokupio toliku pažnju. (Našao bi se neko da podmetne i eksploziv, kao Hotelu “Splendid”.) Ovako, kao da je neko čudo od ringišpila došlo u selo, pa se svi novinarski Radosavi sjatiše da vide “čudo neviđeno”, a rijetko kome ulaz bješe dozvoljen, jer je zabranjeno snimanje njegovog enterijera. Neki sretnici, sa dobro naoružanim očima, kojima su ga iznutra prostrijelili, potanko pred kamerama ispričaše o njegovom “veličanstvu”. Kao u Bibliji: “Prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zamore riječ.” ³  A, gledaoci ostaše uskraćeni podatkom, koliko je naših državljana u njemu zaposleno, a koliko iz država regiona. Imamo li mi, uopšte, stručnog kadra da zadovolji njegove visoke “naučne i nautičke” potrebe, poput: kuvara, konobara i sobarica. Svakako, hotel će povećati kvalitet turističke ponude u zemlji, ali neće ni iz daleka riješiti probleme u turizmu.

Tu su i “Otvoreni Dani Nauke”, nažalost, samo za razgledanje i TV snimanje, koje finansira Evropska Unija. I Ajnštajn je bio loš đak, ali je izrastao u genija. (Bez velikog interesovanja nema izrastanja u naučnika.) Za nauku imaju potencijala svi koji nauče tablicu množenja, ali problem leži u tome imamo li infrastrukturu da je u bilo čemu razvijamo, shodno iskazanom interesovanju. A đeca svake godine na ovim sajmovima pokazuju veliko interesovanje, što je izvanredna prilika da se krene u istraživanja i prošire znanja. Ona oplemenjuju i cijelu zajednicu dajući joj uzvišeniji smisao. Ali, razočaranja slijede odmah pri povratku u školu koja nema kabinete u te svrhe. Ako je nekad bilo obavezno da ih imaju, na čemu se svodi uspjeh ove izložbe kad nema progresa u njenoj nastavi? Naučna interesovanja nijesu Diznilend, već treba da nađu primjenu. Srednja elektrotehnička škola je u tome izuzetak. Ali, prestankom sa radom Oboda i Elastika (koji je prije trideset godina proizvodio solarne ćelije), ostaje im jedina perspektiva da u budućnosti ugrađuju i održavaju klima-uređaje.

Psihološke besmislice preopterećuju i fizičke mogućnosti 

Pored onog u Nikšiću Fakulteta za crnogorski jezik, na Cetinju se formirao Fakultet za katunski jezik. Radi reciprociteta i podgoričani bi trebali formirati fakultet za podgorički jezik. Ali, na koncu, ne bi bilo loše da formiramo još jednu Vladu, pošto ova jedna ne može izaći na kraj sa stvarnim potrebama društva, jer od jednog problema uvijek pravi dva. Lakše im je tako nego ih rešavati. (Jer u pararelnom svijetu djelovanja podjele se same dešavaju, da je izlišno išta rešavati. Naoružaš jedne i druge pa nek se biju.) Fakultet u Nikšiću nije se ništa gore prdržavao svog programa od Vlade, jer ni državne ustanove ne sprovode zakone koje ona donosi. Mediji pod vladinom kontrolom ponajmanje. Nikšić se davno odabrao za fakultet, zbog toga što se u njemu i Kolašinu najpravilnje izgovara ijekavica, (studenti su i na ulici bili u prilici da nauče njegovo pravilno izgovaranje), pa je taj dijalekat određen kao dobar, kulturološki napredan i razgovjetan književni jezik. Drugi lokalizmi nijesu uzimani u obzir. Pokojni Vojislav Nikčević je sve dobro odradio, ali mu niđe nema ni biste, niti mu se ime pominje. A ni knjiga na crnogorskom jeziku nema, jer ih ni knjižare neće da promovišu. I zašto bi, kad ni Vlada ne primjenjuje, niti promoviše crnogorski jezik.

Imamo i dobrih iskustava koje bi trebali slijediti. Tako smo počeli „izgrađivati“ auto-puteve pošto smo prije četiri godine rasformirali „Komisiju za izgradnju autoputeva Crne Gore“. Radila je sa jedanaest dobro plaćenih stručnjaka. Punih devet godina razmišljali su da li zaobilaznica oko Podgorice treba da ide istočno ili zapadno od grada. Planove su im drugi radili, a odlučiti se nijesu mogli, kao što od posla ništa nije urađeno, niti započeto. (Ali, planova se dokopao M. Mugoša, pa je, kako neki stručnjaci kažu, napravio kružni tok u svom selu, od podgoričkog novca, kao dionicu tog puta kuda zaobilaznica treba po jednom planu da vodi kroz danilovgradsku opštinu.)

Najbolji smo van konkurencije

I dok tavorimo po diktatu vlasti, Angela Merkel poručuje da se Balkan Evropskoj uniji približava brzinom puža, dok nas na drugoj strani uvjeravaju da smo joj toliko blizu, da zbog velike brzine kojom se krećemo  njoj u susret, sa akcionim planovima, postoji bojazan da eksplodiramo. Na građanima je da “stručno analiziraju” i odluče ko spekuliše izjavama. Ipak, Merkelovoj je, vjerovatno, poznato da je na Balkanu, onima koji odlučuju o njegovoj sudbini, on bolji i od Amerike, baš ovakav kakav je. I da balkanska plutokratija izgrađena na ratnom profiterstvu, upregnuta u kola svojih interesa, od Evrope i svijeta samo želi njine investicije. Tako im je opet ponuđena Jadransko-Jonska šargarepa, ako navale da rešavaju “poglavlja” kao dosad, jer Njemačka želi da finansijski pomogne Zapadni Balkan. (Ali i File obećava pristup fondovima od 260 miliona za sledećih šest godina. Što bi trebalo da znači da nam je, zbog Vladine neažurnosti, za toliko produžen i pristup Evropskoj Uniji. Ali, to niko ne pominje, “jer takva vrsta zataškavanja dolaze sa većih visina od ovih naših”.) A kako smo do sada koristili investicije, to ne želimo da drugi znaju, iako znaju. Važno je da neki imaju primat da im se približe. I kud ćeš bolje. Ali, najvažnije je da kroz informativnu pompu građani znaju da će ih biti još. Narod se solidarno održava u nadi, da će od toga imati koristi. Što znači da ima nade da se uskoči u neko zaposlenje. I kud ćeš ljepše. To je kao san, prepisujemo “poglavlja” i evropske zakone ali nijesmo obavezni ni prisiljeni da ih primjenjujemo, jer je narod zadovoljan sa onim što ima i svojom Vladom. Zato volimo da radimo kako nam je volja i da nikome ne odgovaramo nizašta.Tako nas ljubazno obavijestiše i da će se kasniti sa akcionim planovima, što znači da su se digle ruke od poglavlja. Zbog čega i za koliko vremena nije na građanima da sude. Ali je, Duško Marković blago upozorio osoblje institucija sistema da bolje shvate štetnost korupcije i organizovanog kriminala, po državu, kao da su na posao primljeni kao sobarice, a ne stručna lica po tom pitanju, koja su polagala i državne ispite. Ništa kod nas ne može biti alarmantno, osim onog što vlastima, na ličnom planu, ne odgovara. Poistovijećeni sa državom kao faraoni,  to nam otvoreno i kažu pred svake izbore. Po tome su nezamjenjivi. I za sve društvene probleme imaju beskrajno strpljenje, dobro moćno izgrađene zaobilaznice sa pokojim kružnim tokom i aporemska objašnjenja. U nekim proračunima i njin puž bi mogao prestići i najbržeg opozicionog zeca. Milimetar njinog znanja veći je od nečijih svjetlosnih godina, jer je primjenljiviji u našim uslovima. Za svoju raju imaju i propagandu kakvu svijet nije vidio, i šta će im od toga više, jer im to dugotrajno obezbjeđuje vlast. Koliko samo ljudi radi u te službe i zarađuje koru hljeba? I ko bi nas bolje predstavljao svijetu od njih, kad su tako ubjedljivi? “Budimo realni”. Oni su vjerni odraz naše psihologije i mentaliteta. Svi smo mi uzurpatori. Jedno pričamo, drugo radimo. Veliki smo patrioti: neko je uzurpiro opštinsko zemljište, neko stan, penziju, zaposlenje, struju, vodu, porez, bolničke usluge, kredit, poslovni prostor, pa i socijalu... Sve to nam je omogućila Vlast, i ko je zašta mogao naći vezu, jer je naš mentalni sklop ponosan na hajdučiju, kad iza sebe ima jake mentore. I ko je kao mi ponosni na sebe u tome. (I u domaćim sapunicama se može čuti kako diler droge zbog “ponosa” neće da izda pajtaše.) Zato, od Vlasti nije za očekivati da se od vlasti svojevoljno oslobodi, (što nam je bukvalno dokazao SDP na poslednjim izborima,) kao što korupcija nije nikakvo staro nasleđe, već je njen proizvod. I zašto bi nepotrebno uzbuđivali javnost kao neki “državni neprijatelji”, kad je ona njen brend - najuspješniji prozvod, jer je nadaleko čuveniji od svih drugih. Zato, ni Evropska unija nema pravo da diže ruke od nas i da se ljuti na partnera koga smo joj izabrali, da bi uradi štošta kao civilizacijki iskorak. Jer mi smo najbolji građani koji svijet ima. Lijepi smo, snalažljivi, pametni,  i šta bi smo bez korupcije. Samo zijevali od danas do śutra. Ko je ovde zaposlen isključivo zbog znanja, ili toga da govori istinu, taj se mogao proslaviti samo na poljima Plantaže. A našao bi se neko da mu odnese i ono što tamo zaradi. Odkud bi nam bilo onih 8000. nerazjašnjenih krivičnih djela samo u 2013. godini. (I žrtve trafikinga optužujemo a počinioce oslobađamo presude. I to sve u naknadnom sudskom postupku u odsustvu žrtvi.)

Korupcija nas čini većim, uzvišenijim, ona nekako potvrđuje sve ono što bi smo u mašti htjeli da budemo. Ona nam budi “kreativnost”, omogućava zaradu i daje važnost da smo “neko”. Nadoknađuje duhovni vakuum, sve propušteno i što nemamo, (kao svaka zavist i pohlepa). I šta bi sa ovolikim glumačkim kapacitetima i recitatorskim talentom koji imamo. Zbog toga nam je evropska “patetika” najmanje poželjna.” Brisel je za takve močvara, u kojoj se može samo podaviti. I zar iz tog našeg lijepog sna treba neko da nas budi. Evropa je počela misliti da ne. Jednostavno, ne treba pomagati onima kojima nije do istine, jer takve samo obmane mogu održati. (Iz nas trba ispumpati sav novac i učiniti nas još više zaduženim i zavisnim.) Za naše “nestašluke” je našla rešenje u produženju rokova. Prijateljstvo na odstojanju. A ukoliko želimo pristup novim investicijama koje nam obećava, moraćemo poraditi na zakonima i njinoj primjeni. I ima li išta državnije i čovječije od toga.  Ko tome može biti neprijatelj?

Porazi su stubovi pobjede

Građani su taoci političkih igri. Kulturni život je odavno zarobljen u kolotečini, jer i ono što se može lako ostvariti naviklo je da tavori u beznađu, kao na platou bivšeg Kina “Kulture”.  (Izgleda da je bio bespotreban, jer nema nikakvih inicijativa da bilo kakav zaživi.)

Na intelektualnom planu, izvan kafana i kafića, još nemamo dovoljno zrelosti  da unaprijedimo društveni tok dešavanja. Tako se došlo i do licemjernog odnosa prema politici, pa su ljudi koji nijesu bili u stanju da se dokažu u svojoj profesiji zavoljeli politiku, zbog privilegija koje nosi. Ipak, uz nju, nekako prirodno ide i srpski šovinizam. Tako su politika i srpski šovinizam na prvom mjestu omiljenih sportova u Crnoj Gori, da bi bio red da se njini igrači u trenerkama pojavljuju u javnost, jer, kod nas politička kultura ne pretenduje da bude u nivou odijela opšte kulture. O tome govore brojne činjenice. Ali, lakše bi ih i razlikovali, jer, iako su rivali jedni drugima često pozajmljuju igrače. Kao u drugoj fudbalskoj ligi, postalo je očigledno da se svako može baviti “politikom” i biti u vrhu događanja. Celebriti zanimanje, i zbog toga što je unosan biznis, ako si u vlasti, kao vodećem klubu domaćeg šampionata, koji je na vodećem mjestu 24 godine. Ali, se uzbuđenje oko rivalstva uvijek visoko održava, jer su im za petama oni drugi, tako da je suverenitet Crne Gore osuđen da ispašta. Po statistici naši političari su odgovorniji u odnosu na cijeli svijet, jer niko ne podnosi ostavku za neuspjeh. Liga naših šampiona je idealna, nema žutih ni crvenih kartona. Što, takođe znači da se sa njom uspješno bavimo iako je realnost sasvim drugačija.

Ako je tačno da naši političari uvijek govore isto, kako je moguće  da išta pametno mogu reći. A ustaljen rad i govor u svakoj profesiji se može tumačiti samo kao zakržljalost i površnost psihe. Pa se postavlja pitenje, zbog čega se neke stranke uopšte bave politikom, i zbog čega tolika čeljad odoše u politiku? Kao da je za neke demokratija licemjerna borba za privilegije i svetske revije u kojima državne i opštinske institucije treba da služe samo simulaciji nekog rada u nečijoj “političkoj” sabotaži. Kako god, nova Podgorička skupština je neviđen slučaj u cijeloj evropskoj praksi, čiju kampanju, da slučaj bude gori, vodio je glavni parlamentarac, Preśednik Skupštine, koji je do nedavno preśedavao i nekim evropskim skupštinskim zasijedanjima. Ranko Krivokapić je na preśedničku stolicu Državne Skupštine zaśeo kao običan pravnik iz naroda, bez, prethodno, značajnije društvene reputacije, poput profesorske i doktorske titule u svojoj struci, koja bi funkciji koju obavlja obezbjeđivala autoritativnost. On je prosto pravnik koji se deklariše kao veliki crnogorski rodoljub. U protokolarnu brošuru skupštinskog pravilnika se razumije i to je sve što mu obezbjeđuje prolaz za ugled u društvu koji mu omogućava velike privilegije. Između ostalog, dobio je veliki stan u elitnoj zgradi, do samog Dvorca Petrovića. Dakle, i u njegovom slučaju, postaje očigledno i značenje “fotelje”, jer, jedino ona, bez obzira na reference, pruža autoritativni ugled i primat u crnogorskom društvu. A do “fotelja” se stiže samo partijskim odlukama. U strankama foteljaša sve su sami pozeri. Znamo da su manekeni u svijetu dobro plaćeni za svoj posao, ali znamo da nešto korisno znaju i da rade. Ali ovi naši su bolje plaćeni iako grdnije izgledaju, i samo figuriraju. (A takve su kvalifikacije samo dobre za pozere na Likovnoj akademiji.)  Na tom su fonu i ćutolozi Akademija i esnafskih udruženja. (Oni sa svojim apanažama ne sluše da obezbijede, narodu koji ih finansira, čistu “izvorsku vodu”, već da zatisnu sve izvore onima kojima je potrebna.) Takva politizacija neminovno vodi sunovratu društva jer je očigledna u svakom njenom segmentu, tako da i famoznu “kupovinu glasova” ne smijemo smatrati nikakvim kuriozitetom drušva, već kao običnu anomaliju koja se sasvim prirodno uklapa u opšti politički ambijent i ogoljelu borbu za vlast i privilegije koje imaju sve pozicije odlučivanja. Za mnoga, važna, usko profesionalna mjesta u institucijama sistema se ne objavljuju konkursi već se primaju ljudi po partujskoj pripadnosti. Takav ambijent je odlika duboko korumpiranog društva. A svakoj korumpiranoj vlasti je cilj dezintegracija društva, radi očuvanja sumnjivo stečenog kapitala, jer kriminal nije moguće uvesti u njene legalne pravne tokove, zbog čega je spremna da društvo odvede i u najveću propast prije nego li bi se odrekla vlasti. Počev od pravnog ustrojstva države, posledice toga se ispoljavaju na svakom planu. To je i razlog zašto je i kulturološko propadanje odavno na sceni, koga u državnom novinarstvu vide klovnovski, samo kao pojedinačne slučajeve vandalizma koje nalaze po deponijama smeća, divlje gradnje i rušenja gradskog mobilijara, kao da za to nijesu postojale i ne postoje nadležne službe. A i u tome su potpuno nemarni, jer prvog oktobra neko je sa postamenta ukrao bistu narodnog heroja Ljubice Popović, ispred đečijeg vrtića koji nosi njeno ime, a da ni slova niđe nije napisano o tome. (To je samo jedan u nizu slučajeva, dok naša policija neće da zna ni ko sve ima peć za topljenje bronze i mesinga.) Ali, to naše moralno i ekonomsko propadanje se ne može prikrivati ni uveženim tehničkim napredkom izraženim u tehnološkim dostignućima Zapada koji imaju primjenu kod nas,  jer nijesu u opusu organskog stvaranja domaćih vrijednosti, kulturno-umjetničkih i privrednih sadržaja i razvoja, već su samo u službi lagodnosti života u kome su naše intelektualne snage u sumornom odumiranju na samom početku ostvarenog suvereniteta, bez želje da dosegnu istinite vrijednosti koje treba da je konstituišu i oblikuju cjelovitost, što je potpuna rijetkost koja se u svijetu može jedino okarakterisati kao još jedna anomalija društva. Jer ostvarenje suvereniteta pretpostavlja, ali treba i da predstavlja intelektualnu zrelost samosvijesti jednog naraštaja. Samim tim čini snagu društvenog napredka i preobražaja. Te intelektualne snage su “pojedene” ili su u stihiji profanosti života i političkog profiterstva jer im je oduzeto pravo na slobodan život i razvoj. (Tako nešto je ośetio Goja u Španiji, kada je slikao Krona kako jede svoju đecu, sa čim Katalonija i danas kuburi.) Kakvi gubitci su do sada napravljeni, teško je za poimanje onima koji nijesu svjesni ni snage njenih minulih kvaliteta koji su stvarani unatoč teškim okolnostima, a koji su sada prerasli u kulturološku kataklizmu u kojoj i nacionalni identitet služi samo za političke spekulacije.

“Svi smo mi od krvi, mesa i interesa”

I dok čekasmo rezultate izbora u Podgorici, htjeli ili ne, nagledasmo se koječega, i pročitasmo koješta. Dok revijalna državna televizija pokušava biti neko amatersko pozorišno društvo, koje nije nadležno da valorizuje vrijednosti društva, i pruži narodu realnu sliku dešavanja, već je u službi zabave i propagande režima, selektivno uzimajući samo ono što joj ide u prilog, tako sakateći i iskrivljujući stvarnost. A stvarnost smo svi mi, bez obzira na društveni status, sa problemima koja su neuporedivo veća od  svih uspješnosti i lagodnosti koje se favorizuju na TV Javnom servisu. Skrivanje problema ne vodi njinom rešavanju, već je odraz manipulacije sa istinom, koja i u novinarstvu treba da je svetinja, jer “čovjek ne živi samo od hljeba, već od svake riječi Božje”⁴. A Dostojevski kaže da je ta Riječ – istina.

Nedostatak “slavne” domaće stvarnosti se ispunjava sve većim prikazima uobičajenih, realnih svetskih dešavanja, od inostranih autora. Na TV-u, se  moglo viđeti i kako su neki umjetnici iz svijeta, prošavši na svom proputovanju zemlje u kojima se vodio rat, otvorili izložbu u Iraku. Ona je po svom konceptu zbir utisaka koji su za rezultat iznjedrili motive sa direktnom ili indirektnom vezom nasilja i zločina koji donosi svaki rat. Tako su se na izložbi mogle viđeti goropadne crne mumificirane figure koje kao neustrašivi monumenti stoje kao pobjednici na uzvišenjima stratišta, preko ironičnih vojnih medalja satavljenih od dijelova dječijih igračaka, do kontroverznih krokija, rađenih tušem, koji prikazuju opuštene ljude na nekim gala prijemima, sa čašama šampanjca u rukama. Na prvi pogled, osim likovnosti i virtuozne karikaturalnosti, crteži ne prikazuju ništa neobično. Ali, autorka objašnjava, da su na crtežima ljudi koji se bave švercom oružja i narkotika, što potvrđuje Kusturičinu konstataciju da je rat najveći biznis. Te “biznismene” ne peče savjest. Oni se oblače u skupa odijela i žive bogato. Priređuju luksuzne gala prijeme na kojima ugovaraju prodaju i kupovinu oružja koje distribuiraju dalje. Po svemu sudeći, autorka ovih crteža, ih je prije upoznavanja zamišljala sasvim drugačije, a meni je sinulo kroz glavu, s obzirom na poljuljano vrijednosno stanje u našoj zemlji, kolikom broju naših intelektualaca bi imponovalo da imaju poznanstvo sa nekim od tih ljudi, radi bolje lične finansijske i materijalne sigurnosti. (Neki su svoja djela slali na poklon najvišim ratnim zločincima.) Što sve skupa vraća na pomisao o Goji koji je uspijevao da nađe put ironiji u svojim djelima, (baš onakvu kakva zaokuplja pažnju nekih savremenih umjetnika), iako je bio privilegovan kao kraljevski slikar, koji je redovito morao slikati carsku porodicu. Ali, sloboda izbora, kako etičkog tako i umjetničkog, započinje tek poslije Francuske revolucije. Nekima je ona donijela konfuziju (koja više predstavlja zbunjenost svijetom, nego li nekom novom vizijom), od koje ne nalaze način da se oslobode, već da srljaju dalje u sterilnim tehnološkim vodama multimedijalnosti, kao što se i neetično imitatorstvo projektuje kao vid savremenosti. Što sve skupa čini duhovnu potčinjenost, koja je potpuna suprotnost slobodi. Kao u neko epski sumorno “Vrijeme demona” Lala Brkovića, koji svakim danom dobija na težini u svom metafizičkom značenju tragičnosti postojeće realnosti.
 

Kad skinemo inostranu firmiranu robu vidi nam se sav kapital

Stanja u društvu kreira samo društvo svojim izborom, đusto, kao rezultatu izbora svih pojedinaca koji to rade po ličnom nahođenju. U uzajamnoj korelaciji, taj izbor pravi baš onakve “podvige” kakvi se od njega i očekuju. (Vremena se mijenjaju, ali nekad zastrašuje ishod u podudarnosti sa minulim dešavanjima, jer “slobodan izbor” je predstavljao “jeres”, kakvo mu je u Srednjem vijeku bilo značenje u Španiji.) Kao jedinka, čovjek stvara idole prema svojim idealima i liku.  Sve one osobine koje smatra vrijednim ugrađuje u njega, kao što u društvu favorizuje one vrijednosti koje najbolje afirmišu njegovo mentalno stanje. Tako se i na izborima biraju favoriti za vlast u društvu, koji su uvijek odraz mentalnog stanja birača. (Kao što Pinoče sa svojim komponentama ličnosti nikad ne bi mogao biti preśednički kandidat u Americi, jer ne odgovara mentalnoj strukturi njenih građana.) Okolnosti mijenjaju potrebe, kao i afinitete ideala, kao što ratna i mirnodobska dešavanja nijesu isto. (Jer, tada ostrašćenost, strah i mržnja zamjenjuju razumijevanje, pravičnost i etiku.) Na lične komponente utiče i vrline, tradicija, kultura i obrazovanje, ali i svakidašnji strahovi, šovinizmi, ubjeđenja, kompleksi i druge mane. Biranje čelnika vlasti uvijek ispunjava opšte zahtjeve društva, njegove afinitete, ali i komplekse niže vrijednosti, koje mogu imati veliki zbir pojedinca. Ako nema nedemokratskih presija uvijek se dobije ono što se zasluži. U suprotnom, dobija se suprotno. Odatle počinje i stvaranje demona i svetaca, koji, u krajnostima, simbolizuju opšta stremljenja društva. Najbolju ilustraciju toga dala su nam Jevanđelja. Oni nijesu proizvod samo lične nužnosti, već i društvenih okolnosti koje potenciraju afinitete svakog pojedinca. Ma koliko bili izlizani i neupotrebljivi, uspijevaju oni afiniteti koji imaju najizrazitiji potencijal za ispunjenje potreba u uspostavljenim okolnostima. U prilog tome ide i to da su se u politici, kod nas, pojavile nove moderne stranke i lideri, poput Darka Pajovića koji osvaja malo glasova na izborima, a izraziti je predstavnik građanskog društva i stvarnih vrijednosti demokratije. Mada se za tu realnost istinski zalaže, za većinu je utopista iako zagovara ustaljena evropska načela ka kojima deklarativno težimo, (ali čija nam suština, izgleda, nije jasna). Od brojnih lidera stranaki, on je i iskreniji, i dosledniji u tome. Ali to za mnoge nije dovoljno. Da je drugačije, mi bi odavno bili u sastavu Evropske Unije, đe nam je mjesto, zbog ljudi poput njega, jer samo iz čistih ruku može biti čista i politika.

Uvijek smo u mogućnosti da biramo jednu od dvije krajnosti. „Demon“- kao značenje neke krajnosti, je manufort, i nije sinonim demokratije već diktature. On je nezajažljiv, zbog čega se dovodi u vezu da stvara bezakonje i kriminal. A značenje „sveca“ predstavlja moralnu čistotu.  On je u realnom životu hrabar, ali nije nametljiv jer stvara pravičnost i red. Nezajažljivost, zbog svoje militantnosti, postaje „vrlina“ poput hrabrosti, kao što laž i kriminal „opravdavaju“ snalažljivost i znanje u sistemu iskrivljenih vrijednosti, đe opšti sud, niskog nivoa svijesti, utvrđuje svojim izborom pravila društvenog ponašanja.

Svaka demokratski izabrana vlast nije kriva za svoj uspjeh i svoju prirodu, ali jeste odgovorna za svoja djela. Zato, neodgovornost rada neke vlasti se prije može nazvati demonska, nego li demokratska, narodna, ako više verifikuje i afirmiše loše lične sklonosti, nego stvarne potrebe društva. Jer stvarne potrebe društva se nalaze u pravičnosti, vrlinama, i znanju koje treba da rješava probleme, a ne da ih stvara i sakriva.

Subverzivni rat u kulturi dezinformacija i propagandi

Predveče, uvijek je sveopšta akcija na travnjaku nekog privremenog đečijeg igrališta. Svi rade. Emisije emocija se šire na sve strane. Uzburkavaju se  i strasti, ali kontuinuitet aktivnosti je u svakom kutku podjednak, te je s toga opšti utisak da se ozbiljno radi na sve strane, kao na nekoj dobro organizovanoj farmi. Tako je postalo živahno i u našim medijima, ne zbog žara za istinom i povećanja kvaliteta u objektivnosti, već suprotno, zbog uskomešnosti strasti političko partijskih dešavanja. I selelekcija vijesti je strožija. Usled, pada morala sve više smo izloženi i žutoj štampi pa postoji opasnost da od nje obolimo kao afrikanci od embole.  Ona poprima popularnost i opšte značenje borbe protiv konkurencije, da i glasila koja pretenduju da budu ozbiljna poprimaju u nekim segmentima takve karakteristike, nasilja nad istinom. I svaki se uredničić ispeo na svoj bunjak pa kukuriče izmozga. Svako jutro. Zbog onih senilnih, eho se prenosi svakog sata, a koke kokodaču kao da nose jaja, ali i onda kad ih podmeću drugima. Mućak je postao vredniji od normalnog. Zato, ima i takvih selektivnosti u kojima je sve mućak do mućka.

Ipak, i farma je farma. Proizvodi korisne stvari, dok, profitersko, neobjektivno novinarstvo proizvodi samo gubitke na štetu društva, koje gubi kontrolu nad realnošću, dok autori i proizvođaći ozbiljnih gluposti profitiraju. Ali, problem je u tome što i ta „politika“ gluposti nekad može da oslikava cjelokupno stanje društva, kao devedesetih, jer njegovu mentalnu matricu prenaglašeno stavlja u ravan realnih dešavanja.

Tako je i Balša Brković, to shvatio kao štos (poput neke parodije na dolazak Cece), pa je iz svoje uredničke fotelje, razglasio čaršiji da mu je novi roman bestseler. Htio ili ne, tada moraš biti najbolji kad ti je djelo najčitanije. Roman koji još nije izašao iz štampe, a već je imao toliku čitanost, začudilo je mnoge, pa i one nedužne, van njegove konkurencije. Bez obzira na činjenice, tim neumjesnim činom je otvoreno priznao da niko kao on ne može biti opčinjen sobom i iluzijama. Ovde ga to neće koštati ništa, ali u civilizovanijim sredinama bi izgubio dobru reputaciju pisca, ali i publiku.

Balša uređuje kulturni dodatak dnevnika Vijesti. U jednom Atru nas upoznaje i sa novim identitetom Dr. Gojka Čelebića. Devedeset treće, kao Ministar za kulturu nas je učio da pređemo na ekavicu, kao na neki svetski jezik. Tada je uzurpirao čitav časopis za nauku umjetnost i kulturu Crne Gore: „Ovdje“, kako bi na čistoj ekavici ispunio svoje malograđanske i šovinističke hirove. Ali, pošto se digla prašina oko najvećeg državnog priznanja - Trinaestojulske nagrade, koju je dobio kao „ležeći srbin“, kako ga u nekim novinama opisaše, u Artu je našao način da se predstavi kao uzurpator hrvatskog jeziku za svoje velikosrpske ciljeve. Možda bi i na cnogorskom, ali se ni u Vijestima taj jezik ne gotivi, (jer i edicije kniga za đecu štampaju na srpski i engleski, kako navode u reklami.) A ono što je napisao za Art, potpuno objašnjava njegovu „duhovnost“, kao i „smisao“ nagrade koju je dobio.

U jednoj kratkoj pričici, ili bolje reći pričkici, on se u platonovsku teoriju kvazi-egzistencije, sačinjenu od praznine i vremena, dopunio sa pseudo-smeškom, kao što nas i upućuje na skeptičnu esencuju prividnosti svoga duha, kao gljagolično androidni supstrat cinizma i usiljenosti. Umjesto da analizira apsurd, on ga svojim jednostranim pristupom stvara, da bi svoju žal za Kosovom, i propalu velikosrpsku patetiku mogao prekomponovati u cinizam nemoći običnog ruganja - fikciji, kojoj je autorizovao isključivost banalnim tumačenjima pojmovnih značenja, kojima bombarduje Nas umjesto A. Vučića. U svom gljagoljanju⁵ on ispušta istinice kao kad prducka. Pa pomodarski nebulozno kaže, odnosno, banalnim cinizmom kažucka: „Smjehovna kultura kasnog Bizanta i baroka na našim je prostorima evidentirana, dakako, indirektno. Važeću dozvolu za smijeh izdaće tek novi vijek, mnogo kasnije, s porastom uloge žene i sa evidencijom individualne psihologije.“ Ovaj dummer⁶ je pseudomnenon⁷ koji može najbolje objasniti samo Aristofanova Teorija,  kojoj se podsmijeva predstavljajući je kao boginju praznika radosti.⁸

S obzirom da je o pričkici izlišno govoriti kao o nekom književnom djelu, njegovo se pisanje može podvesti pod kamufliranim koketiranjem fikcijama jednog Trigeja koji je na govnobalju odletio na nebo, a koji u svojoj kvazi-subverzivnoj bezličnosti treba da nas uputi na istorijsku činjenicu da on nešto rasno zapišuje (beleži), kako o istorijskoj profanosti nekih događaja tako i da su Albanci vjekovima izvodili konceptualizam sa manastirskom imovinom na Kosovu, jer je našao drevni spis, koga je ubicirao u svoje prividnosti fikcije i oko koga se vrti cio tekst,  nekog sveštenika Nikifora, koga citira kako je: „podnio mnoge muke i napasti od prokletog izroda arbanaškog.“

Inače, Art ne afirmiše domaće stvaraoce književnih djela, već inostrane, kao da o njima nema ko da piše. A to se jedino može tumačiti kao borba protiv domaće konkurencije, iza paravana. Otud se može dovesti u objašnjenje, zašto se mnogobrojni tekstovi odnose na prežvakana, inostrana, svetska događanja, koja su svakako, svakom dostupna na internetu. Tako nas u istom broju priloga dnevnika Vijesti, upućuje u neku knjigu posvećenu Aleksandru Makedonskom, koju objavljuje u feljtonu, pod nazivom „Makedonska planeta: kako je rođen helenizam“. Neću navoditi autore, samo iz jednog razloga, što se samo u jednom broju ovog lista može zaključiti da se radi o nižerazrednoj robi, jer nas ne samo da ne upućuje na nova saznanja i pojedinosti, već se ne pominju ni ona opšte poznata, koje i naši srednjoškolci znaju. Da li je riječ o lošem izboru citata, ili knjizi, to nije važno. Publikacija je takva kakva je. Ali, navešću samo jedno. Kada se govori o Filipu i njegovoj reorganizaciji vojske, koju je naslijedio Aleksandar, a ne napominje se da savremena vojna doktrina polazi od njega, nije mali propust. Jer Filip je prvi osnovao kasarne, tipa današnjih. U njima se stanovalo, vježbalo i hranilo. Prvi put sva vojska nosi iste uniforme, nezavisno od nošnje i običaja iz koje dolaze regruti. Prvi put vojska koristi ranac poput današnjih. On je sadržavao: kabanicu, odnosno šatorsko krilo za nevrijeme i kao ležaj; hranu,  i svu ostalu spremu koja mu je omogućavala samostalnost za nekoliko dana. Tako je i danas. Do tada je vojska napredovala samo jedan dan, koliko je trebalo intendanskoj službi da stigne i podmiri vojnike sa potrepštinama. Otuda Aleksandrovi brzi prodori u Persiju, jer je predstavljao veliko iznenađenje nespremnom neprijateljskom taboru.

Za razliku od Filipa, Aleksandar je bio urbocid. Počeo je od Tebe a završio sa Pasargade, odnosno, Persepolisa (Parsa) kako su ga nazivali grci,⁹ od koje nije ostalo gotovo ništa. Tako da istoričarima nije ostalo mnogo da rekonstruišu velelepni grad, staru persijsku carsku prijestonicu, od koje su i Grci preuzimali pojedina arhitektonska rešenja, kao što su persijanci modifikovali neka egipatska. Meštrović je bio opčinjen persijskom arhitekturom, pa i Njegošev mauzolej na Lovćenu ima njenih elemenata, poput spomenika na Kalemegdanu i Avali.

A, „kako je rođen helenizam“ kako navodi ovaj list u naslovu, treba prije svega znati da je još Sokrat od Filipa Makedonskog tražio da na silu ujedini grke. To je kasnije, dijelom, pošlo za rukom Periklu, osnivajući Egejski morski savez. Dolaskom rušilačke snage Aleksandra, grčki polisi su bili ujedinjeni, ali više nikada u istoriji neće se oporaviti od stradanja. Iako je stalno sa sobom nosio Homerovu Ilijadu, njemu nije bio važan helenizam, što je i pokazao rušenjem „slavnih i nepobjedivih zidina Tebe“, već je težio da ostvari svoje političke ideale omonije, kao zajedništvo upravljanja svim narodima u „bratstvu i jedinstvu“. A centar takvog carstva je trebala biti Aleksandrija.¹¹ I kao takav je bio prvi i jedinstven slučaj u antičkoj istoriji.

Sve u svemu, Art je mogao da u feljtonu objavi i najveće izvore informacija o Aleksandru i njegovim bitkama, od Plutarha: „Aleksandar Makedonski“, koji je sažeo mnoge izvore informacija kojima je Atina tada raspolagala, i Pseudo-Kalistena: „Život i djela Aleksandra Makedonskog“, koji je interesantan i po tome što se računa u preteču romana, koji je u današnjem značenju književnog roda nastao mnogo kasnije. A domaćoj publici bi bilo interesantno da iz njega sazna kako je naše Jadransko more dobilo ime po Aleksandrovom kuvaru.

U istom Artu Balša prvi put objavljuje svoju priču „Grad u pijesku“. Komentarisati pisca zbog jedne priče nije umjesno, posebno iz razloga što se ovaj autor bavi različitim književnim formama, kako navodi u zaglavlju teksta. Ali, navešću samo kraj pripovjetke, đe pješčanu morsku obalu, podložnu eroziji morskih talasa, tumači kao isključivim silama gravitacije, i kaže: „Neuhvatljivi zakoni gravitacije. I nije to loše, mislim to što su neuhvatljivi... Dok god kosmos počiva na velikoj tajni, biće sasvim podnošljivo mjesto za život.“ Što je ravno i lošoj limunadi današnjih televizijskih serija. Ali, da bih njegovu „romantičarsku“ dušu zabasanu u apstrakcije, uporedio sa mentalnom sklopom iskrenih boraca za istinu, svejedno, nauke ili umjetnosti, navešću parafrazu iz jedne Vede: „Sve dok ljudi ne oderu nebo neće ugledati Boga“. Hrist je došao i otvorio Nebo, kao na dlanu, ali za mnoge uzalud.

Kada sam pitao jednog eksperta zašto hvali jednog svog kolegu da je izuzetno dobar pravnik, iako ga neki optužuju da je u preduzeću, u kome je radio, sakrio “Pravilnik o radu”, koji je svaka firma bila zakonski obavezna da ima. Ali, to mu je bilo lakše nego da organizuje posao. Taj njegov diktatorski postupak je onemogućio službenike da imaju uvid u svoje poslovne obaveze, što je omogućio šefovima da od podređenih traže i ono što im nije u opisu radnog mjesta, pa su se i nadležnosti sudarale. Niko se na to nije usuđivao ni žaliti, pošto bi tada morao doći njemu, jer je njegova arogancija bila nadležna za to, a dolazio je u “piljaru”, na svoj posao, drčno, kao da je đeneral garde. Glavu je tako držao, kao da je samo u plafon gledao. Na moje pitanje sa objašnjenjem, moj sagovornik se zamislio. Prevrćući po svojoj memoriji našao je ono što ga je najviše impresioniralo kod svog miljenika, pa mi reče, da taj “izuzetni” pravnik može od oka tačno da procijeni koliko neka ovca može da ima žive vage. Pomislivši da se šali, zamolih ga da mi to bolje objasni, što je on rado prihvatio. Bio sam fasciniran. Čovjek se nije šalio, već mi je ispričao jedan događaj kome je i cio srez bio očevidac. A meni postade jasno, šta jedan “profesionalac” u palanci mora da iskaže da bi stekao autoritet.

*Oreol sveca

¹Tiruvaluvar

²(lat.-pod ružinim drvetom) povjerljivo

³Jevanđelje po Marku

⁴Jevanđelje po Mateju

⁵Pričanju

⁶(lat.) glupost

⁷Lični zaključak

⁸U njegovom svojevrsnom značenju gluposti.

⁹Persijanci su Jonce nazivali Jauna, a Grčku Junan.

¹¹Sa njegovim imenom je imalo još tridesetak gradova po Maloj i Srednjoj Aziji, prevedenih na različite jezike. I danas je na desetine održalo te nazive.