Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 17. 10. 2014.
Odkad „pobijedismo“ Kranjčara i Lihtenštajn nam drži
lekcije. A, zbog fudbalske utakmice, stranih timova, dva podgorička
„transformersa“ su kamenovali Albansku ambasadu, uz neposredno prisustvo
policajca. I đe još ima ovakog mjesta pod suncem, da loši organizatori u poslu i
svaka glupost dobijaju visoko društveno značenje. Za kratko vrijeme prevalili
smo dalek put, od Lubarde do „kulture“ koju mogu proklamovati i hašišari. Izgleda,
da bez tuđeg patronata nijesmo u stanju da normalno funkcionišemo. Ekscesi se
događaju svuđe, ali kod nas oni su česti i traju godinama i decenijama, jer za
svoje hirove uvijek možemo naći podobne bulumende. Svoje komplekse i duhovne
nedostatke rešavamo manuelno. Zato se u svemu lako dokazujemo, pa se naše opšte
lice kolektivne svijesti lako i detaljno reflektuje u bilo kom događaju. A događaji
nisu izmišljotine, samo ih treba analzirati, što nam nije jača strana. Propaganda
insinuacija nam je jača strana, pa su i duhovni jadovi preusmjereni tamo, jer sablasti
čine okosnicu naše pameti. Otud mržnja, pakost, zavist i šovinizam koji
licemjerno prikrivamo. Zato i za populističku literaturu „Veselih sveski“
pokrovitelje nije teško pronaći, jer je lakše naći razumijevanja za bilo kakav
blam od ičeg istinskog. Tako završavaju i neki važni amandmani u Skupštini, kao
da put za opšte dobro može ići zaobilaženjem istina. Kad zavlada čaršijska
svijest blam postaje važno strateško sredstvo za osmišljavanje haosa. I
najvećim avetinjama je to primamljivo. Dovoljno je integrativno za postojeće
stanje, ali i intrigantno da predoči da je sve što je normalno i razumno – dosadno,
za isprane mozgove. U takvoj politici ispraznosti mozga samo sablasne
propagande poprimaju važnost, a ne razum. Tako se i Darku Pajoviću zamjera što
se oslobodio svakog tutorstva koji je vršen na njegovu stranku.
I dok se slave porazi na međunarodnom planu, u propaloj
Pobjedi, pretendent za Ministra kulture Pavle Goranović, se naprasno počeo
baviti likovnom kritikom, pored toliko brojnih istoričara umjetnosti, bez
bojazni da u svom spisateljstvu može ispasti samo kao fan koji lijepo sročenim
izmišljotinama nadoknađuje neznanje o estetici i umjetnosti u opisima likovnih djela.
U namjeri da bude direktan, indirektno je sebe izbacio u aut, koristeći u
„analizama“ i „nevjerovatne“ parade, terminološki apsurdne turbo-metafore koje
se kose sa zdravom pameću, poput „prozora u smrt“. Ta vrsta „poezije“ je i
metafizički neodrživa u estetici. Oni to nijesu ni na slikama Peđe
Milosavljevića, koji ih je predstavio u ravni drvene palube avetinjsi sablasnog
broda, kao kakvog plutajućeg groblja, jer prozor u ljudskoj psihi ne može da
ima negativnih konotacija, osim ako nije zazidan ili banalno metaforički
iskazan kao opasnost. On je i arhetipski simbol vjere i nade. Potreba za njim i
njegova svojstva ga čine takvim – pozitivnim. Prozor nije prolaz ni u poeziji (osim
za lopove). Vrata sadrže simboliku u značenju suprotnosti hegelovskog dualizma.
Postoje „Vrata pakla“, ali pakao i onaj svijet nemaju romantiku pendžera, jer ne bi bili ono što jesu. Ali,
„lelekači“ na zadatku i u tupavosti moraju da nalaze nadrealnu dramu, hvaleći
sve što im na um padne, pri tom gubeći i tlo pod nogama. S toga, ovi
hvalospjevovi i laiku izgledaju kao neka stara naftalinska rukotvorina partijsko-policijskih kolega koji obavljaju
dežurstva u kulturi, sa kojima autor teksta sastavlja hor isturenog odjeljenja
svojih pristalica, pripremajući javnost za „novi svjetski poredak“. Pa izgleda,
on njima hvalu, oni njemu bolju preporuku. Jer, kad se nemaju čega dohvatiti, kad
hoće da se proguraju do nekog određenog cilja, jedina realnost „lobiranja“ naših
ljudi je da se poigravaju maštom u kreaturama ličnih mentalnih insinuacija. Tako
nam se neku noć i univerzitetska profesorica Tatjana Bečanović, sa katedre Crnogorskog
jezika, predstavila sa ekavskim izgovorom. Mimo svih pravila, ta stručna nikšićanka
zna dobro i da miješa ekavski sa ijekavskim izgovorom. I dok se kupala u moru
simpatija voditela opozicionog glasila, njegov drugi sagovornik Adnan Čirgić, je
bio dovoljno priseban da pored odgovoranja na insinuacije oba sagovornika, da i
razumnu, naučnu važnost tom okupljanju, na prirodno jotovanom i lijepom i
čistom crnogorskom jeziku, po kojem smo identitetski uvijek bili lako prepoznatljivi
na Balkanu. Ipak, emisija je korisna, jer je suočavanje rivala uvijek dobra
novinarska osobina, što treba da je češća praksa.
I dok se mnogi mladi umjetnici bore za golu egzistenciju,
jer niti imaju posla, niti mogućnosti da stvore radni prostor, neko smeće već
mjesecima visi na sajle na platou glavnog trga u Podgorici. Srećom nije duvao jači śever, jer bi tada mogao izginuti i narod
koji bi se našao u njegovoj neposrednoj blizini. Tim povodom, pojavilo se
nekoliko kritika koje su pravovremeno reagovale na taj događaj, ali uzalud.
Dekadencija je nekom zavičaj, kao što je i kritička analiza nepoželjna svakom
kiču. On je uvijek tu, spreman da obznani svijet, jer ga politikanstvo i medijski
klovnovi obožavaju, i strogo pridržavaju, da im je i umjetnost odavno postala smetnja
ako se kojim slučajem nađe u njinoj blizini. Iz prostog razloga, jer umjetnost
niti razumiju, niti mogu objasniti, liše svojih banalnih utisaka. A izgovorene
banalnosi često imaju najveću težinu za naš razum. One su mnogima lako
prihvatljive, jer ne zamaraju moždani sistem, pa su po pravilima većine najautoritativnije
i pravosnažne. Tako je, nekad, Jevrem Brković odstranio skulpturu „Kupačice“ iz
jednog parka. Bile su presudne njegove „estetski autoritativne“ riječi da
„nijesu tako debele crnogorke“. Nije mu smetao kič postavljen od strane „gradskih
otaca“, koji je kao kakva skupa bunkerska skalamerija ugrađen oko nje, već ona
kao umjetničko djelo. (U osrednjosti kvaliteta spomeničke kulture, ona je makar
bila urađena od kamena.) A takve rubensovske skulpture „debeljuca“ od A.
Majola, ukrašavaju mnoga velelepna zdanja duž Italije.
Ali, kako se, na trgu, ova najveća gomila ničeg, koja se
može viđeti i sa Kakarinske gore, održava u bespuću duhovnog siromaštva jednog
kulturološki neorganizovanog trga, nije teško pogoditi, jer je opština za to
nadležna. (Po prvi put ga je organizovala sa ovim strašilom.) Ona ista opština
koja je na istu propagandnu laž srušila „Kamenu kuću“ i Kino „Kulturu“, dok joj
u srcu Podgorice ne smetaju urvine bivše kasarne, na samoj obali bisera grada -
Morače. One ne smetaju ni policiji, ni „dušebrižnim“ medijima, iako se po
njenim katakombama sakupljaju drogeraši raznih uzrasta, kao da je kakvo popularno izletište za
adolescente i zabavni park za tinejdžere. (Ali, ni u onim zgradama, koje su očuvane,
nema mladih umjetnika koji u velikom broju čekaju prostor za rad i šansu da
svoj talenat pokažu publici. Kao što petnaestak godina čeka gotov projekat o
rekonstrukciji Jusovače, koju NVO sektor, o svom trošku, želi da adaptira u
kulturni sadržaj grada.) Ipak, dok se iz njenih zidina dimi kanabis, pristup je
svakom dozvoljen, jer je neko pokrao nekoliko stotina metara metalne ograde,
neopaženo, kao da je u pitanju kutija šibica. A to je ravno podvigu
„transformersa“ postavljenog na trgu, koji je iziskivao veliki višemjesečni
fizički rad desetina ljudi i autora, na privatnom auto-otpadu njegovih roditelja,.
Upravo tako, takva jedna najveća gomila ničeg iskupljena je
i na trgu, pa prolaznike neminovno potśeća
na blizinu neposrednog komšiluka. Iz nje se samo jedno može naučiti: da veličina
ničega daje važnost nečemu. Taj aksiom treba da ima opšte značenje, a ne samo
estetski sud ničeg. Kao da je tu da nastavi epos „savremenih“ duhovnih zbivanja
opštinara preko puta. Zato, iako je izvan svake estetske važnosti, nalazi sponu sa „duhovnom“ zbiljom, kao kakav
moderni totem u duhu dominacije prastarog kulta pater familias, koji treba da nas potśeti na zbilju komšiluka:
da kad se naduvaš ili našmrčeš budeš velik, kao oni „Gilgameši“ što se napuniše
tuđim novcem, jer „rođenima“ sa greškom, kakvi su i „transformersi“, predstoji lijepa i herojska budućnost. Suprotno
od plemenitih ekoloških želja autora oni su tu i da nekima proklamuju nasilje,
kojeg je sve više u gradu. Junaci za tu savremenu guslarsku poemu su nađeni u nižerazrednim zbivanjima u filmu za đecu. A
kad se kaže za đecu, to se može odnositi i na imbecile koji su premašili taj
uzrast. Pokazalo se da je autor u tome bio odvažan i mudar, jer je znao koliku
će populaciju obradovati. Ponajviše one opštinare koji su davno okrenuli leđa
kulturi i umjetnosti, da im je ova prilika nekog iskrenog entuzijaste dobro
došla za prikrivanje decenijskog nemara. Ali, otkud to sve da se događa pod
plaštom kulture, ili, daleko bilo, umjetnosti. Ipak, sve je moguće, pa i onda
kad „skulptura“ u slobodnom prostoru ne poštuje ni elemetarno pravilo da mora
biti u skladu sa njim. Dovoljna je samo ta jedna činjenica da se nešto nedolično
odstrani sa terena, koji predstavlja lice grada, i koji treba da simbolizuje
kuću, njen salon ili ugodan dnevni boravak za svoje građane i turiste. (I u
osnovi izgradnje glavnog trga, izbjeglo se da mu se da šmek Duklje, sa zabatom
i stubovima, u arhitektonskom produžetku biblioteke, koji bi dao dušu i važnu notu
istorijskom hodu duhovnosti grada.) U takvoj neestetskoj disharmoniji skulpture
i prostora, slijedom mnogih faktora, i simbolika dobija razna značenja. Nije
ista simbolika: kašike u tanjiru i kašike u koritu; kao što nije klaviru mjesto
na đubrištu, ili kakvom bunjaku na klaviru. Dobar umjetnik i od oblika viljuške
napravi skulpturu u adekvatnom prostoru, u kome stiče punu estetsku i
simboličku važnost s kojom oplemenjuje okolinu; stapajući se u jednu cjelinu.
Zato, autor „transformersa“, nije smio sebi dozvoliti tu bahatost da mu estetski
najproblematičniju figuru, koja nije mnogo šta ispoštovala, opštinska
birokratija smjesti na trgu. Ali mladalačkoj naivnosti se ne može zamjerati,
kao što i elementarno sirova snaga i
volja da se nešto izgradi, nije dovoljna da se uđe u svijet umjetnosti, jer taj
početni potencijal treba izgrađivati kultivisanjem budućih aktivnosti, čija
usmjerenja i razvoj zavise od autora. Dakle, i ono što bi svaki laik trebao znati,
ne znaju ni iz uredništva kulture Art dodatka, „opozicionog“ dnevnika Vijesti,
jer su ovih dana afirmisali visoku „važnost“ ovog „transformesa“ sa trga, (što im je poslužilo
da se obračunavaju i sa kritičarima koji i njin rad objašnjavaju). Nijesam imao
potrebu da čitam taj tekst, ali sam naknadno detaljno obaviješten, da su tom
događaju dali značaj izuzetnog kulturnog događaja, u kome oni što ne znaju ni šta
je Estetika, favorizuju osobu kojoj je nepoznat i sam pojam Umjetnosti. A
činjenica za to je napretek u istom tekstu, u kome autor i samouvjereno iznosi ideološki
stav, kao kakav DPS-ov partijski
službenik, da: „društva u socijalnoj krizi ne mogu da imaju potrebu za lijepim“.
(Ni u okupirnom Sarajevu ljudi nijesu mislili tako, a ne tamo đe bi opština
voljela baciti pare na izgradnju tunela kroz Goricu.) Time opravdava lošu
politiku Vlasti minulih godina, što mu, nadam se, nije bio cilj. Taj tekst je interesantan,
više iz „intelektualnih“, nego li socioloških i umjetničkih razloga. Novinar
Vijesti Đuro Radosavović, inače, kako mi rekoše, kolumnista ovog časopisa,
napravio je sa Baletićem intervju u kome ga, čak, insinuacijama upućuje kako su
negativne kritike upućene njegovom radu, konzervativne, uz komentar da se ti
kritičari: „samoproglašavaju ‘čuvarima istinske umjetnosti’”. (Dakako, mislio
je da je pronašao ovcu, preko koje će se obračunati sa tuđim argumentima, koje
naziva konzervativnim, a tuđe kritike naziva „samoproglašavajućim“, jer su
upućivane i njegovom novinskom dodatku, za koji piše.) Iz čega nije teško
zaključiti, da sujetnim ograničenostima smetaju širine analiza tuđeg znanja i
onda kad ih nema u svojoj kući, pa je po službenoj dužnosti i sagovornika time želio
„otrovati“, da bi ga lakše uključio u svoju instalaciju insinuacija, kao u
kakav šteker. Time licemjerno sebe pretstavljajući da je autorov zaštitnik, i
fan, kao i pravi „čuvar istinske umjetnosti“ i njen poznavalac. Nevjerovatno je
šta sve u jednom pitanju Đuro kod sebe
može da otkrije. (Vjerovatno iz straha za opstanak svoje uobrazilje, u kojoj bi
njegova redakcija bila glavni tutor dešavanja u kulturi, pa ne priznaje ni
realnost, niti tuđa iskustva.) Ali,
svojim duhom i neposrednošću, Baletić je nadvisio svog sagovornika, upravitelja
kulture. Dao mu je i lekciju iz etike, ali i novinarskog kodeksa, odgovarajući:
„Svako ima pravo na mišljenje i kritiku o mom radu.“ Ali, ta perfidna
zloupotreba sagovornika, nije ništa neobično, jer je to redovna pojava ovog
šabloniziranog, pomodarskog dodatka, koji svoje neznanje, dekadenciju i
umišljenost brani banalno degutantnim etiketiranjem
drugih, pa i time da je neko „konzervativac“ (po nekoj njima poznatoj palanačkoj
logici, jer konzervativni nijesu samo tabloidi - kod nas i u svijetu), po istim
„službeno-razumljivim“ pravilima kao što je nekad dogmatski talog neobrazovanih
komunista izvršavao sklonosti svoje sujete vršeći propagandu nad građanski
mislećim ljudima i njinim dosijeima, kada su Podgoricu, osamdesetih, već bili
osnivani brojni fakulteti (koji su proklamovali znanje i stručnost), krasili
stihovi Jevrema Brkovića, duž bulevara, preinačeni u parole: „Titograde grade
radničke te ruke rade“. Ko je od intelektualaca nešto ružno rekao protiv te
vrste „poezije“, dosije mu je bio obogaćen novom etiketom. (Danas, nekima, ni
zdravstveni karton nije pošteđen toga, jer ubace „stažiste“ da i tamo izvrše
svoj zadatak.) „Dušebrižništvo“ i neznanje se nekad krilo iza paravana
soc-ideologije, a danas iza „liberalizma“, koji, kod nas ima sve odlike
anarhije. Poremećen sistem vrijednosti je najbolji primjer za to. (Tako, je za
koncert u Crnoj Gori Stevan Milenković dobio na ruke 10 000 eura, a Ceca 100
000. A koliko su se drugi u to ugradili, nije mi poznato.) Ta transformacija, ustvari, je ista izjanđala borba raznih saveznika sa
onim pojedincima koji išta znaju više od njih, da bi i tom dodataku, s obzirom
kako je nastao i kako se održava, više odgovara naziv: „kurtovina i murtovina“.
A to potkrepljuje i jedan njin afirmativni tekst, od proljetos, u opisu jednog
uličara koga predstavljaju kao umjetnika iz Poljske, koji je inspirisan letom
toalet papira iz poljskog nužnika, dobio nagon da napiše operu. Da zna note,
možda bi nešto i skalamutio. Ali, iako je izostalo to djelo, oni su sebi dali
za pravo da mu promovišu „ideju“ u svom listu, zbog iskazane mržnje i ironije prema
umjetnosti, kao pod velom neke „borbe protiv svakodnevice“, kako nosi bezazlen naziv/fraza
i ovog intervjua sa Baletićem. Ali, ako je svakidašnjica tupava, čime je to oni
žele nadomjestiti? Ipak, jasno se pokazuje, da tupa propaganda više govori o
promoterima nego o autorima djela koje afirmišu. (A konzervativizam je i: „Čime
se budala hvali, pametan se stidi“, ali je istinito.) Umjesto dekadencije treba
da promovišu znanje i istinu. A ako ih ne prepoznaju, ili nemaju, nemaju ni
moralno pravo da se lažno predstavljaju kao poznavaoci i time tutorišu druge.
U palanci je bitno ko je gazda i kanalizacije, jer ako se i
tamo zatisnu neke važne rupe, ona se
izlije na sveopšte polje „zadovoljstva“ kakve „kulture“, što za neke znači i
dobar biznis. I kanabis tada buja. Za takav ugled iz sedamnaestog vijeka nije
potrebno znanje i činjenice, već samo dijeljenje etiketa sa nekog zgodnog službenog
mjesta. Jer i za takav posao se, kod nas, stiče plata i radni staž.
Dakle, šta je dekadencija društva? Nju ne predstavlja jedno
djelo i autor, već svaka reakcija ljudi, koji, navodno, promovišu kulturu. I
umjesto da se nekim argumentima objasni
opravdanost neke postojanosti, odmah se obračunava sa „vetrenjačama“. U redu je
i to, ako ih napada neki Don Kihot, ali Sančo za to nije predviđen jer mu
psihologija i obrazovanje nijesu tako koncipirani, jer je tu da zadovolji ukuse
gasde. Ali se upliće. I bilo bi neumjesno analizirati ga kao takvog, jer bi to
značilo i zezati se sa Servantesom, kao da je ostao nedorečen, (a od koga bi
pravnici i psiholozi imali šta naučiti, jer je poznavao sastav čovjeka). Ali,
on je klasik, dakle konzervativac, što je uredništvu Arta, po Đurovoj priči, van
mentalnog domašaja. Jer u zaokupljenosti skupljanja višenamjenskih fraza, koje se
prilagođavaju raznim paradnim uobraziljama, odgovaraju samo kompleksi i suvisla
„najbolja moguća“ pomodarska laprdanja za lakomislene, ako niočemu a ono o
komšiliku. Tako se i Dišanova izreka sa jedne njujorške izložbe o „gledanju sa zatvorenim
očima“, skinuta sa nekog komercijalnog filma, besomučno koristi u ovom dodatku,
đe god ustreba, kao svoja. Upravo ta fraza, može opisati analitičku važnost
zaštitnika „transformersa“ sa podgoričkog trga. (S obzirom da radi na štetu
svih kolega lista, trebao bi podnijeti i inicijativu da Deseptikon dobije i
naziv trga, s obzirom da je njegov značajan fan.)
Sa psiho-sociološkog stanovišta, uvijek je interesantno
razmišljati o porivima koji navode na odabir motiva za neko stvaralaštvo. Oni
su dobar povod i da se shvati izuzetna važnost stvaralaštva za mlade ljude, i
neophodnost prostora i mogućnosti u te svrhe, jer je neophodno da što ranije počnu
izlagati, prije nego li im vrline i pozitivne ambicije iskvari „ulica“ i
nemaština. Transformersi, kako ih autor Baletić naziva, su i igračke za đecu
koje se mogu naći u slobodnoj prodaji. Autoru je bitan taj naziv, jer ga
upotrebljava u mnogo širem značenju od onog što je konkretno u imitacijama predstavio.
„Transformersi“ su rušilački likovi animimiranih filmova, sa zvjerskom
uništavajućom mržnjom. (Ta osobitost, različitih razvojnih stadija, najviše
krasi insekte u biološkom svijetu.) Lišeni ljudske plemenitosti oni samo
izgledom podśećaju na ljude, iako bi im četiri noge lakše objasnile nagone i dale
veću stabilnost u ostvarivanju svojih ratničkih ciljeva. Đeci je njina izmišljena
moć fascinantna, kao i tehnički preobražaji koji prevazilaze njinu maštu. I
odrasli bi poželjeli da im automobil nekad dobije mlazni pogon sa kojim bi se
vinuli u nebo izvan saobraćajnih gužvi i rupčaga na putevima, ali, to je svijet
puke mašte koji je Baletića ophrvao, a u koji je, u svom djetinjstvu,
prekomjerno vjerovao. (Za pretpostaviti je da mnoga đeca, drže omiljene igračke
pod krevet, da bi mogla mirno spavati, što je pokazatelj intime, povjerenja i
prijateljstva. I to ne govori samo o njinoj jakoj emotivnoj vezi, već i potrebi
za snažno formiranje vjere, putem imaginarne moći svog zaštitnika.) Tada nije
priznavao realnost, niti je imao zrelih iskustava u njoj. Ali u svom
sazrijevanju on je želio da napravi spektakularno opraštanje od svog
djetinjstva i dominacije svijeta svojih miljenika, iz čiste zahvalnosti, jer je
i doznao nešto neprolazno što cijeni. Zato, oni više nijesu samo junaci kojima
se divio, već i manuelna imitacija stvorenja u čijem stvaranju je učestvovao, a
koje prepušta i drugima za nauk, kao simbol borbe. Tim činom on se izdigao. Postao
je stvaralac koji je svijetu prenio poruku. A, ono što je kristalno jasno, čvrsto
ostalo u njemu, iz druženja u tom začaranim svijetu, ima i jasnu pouku, da je
život „borba neprestana“, što nudi svaka epopeja.
Monumentalni predmeti su neobični. Praviti monumentalne
igračke od željeza zahtijeva veliki rad. Kao takve, urađene od postojanog
materijala, mogu naći neki prigodan kutak u gradu, ako za to ima opravdanja, u
nekoj konkretnoj estetskoj vezi koja odgovara ambijentu, kao osmišljen čin, jer
bi tek tada njegovi likovi pronašli zrelost u stvarnosti koja ne bi bila na
smetnji ni onoj većoj polovini, koja na preferira taj „svijet“, već vizuelno
osmišljen ugođaj. A svaki grad treba da ima raznolike sadržaje, time i prostora
za mnoge ideje. Ali, kao individualno skulptorsko djelo, opravdanje u estetskom
ili duhovnom značenju važnosti njegovih djela je nemoguće tražiti. Razlog više
je i taj što takvih imitacija „transformersa“ ima na hiljde po raznim
dvorištima privatnih kuća u svijetu. I prava je rijetkost da im je ukazana
takva čast da se predstave na trgu, kao u Podgorici, i to u kič izdanju, kao
mašina presvučena tekstilom, sa kojim gubi najvažniju komponentu svog fizičkog
identiteta.
Ako bi se uporedilo stihoklepstvo sa izradom
„transformersa“, po težini fizičkog posla, prevagnuli bi „transformersi“. Ali,
po intelektualnom naporu, prevagnulo bi stihoklepstvo, kao kvalitetnije
intelektualno smeće. A to nam svakodnevno dokazuju mnogi novinski tekstovi. Pa
i one poeme, jednog našeg pisca poezije koji u trenucima „nadahnuća“ otvori na svom
radnom stolu desetak knjiga različitih autora, pa od svakog uzme po jedan redak
za „svoj“ stih. Razlog „vrednovanja“ takvih stihova je u tome što, iako su plagijati,
frankeštajnovski sklepani, nose i u prekomponovanju vrijednosne iskre
misaonosti. U lošem „savremenom“ konceptualizmu tu misaonost zamjenjuje i
banalnost. Kod Baletića je banalno imitatorstvo, koje svoju svrhu nalazi samo u
formi: kačenju pojedinih elemenata, koji anatomski treba da liče ljudskoj
figuri, pa je izgubljena iz vida i primarna konceptuala instalacije koja
pretenduje da u djelo unose, navodno, i simboliku. U njima nema ni savremenosti
u ironiji, koja je postala dominatna u nekim modernim skulptorskim djelima. Po
konceptu, on sa savremenim otpadom radi isto ono što je u dalekoj prošlosti radio divljak, prije madeleinskog
perioda, kada još nije naučio išta da obrađuje, sa kostima i drugim dostupnim
predmetima, a koja su imala funkciju da zastraše nepoželjne pośetioce na ulazu
u jazbinu. Ta vulgarnost izraza u već viđenom je psihološki dominantna i
najizrazitija soc-estetska komponenta Baletićevih radova. Sa njenim najvećim
monumentom predstavljenim na trgu, ona doseže i brutalnost neukusa na istoj
relaciji đe se utvrđuju granice između kulture i kiča. Ova sredina, u njegovom
radu, može da traži „autentičnost“ samo u tome koliko je epski duh ovaploćen na
novi, monumentalniji način, od uobičajenog. U realizmu i socrealizmu, kod nas,
on već postoji u spomeničnoj kulturi.
Sve što je loše i dobro u nama ima uzročno posledične veze
sa svijetom oko nas. Zato, odraz mnogih opštih
dešavanja u društvu, umjesto plemenitih namjera kreiraju najprizemniji interesi.
I, kao što „riječi putuju u Srbiju“ – kako kažu na radiju, tako ta „lopta“, u
najvulgarnijem obliku krpenjače, može da doskakuta iz tuđeg u naše dvorišta,
kao što se dogodilo ovih dana u gimnaziji u Tuzima. Srećom bez većih posledica.
Povod za brutalna reagovanja, može biti i sasvim bezazlen, kao što su korupciji, na mnogim mjestima,
širom otvorena vrata, s toga nije poželjno ne biti informisan, poput ovce, o
ukupnim, stvarnim zbivanjima u društvu, pa ni onda kad nas lični afiniteti i
obaveze vode u drugom pravcu, jer je i to važan segment kulture i obrazovanja.
Ali, ako ni zbog toga, a ono kao opomena, da zle namjere i sebični interesi čekaju
svaku povoljnu priliku da se iskažu, kao što to primjenjuju i bolesne ambicije
u svakoj profesiji.
Svako dobro djelo je svoj svijet, poseban događaj i poezija
na svoj način. Neme veće časti za jednog kritičara od pisanja objašnjenja visoko
postignutih vrijednosti nekog djela, kao što nema većeg napora od pisanja o
kojekakvim zamlaćivanjima, kojih je na društvenoj sceni sve više. Tada, ne
treba zamarati uvaženu publiku, iz
poštovanja, objašnjenjima tih sumornosti na detaljno stručan način, već
objektivnost fokusirati komparativno na cjelovitu životnu ravan dešavanja, na
slikovito pojednostavljen način, koji, sa više svjetla, pruža realnu i
razumljiviju sliku događaja. Razlog više za to, je i što naši kritičari
prepoznaju samo loše radnje u politici a nikako u kulturi i umjetnosti, pa se i
javnost adaptirala na tu anomaliju, koja je rezultat dubokog neznanja i
uobraženosti koju obično prati loše stručno obrazovanje, a ne „nezamjeranje“
kako neki navode, pa je nekima važnije kako će ljepše sročiti neku laž, od toga
šta znaju i koliko je ono što su rekli istinito. Oni koji nijesu u stanju da
objasne svoje dvorište, ne mogu razumjeti ni svijet, kao što nema ni takvih
naočara kroz koje se može viđeti samo ono što je dobro a nikako loše, jer je i
tada u pitanju neznanje ili neka nečasna manipulacija.
Nijedan događaj nije van vremena i prostora, već u potpunoj korelaciji
sa nekim dešavanjima, koje prate preplet mentalnog stanja kolektiviteta i
pojedinca, uz druge okolnosti i osobitosti. S toga, nijedna kritika koja prati
te realnosti ne može biti stroga, već samo dobra i loša, čak i onda kad je
svedena na uže polje jednog umjetničkog pravca. Ako je objektivna ona nikog ne
zanosi, a od nje najveću korist ima autor kritikovanih djela, jer je u prilici
da se na vrijeme opomene: promijeni; bolje razmisli; shvati; preusmjeri i popravi
nedostatke, ukoliko nije običan folirant koji obmanjuje javnost. Na žalost, u
te svrhe služe i neki „kritičari“, zloupotrebljavajući time i vlastite resurse.
No comments:
Post a Comment