Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 11. 09. 2014.
Grad u kome je gotovo zamrla privreda, sve češće nailazimo
na natpis „izdaje se“, što navodi na pomisao da je naša najača privredna djelatnost postala izdavačka
djelatnost. Psihološka fenomenologija nam je prodorna, pa nam i termini realno
objašnjavaju mentalno stanje zašto smo „iznajmljivanje“ zamijenili „izdajom“. Ali,
iznajmljivanje poslovnog prostora nije izdaja ničijih interesa, već ono
predstavlja naše najveće ostvarene domete u kapitalističkom društvu. (Ukoliko
je pravno regularno, svakako nije otimanje od države i stavljanje u funkciju svojih
džepova, jer bi to bila pljačka, kao što je demokratija nezamisliva bez
vladavine prava, jer bi u suprotnom značilo da je i pljačkaši mogu voditi.) A,
u štampi svakodnevno nailazimo na brojne natpise koji očitavaju tokove
političkih i pravnih zbivanja u zemlji (iznevjerio
očekivanja, neusaglašene sudske odluke, loša primjena prava, koruptivni
elementi, neistinite tvrdnje, neprincipijelnost, nedoslednost, zloupotreba
politike i državnih resursa, obmana javnosti, kupovina glasova), koji imaju sve
nemoralne elemente izdajstva nečijih legitimnih interesa i prava u građanskom
društvu. Korupcija u tome prednjači, ne samo po težini već i raznovrsnosti, kako
izraza u natpisima, tako djela i nivoa, da tu njenu opštu neetičku crtu možemo
svrstati samo u opšte značenje neke izdaje, jer zbog „nedostatka dokaza“ i ono
što je očigledno ne može se tretirati kao kriminalna radnja. Pa ni kao
koristoljublje, koje je obično tamo đe ponos ljubi dupe. (Ali se, kao i
natpisi, da primijetiti da mijenja uniforme, zanimanja i funkcije, ali ne i
ciljeve.) A kome je dato pravo da utvrđuje istinu društvene zbilje, taj nema
pravo da je skriva, iskrivljuje i prilagođava svojim ili partijskim potrebama, jer bi tim činom korupcija bila zaštićena kao posebna
vrijednost od državnog značaja*. Partijska demonstracija sile je moguća
samo tamo đe su uzurpirane državne institucije i đe korupcija, na najvišem
nivou, izigrava silu zakona. Takve slike društva su i najgori primjer za potomstvo, jer degradiraju sve društvene
norme i vrijednosti. Zajednica počinje funkconisati poput sirotinjskg doma u
kome se isporučuje štogod, kad zahvali u opštem isčekivanju, po spisku
prioriteta najzaslužnijih srodnika. Pred izbore im se opraštaju dugovanja,
troškovi rada, porezi, na štetu građana, poreskih obveznika. Ta praksa se
odavno sprovodi u Ministarstvu kulture, prilikom sufinansiranja projekata iz
oblasti kulture i umjetnosti. (Tada se preko „dušebrižnih“ veza onih iz vlasti,
može prosperirati i na „invalid page“.)
Ako promijenimo natpis na flašici otrova, to ne znači
da smo mu promijenili sadržaj. Izdaja ostaje izdajstvo ma kako mu dotjerali
naziv, i neovisna je od deklaracije, (partijske) vrste i „zemlje“ porijekla. Ali,
tu nije kraj, jer bez obzira na posledice, najbitniji je sadržaj. U
demokratskom društvu đe vlada vladavina prava, kad neko jednom slaže, (obmane,
i prevari), da će na čičku roditi smokve, to govori o njegovom karakteru, i
ništa više van toga. Od tada sva njegova ostala priča razumnom čeljadetu, nema veću važnost od
običnog meketanja neke rogate živine, koja tu radnju meketanja ponavlja zbog
toga što je nešto zabrljalo, zasvrbljelo ili čisto iz zadovoljstva, kad proguta
slinu. (U poslovnom svijetu takvi gube svaku šansu da se vrate u posao, a
političari da se ikad nađu na glasačkoj listi. Njihovu saradnju očekuju samo
krivični organi gonjenja.) Ukoliko nije tako, onda je to znak da postoje i oni prevareni
koji su nezaštićeni, (jer ih državni pravni sistem zemlje ne štiti), a koji su
tada, kao takvi, u većim i opasnijim problemima
kakvih nemaju ni vunjeni travojedi, jer stvar postaje predmet i psihologije, koja nije baš tolerantna ka izopačenostima, (jer
ih stavlja u sraman kontekst čovjekove ličnosti), ali i nemoćna da pravno išta
riješi, ili sankcioniše. Upravo tako, nema ništa sramnije od izdajstva, jer se temelji
na tuđem izigranom povjerenju, a tiče se istine: etike i „karaktera“ psihe neke
ličnosti, koja je iz ličnih pobuda koristoljublja spremna da počini i najgora
nedjela. Iako stvarna, ona ne podliježe kazni
samo tamo đe nema vladavine prava. Ono je i
biblijsko oličenje najvećeg srama; zlosluti povod i sinonim svake tuge.
Kome je istina neprijatelj, taj je daleko od čovjeka i
odgovornosti za svoj rad i postupke.
Šta je to karakter? O, da! Na to nas je podśetio Preśednik
Skupštine: Ranko Krivokapić. Tako su u Antičkoj
Grčkoj nazivali lik na novčiću. A takvih novčića za potkusirivanje imamo i mi.
Sve možemo sa njima kupiti, kao u varvarsko doba. Sve možemo i promijeniti osim
loše naravi, i sve lakše mijenjamo osim loših navika neodgovornosti.
Promijeniti ih, to bi nekima značilo kao progonstvo iz rodne zemlje; ili, još
gore, iz neke fotelje. (Fotelja ima je najdublji korijen umišljenim
karakterima, sa njom su Bastilja, a bez nje ih i najmanji povjetarac može
oduvati.) Ništa nas kao fotelja ne može učiniti
okorjelim fatalistima i prividno kamuflirati u civilizacijski savjesne, pametne
i poštene, kad sve više ima onih rodoljubivo obespravljenih „robijaša“ priviknutih
da im služi, da im se divi i da ih glasa. Ali, i okolnosti mijenjaju način
razmišljanja, koje, takođe, mnogima
znače kao izgubiti se, zbog čega se poslušno vraćaju starim i nekorisnim
recepturama. Ipak, prognani i
izgubljeni su i svi oni koji su zbunjeni i malodušni „rodoljubi“, jer
im je kao robijašima svojstven povratak na staro - anabazis. Kao propagandnu posledicu
širenja straha i mržnje, a te povratke smo najbolje ośetili devedesetih. Taj
povratak na staro, kod nas, u društvenom životu, znači „dušebrižnu“ jednopartijsku diktaturu
stranke na vlasti, koja je i pored svekoligog učešća u razdoru Jugoslavije,
sačuvala mir, koji uredno održava u političkim sukobima koje kontroliše. Jer neki
su taj mir uvijek željeli da vrate u arhajski kolonijalno ropstvo starog
bratstva, tako da nam je i rodoljublje poastalo dvolično, time i manipulativno
za „političko“ pospješivanje mržnje i neprijateljstva na javnoj sceni, dok se
iza paravana odvijaju sasvim druge radnje. Ipak, ma koliko bila loše i bez
vizije, ta stara krpljevina mnogim građanima, djeluje sigurnije (kako pokazuju
izbori), jer im je po svojoj tuzi prepoznatljivo, pa makar te scene tuge izvodili
i najgori glumci. (Važno je da se u njoj jasno prepoznaju partijska
neprijateljstva, a ne stvarni progres i istinite težnje.) A tuga je uvijek tamo
đe politika ne utvrđuje pravo i ne primjenjuje pravdu, jer se samo na
izgrađenom povjerenju institucija sistema može graditi sretno društvo. Zbog
loše primjene prava, sa dronjcima u kojima hodamo ka Evropi, to teže ide. Ali, ako i staru dronju zakrpimo nekom novom
tranjom, ona će je još više poderati. Ni krpljevina, sama po sebi, ne podnosi promjene.
Sa njom se samo privremeno može sakriti sramota. Tako se pokazalo ko je šta i
zbog čega, kada je prelaskom u opozicione redove SDP prevarila birače, a
povratkom u DPS i Pozitivnu stranku, pa je koalicija „Evropsko lice“ ostala bez
obraza. Ima neke proročke simbolike u tom anabazisu: od „Evropskog lica
Podgorice“ do balkanskog lica Podgorice, koja će obilježiti „novu“ koalicionu
epohu na putu ka Evropi. Što će potrajati, jer su, već, evropljani u poslednjim
procjenama istakli moralni pad u našem društvu. Što je znak da od nas ne očekuju
ništa dobro. Jesu li to evropska načela pravde kojoj „težimo“? I u fizici se
kaže da „trajanje svijeta zavisi od njegove mase“.
Umjetnost krasi metafizika, ali je i
istina ima. Ali, nezreloj psihi budalaštine poput laži i tupih obmana se čine
prijemljivijom za svoj ukus, kao kič u umjetnosti, ili šund u književnosti. Da
nije tako i napredna Hjumenova metafizika bi bila neodrživa. „Boje se od istine oni kojima nedostaje
ludost,“- rekli bi, slobodoumnije egzistencijalno nastrojeni filozofi. U
toj slobodoumnosti ne bi našli njinu autentiku, jer se u njoj prepoznaje misao Erasma
de Roterdamskog. Skeptici bi taj slobodoumni termin ludost radije tumačili u negativnom kontekstu: ne nedostajućeg, a književnici preinačili kao duh, umjetnici mašta. (Naši
političari bi i istinu preinačili u činjenice.) Psiholozi bi rekli da se
istine boje amoralni, sociolozi -
građanske kukavice, pravnici – licemjeri, religiozni – grešni. Grešnici
su, zapravo, uskratili sebi pravo na istinu. Ali, to isto rade i licemjeri, amoralni
i građanske kukavice, koje uvijek nalaze načina da se dure nekim svojim lažnim
posebnostima, pa i poštenjem, jer se boje istine da su prazni i beznadežni. (Slabost
voli da se tješi lažima.) Sva ta terminološka različititost pokazuje istovjetnost
u nemoćnoj zaokupljenosti tužnim jadostima neke izdaje. „Ludost“ (u pozitivnom
značenju) čini čisti duh i druge vrline: sloboda, hrabrost, individualnost, iskrenost
a za tako nešto nije dovoljno obrazovanje, već jak duh i čestit karaker. Jer sa
većom je maštovitošću svijet sazdan od istine a ipak je zavistan od jedinki
koje ga u tom svijetu predstavlju. Ko voli istinu ne nedostaje mu pozorište u
moru prevara na svakom koraku I zar ima veće ludosti od istine u svijetu licemjerstva
i iskvarenosti. Ona je toliko moćna da se loše naravi i od njenih najsitnijih
dijelića plaše kao đeca, ali je vječiti izazov iskrenim ljudima, jer su samo
njeni putevi postojani. I samo njeno shvatanje može pružiti nove vidike svijetu znanja i pravičnosti, jer
je vječita i nepromjenljiva. Ko se god pred njom skriva lažima, skriva se
onoliko koliko je pred njom nemoćan, jer mu je ona u svom veličanstvu zastrašujuća.
Ipak, ko je želio, probijala se kao svjetlost u najdublje ponore, nalazila je
svoj put i ka osornim i najvećim zatočenicima u zloglasnim zatvorima tame. Zato
je uvijek bila najveći izazov svim plemenitim crtama čovjekove ličnosti, pa i
„kraljevim ludama“. Jedino kroz nju se mogao izgraditi čovjek i u surovo gordom
kralju. „Čovjek voli i majmune, ali, nije poznato da li majmuni vole ljude“.
*To
je svojevrsna izdaja etike i same istine, koje legitimno treba da sankcioniše
primjena državnih zakona, jer su utvrđene u pravne norme na kojima počiva svako
pravo u demokratskom društvu. Umjesto opšte ravnopravnosti, tada je neka
partija iznad zakona, jer ne utvrđuje pravo, već selektivno primjenjuje pravdu
u svom djelovanju, usled ličnog koristoljublja, što bi značilo da je takva
politika izopačena. A kao takva, za sobom ostavlja jasne dokaze, jer ne
prezajući ni od čega, ponaša se kao slon u staklenoj bašti, čije krhotine
skupljaju samo novinari. I tada su, opet,
nijemi oni koji to ne bi smjeli biti, zbog „nedostatka dokaza“.
No comments:
Post a Comment