PEDERISANJE REALNOSTI

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  03. 11. 2014.

Parade su postale zaštićene od države kao nekad zemljoradničke zadruge. Sada nemamo zadruge, imamo prajdove koji su najzaštićenija zona u našem društvenom sistemu. U godini koju se obilježili brojni štrajkovi glađu, današnja parada je protekla bez incidenata, što je čini uspješnom, jer su joj građani dostojanstveno okrenuli leđa, pa su završne riječi evropskih izaslanika na današnjoj paradi bile, da smo postigli napredak u stepenu tolerancije, odnosno „položili test“ – kako reče, koji će biti naglašen u sledećem izvještaju. Ali su te riječi zvučale nekako prazno, kao i cio događaj, za koga neki kažu da smo zbog njega postali prava metropola. U tom slučaju trebali bi smo se zahvaliti pederima. Ali, neka. Nije potrebno ni nasmijati se svemu tome. U cijeloj priči građani zaslužuju sve čestitke, jer su postigli u jednom danu više nego Vlada za sve ove godine po pitanju korupcije i kriminala. Po prvi put u novijoj istoriji naš je narod nadvisio i prevazišao svoje političke izabranike i sva licemjerstva. To je dobar znak. Ali, treba čestitati i novom gradonačelniku koji je hrabro stao uz povorku, bez obzira na lična ośećanja i orjentaciju, nije zaboravio svoje obaveze i dužnosti kao prvi čovjek grada.

Odgovorni i civilizovani ljudi sve nedaće, kao i dobra koja im sudbina nanese, dostojanstveno primaju, a tu mudrost je pokazao današnji dan u Podgorici. Građani su pokazali više zrelosti i od medija, jer su počeli razlikovati značenje pedera od  licemjernog pederisanja. Kao pred neki rat, nedeljama se stvarali konfuziju u kojoj su glavne vijesti dana zloslutno najavljivale opasnost nastupajuće parade, kao da nam pedera i pederluka ne fali u svemu, od Dubrovačkog ratišta naovamo.

Ipak, pedera je danas na paradi bilo najmanje. Neke ne smijemo ni pominjati kao takve, koliko su uvaženi i „ugroženi“, jer su na najvećim položajima u političkom i kulturnom životu, a na „prajdovima“ ih nema iako ih obezbjeđuje 1800 policajaca, kao da su neki potencijal koji treba sačuvati za Nojevu barku. Jednostavno, od svoje odgovornosti i humanosti utekli su u svoja skrovišta i oni koji su izglasali Zakon o seksualnim manjinama, i bez ikakvih objašnjenja prepustili svoje birače visokom riziku i policiji u ruke. Postojale su dvije solucije: da budu moralno žigosani ili u suprotnom, pendrečeni.

U susret ovoj paradi pederi su pod geslom “povećanja vidljivosti”, priredili bezvrijednu izložbu fotografija u Centru savremene umjetnosti, u prostoru Galerije Perjaničkog doma, poznate po rastjerivanju likovne publike, jer sve češće organizuje beznačajne izložbe ispod svakog estetskog nivoa. Tako i ova izložba, kako su je predstavili na TV-u, ne bi zagolicala ni đečiju maštu, jer ilustruje svu bijedu ozlojađenog traumatičnog duha, bez kreativnosti, sklada i značajnijeg smisla. I sam pristup organizaciji izložbe je bio nedoličan i pogrešno orjentisan. Kao da im je samo značenje Perjaničkog doma bilo dovoljno za provokaciju i njenu publikaciju. Zato, ovu usiljenu izložbu nije trebalo priređivati, jer dodatno stvara animozitet i neukusan doživljaj stanja. A tome nije krivac ostatak populacije, koji im je preko svojih predstavnika, znanstvenika kulture,  za to ukazao prekomjeran značaj, koji im, zapravo, nepotrebno spušta intelektualnu zrelost sa kojom se trude “povećati svoju vidljivost”- kako kažu. Ali, za prekomjeran publicitet su se posebno pobrinuli „moderni“ dušebrižni mediji, koji žele biti u „svetskom“ modnom trendu, radi političkog licemjerstva i parazitske finansijske potpore, (kada mogu posvedočiti, uz izjavu prikupljenih svedoka, da sunce izlazi na zapadu,) pa rado zažmure kad ih bezrezervno afirmišu u svemu, kao da lokalni etnički, etički, estetski, pa i religiozni sadržaji moraju uvijek biti po strani, ili ispod svake važnosti, osuđeni da trpe blokadu i kada su u pitanju prizemne političke igre,  ili nižerazredna svetska dešavanja, jer bi se tada ugušilo, ne samo značenje vrijednosti prave umjetnosti i kulture, tradicije i entitet identiteta, već i zdrava pamet, kojoj su neophodno potrebna kvalitetna kulturološka dešavanja i posebnosti, koja, ustvari, u drugi plan treba da odvedu profana dešavanja. Sa takvim programima bi se prevazišla kulturološka konfuzija koja odavno vlada, zbog koje građani nemaju izbora, već jedino da prate kvazi-dešavanja koja im mediji nameću, kao kakav teror koji je uvijek u žiži javnosti, pa su i ovaj prajd neđeljama najavljivali kao predstojeću zabavu i narodno veselje, bez konkurencije, od kojeg su priželjkivali najgore.

Inače, kada je estetika u pitanju, ne postoji pederska estetika, kao što ne postoji nikakav pederski pravac u umjetnosti, da bi se imalo opravdanje praviti izložbu na tu temu, posebno ne u institucijama koje su predviđene za visoke estetske domete, jer su tada u idealnoj prilici da narušavaju cio vrijednosni sistem. Da nije tako, bili bi smo u saznanju da su kroz istoriju postojale takve pojave. Ali, ono što je poznato kod nas je i to da se konceptuala konstantno zloupotrebljava, kao da je pelena za đecu, pa se subjektivni utisci predstavljaju kao naučni dokazi, koji ispisani na peleni, silom prilika, daju veću vašnost nekom „umjetničkom“ sadržaju. Odnosno, da bi se i najobičnija glupost, bez ikakve promišljenosti, predstavila kao vrijednost. A u te svrhe se koristi sve i svašta na vrlo površan i prizeman način. Nekima su za to podesni i stihovi izvanrednih pjesnika. Ipak, u okviru savremenog estetskog modela, homoseksualnos se može tražiti u izgledu manekenki koje potenciraju ideal dječaka, koji odavno afirmišu vodeće modne kuće u svijetu, a koga su savremene žene, kao najbrojniji konzumenti, nesvjesno prihvatile prateći modu. Taj ideal dječaka, podrazumijeva njegov suvonjav izgled i proporcije, uz usiljeno, vještačko podražavanje mladosti i poleta, koji kao da je potekao iz utiska, utopističke misli  Vergilija, koju neki kreatori koriste, poput „naučnog“ produkta šou-biznisa, (kome je dovoljno da samo posjeduje zavodljivu formu lijepe zvučnosti), poput: Ljepša je vrlina koja dolazi iz lijepog tijela. Kao da vrlina može biti ljepša i manje lijepa, jer bi u tom slučaju postojale i polu-vrline; kao što je ništa ne može ni krasiti, jer ona krasi dušu i duh. A prolazna materijalnost ne može spadati u vrlinu već samo loše ili dobro stanište duha, sa kojim se priroda, ili kreator da i poigrati. Ali, da pederi mogu stvarati izuzetna djela, to je davno istakao razbludni Rafaelo Santi, kome se pripisuje tako nešto, a koji je i pored toga bio nadzornik zdanja dvojici papa. Naslikao je mnoge Madone izuzetne ljepote, ali i brojne slike sa hrišćanskom tematikom, poput: Sveti Arhanđel obara demona. Ubijen je mlad, na monstruozan način. Nisu ga ubili moralisti i pobožni hrišćani, već njegovi ljubomorni erastesi kojima je bio bludna utjeha sujeti.

Ako su naši pederi samo oni koji se okupljaju na paradi, a o njima se jedino može i govoriti jer se tako deklarišu, onda im se ne može pripisati nikakva kreativnost sa kojom bi opravdali naziv „ponosa“. Izuzev nacrtanih brčića koje u povorci nose na reveru i transparentima. Kao kakva kvazi-politička stranka, najvažnije im je da okupe oko sebe što više političara i stranih ambasadora, kao kakvu sigurnost u kojoj se jedino, kako-tako snalaze, bez želje da se uključe u lokalna društvena dešavanja. A okupili su se i pod floskulom: da bi razbili kod naših građana homofobiju  – kako rekoše. Ali, treba pojasniti taj uvredljiv pojam, „homofobija“, kojim su ironično, odnosno, rugalački, okarakterisali osobitost naših građana, a koji označava strah od ljudi, kakav imaju u potpunosti samo životinje.

Pederastija (paiderastia) je izvorno grčka riječ koja kod nas, sasvim spontano, u narodu ima širuku primjenu kao pederluk i pederisanje. Toliko nam je omiljen taj pojam da ga smatramo svojom, kao i sve pogrdne riječi kojima raspolažemo, usled čega ga u svim pomodarskim medijima radije zamjenjuju sa homoseksualnim i gej varijacijama, iako pederisanje (pederastija) ima svoje dublje  istorijsko, kulturološko, političko, pedagoško, sociološko, pa i estetsko značenje.  Taj termin je nastao od grčkih riječi paid (dječak) i eran (voljeti). Danas taj termin označava polno opštenje između dvojice muškaraca. U antičkoj Grčkoj je taj pojam bio drugačije tretiran i čistije definisan, bez seksualne prizemnosti, vulgarnosti i banalnosti koje su tada postojale u Vavilonu, kao rasadniku svega toga. Iskazivao je oblik ljubavi,  koji se sastojao od erastesa (ljubavnika), starijeg muškarca i eromenosa (voljenog), dječaka ili mladića. Između dvije izvanredne i bliske duhovne sposobnosti muškaraca, različite dobi, stvarala se ljubavna veza:  zrelog filozofa sa svim pedagoškim svojstvima, poput Sokrata i učenika izuzetne mladalačke ljepote, željnog znanja, poput Alkibijada. Tada je taj erotski odnos imao  uzvišena duhovna i estetska svojstva jer je bio okrenut ljubavi prema saznanju, a ne seksualnim nagonima, kao što danas ima prizemno značenje i sam pojam ereotika, koja je okrenuta i ka prljavštini pornografije. (U umjetnosti erotika je bila koncipirana ka idealizaciji i duhovnoj uzvišenosti.) I kako kažu neki poznavaoci, ujedno, kroz tu vezu se jasno oslikavala politika tadašnjeg društva u kojoj je lako prepoznati ondašnji muški šovinizam, koji je ženu potpuno odstranio iz javnog, političkog i kulturnog života  kao intelektualno neprimjerenu za duhovno uzdizanje. Upravo ta činjenica govori da je pederastija u osnovi proizvod muškog šovinizma. A da bi se to moglo bolje razumjeti, treba reći i da je duh tadašnjeg vremena, cjelokupne antičke Grčke kulture i umjetnosti, odisao mladalačkim poletom, energijom i svežinom, koji je svoj trijumf nalazio u sportskim takmičenjima, koja su okupljala sav krem i sve slojeve društva, izuzimajući žene, pa je, vjerovatno, u nekim kulturnim krugovima tog vremena i pederastija smatrana društvenom obavezom, kao i danas mnogo šta u pomodarskom životu širom svijeta, poput nekih oblika sponzorstva. Ipak, zbog nje se mogla izgubiti i glava, kao što je to uradio Aleksandar Makedonski taranćaninu Teodoru koji mu je nudio dva, po ljepoti čuvena dječaka. (Mnogi Aleksandra Makedonskog neopravdano dovode u svakakve ljubavne veze sa muškarcima, od Aristotela do Hefesta, ali Plutarh ga opisuje kao čovjeka koji se uvijek ljutio na one koji su mu htjeli ugoditi sa poklonima u vidu ljepuškastih dječaka i mladića, navodeći i Aleksandrovo mišljenje da su umor i uživanje slabosti ljudske prirode.) A, Alkibijad, i pored izuzetnog znanja i inteligencije, vjerovatno zbog pederastije koju je u prošlosti imao sa Sokratom, nije imao autoritet koji je zasluživao. Neki istoričari tvrde da je jedino on mogao spasiti Atinu u Peloponeskom ratu, koji je po nju ispao koban. Razlog leži u tome što mu atinjani nijesu vjerovali. Ali je tada u Korintu ljepuškasti Krobil, lomio srca mnogim muškarcima, kao što to danas rade potransrodnjene žene: manekenke i foto modeli dječječjeg izgleda i proporcija, koje nam po nekom modnom pravilu nudi homoseksualizovana oligarhija kuća visoke mode.

Frojd kaže: „Stanje trajnog otuđivanja od žene dovodi do lične sklonosti – dispozicije, kako smo navikli da kažemo, - za stvaranje sumanutosti.“ Tada strašljivost i lakomost odvode ljude u vječito nespokojstvo.

Ako bi se osvrnuli na misaonost stoika, došli bi do jasnih saznanja da vrline nijesu u sukobu sa sobom, jer se uvijek ośećaju na sigurnom, vjerovatno, jer ih niko i ništa ne može umanjiti ili uvećati.