U nedostatku normalnih vijesti iz svijeta kulture i umjetnosti, ipak se događaju uobičajena “čuda”, kako nas danima obavještavaju svi mediji. Postavljene su neke skalamerije po gradu, po uzoru na transformerse iz đečijih animiranih filmova. I, šta će ti biti. Vidno isprovociran, jedan je ne savjesni pojedinac, iz porodice lokalnih “Bolcmanovih mozgova”, nekom od njih skinuo glavu, da bi se sa tim trofejom vratio kući, “produhovljen” u tehno-stilu. U svom multibarbarskom svijetu postao je srećna baraba. A, možda je, za razliku od mnoštva obezglavljenih ljudi koji tumaraju od izbora do izbora, konačno shvatio da mu nešto hvali, i pošto se uvjerio da je glava donatora po njegovoj mjeri, nadomjestio je svoj nedostatak, ili, zamijenio svoju dotrajalu glavu tehnološki superiornijom. (Slično se događa i sa evropskom metropolom u kojoj živi - mjesecima ‘fali glava, jer joj ne znaju mjeru - pa ništa.) Ipak, radi se o inteligentnom biću, jer je uspio da je locira u opštem kršu. Sretna mu bila! U muzejima i galerijama tako nešto “zanimljivo” nije mogao naći, vjerovatno, zato što tamo nije nikad ni ulazio, jer boluje od istih kompleksa kao i neki uređivači medijskog prostora Crne Gore. I umjesto, kao proizvodu političko-medijskih nasilničkih zbivanja, da mu se čestita na iskazanoj hrabrosti i samosvijesti, kao da je kod istih proradila zavist. (Kod istih onih koji bezobrazlukom nadomještaju svoje neznanje. Hoće nešto “bolje” a savršeno se uklapaju u postojeću autentiku barbarstva.) Panjkaju ga za teški vandalizam, iako je postupio po svim važećim propisima transformers-“kulture”. Odnosno, revolucije koja traje, jer se sa tehno-barbarstvom završava i priroda ljudske evolucije humanosi. Čitav taj način života u njoj propada, jer trasfotmersi ne znaju za boga, nemaju porodicu, niti prijatelje – a samim tim, ni razloga da budu pošteni.
Povod ovakve promocije je to što je neke u lokalu zabrinulo da transformers ideologija nasilništva može izgubiti na značaju, u liberalnom “kapitalizmu”, ako joj se ne ukaže velika važnost ka rešavanju identiteta građana. (Jer, vrijednosti idola simbolizuju lične ideale, i objašnjavaju prirodu kolektivne svijesti.) Jeftino i djelotvorno, kao turbo folk. Tako su ovog „kulturnog ljeta”, organizovanog u Podgorici, postavljeni transformersi svuđe po gradu, i to na kulturološki “biranim” mjestima, značajno kultivisanim prostorima za normalne ljude, đe im po prirodi nije mjesto: pored gradske biblioteke; na glavnom trgu; trotoaru ispred novog parka kralja Nikole. Ali, kao kod brojne divlje gradnje, “dobro” je što tu pretjerano ukazanu važnost subkulturi niko ne primjećuje, zbog zaokupljenosti opštim “estetskim” doživljajem, čija se vrijednost može mjeriti na vagu - u tonama starog gvožđa, i palanačkim oduševljenjem nošenim propalim iluzijama da smo dio svjetske virtualne stvarnosti. Ipak, bez obzira na ukazanu čast, primjereno značaju provokativne simbolike robota, ove turbo-skulpture bi veći efekat iskazale baš tamo đe im je mjesto, ili, đe bi trebalo da elementarna gradska kultura nalaže: na prostorima zabavnih parkova, ispred tržnih centara, na platou bivšeg kina “Kulture”, “Rimskog trga” koji je arhitektonski konglomerat svega i svačega, ispred redakcija nekih medija, loših privatnih univerziteta, na mjestima đe se od opjevane Ribnice napravio kanal; na devastiranim terenima Sportskog centra.
Kao što simbolizuje tehnoločki teror u kome je čovjek samo sekundarna koleteralna šteta, odgovarali bi i na manje popularnim mjestima: ispred Aluminijskog kombinata; „Radoja Dakića”; Titeksa; na prostoru bivše, jedine mljekare grada; ispred zgrade Vlade, đe se obično štrajkuje glađu. Imamo i “Dječiju ulicu”, ali nikome nije palo na pamet da ih postavi tamo, vjerovatno zato što je u blizini i ambasada njegove zemlje porijekla. Hercegovačka ulica, kao nekadašnji dio “Mirkove varoši”, je, takođe, dobra lokacija za tako nešto, a i promjenom naziva ulice (poput: Ulica transformersa) bi bila prilagodljivija realnosti. U drevnoj Budvi bi svaka nova ulica trebalo da ima po jednog transformersa. Ali, i svuđe đe je divlja gradnja “legalizovana”. Kao što se na plažu ne mora ići sa kravatom i odijelom, prikladnost namjeni divlje gradnje se mora poštovati, kao i sama priroda tih namjera.
Dakle, u Opštini Podgorice, o kulturi glavnog grada ne misle oni koji o kulturi nešto znaju, već kako to partijski radnici odluče. Ali, nema samo Podgorica transformerse. U Herceg Novom su se četiri njih, bivših funkcionera SNP-a, transformisala u DPS-u, da bi formirala opštinsku slast. Javno i otvoreno, promoviše se ideologija kriminala-korupcije, kao kakva obična profana zabava, pardon, kao zabava za dobro građana, od državnog značaja Tako je virtualna svarnost dostigla vrhunac moći u svojoj nasilničkoj bahatosti. I to je ta “mudrost” i “principijelnost” o kojoj se priča. A kako i neće. Transformersi su kod nas odavno u modi. Još od kada su bivši proleteri postali teški kapitalisti. Posle su se i ratni profiteri trnsformisali u glisere i konvoje švercovane tranzitne robe. Kad je trebalo postajali su i golubovi sa maslinovom grančicom koji su presretali NATO bombardere; demokrate koji poželješe vladavinu prava na putu za civilizovani svijet, ali se predomišljaju u taj izbor, jer bi ih stvarni napredak društva dotukao u namjeri da stvore “sretno” društvo.
Zahvaljujući vaspitanju, važnost transformersa je i mnogoj đeci poznat. Nijesu naivna da bi se zaglupljivali Pinokijem. Metnuli se na roditelje, pa im ni štrumfovi više nijesu atraktivni. Samo trebamo sačekati da porastu, pa će mo tek viđeti moć nezadovoljstva, frustracija, mržnje, koju su usvojili od lošeg filmskog folklora. Bez vlastitog identiteta drugog izbora neće ni imati.
Štrumfove, spajdermene, transformense i druge likove stripova i filmova pop kulture, rade njini zaljubljenici, brojni amateri širom svijeta. Prvo ih je industrija natjerala da ih sklapaju, kao đeca, dok se stvari, vremenom nijesu otrgle kontroli. Sa rastom konfuznog ega, od figurina se prešlo na mega dimenzije. Ono što ih privlači kod transformersa je i njino arhetipsko porijeklo ugrađeno u psihi, koju je prije filma i mitologija pronosila sa divovima, koji su nekad gospodarili Zemljom. (Nošena maštom o razvoju naoružanja super sila u svijetu, filmska industrija podgrijava novu mogućnost za to.) Osim svoje zaljubljenosti u animirane filmske idole koji su im zarobili duh, i uloženog truda da ih materijalizuju, oni i nemaju namjeru da se dokažu kao umjetnici, jer su njini obožavani likovi sve svoje vrijednosti iskazali u virtualnoj priči putem koje su stekli popularnost, u službi industrijskog profita. Ti likovi ne postaju legende, već dekoracija potrošačkog društva. Kao takvi, oni su profana simbolika građanske otuđenosti i posesivnosti u vrtlogu komercijalne industrije filmskog folklora, a nikako oplemenjene kulture kojom jedan grad treba da zrači. Tako da i pored iskazanog kvaliteta izrade Barbika i transformersa, oni ostaju u biti industrijski imitatorski folklor, time i kič koji ukrašava dvorišta autora, zabavne parkove i tržne centre, jer su kao dio spomenične kulture ne prihvatljivi. Preko spomenične kulture svaki grad teži da iskaže kvalitete svog identiteta.
Konačna poruka autora podgoričkih transformera je ta: da će njegovi junaci pomoći čišćenju grada od smeća. Kao da se može intelektualnim smećem boriti protiv smeća.
No comments:
Post a Comment