„Kultura“ dijaloga u zoni sumraka

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  15. 07. 2014.

Pakosti postoje od kad je svijeta. Odraz su problematičnog karaktera nekog „Dvojnika“ (F.M.D.), njegovih poroka, koristoljublja, zavisti, gnjeva loše naravi koji ističući primitivni ego sužava svijest (stvarajući egoizam).  One su slijepe i bez perspektive, kao i svako zlo kome je krajnji cilj - lični hir u nekoj prljavoj koristi, (poput vulgaranog protivljenja nevoljnika Božjoj volji - savjesti). Kao kod laži i obmana, ośećaj ugroženosti može biti dovoljan povod za to, (što kod savjesnih izaziva stid). Perfidnost im zavisi od inteligencije, a opasne su onoliko koliko im idejni tvorci imaju moć u društvu. Još prije Hrista, nekoliko se mizerija skupilo i javno optužilo Fidiju za bogohuljenje, da je na štitu boginje Atene Partenos isklesao lik svog prijatelja Perikla. Optužili su ga oponenti gradonačelnika, opozicionari iz redova oligarhije, jer im je smetala demokratija Atine, na vrhuncu svoje moći. Ne dugo potom, ti su zavidni zlobnici, pretstavljajući se kao moralisti, otrovali najvećeg vajara svih vremena. Želeći time nanijeti zlo i samom, legendarnom Periklu, otvorili su put propasti cijeloj državi. Počinioci su istoriji nepoznati, a Fidija je ostao slavan za sva vremena. Tako je neko, i u vrijeme „sretnih“ vremena, otrovao  našeg vajara Draga Đurovića, rodoljuba koji svoja najbolja ostvarenja nije htio prodavati izvan zemlje, iako je za to imao dobrih prilika. Počinioci nisu ni traženi, samo je konstatovano da je preminuo usled trovanja. (Porodicu nije imao, koja bi pokrenula dalja isleđivanja.) Ali danas, da nema NVO sektora, koji se bori za građanska prava, mnogi bi teški predmeti ostali ad akta, kao što se za brojne slučajeve kršenja postojećih zakona ne bi znalo ni da postoje, jer je samozadovoljstvo oholih, pojedinih, korumpiranih moćnika unutar i van  institucija sistema, jači i od zakona. Tada se narodu serviraju neistine, koje htio ili ne mora progutati, jer ih nije u mogućnosti provjeriti. I zbog toga je razvoj civilnog NVO sektora veoma bitan u svakom demokratskom društvu, pogotovu onim korumpiranim, pa je napredak jednog društva mjerljiv i saradnjom tog sektora sa institucijama sistema, jer se u demokratiji to i podrazumijeva.

Bahanalije bahatosti

Zadnjih decenija malo je zadovoljnih sa političkim dešavanjima u zemlji, jer su se partije izdvojile od opštih društvenih potreba i postale same sebi dovoljne. Stvorilo se i partijsko profiterstvo koje se ne libi ni od otimačine biračkih glasova. Ali, bez obzira na političku opciju, svedeni u rang običnih podanika, građanima je postala sve češća uzrečica: Hoćemo li se ikad dozvati pameti? Ali, dosta toga se i promijenilo. Nekad smo bili pod velikosrpskim terorom, a potom pod „crnogorskim“ kriminalom i korupcijom. Zato se nije čuditi onima čiji su miljenici završili u Hagu, da sada zagovaraju demokratiju, jer, u novonastalim prilikama, ona im dođe kao sredstvo za povratak velikosrpskih ideala. Ipak, smjena vlasti ne smije biti povratak na staro. (Često je šovinizam kod nas izraz kompleksa, jer oni koji su živjeli pod sramotom da su im očevi i đedovi bili domaći izdajnici, kao satisfakciju, sad hamletovski, zbog prkosa i po ubjeđenju, moraju biti u pravu, i kad to nijesu. Slično je i sa kriminalom i korupcijom. I skorojevići, sa sumnjivo stečenim kapitalom, mnogo su toga što ne valja pokupili  kao đeca, jer su već tada umišljali da imaju pravo na tuđi novac, zato što ih samo on može učiniti sretnim, i pametnim ako uspiju prevariti druge. A zona moralnog sunovrata, kakva je sada kod nas, pretstavlja idealnu šansu za to, pa se iz „patriotitizma“ to može raditi i sa odobavanjem drugih.) U svojoj ostrašćenosti, infiltrirani u neke cenre moći, oba terora, imaju istu osobinu: učinili bi sve da dođu do cilja, shodno poziciji i mogućnostima. Vremenom su od politike napravili sredstvo za zamlaćivanje javnog mnenja, pa se „politika“ svela na dva slova: da li si za postojeću vlast ili ne? (Ta dva slova su mnogima, podsvjesno, postala i glavni uslovi preživljavanja.) U takvoj konstelaciji snaga, na političkom planu,  najviše gube građanske stranke i istina, pa oni koji mogu izvesti istinske demokratske promjene i zemlju izvesti iz moralne i socijalne krize, zbunjene građane ne interesuju, jer su im u haotičnoj buci postali ne razumljivi kao anđeovska hiejerarhija na nebu. Tako su pokazali zadnji opštinski izbori. I tu se priča ne zaustavlja. Umjesto rasvjetljavanja prijavljenih neregularnosti, štampa, „zabrinuta“ za javni moral, počela je podanicima objavljivati i perverzije u službi obračuna sa neistomišljenicima, pa je važno postalo nevažno, a nevažno steklo veliku važnost. Kao da se predizborna kampanja nastavlja, dok „velike ribe“ nesmetano završavaju poglavlja svojih poslova.Umjesto mostova saradnje na putu ka Evropi i kulture dijaloga konfrontiranih struja, ratni front se otvoreno proširio i na nevladin sektor koji se bavi ostvarivanjem građanskih prava i brigom o bržem rešavanju problema koji su prepreka ulasku u Evropu. Da apsurd ne bi izgledao kao apsurd, za podaničku svijest, na svjetlost dana izlaze neviđene pakosti, kakvih u Crnoj Gori nikad nije bilo. Odnosno, pakosti su novom tehnologijom samo dobile novo ruho, ali ne veličinu i značaj forme onih iz prošlosti, na koje smo zaboravili.

Porijeklo „morala“

Izopačenost, poput: „izvrtanja istine je isto kao tvrditi da Bog laže“. Zla se kriju u čovjekovom srcu, i tu činjenicu je, sasvim jasno, davno predočila Biblija. Koliko je tačna govori i savremeno društvo. Uprkos novim blagodetima i razvoju tehnologije, ona je ostala konstanta za sva vremena. Dostojevski je rekao da stvaran čovjekov napredak i ne postoji, već se javljaju samo mnogostranosti, koje donose i nove tehnologije. Danas se i svaki ograničeni imbecil može primiti računara, politike, novinarstva, umjetnosti i biti montažer laži, kao što se njegov srodnik nekad držao čaršije, i plasirati svoje podvale u nebrojano primera. (U Beogradu se pokazalo da je čitav jedan privatni univerzitet zasnovan na tome, ali smo ostali uskraćeni koji su ga naši čaršijski diplomci pohađali.) Tako je kod nas i „novinarstvo“ postalo “prefinjena“ čaršija, kao instrument za trovanje  javnog mnenja govorom mržnje, pa je linija razdvajanja žute štampe i argumentovanog novinarstva u mnogome postala nepoznanica. Vjerovatno od početka stvaranja kriminogenog društva koje je u tranziciji postalo neizbježna stvarnost. Takve pojave, silom prilika, dobile su i najvažniji prostor u nekim medijima, pa su za uzvrat, kao u zoni sumraka, razbojnički napadi na novinare i redakcije postali realnost. (U redu je da mačke love miševe, ali nije prirodno da glodari love mačke, jer novinarima je  dužnost da otkrivaju anomalije u društvu, ali je nelogično da kriminalci napadaju novinare u demokratskom društvu, jer se u tom slučaju otvoreno sukobljavaju sa državom, kao mnogo većim i opasnijim neprijateljem. Jedino u režimima borci protiv nemorala imaju tretman buntovnika, dok su kriminalci, lojalni vlastima, uvaženi građani.) Zato su kriminalne brutalnosti i saopštenja advokata zamijenile kulturne sadržaje. Ipak, malo toga je razjašnjeno, ali, koliko god da se traže počinioci, svjetska javnost dolazi do jednostavnog zaključka, da oni koji nanose štetu državi ne žele biti na uvid javnosti, iako u pravnom sistemu svi treba da odgovaraju za svoja djela, zbog čega država ne bi trebalo da ostane nijema. Pogotovu prema onima kojima je narod povjerio mandat, kao i korumpiranim pojedincima iz institucija sistema koje se finansiraju novcem poreskih obveznika. Postojeća vlast tim sumnjama ide na ruku, jer nedovoljno pokreće hvatanje „velikih riba“ koje svijet priželjkuje, zbog čega je medijsko nebo politizovano, time i podijeljeno na teme i dileme, pa je teško u svemu ponuđenom  raspoznati šta je crnje od čega. Zato su, nekim običnim građanima, sve naslovnice listova postale podjednako jezive, bez obzira da li se radi o istinama ili lažima, susretima ili rastancima sa kriminaolom. Prestao je da vjeruje bilo kome, a za učestvovanje u društvenom dešavanju je odavno otupio. Treba sastaviti kraj s krajem! Ipak, taj obični građanin zna da boriti se za istinu, i biti protiv kriminala i korupcije, te zločinačkog udruživanja, nije isto kao plasirati neistine i širiti kriminal. Ali vidi problem u tome što na sve te zloupotrebe ne reaguju nadležne institucije sistema, pa mu istina ostaje maglovita, a sud o svemu prepušten glasinama čaršije i ličnim simpatijama. Zbog toga priželjkuje brži ulazak u Evropu, jer mu ona pretstavlja jedini izlaz iz postojeće situacije, prosperitet društva i vladavinu prava, zato ne gubi nadu u one koji se pretsavljaju kao čvrst putokaz tome cilju. I to mu je nekad jedini razlog da otvori novine, jer iz radoznalost želi znati dokle se na tom putu stiglo. Takvi smo u većini. Ali, kao da su još uvijek mnogi dezorjentisani od raznih propagandi s početka devedesetih, ne znaju odakle im šta puca, pa ih, kao po nekim starim navikma straha, brutalnosti ne prestaju „čuditi“ kad otvore novine. A neke se ne moraju ni otvarati, jer se i na naslovnici vidi cijeli sadržaj smeća. Pa ko voli preturati po kontejneru nek izvoli. Baš tamo može naći porno sadržaje iz javnog života i sve ostale perverzije na okupu.

Porijeklo „čaršije“

Odavno je većina štampe i drugih medija, kod nas, postala palanački stereotip ispunjen propagandnim repertoarom nevrijednih vrijednosti društva, potpuno prepušten senzacionalizmu i tabloidnosti. Nekima, pakosna izopačenost ide dotle da imbecilnost i gnusne skorojevićke gadosti tretiraju kao dio psihoterapije za javnost. Za razliku od okruženja, opšta karakteristika svih naših medija, je selektivnost u pristupu informacijama, koja je izražena i zbog medijskih međusobnih konfrotacija, čime se marginalizuje mnoga šta, kao što i svoju objektivnu nesposobnost da prikažu sva važna domaća dešavanja, prikrivaju tuđim, inostranim „važnim“ sadržajima. Neka glasila nemaju nikakvog kadra, već isključivo zavise od tekstova slučajnih saradnika. (Ni kultura se slučajno ne marginalizuje a kič i šund favorizuje kad god je to moguće, pa se na nekim TV vijestima može viđeti skupljač sličica fudbalera, koji objašnjava u petominutnoj reportaži, određenoj za najvažnije vijesti dana, kako ih sakuplja i lijepi u albume. Po minutaži, više od bilo kog događaja od državnog značaja, dok su vijesti iz kulture i umjetnosti potpuno otsutne, čime profane „važnosti“ u kolotečini čaršijskih priča dobijaju više na značaju. Tako je nekima i dolazak Đokovića u Sveti Stefan, danima udarna vijest dana, koja je zasijenila sva važna aktuelna dešavanja u zemlji.)

Zbog saučesništva koje je imala u novinarstvu početkom devedesetih, Vlast nije osudila nijednog novinara koji je širio mržnju i huškanje na rat, što je za sticanje prakse  tužilaštvu i sudovima trebalo biti od velikog značaja. I to je jedan od važnih razloga što nam se u novinarstvu odigrava čaršija u kojoj  najprizemnije pakosti i gnusne podvale, dobijaju „etičku važost“, sa ciljem da postanu najvažniji predmet pažnje javnosti. Takva haotičnost u novinarstvu je znak da nadležne institucije sistema ne rade svoj posao. Pa čak i ne znaju odakle da počnu. „Napredujemo“ ka starim lošim navikama! I esnaf novinara, kao zajednica profesionalaca, kod nas je čudna politizovana tvorevina, koja ne odgovara potrebama demokratskog društva, što je i „crkva“ u svom značenju. (Brojna kršenja novinarske etike, nepravilnosti i inertnost na sprovođenju zakonskih procedura, govori da su u vrhu jedni te isti najviši novinarski oligarhijski foliranti, kao kakvi potpuni paraziti društva, koji se bore za veće plate i više apanaža u raznim savjetima, agencijama, regulatornim tijelima. Vuču konce samo kada su im lični interesi u pitanju.) Ali, kad smo kod psihoterapijskih priča: Jednom se neka kraljica sažalila na  blatnjavo krme koje je susrela u vrtu i uvela ga na dvor. Dvorani su ga okupali, namirisali, ogrnuli u skupocjeni plašt a oko vrata stavili lijepu svilenu mašnu. Svi su bili oduševljeni njegovim izgledom i čistoćom kojom je zračio. Ali, neko je od posluge zaboravio zatvoriti vrata i krme je istrčalo u dvorište. Spazivši veliku baru, odmah se prepustilo užitku, valjanju u njoj. Takva je priroda stare naravi.

Čaršijski „moralisti“ u zoni sumraka

Brojnost medija raste a kvalitet ostaje isti, jer je rivalstvo medijskih kuća zasnovano samo na političkoj opredijeljenosti građanstva. Mada je primjetan trud na razvoju profesionalizma, istraživačko novinarstvo je tek u povoju i bazirano na dešavanjima iz ugla političkog tabora urednika, pa se može reći da tavori u raljama stranačkih opservacija. S toga su u našem novinarstvu najpopularnije afere. Ništa manje nijesu značajne jalove informacije kad se sastanu politički honorarci raznih profesija, pa se kao „kompetentne“ komisije i savjeti  dogovore, naglase, saopšte, utvrde dalje smjernice samo radi etra i publike. Kao u pozorištu. Oni „finiji“ mediji, sa osobinama sponzoruša, prećutkuju i mnoge važnosti od državnog značaja, ili imaju neko svoje, „mudro“, stranački ograničeno tumačenje, kao da se licemjerstvo ne može procijeniti. Licemjerstvom se mogu pohvaliti i oni koji vide državni značaj i kad šminkerska služba dođe na posao, što podrazumijeva da će napraviti neki podvig. Ali, ne postoje male i velike laži, već skrivene i otvorene. One nijesu ośećaj, već činjenice koje najviše govore o autoru i njegovom lošem ili izopačenom karakteru, koji u svojoj pomami hoće da deskridituje i samu istinu. „Laži su ubice koje se izvlače“. One uvijek imaju neku gorku pozadinu. Tako su osvanuli lažni snimci, kao bastard pokvarene mašte, u nekom efemernom časopisu; i nekakvi srodni mu tekstovi, koji kompromituju direktoricu MANS-a, Vanju Ćalović, (za mnoge, hrabru i pravedoljubljivu Jovanku Orleanku na nebu crnogorske zbilje), kao siguran znak moralne panike koja je žestoko zahvatila glavne centre moći u Crnoj Gori, a na koje je ukazivala i kao na zaštitnike kriminala i korupcije. I opet „čudo“, sa kojim se palanački novinari imaju priliku baviti u sinhronizovanom orkestriranju na dvije žice: jes i nije. Dobrodošlo im, jer se ničim pametnijim nijesu u stanju ni baviti. „Čude“ se i ne „čude“. Sve im je sumnjivo. I tako misle u beskraj. Ništa ne čine, već protežiraju, kako bi sumnjiva laž postala sumnjiva istina. Po mogućstvu, poželjno je uključiti što više faktora, i razdijeliti im, „naivno“, po jedan kamen za kamenovanje po želji, da bi glupost dobila veću važnost od svih drugih „velikih riba“ i aktuelnih dešavanja. Neki mediji i postoje da glupost načine ozbiljnom, a od brutalnosti sačine bezazlenu seosku zabavu. Do skoro su nam usta bila puna želja da se ispune zahtjevi Evrope, sada, umjesto borbe protiv korupcije, kriminala i hvatanja „krupnih riba“, čaršijski „moralisti“ raspravljaju o nečem što bi i ćorava ovca prozrela i prezrela kao beznadežnu podvalu. Sve liči na kampanju koja je vršena iz više medija, sa posebnim akcentom na ambijet „incidenta“, koji bi trebao da primitivcima ukaže na njegovu nemoralnu funkciju, a ne na stvarnu namjenu. Dakle, javno omalovažavanje ima svoju ciljnu grupu čitaoca potcijenjene inteligencije. Izgleda da je glavna „dužnost službenog novinarstva“ da diskredituje javne ličnosti, brutalno, ili putem okolišnog poigravanja sa sumnjama, (koje, kao kakvu životinjicu, treba proturiti u zdravo tkivo društva,) „važnom zanimacijom“ za javnost, kao da se radi o nekom stvarnom problemu, a ne o „životinjici“ koja treba da nam odvrati razum od stvarnih bolesti društva i poremeti vitalne organe od njine prave funkcije. Ali, da bi saznali odakle nam nevolje dolaze, treba i uporediti impozantan broj nepoželjnih, diskreditovanih oponenata vlasti sa brojem diskreditovanih ličnosti iz vladajuće garniture. (Naravno, i statistika se može kod nas potpuno različito tumačiti, zavisno od toga koji se parametri uzimaju u obzir. Ali, efikasnost je očigledna, i zna se na čijoj su strani jači instrumenti.) Ipak, ovog puta se pretjeralo sa prljavšinom, i ovaj brutalan napad koji se desio direktorici MANS-a, može se tumačiti kao šamar svim građanima Crne Gore, Evropskim integracijama i ulasku u NATO, što je loša poruka i svim budućim investitorima. Mada se prikriva nekim „važnim“ izjavama, primljena šamarčina je brutalan, odnosno, vulgaran znak da se čini suprotno od njinih očekivanja i nastojanja. Razlog leži u tome, da je Ćalović, kao nestranačka ličnost, postala osoba kojoj se najviše vjeruju i čiji rad cijene evropski parlamentarci, i to ništa ne može promijeniti, jer je svojim zalaganjem dokazala da se beskompromisno bori protiv korupcije i kriminala, a koja je, hrabro, na svoja pleća uzela teško breme koje niko drugi nije htio prihvatiti, što je dodatan razlog da će ovaj monstruozni slučaj u svijetu biti shvaćen kao odmazda i zastrašivanje cjelokupne crnogorske javnosti koja želi ulazak u Evropu, samim tim i vladavinu prava, te stoga neće im biti teško pogoditi naručioce takvog blama, koji dodatno pruža ružnu sliku o korumpiranom blatu i prljavštini cjelokupnog društva, u kome i krmak može izgledati kao njen najčistiji stvor, ako to „velikim ribama“ odgovara. A kako su neki sticali bogatstvo, tome se nije ni čuditi, jer, kad novac zauzme vlast u srcu čovjeka, đe mu nije mjesto, onda u svojoj pohlepi, ojađenog duha, počnu uništavati sve svoje vrijednosti koje imaju, i kad s tim završe prelaze na okolinu. I samo ih sprovođenje zakona u tome može spriječiti. (Seneka se nije libio da živi kao isposnik u velikom materijalnom bogatstvu koje je imao, pa mu treba vjerovati kad kaže da: „Bogati su samo oni koji su zadovoljni onim što imaju dovoljno za normalan život“.)

 Epilog brutalnosti

Bilo kako pristupali ovom događaju, neko je uradio goveđu uslugu čelnicima vlasti, jer u očima svjetske javnosti svi putevi vode ka njoj. Čekanje na reakcije ovog blama, najgore vrste, se ne isplati, kao onda u vrijeme raspada Jugoslavije (kada je Karadžić vezao unproforce za stubove, što je kod nekih naših brutalista prihvaćeno kao vrlo duhovit odgovor). Inače, oni koji su do sada imali ne skrivene simpatije Evropske unije i NATO-a, posta će glavna kočnica u daljnem napretku približavanja. Šminka neće biti ni od kakve pomoći. Sada, zbog jezive gluposti, postoji i opravdana sumnja da, možda, samo sa smjenom vlasti možemo biti u Evropi, jer nas je ovaj slučaj vratio miljama unazad, u vrijeme „ljudožderstva“. I to sve zbog nečije pakosne glupavosti da se istakne kao važan podanik vlastima. Taj nametnuti „podanik“ je džoker u tuđim rukama koji Crnu Goru ne treba da brani od drugih, već od sebe. (Dakle, treba biti vrlo oprezan kad se dođe kod nas i na sunčanje dupeta, jer je medijskih paparaca više od muha, koji od svega mogu stvoriti jezivo-ogavne priče.) Glupavo je i zbog toga, jer, ako snimak nije jasan, kako se primjećuje na naslovnici Informer kanalizacije, na njemu je ne bi prepoznali ni najrođeniji, pa se isti snimak mogao podmetnuti i svakoj drugoj ženi. Profesionalci bi mogli to opravdati da je zbog lošeg osvjetljenja i tehnike, (kao što se i razlike u proporcijama fizionomije mogu objasniti izmjenom formata slike) a ne sračunate zle namjere da posmatraču stvori zabunu, iluziju, kao prinudnu vezu, koja bi zbunjenog posmatrača navela da povjeruje propratnom tekstu. (Za veću sigurnost ostvarenja tog cilja, tu su i druga sredstva za navigaciju: bezazlene fotke iz privatnog života žrtve.) Ipak, ta upakovana „zabuna“, dvolično sumnjive namjene, u svojoj zaslijepljenosti mržnjom, je (kao mamac za druge  medije) u osnovi bila loše zamišljena. Sročena da bude kao golootočko-novinarska dobrodošlica pridošlici, našla se na praznoj pučini u čamcu bez kormilara. Mnoge novinske kuće, kojima je snimak nuđen za objavljivanje, su ostale nijeme, prezirući takav blam, pa je on dugo kružio internetom kao kakav neindetifikovani leteći objekat. Počinioce je izdalo strpljenje, te su poslije dugog ćutanja drugih redakcija, morali da se otkriju, vrativši se na mjesto zločina i sa malim brojem svojih saradnika, da odrade sve one nečasne radnje koje niko normalan nije htio uraditi.  Takva upornost se može jedino objasniti time da im je to bilo unaprijed dobro plaćeno. (I još kažu, da su snimci od prije dvije godine, koliko im je bilo potreno da im, poslije uživljavanja mozak proradi i nekog na njemu „prepoznaju“.) Ali, bilo kako, snimak se ne može uzeti kao dokaz ni za šta, osim kao  „reklama“ crnogorskog turizma, jer se na njemu nejasno očitava fizionomija mnogih žena. (Na naslovnici Informera, koju sam jedino vidio na nekom bezazlenom sajtu, a koji je priložen u ilustraciji ovog teksta, u sceni sa snimka je osoba sa izduženijim licem i vratom; dosta visočijim čelom u odnosu na oči, jer se očna duplja ne raspoznaje; manje jagodice; visočije i tanje obrve... Iako je preko grudi licemjerno stavljen crni panel, osoba je obučena, u društvu pasa. Moj prvi utisak je da se radi o nekom snimku sa skajpa, uhvaćenog na internetu, preko koga neka đevojčura bezobrazno provocira svog momka, ili nekog nesretnog poručioca, koji je karticom platio tu scenu. Taj nesretnik nije napravio nikakvo krivično djelo ako je đevojka punoljetna, što je teško utvrditi na mutnom snimku. A mutan je jer je takav namjerno napravljen da bi sa iluzijom otvorio veću asocijsku mogućnost posmatraču da se radi o osobi koja to nije.) A da li je ne održiva iluzija stvarna mogućnost ljudskog saznanja u stvaranju apsolutne istine, zaslijepljenog zlobnika ne interesuje. Ona je „istina“ bijednika, koju je svojim „autoritetom“ izgradio. Njegov pokušaj da intuitus puri, svojstven čulnosti, pretoči u objektivnu stvarnost je ozbiljno glup problem i za najprizemnijeg amatera. Pravo novinarstvo, kao i njegovi konzumenti su na mnogo većem stupnju ineligencije nego što zamišlja bijedna sujeta autora ovog prizemnog hohštapleraja. Kao što je velika razlika između njega i novinarstva, kakva je i između  onog čulnog (u kome on obitava) i inteligibilnog svijeta. (Tako šta se da viđeti kod pomodarstva i plagijaštva anti umjetnosti, kojoj obično pristupaju skorojevićke neznalice.) Moguće je da je snimak autentičan, i da je sa lošim dublerom isceniran na mjestu na kome se u saopštenjima insistira da je urađen. Otud i namjerno zamućenje snimka, da bi do izražaja došla frizura, a ne oblik glave. Ipak, da se podvući, i na tako mutnom snimku se jasno vidi da na njemu nije prikazana osoba za koju se tvrdi da jeste, jer ne odgovara njenoj fizionomiji, kakva je na naslovnici. Kao što je sva priča gnusno omalovažavajuća, toliko je i kontroverzna, pa se da konstatovati, da, iako su, možda, imali dobar materijal da naprave zločin nad ne dužnom žrtvom, zločin je napravljen a žrtva je etika cjelokupnog društva.

I nije čudo što to dolazi od Informera i paparaca, jer je pomodarski na brzinu sklepan da bude pandam Monitoru, koji traumatično djeluje na čelnike vlasti, iako za njino pisanje nema procesuranih tužbi. (Pa je za vjerovati, da je neka pridvorica, poltronskog  entuzijazma, uzeo veliku sumu novca od nekog poltronskog pulena koji ima novac.) A ono što će snimak sigurno donijeti je to, da će režimu Ćalovićka biti gora od Solane.

Istraživanje čaršijskih instalacija

Naši novinari, u vodećim državnim informativnim službama, mada, ne osporne inteligencije, se uvijek prave da sve znaju kada im se nude bolje funkcije i benefiti, a u ovom slučaju se snebivaju za nešto što je mnogim građanima jasno, (pa su javno digli i svoj glas). Kao vaktile: jesu li gusle ili Rusi? Na kojekakvim sastancima i regulatornim tijelima su zaključivali da „vruć krompir“ treba predati na izmotavanje sudovima, i utvrditi autentičnost, jer im još nije stiglo odobrenje da kažu ono što su viđeli, ili što misle. Izgleda da su od svega ograđeni; u nekoj totalnoj izolaciji koja im zabranjuje da i kao ljudi od etike reaguju na destrukcije u svom dvorištu. (Tako im nalaže objektivna nužnost navika iz ateističkog komunizma, u kome osobitosti morala proizilaze iz diktata nadležne partijske službe. A u kome su stekli podobnu praksu i šuplje „etičko“ obrazovanje iz koga je građanin bio potpuno isključen, jer je kao individualac pretstavljao opasnost za državnu jednopartijsku ideologiju. Kao i sad što izgleda.) A, o onome što znaju, umjesto konkretnosti i nedvosmislenosti, kao kakve babe, optužuju sve na ne viđeno i ne određeno, kako prenose državni mediji. I, kao okupljeni u Domu penzionera, poručuju: „Nije se čuditi što nam je ovako novinarstvo“. Na sebe zaboravljaju, kao što i svoje „konstatacije“ zaboravlaju autorizovati i dodati uzroke, koji se mogu povezati i sa nekim izložbama, poput „Riječ slika i neprijatelj“. (Na toj su izložbi, vjerovatno, neki morali da se visoko propnu da bi nešto dokučili, ali se, ipak, trebalo sageti da bi se došli do saznanja.) Tako je i na portal Analitike iscenirana kontroverzna panika, u kojoj glavne aktere pačijeg novinarsva, (sa kojima su bili u neposrednoj komunikaciji,) preskaču i imenovati kao autore, time konkretno abolirajući i pravi uzrok pojave u daljoj apstraknoj relativizaciji važnosti riječi “ako”. (Kao nekad jedan naš politički analitičar koji je rekao na državnoj televiziji: “Ako Milošević dobije više glasova pobijediće, ako ne, izgubiće na izborima.”) Ova revija postavlja i licemjerno pitanje: da li je snimak istinit, i ako nije - onda je to zločin, ako je istinit - onda u osudama ide do Amerike i optužuje je za Ćalovićku, kao za potureno „kukavičje jaje“. Interesantna glupost. (Borovićka ne zna ni to da joj je se urednik među prvima javio kao aplikator, kada su amerikanci došli da sa treninzima pomognu formiranje i razvoj NVO sektera. To je mogao ko je god htio. Mediji su mjesecima brujali o tome. On se tada progurao i na veće funkcije, (vjerovatno zato što su ga samo apanaže interesovale), a mogao je raditi isto ono što je Ćalovićka prihvatila, ali  se nije htio zamjerati tadašnjem režimu, već se zadovoljio sa uredništvom e-revije, koja se, u ovom slučaju, potrudila da zainteresuje javnost i poveća tiraž Informeru, a ništa da razjasni.) „Analitika“ razvija neki specifičan naivni profesionilizam. Htjeli bi biti jedno i drugo: naivni i profesionalni. Igrači na dva kolosjeka. Oni su davno viđeli snimak i koliko su analitični, i primjenjuju „istraživačko novinarstvo“, navodno, nijesu bili u stanju sagledati ono što bi i nepismene babe mogle utvrditi na prvi pogled, sa samo jedne naslovnice Informera. Ali, kao na pripremljen teren, za veći potsticaj  diskreditacije, tu su i e-Novine, koje su se pretvorile u beznadežne, skorojevićki bolesne e-Paparace, interpretirajući svoje kumovske ośećaje u “Ljepoti poroka”. (Osnivač ovog lista je urednik Pobjede.) Dakle, gledano uopšteno, čaršija, pardon, politički angažovano „novinarstvo“ je učinilo sve što je moglo, da pod zakon asocijacija i subjektivne nužnosti umetne objektivne pretstave svoje bolesno perverzne mašte na uvid javnosti. (Kao što se to dešava sa „etikom“ nekih performansa koji imaju bolesnu ambiciju da budu uvršteni u umjetnost.) Sada su na redu nadležni sudovi. Isti oni koji ne vide pirateriju u državnim, niti u privatnim medijima, odnosno, krađu i objavljivanje neplaćenih, tuđih: fotki, tekstova, vijesti, spotova i drugih snimaka i etičkih sumraka, uzetih sa interneta. (Ta im “nauka“ služi i da vizuelno bolje oplemene pakovanja svog primitivizma golim dupencadima svetskih manekenki.) Vjerovatno ništa ne čitaju, niti gledaju i čuju, kad ih ne interesuje ni koji je, i kako se sprovodi službeni jezik. Zašto bi onda gledali snimke, kad do sad nijesu bili kompetentni zato. Jer to su sudovi i nadležne službe kojima je normalno da se iz zaštićenih ugostiteljskih, turističkih zona prave i javno objavljuju fotografije, jer do sad nikad na te stvari nijesu reagovali.  Ipak, u našem „duhovnom“ beskraju divlje ljepote, nadam se da će veterinaskim službama, biti jasno ko je sve ćorava ovca u ovom slučaju.

Onih koji vole da zoblju „bisere“ ima svuđe po svijetu. Ni Angelinu Džoli, nijesu preskočile prljave ambicije imbecila koji  su je putem fotomontaže prikazivali u vulgarnim, porno scenama. Sada počinioci isplaćuju milionske kazne i zabrane rada. A u Kanadi su, odavno, i za govor mržnje propisane enormno visoke kazne, i još mnogo toga. To dolazi sa vladavinom prava. (Ali, sudeći po jednom novinaru u penziji, poznatom po „istinitosti“, i slavnoj prošlosti, kada mu je Tito kuvao kafu i pozivao Jovanku da im spremi priganice, koji me na ulici zaustavio da bi se pohvalio kako je bio u neke evropske zemlje: Sloveniju i Hrvatsku, i  da je uvidio da se ovđe mnogo bolje živi. Ako je tako, Evropa nam i ne treba! Upravo tu je poruku htio da mi prenese, jer se, vjerovatno, već preorjentisao na neku novu stratešku platformu na kojoj se radi. A za to postoje i nagovještaji, od nekih ministarstava koja preporučuju da se sa evropskog radnog vremena pređe na pređašnje: od 07, do 15h. Poglavljima 23, i 24, su probijeni rokovi.)

Autentika izopačenih dokazivanja

U srednjem vijeku, zakoni su u Evropi donošeni kako je kome vladaru odgovaralo, jer su imali neprikoslovenu vlast. Zločina i nepravdi je bilo na svakom koraku, jer nijesu svi bili jednaki pred zakonom. Te društvene anomalije i zloupotrebe vlasti, su vremenom prevazilažene. (Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja je toga bila pošteđena u velikoj mjeri, jer su Crkva i Narodni zbor, tada, imali najveću moć u društvu.) Ipak, tek razvojem građanskog prava u demokratsom drištvu, došlo je do pune zaštite dostojanstva čovjekove ličnosti, čime su nedolična ponašanja došla pod javnu i zakonsku osudu. Ali, i danas svuđe u svijetu postoji kriminal, korupcija, i mnogi vidovi nemoralnih radnji. Mada nemaju istu težinu pred zakonom, za sve zloupotrebe slobode se može reći da pretstavljaju kriminalne radnje. Kao specifičnost postoje i u demokratskim društvima, ali najveću opasnost prestavljaju onda kad prerastu u opšta pravila društvenog ponašanja tamo đe nema vladavine prava. Korupcija, kao nelegalna radnja za sticanje koristi, pretstavlja jedan od najgorih vidova kriminala, jer podriva društvo iz nutra. (Nabolji primjer za to je Srbija iz doba Turske vladavine, o čemu govore brojni istorijski spisi.) Ona postaje najveća opasnost društva ako se nalazi u institucijama sistema, jer tada blokira funkcionalnost vladavine prava, čime i sve druge društvene anomalije, izbijaju na površinu dolazeći do izražaja u javnoj komunikaciji. Ali, bez obzira na prirodu i oblik javnog morala, svuđe se mogu naći ljudi koji se otvoreno diče nekim sitnim podvalama, ali su rijetki takvi koji se ponose svojim bahatostima i brutalnostima kao na Balkanu, kao kakav recidiv prošlosti, jer su mnoga devijantna ponašanja bila dugo prisutna pod terorom koju je širila vlast osvajača. Te traume koje su ostavili na kolektivnu svijest balkanci nijesu prevazišli. Kao posledica toga izbio je i građanski rat, propraćen žestokim unutrašnjim previranjima kod nas, koja su pokazala da smo u nanošenju pakosti bez ikakvih obzira, kao da je to normalna pojava za postizanje cilja. (Živko Nikolić nam je davno na to skrenuo pažnju.) One, kao da su znak lukavosti i pameti. Od nedavno i humanosti, jer neka novinska uredništva pornića ih otvoreno dijele, „od srca“, svakom perverznjaku koji ga zatraži. Jednom mi je jedan intelektualac i biznismen pričao kako je često gledao majku kako sa velikom pažnjom održava kućno cvijeće. Njemu je to izgledalo kao dangubljenje, pa je jednog dana odlučio da vrelom vodom zalije ono najbolje, dok mu je majka bila kod komšinice. Uz neskriveno zadovoljstvo i osmijeh, opisivao je naredne dane i čuđenje majke što joj se cvijeće suši. Opisana osoba važi za snalažljivu. Od jedne stranke je dobila komforan stan, od druge siguran biznis, a za treću vrši razne usluge iz više razloga. I đe se sve neće naići na laži i podvale u našoj neodgovornoj demokratiji, kao da ne znamo da se time bave samo otpadnici ljudskog roda. (Jedan me izdavač izlažunja dok je gulio očima vaskršnja jaja. A imao ih je u pune dvije korpe na stolu ispred sebe, da pokaže kolikav je „hrišćanin“.)

Neosporno je da po inteligenciji ne zaostajemo od razvijenih država i naroda. (Snalažljiviji smo a i ljepši od drugih.) Ali je pitanje zašto nijesmo u grupu razvijenih zemalja sa potpunom vladavinom prava, kad i prirodne uslove imamo bolje od drugih, ali i časno istorijko naslijeđe u kome su sloboda i dostojanstvo imali izrazitu vrijednost i značenje. Ipak, danas se ponašamo kao da smo se izgubili u vremenu. I dok đeci javno popularišemo internet, zadnjih decenija nam razvoj prizemnih izopačenosti odlično ide, preko istog interneta, kao da u pravim vrijednostima ne nalazimo svrhu postojanja, pa smo, u poslednje vrijeme, samo mane iz prošlosti klonirali i vraćali u sadašnja dešavanja. One koje su Sveti Petar i kralj Nikola nabrojali, davno smo usavršili. Zbog upornog kretanja u začaranom krugu, zadnjih decenija smo ih prevazišli i dopunili u mnogo većem broju. I nijesu samo za ličnu upotrebu, već partijsku, strukovnu, šovinističku. One su tamo dobile i mnogo veću šansu za profit. Ali, postoje i profitabilne stranke bez članstva. Kad im trebaju glasovi oni se priklone koaliciji sa drugima i uzmu od njih koliko im treba poslaničkih mjesta, ministarskih fotelja, komfornih stanova i sličnih vrhova ledenih brjegova koje vidimo. Takvih na političkoj mapi Crne Gore nema a redovno dobijaju na izborima i važne funkcije u društvu. I ratni profiteri su im do koljena, jer im se apsolutno ništa ne može vjerovati. (Teže je prepoznati i vanzemaljce od njinih „iskrenih“ namjera.) Suprotno od svih eksperimenata u svijetu, „klonirani“ kod nas imaju najbolji imunitet. To je postala tradicija od kad smo okrenuli leđa Bogu, jer se partijsko podaničko poltronstvo najbolje uzgajalo u komunizmu. Šuvar nam je odao priznanje za to, kada je zadnji put dolazio u Titograd. (Šovinizam i partijsko podaništvo se poklapa i sa fašističkom ideologijom: „Pojedinac može trijumfovati/profitirati samo kao dio velike kohezione cjeline.“) Ipak, jednopartijsko upravljanje u socijalizmu nije rezultiralo kriminogenizacijom društva, već pravnim i socijalnim jednakostima, u kojima je radnik bio najvažnija komponenta u razvoju društva. Partijsko profiterstvo je tada bilo u začetku i sasvim skromno, jer je politička podobnost podrazumjevala normalan napredak u službi. Ali, razlika je i u tome što podaništvo, danas, ne rezultira razvoju društva, već zloupotrebi državnih resursa, o čemu govori propala privatizacija. (Može se reći da takvu monolitnost, kad se okupe u kojekakav autobus, nije imao ni Savez komunista, jer je uvijek bilo unutarpartijskih trvenja i skretanja.) „Ratna“ stranačka dejstva im konsoliduju redove na tasu vage u skupštini, pa međupartijskog dijaloga nema, jer, su Crnogorci “zaboravili“ da se prije ulaska u Evropu pomire sa Bogom, (ili, kako bi ateisti rekli: sa Etikom.) I tu kao da se ništa nije promijenilo od svijesti udbovskih potkazivanja, koja u novim prilikama brane lični šićar, pa je poželjno svako otstranjivanje neistomišljenika, kao štetnih elemenata društva. (O tome najbolje govore sudbine nekih istinitih novinara. I sve zbog jednog „grijeha“ koji nose na duši, a to je što nijesu htjeli pogaziti svoje dostojanstvo i etiku, jer ne rade po ne istinitim direktivama“.) Za tako nešto nam nije potrebno nikakvo znanje, već samo potsticaj međupartijske mržnje koja se konstantno stvara u javnom životu. Prisustvo te mržnje u javnom životu stvara tupavost i za normalna dešvanja, pa je i usiljena poslušnost postala pravilo ponašanja. Ali, ona je privid opšteg nezadovoljstva, koji čeka. Kao što i sporni snimak govori o tupavoj kreativnosti, zato se nije čuditi što kod nas nema umjetničke animacije. Jer, šta će kome kad nema ni privrede. A za tupavost montažu video snimaka nijesu potrebni specijalni uslivi i znanje. Ali, foto montažu i animaciju treba razlikovati, iako skupa mogu funkcionisati.

Kompjuterska animacija

Kada se u „3ds Maxu“ jednim pritiskom kažiprsta dotakne Clone, dobije se  figura potpuno identična sa onom osnovnom. (Onima iz vlasti, umjesto toga, vjerovatno piše SDP.) I tako na hiljade, bez mnogo truda. Na njima se naknadno mogu izmijeniti mnogi detalji, pa se od jednog lika na tribinama, u 3d dobije prepun stadion navijača. Da je tako nešto moguće u realnom životu jednog diktatora to bi mu doživotno dalo nesagledivu moć. Pokrete svojih  „navijača“ bi mogao takođe mutirati, u cjelosti ili po određenoj minutaži. (A šta tek pretstavlja nekom privredniku, kakvih više nemamo, koji kreira finalne proizvode, poput nekadašnjih: Oboda, Košute, Titeksa, Elastika, Marka Radovića, Radoja Dakića...) I za to u programu postoje mnogi gotovi šabloni koji se mogu prepravljati i dopunjavati. Moć animacije uz pomoć savremene tehnologije je postao beskonačno zabavan. Praktično, može se svim i svačim manipulisati za kratko vrijeme. Ipak, kod nas rade samo foto-šopovi, kao u „spornom snimku“ koji afirmiše žuta štampa. Ali da bi se postigli visoki umjetnički dometi u animaciji, ipak treba uložiti dosta truda, vremena i znanja, koji bi u krajnjem cilju rezultirali visokim vizuelnim ostvarenjima. Zbog svojih višestrukih mogućnosti, slobodnijih scenskih izražavanja, animacija postaje sve više neminovnost, pa se sve više koristi u segmentu pojedinih, vrlo zahtjevnih, filmskih scena, a oni ambiciozniji i u cjelosti filmske priče. Kod nas još nije zaživjela ozbiljija primjena ove tehnologije iako takve mogućnosti za obrazovanje postoje i u državnom sistemu školstva, (kao i privatni fakulteti Vizuelnih umjetnosti, i brojni privatni studiji). Sve se svelo na „politiku“ i štampu, pa ni mnoge TV kuće nemaju velikih interesovanja za to, iako bi po prirodi stvari na takvim projektima trebale da rade. Ali, naš Zavod za zapošljavanje bi i od takvog kadra da napravi konobare i ćate u administraciji. I za to se može okriviti loša politika, i njeni loši investicioni projekti, a nikako inferiornost individualnog preduzetništva.

Politička animacija

Kod nas su dometi „virtuelne stvarnosti“ najveći u „politici“. Mnogo toga je u službi animacije, duplirani glasački spiskovi, pa i kupvina glasova, afere. Od skoro i koaliciono partnerstvo. A sve je počelo od stvaranja nekih stranki. Još u vremenu mržnje, „prvobitne akumulacije kapitala“, početkom devedesetih, formirane su stranke od strane ondašnje UDB-e, koje su trebale da vrše sve one radnje koje je zvanična politika smjela raditi samo u tajnosti, nošena talasom velikosrpskog nacionalizma. Isti vagon funkcionisao je istovremeno na dva kolosijeka, kao što to sada rade i neke stranke. Tako se Novak Kilibarda, u više navrata „opravdavao“, govoreći da je Narodnu stranku formirala DB- služba, a da to nije znao, već se opredijelio po njenom velikosrpskom programu, za koji se tada zalagao. Kada je razbijen LSCG, formirana je stranka LP, kao pandam prethodnoj stranci. Odmah su, od žive želje, stupili u koaliciju sa DPS-om, čija moralnost se „opravdavala“ ishodom referenduma u borbi za nezavisnost Crne Gore. Ipak, moral nije prividnost, niti može biti mali i veliki. Njega u nekoj radnji ima ili nema. Ali u piljarenju se trgovci najviše zaklinju sa njim. Tako smo, početkom juna, imali priliku da čujemo da se formirala nova stranka Crnogorska Demokratska Unija. Formirao je nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, potom, bivši ambasador DPS-a u Njujorku: Miodrag VlahovićSada je Vlahović glavni organizator nove stranke, koja bi, vjerovatno, trebala da zamijeni koalicijonog partnera (SDP), vodećoj stranci. Nije se čekao ishod izbora, već se požurilo. U tu svrhu, kao prijeteća preventiva uskaču isluženi kadrovici koji su znali često biti glorifikatori postojeće vlasti, i mediokriteti TV-a, (Blagote: Mitrić i Eraković, N. Kilibarda; a tu je, i nekad diskreditovan kao mason u listu Publika, iz redova Liberala: M. Živković...) Zato ne čudi da su odmah prozvani TV-stranka, jer su narodu previše preko glave, kao sinonimi demagogija iz mutnih voda političke prošlosti, zbog čega se ne mogu uzeti kao autoriteti savremenih događanja, već samo kao lažna nada razočaranim, crnogorski orjentisanim glasačima. Tako su, još na prvom zasijedanju Demokratske unije, rečene utješne riječi crnogorskim glasačima, da se treba izboriti za „takozvana“- kako ih nazvaše, identitetska pitanja. Kao da im je neko to do sad branio? (Jer su, i kao mediokriteti državnih glasila o tome mogli govoriti kad god su htjeli, i u partiji i medijima.) A i Premijeru M. Đukanoviću su puna usta crnogorskog ponosa, iako su ključevi Crnogorskih crkava u Beogradu, pa su, silom prilika, svi Crnogorci prisiljeni da budu ateisti, kakvih nije bilo ni u vrijeme komunizma, jer, ako bi im palo naum i svijeću da zapale, morali bi to činjeti pod nos onima koji ih negiraju kao naciju. Ali ovog puta u tu novu koaliciju DPS bi  ušlo sa mnogo više avanturizma od prethodnih, jer, budući rezultati moraju pratiti realna događanja. Pošto im je SDP, prividno, okrenuo leđa, u šaci čvrsto ne drže ništa.  Ipak, sa jednom šansom koju im zvanični pregovarač V. Lazović, ispred SDP-a, može donijeti u formiranju podgoričke skupštine, a koga su prije neku godinu u štampi označili kao masona, (odnosno, sumnjivog igrača na dva kolosjeka). Po onome kako se stiče dojam iz medija, on je na počeku bio glavni uzrok odugovlačenja formiranja podgoričkog parlamenta, što je znak da se od „bivšeg“ koalicionog partnera nije ni odvajao.

Kada je V. Lazović, usred isčekivanja javnosti o konačnom ishodu izbora, otišao u Singapur na simpozijum, jer je procijenio da je tako nešto važnije od sastavljanja podgoričkog parlamenta, svi državni mediji objavili su to kao najvažniju vijest dana. Tako biva kad knjiga spadne na dva slova, što se kod nas često događa. Ali se odavno vratio. I, pošto su sve oči bili uprte u njega, ponekad je i izlazio u javnost sa kontroverznim saopštenjima, iako se mogao dozvati pameti još u avionu, za ovamo. Nadali smo se da će makar jednom  pomisliti da je važna istorijska ličnost, koja iz moćnog i važnog utvrđenja može preokrenuti istorijski tok na domaćem terenu. A za to su postojale opravdane nade, jer, pošto je demostrativno okrenuo leđa DPS-u, i odlučno prigrlio opozicionu Pozitivnu, znači da se opredijelio da ruši postojeću vlast. Međutim, kod SDP-a uvijek postoji ono „međutim“, na koje su građani navikli. On je samo svratio u komšiluk da uzme samopouzdanja, da bi se mogao kao važan vratiti u stari zagrljaj. I to je uradio odmah pri dolasku iz Singapura. (Jer, na isceniranoj pozornici za javnost, kako je vrijeme proticalo, on je postajao đetinjastiji, pa je u nekim saopštenjima rekao da se ne slaže sa platformom novog koalicionog partnera, mada takvo mišljenje nije imao kad je „iskreno“ pristupao u koaliciju. I zašto bi pristupao „Novom licu Podgorice“ kad se ne slaže sa platformom koju su zajedno ustanovili, a nije dijete.) Očigledno da je kao uplašen pilot nešto uobrazio, da je avion koji predvodi ispred opozicije pun terorista, te ga stoga želi prepustiti na upravljanje, i patronat (prethodnom) koalicionom partneru, kome je pred izbore okrenuo leđa, a koji kontroliše sva prizemljenja. Javnost je danima bila zbunjena, zašto se odvojio od DPS-a, iz principijelnih razloga, da bi se iz principijelnih razloga opet njima prepustio?  (Eto, obje iste riječi ostavih bez navodnika u jednoj rečenici koje su suprotnosti jedna drugoj.) Kakva „principijelnost“? A, ne odlučnost nije državnička osobina, niti osobina za vođenje opštinskih poslova. (Iako se i u ovom slučaju SDP potvrdio da je ne principijelana stranka, Vujici nikad neće biti jasno zašto je izgubio i ono malo glasača što je imao.) Ipak, iskonstruisana odugovlačenja Eleusinskih misterija SDP-a, prekinula je Azra Jasavić, ispred Pozitivne, sa saopštenjem da se na opšinskim izborima većina građanstva opredijelila za opoziciju, jer želi promjenu vlasi, i da Pozitivna neće biti čamac za spasavanje DPS-u.  A da li će to biti SDP, ostaje da se vidi. Do daljnjeg, jer neobjelodanjuju, već, da bi se omalovažile i eleminisale važnosti svih drugih učesnika u namjerno izazvanom odugovlačenju, koje je samo sebi cilj, pregovaraju sa DPS-om, kao sa nekim velikim bratom, iako prethodno to nije urađeno sa opozicijom, kako logika nalaže. U javnost su lansirali i taj detalj, da su pregovori zapeli u vezi dužine trepavica ličnosti koja treba biti postavljena za gradonačelnika. Ali, svi pregovori su korisni, srazmjerno značaju namjera i cilju. Veliki osvajač Filip Makedonski je govorio da borbeno osvajanje jednog grada ne vredi ni najmanje žrtve, ukoliko se on može dobiti pregovorima. Posle čega su voljom većine ključevi grada davani osvajaču. Građani su rekli svoje. A da li će SDP uzeti za pravo da njinu volju tumači kako oni hoće, ostaje da se vidi. A viđe će se onda kad objelodane već odlučeno. Ono što je nedostajalo od samog početka je transparentnost, za koju se Krivokapić zalaše u Skupštini, ali koju je izostavio u pregovorima, što se u javnosti može tumačiti da se radi o trgovini. (Biti novi politički Juda, kod nas ne bi bila nikakva novost. Juda ne bi bio Juda ako nekog ne bi izdao iz koristi. To su pokazali prethodni opštinski izbori u Nikšiću, kao i to da je međusobno rivalstvo opozicije uporno slijepo od oholosti, zbog čega nijesu u stanju da se pretstave sa jednim kandidatom za gradonačelnika. Te, prema tome, kao kakve šeprtlje, gube pravo da se žale na bilo kakav ishod događaja.) Pregovarači se odlično poznaju kao dugogodišnji koalicioni partneri, usled čega su raskinuli koaliciju u Podgorici. Sada im treba vremena da traže neko ubjedljivo opravdanje u „veoma obimnom poslu“ ponovnog zagrljaja na skalinama Podgoričkog sporazuma (ala „Dejton“), da se zavara zdrava pamet i logika, kako to ponekad biva radi rodoljubivog partijskog profiterstva i javnosti.

Važnost vjere

Mada, nikad nijesmo imali vremena graditi građansku svijest, s pravom se najviše ponosimo prošlošću iz doba nezavisnosti, kada se junačkom slavom svijetom pronosilo ime Crne Gore. Tada smo istovremeno gradili crkve, čuvali ovce i borili se protiv osvajača. Poštovala se Riječ Božja, o čemu govore brojne crkve. Ali, poštovala se i ljudska riječ, i odluke narodnog zbora koje su bile zakon za sve. Bilo se složno i vodilo se kolo oko crkve. (Nije bilo ateista, niti su se za ozbiljno mogli uzimati sledbenici Diagore i Protagore, jer se njihova učenja nijesu tada u Evropi praktikovala, pa su i Njegošu ostali nepoznati, ali je u Luči proklinjao materijaliste.) Tada Etika nije bila samo činilac hrišćanske vjere, već i narodne pravice. Ipak, u današnjem demokratskom društvu u kome je, po nekim istraživanjima, polovina stanovnika materijalistički ateistična, sve je postalo moguće, pa i važeći zakoni gaziti. (Kao što je zgažen marksizam a njegov surogat: ateizam, zaostao. Ostali smo ateisti, iako više nijesmo marksisti, kao u nekom svijetu „praktičnog“ varvarstva, u kome su otstranjeni kao smetnja: Bog, odgovornost i pregalaštvo.) Jer, tako je đe se god ne poštuje Riječ Božja, kažu stručnjaci iz civilizovanijih društva od našeg, na konzervativnom Zapadu đe vlada vladavina prava. U jednom istraživanju su rekli da je najviše bezbožnika u nesretnim i nerazvijenim državama, bez vladavine prava, đe se ne poštuje Ustav i zakoni, poput naše, dok, u Švedskoj i ostalim nordijskim zemljama, poznatim po visokom standardu i najvećim građanskim slobodama, njin je procenat mnogo veći. Dakle, religija potstiče poštovanje prava, razvija etiku i unosi harmoniju u društvenim odnosima, bez obzira na prilike, što je uslov državnog prosperiteta i stabilnosti društva. To je znao i kralj Nikola, pa je regulisao statut nacionalne crkve, i dao punu ravnopravnost i slobodu vjeroispovijesi drugima. Konzervativizam je i Hegelovu dijalektiku učinio stabilnim pogledom na svijet.

Najviše je hrišćana u Crnoj Gori. Zato bi oni, bez obzira na političko opredjeljenje, trebali biti primjer drugima o međusobnom poštovanju. Zato je veliki grijeh naših stranaka što do sada nijesu nijednom zajedno śeli da se dogovore o važnim pitanjima vlasništva otačestva, odnosno, po pitanju Crnogorske crkve, kako to osnovni etički građanski principi nalažu, a ne primitivizmi zadrtosti i ubjeđenja. To nas dijeli i sputava. A dogovor kuću gradi, pa i crkvu, kako kaže Hrist. Od hrišćanstva i ateisti mogu mnogo šta ispravnog naučiti – ko želi. Ono ne smije biti omalovaženo šovinizmom, kako se to kod nas radi, već istinskom vjerom, primjenom etike i poštovanjem različitosti. Ali, ako religija baš ima kvalifikaciju staromodnog i dogmatskog mišljenja, kako nas je ubijeđivao komunizam, onda se vratimo savremenoj nauci, ako baš nijesmo pomodari, da bi objasnili urođenu ljudsku sklonost ka religiji, koja nipošto ne smije biti potcijenjena, jer bi to značilo i negaciju cjelokupnog čovjekovog bića.

Programima Vojadžera stiglo se vasionskim brodovima za istraživanje svemira do ruba Sunčevog sistema, dokle dopire uticaj Sunca, a fenomeni i sadržaj ljudske psihe je i dalje pod oreolom tajne. I da li je znanje samo plod različitih priroda iskustva? Kategorični Frojd i diskretni Jung su psihoanalizu postavili na noge, ali ona posle njih nije napravila nikakve korake. Još uvijek je u kolijevci za uljuljkivanje. Oni su opisali volju poput neke važne „dvodimenzionalne“ (performanse naprijed-nazad, lijevo desno), egzistencijalne osobine psihe, koja je podložna „gravitaciji“ (iskustvu), a vjeru kao trodimenzionalnu osobitost, koja (uzdiže duh;) nije podložna materijalnom postojanju stvari. Obje su veoma bitne. Ali, prirodna osobitost cjelokupnog čovjekovog bića, onog jungovskog Jastva, je stvaranje nad-svijesti, kao kakav arhetipski predviđen program za budućnost. Nad-svijest je u evoluciji, (ili pak zbog progona iz raja) najmanje stvarana, s toga je i nedovoljno razvijena. Nevolje su tamo što taj „program“, zbog prirode od koje je sazdan, ne prima u svoj sadržaj nižu i neoplemenjenu energiju. Energiju koju prima mora biti čista. Zato su uzvišena vjera i ljubav bitni. A hrišćanstvo kaže da su one jedine spone sa Bogom i Carstvom Božijim. To je put i za stvaranje srećnog društva. Tako nam je upisano u kolektivnoj svijesti, zbog kojeg društvo i postoji. (Narušavanjem prirodnih zakona psihe javljaju se nezadovoljstva, oholosti, pohlepa, laž, strahovi, stresovi, jer se kao u tenisu od njega odbija u zastrašujućim oblicima mnogo šta u problematičnoj igri savjesti, koja ih dalje, htjela ili ne, trpa u razne „foldere“ psihe iz kojih se svojevoljno opet pojavljuju. Čovjek tada postaje gori nego što je bio, jer i svoje dobre sklonosti koje je normalno sticao ranije, bivaju zloupotrijebljene u slijepom ozvjerenju svoje ličnosti. ) I tek kad pretrpe neki „brodolom“ mnogi zalutali ljudi u svom vapaju postaju iskreni i okreću se vjeri. Ona i jeste spas izgubljenoj duši. (To ne može nadomjestiti nikakva državna institucija.) I za to je iskrena religioznost bitna u društvu, jer vraća ljude na normalni kolosjek i ffunkcije života, jer se kroz nju i stiče plemenitost etike, sa kojom se čovjek jedino može pokajati za počinjena nedjela. A u Bibliji je na slikovit i iskren način opisana neizrecivost tog čudesnog puta u Carsvo Božje. To je put produhovljenja, oslobađanja od svih loših poriva života, za koje svako društvo, u stvaranju svog identiteta, treba obezbijediti uslove i šansu svojim građanima. Takva su i sretna građanska društva. S toga je Crkva narodu i državi bitna, kao i uvažavanje svih vjeroispovijesti. Da nije tako ne bi se raspala Jugoslavija, niti bilo razbojništva koje se pokazalo u najgorim oblicima, da nam danas i svaka laž izleda bezazleno svakidašnja pojava.

Ateisti potcjenjujući religioznost potcjenjuju sebe. Ali, intuitivnost koju je čovjek vjekovima ispoljavao o ulozi važnosti vjere mogu se i psihoanalizom nad-svijesi objasniti. Neki su antropolozi kod nas, poput Kartelja, koristeći naučna istraživanja, davno davali do znanja o nekim sferama mozga koje su upućene na to. Značenje „svijeta“ je u Bibliji nedvosmislena, da bi se bolje shvatilo značenje iskonske ljubavi, koja sa vjerom može praviti nevjerovatna čuda. Dakle, iskrena religioznost će uvijek biti ispravan saučesnik na putu u budućnost, jer uzdiže ljudski duh od svih banalnosti i prolaznosti ovozemaljskog svijeta i upućuje na pravilnost i značenje poštovanja i ljubavi. To je put za Damask na kome je Apostol Pavle našao svoje prosvjetljenje. Takvo prosvjetljenje treba i Crnogorcima u svojoj crkvi i na svojoj zemlji, bez ikakvih ideoloških i šovinističkih primjesa.

Klonirani i dozvani

Crkva nije samo simbol ili građevina. Ponajmanje nečija prćija. Kao što je u prošlosti bivala zloupotrebljavana, ili dogmatizovana, bila je i podsticaj razvoja za mnoge oblasti. Od svog početka Hrišćanstvo je vječita tema i inspiracija brojnih umjetnika. Ono je uticalo na stvarenje neprocjenjivih umjetničkih vrijednosti u Evropi. Njegoševa Luča je njim inspirisana.

Sada je Crnogorcima crkva oduzeta. Ona ista koja ga je u životu održala i zbog koje je krvlju pisana istorija, pa se nije čuditi što nam je sve ovakvo kakvo je. Koga i šta, takvi kakvi smo, možemo poštovati i čemu se valjanom prikloniti kad svoje otačestvo ne znamo čuvati, ni cijeniti, pa da je koliko đedova muštikla. I đetetu se ne može oteti iz ruke ono što cijeni, jer ga ni za živu glavu neće ispustiti, a kamoli svoju majku. A crkva nam je znala dugo kroz istoriju biti i otac i majka. Nijesu zaludu vjekovima Crnogorci uzdisali na pomen Crnojevića jer im u amanet ostavili crkve, zajedno sa svim njenim dobrima.

Ustvari, crkva je pojam koji se koristio i prije hrišćanstva. Na starogrčkom jeziku crkva je značila „zajednicu, ili skup važnih ljudi“, poput naše riječi „zbor“, koji simbolizuje današnju skupštinu. (Ecclesia ili ekklesia se sastoji od dvije riječi: ek, koja znači “iz”; i kaleo - “zvati”. Pa bi u bukvalnom prijevodu riječ ekklesia imala značenje „dozvani“. Njemci je prevode u kirche, a Englezi church.) U Grčkoj je „crkva“  direktno značila skupštinsko zasijedanje, skup građana Atine, iako je tada njeno značenje bilo šire. (Kada je održavano opštinsko zasijedanje – crkva, svaki je slobodan građanin Atine imao pravo na njoj prisustvovati, raspravljati i odlučivati o javnim interesima i problemima, i za to je dobijao novčanu naknadu – dnevnicu.) Izraz „crkva“ postoji na nekim mjestima i u Starom Zavjetu, ali vrlo rijetko. Daničić je prevedio kao „skup ili zajednica“. Crkvu u današnjem značenju je uspostavio Gospod Hrist, rekavši (Matej 16:18): „A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovom kamenu  sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Ove riječi posebnu težinu imaju u Vatikanu, koji tvrdi da je utemeljivač crkve u Rimu bio Petar, iako nema nikakvih pouzdanih dokaza da je ikad tamo boravio, jer je bio određen da hrišćanstvo širi u Judeji.) A Apostol Pavle je značenje Crkve potpuno pojasnio. U svakom slučaju, Crkva ne pretstavlja građevinu, kako se danas, kod nas, isključivo misli.

Plemenitost tradicije

Dakle, i u svetovnom pogledu crkva kod nas ima svoju tradiciju, kao glavarski, ili sveopšti narodni „zbor“ (vjerovatno porijeklom od predhrišćanskih običaja), kome su mogli prisustvovati svi punoljetni muškarci. Zbor je imao časnu ulogu da uzdigne identitet, pravičnost i savjest naroda, kao što je to kasnije uradila crkva Riječi Božije. Na njemu se birao i Vladika, kao duhovni i svjetovni vođa. (Ali, tome treba dodati da je riječ „dozvani“ nekad značila u Crnoj Gori i pametni, produhovljeni.) Danas se hrišćaninom smatraju i oni egoisti koji nose samo hrišćanska imena koja su tradicijom dobili u naslijeđe, pa i onda kad im je narav u potpunoj suprotnosti sa njim. Hrišćanstvo svakako nije nikakva egoistična hajdučija, niti se može pretstavljati kao bilo kakva konzervativna fikcija ili dremežna dogma, već kao put duhovnog prosvjetljenja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti. Hrišćanstvo za to ima i svoj sasvim jasan model. A da li će taj model i simbolika koju nosi biti oslobođen dogmi ili biti razjašnjena na pravi način, razumljiviji vremenu u kome se živi, to ne zavisi samo od vjernika, njinih saznanja i intuitivnosti.

Nikakvi nameti ne dolaze od Gospoda, zato Crnogorci hoće svoju crkvu, jer još nijesu svi toliko grešni, niti u zaostatku za ostalim napredima svijeta da ne znaju šta je njino, ili da potcjenjuju važnost i uticaj crkve u društvu. Svima hvala koji cijene tekovine našeg otašestva, ali ono je naše. Kao što smo sposobni da sa njim upravljamo, tako nam nije potreban ni tuđi patronat. I za to nam nijesu potrebne nove stranke, niti tuđa odobrenja, jer se osporavanja Crnogorske Crkve nalaze samo u postojećoj garnituri domaće Vlasti.