Kvazi-kulturne brutalnosti

Piše: Bratislav Bato Medojević  28. 04. 2014.

Crna Gora, Eurosongu, šalje svoje vibracije – slikom i zvukom, kao zemlja duge kulturološke tradicije, koja neskriveno sadrži i svoje romanse. Važno je učestvovati, i onda kad melodija nije u duhu modernih hitova. Ali će, svakako, širokom auditorijumu Evrope pružiti prijatan ugođaj retro melodijskog sadržaja, poput opisanih uspomena u songu, što će probuditi interesovanje o zemlji i kulturi iz koje dolazi, - bolje od bilo kakvih ’KP poglavlja’ i turističkih sajmova. Ipak, šteta je što ovaj song Sergeja Ćetkovića nije proizvod nekog ozbiljnijeg takmičenja (zbog čega i postoji ovaj festival), koji bi pospješio razvoj domaće muzičke produkcije, već najviše novca iz fondova, namijenjenih za kulturna dešavanja, ide u skupe pozorišne pretstave koje ne dožive više od dva-tri izvođenja. Moć malih država,  koje trpe veliki spoljni uticaj, je ograničena, i često zavisna od hira i volje pojedinaca iz političke garniture vlasti.

Tako,  na domaćem terenu, i kad su poslanička pitanja na premijerskom satu, vezana za kulturu, sala parlamenta se učas isprazni kao da je zvono zvonilo za veliki odmor, pa samo figura resornog ministra dobija na značaju. Po običaju neobrijan, u poslednjem nastupu, djelovao je kao slamarica na sred prazne spavaonice. A nijanse SNB-a, na čelu sa S. Milićem i dalje bi da ratuju sa NATO-m. Kane ići i u Moskvu, jer su im, izgleda, dosadile evropske integracije. (Možda ih pomogne Šešelj povratkom iz Haga.) Objavljuju se i kandidati za gradonačelnika na sledećim opštinskim izborima. Miomira Mugošu već žali preostalo drveće i dječja igrališta u Podgorici. Miomirovu kandidaturu zamijeniće Ministar prosvjete:  Slavoljub Stijepović, za koga će sigurno glasati direktori škola, a za ostale se ne zna. Mada je po struci pravnik, omogućio im je da od škola naprave pašaluk. Roditelji i do 140 eura, plaćaju nekakve „Škole prirode“, za boravak đece, četiri dana van sezone u Bečićima, a da to mogu za 40 centi, (koliko košta gradski prevoz) svaki dan raditi u predivnim krajolicima oko Podgorice: Cijevne, Zete, Skadarskog jezera. (Izlet im traje cijeli sat u parku preko puta školskog dvorišta, a obilazak muzeja nikad ne preporučuju, - takvo im domaće vaspitanje.) Ali, i kadar koji direktori škola upošljavaju, isključivo se koristi kao glasačka mašina za svaku sledeću kandidaturu, do penzije. Poreznici, izgleda, plaćaju prosvjetare da im daju instrukcije za kućno obrazovanje svoje đece. Preporučljivo je da đeca doma imaju sobe za OTO i druge kabinete i radionice, a poželjno je imati i fiskulturnu salu, jer su školske u zakupu.  Učenici nižih razreda u školu dolaze samo da polažu testove, koje im, veću polovinu, ispunjavaju  roditelji kod kuće. Za drugi razred je određeno da uče slova. I dok uče slova, bez bukvara, treba doma da pročitaju lektiru (Pinokio, Pipi, Hajdi), čiji broj stranica nije manji od 150, po jednoj knjizi. U školi ih čekaju pitanja: ime pisca, mjesto dešavanja, vrijeme dešavanja... A, ovako glasi „samo jedno“ koncipirano pitanje za domaći zadatak: „Pinokio, želi da nauči da čita i piše. Kako mu je Ćepeto nabavio bukvar? (Bukvar je knjiga iz koje se uče prva slova.) Ipak, Pinokio prodaje bukvar! Zašto? Koju osobinu on time pokazuje?“ (U III uče Daunov sindrom, oblik hromozopatije koji se javlja 1:700, živo rođenih beba.) Dijete V razreda, donosi u školi đedov brod sa ormara, koji je kupio u Veneciji, i predaje učiteljici kao urađen domaći zadatak iz OTO-a, a učiteljica mu odgovara: Odlično si to uradio. Tako ih uče, - pri tom i upućuju na internet, da đeca bolje izgube interesovanje za školu i knigu. (U takvom sistemu se samo izuzetno mali broj đaka osamostaljuje i postiže zadovoljavajuće rezultate, u kojima ih i najgori učenici mogu ‘prevazići’.) Šta će jadni roditelji, gurnuti u grijeh, već da zbog budućnosti svoje đece, idući na prstima kružnim tokovima, traže veze i učlanjuju u vladajuću stranku, jer naša ‘demokratija’ je koncipirana za grešnike, koji su toliko zbunjeni i iskrivljeni stvarnošću da im ni jedan grijeh ne izgleda strašan. (I što bi veze, korupcija, sebičnost i egoizam bile manji etični od obične krađe i ubistva, jer su po prirodi slični - samo ih  kukavičluk dijeli.) Sa tako zastranjenom logikom, stvorenoj da od dobrog đeteta naprave gotovāna i ’neobrazovano tele’ (bez plemenitosti koju trud za znanjem donosi i razvija), koje moraju sa vezama upisivati na fakultet; sa vezama mu završavati isti fakultet, (kao kad su mu od prvog razreda u školi radili testove i čitali lektire). A, kad tako, duhovno sužen i obogaljen, završi studij, preko veze i o tuđem trošku - zaposliti. Sve je pripremljeno da miševi kolo vode.  I šta tu ima da traži pravda, pravičnost i plemenitost pred stampedom haosa, fobija i zbunjenosti, kad su poput biljke puzavice, uspravni jedino kada se obavijaju uz etiku. A đe nju naći u ovom opštem sunovratu vrijednosti. Ali je, u takvim okolnostima, partijskim službenicima  sve dozvoljeno, kao narko dilerima u Latinskoj Americi. Svemoćni kao kakve nebeske sile, stvorene za ovakve prilike. Mogu, čak, i oni iz opozicije da cijepaju ustav usred skupštine. (Davno je rečeno, da ogranišeni ljudi, ispunjeni prazninom i netolerancijom prema drugima: ‘uče samo onoliko vremena koliko im ga ostavlja njihova pokvarenost.’) Imaju pravo i da gaze druge da bi došli do svojih pomahnitalih egoističnih ciljeva: novca i prava onih zgaženih, za svoje izopačene i nezaslužene prohtjeve, i onda kad je  industrija potpuno propala a šačica preostalih radnika štrajkuje glađu zbog neisplaćenih plata. Znanje je kako prevariti druge, a ne dokazivati ga. Takvi su ‘zakoni’ prevare. Samo tako iskazanom ’talenatu’ je moguć ‘napredak’  u krajnje bolesnom društvu. Dakle, poreski obveznici finansiraju svoju vlastitu dekadenciju i sve destruktivne radnje koje im leže na putu razvoja. Zbog čega? (Kažu: ’očuvanja suvereniteta od domaćih neprijatelja’? Kojih?) I ko kaže da je korupcija samo neka kriminalna radnja? (I kakve sve nazive imaju teški grijesi.) Nije sve u etici. Ona je uvijek prvoizvod i lošeg mentalnog stanja društva koje stvaraju stalne kontrolisane krize onih iz vlasti, a kojima nema kraja. Dugogodišnje krize, u opštem haosu, proizvode loše naravi kojim vlada mržnja, zavist i ljubomora kao proizvod sebičnosti; strahovitih duševnih praznina koje ni ‘slava’, ni ’moć’, nijesu u stanju ispuniti. Pustoš u čovjeku ostaje pustoš, kao najgori vid kazne, koja traje koliko i njegova biologija.

Oni bolji, koji mogu, a u posjedu su nekog znanja, odlaze u bolje i prosperitetnije sredine, daleko od poročne stvarnosti u kojoj se umjesto odgovora dobijaju servirane laži, a najveće posledice društvo  trpi od korupcije i takvih koji se putem partijskih veza i nepotizma nađu u institucijama sistema, u kojima se igraju sa istinom i pravicom (Božjom riječju), kao majmuni sa karamelama. Sve ih to čini pogodnim za svaki vid destrukcije, a time i logističku podršku u političke svrhe - sa strogo određenim ciljem svojih pretpostavljenih, kao da ih plaćaju iz svog džepa a ne prevarom poreskih obveznika, koji svoj prosperitet mogu tražiti samo u zdravom društvu.

Da ne pominjemo što komplikovanije, u grešnom „demokratskom“ crnogorskom društvu, koje je još uvijek u krizi, je i dalje nepoznanica da li je biti slobodan vrlina ili mana. To najbolje potvrđuje važnost partijske pripadnosti. Kao da nikad nijesmo voljeli da slobodno udišemo vazduh, pa kao po nekoj ustaljenoj navici i dalje radimo sve ispod žita. (’Voljeti svoje poroke je od svih zala najveće’, riječi su Seneke.) Čime se to zanosimo? Istorija nam nije bila pokvarena, niti nemoralna, da se komotno možemo zapitati: imamo li mi uopšte intelektualaca, odnosno, savjesti i znanja da se odupremo haotičnosti   u kome se društvo nalazi, ili se tako nečim zove hobi, podobnih partijskih i medijskih službenika, raznih zvanja i kamuflaža, koji nam skidaju mjesečinu sa paučine, i obrnuto.  Od kada je zavladala višestranačka politika, ’za opšte dobro’, svijest nam je na nivou egzistencijalnog preživljavanja, pa nam kultura nije ni potrebna. Nekad je nema  ni na nivou učtivosti. Dobrodušni mediji, nas obavještavaju da ona ipak postoji na drugim meridijanima, a da će se kod nas pojaviti onog dana kad oni nabave podobne stručnjake za gatanje iz šolje, što je nešto, poput kolumnista koji ih sada zamjenjuju.

Proteklih mjeseci, razgledajući po galerijama radove nekih mladih umjetnika, lako je doći do zaključka da se uz savremenu umjetnost podrazumijeva i imitatorstvo kao komparativni dio vlastitog ‘promišljanja’, odnosno, promašaja.  Razlozi za to su i katastrofalni uslovi, pad kriterija na studijama, finansijsko beznađe i stihija kojoj su decenijama izloženi. Da se nameće pitanje, šta je veća zabluda: postojanje fakulteta ili umjetničkih stvaraoca? Šta je čemu svha? Podigoše se tolike zgrade za stanovanje bez  nijednog ateljea. Nije moguće biti ni pripravnik kao samostalni umjetnik, čija bi finasijska sredstva poslije završenih studija ozbiljnije pokrenula ili makar održala stvaralačke ambicije mladih, kada im je istraživački rad najpotrebniji. (Svakako ništa se ne postiže pedagoškim radom kao pripravnik, već za svojim štafelajem u ateljeu i na izložbama, kojih nema, jer je kao bitan kreativni faktor umjetnik zanemaren u društvu, a ne posmatra se ni kao socijalni problem, pa se može reći da je riječ o klasičnom ugnjetavanju.) Tako se došlo do minijatura, plagijaštva i povratka naivi, kao odrazu i pokazatelju nemaštine u svakom pogledu, ali, kod nekih, vjerovatno, i niskog intelektualnog plafona sa kojim su završili fakultet, jer se, putem veza, tako nešto odobrava i na studijama. Kao da se pravilno pisanje uči da bi se prepisivalo od drugih a ne bolje oblikovao slobodan izraz lične misaonosti. Znanje, svakako, ne dolazi kao namet i odraz spoljnih političkih faktora, ono je individualno, kao pozitivna unutrašnja potreba iz koje se stvara opšta društvena klima. Ali, ni sloboda izražavanja, kao važan životni uslov, ne dolazi iz neznanja, već kao proizvod ličnog usavršavanja na koji država mora da računa u javnom životu.

Ipak, neki bi u haosu da pod plaštom ’slobode’ prikriju svoje neznanje, pa su do izražaja došle sumnjive vrijednosti, koje, u borbi za prestiž u društvu, dobijaju i ugledne nagrade, i najveća priznanja. Tako se stvara privid, da oni koji su putem veza došli na državne jasle najaktivniji i najtalentovaniji, jer imaju ’slobodu’ i mogućnost da se pretstave publici i sa besmislicama, dok je ogromnoj većini uskraćeno svako pravo da ostvare svoj kvalitet koji, nesumljivo, imaju. (Nekad je bilo suprotno, a danas to obezbeđuje politička podobnost i veze.) Dakle, kriminal se isplati, posebno ako je ’učtiv’, u stvarnosti koja treba biti što više destruktivna, kako bi se realizovao opšti cilj dekadencije; organizovanog haosa, koji u opštoj zbunjenosti obezbjeđuje moć i onim najgorim, pa i verifikaciju vrijednosti običnim besmislicama. I dokle se naumilo sa tim ići, kad taj put ne vodi ničemu.

Ali, svi se vole pretstaviti kao umjetnici ili intelektualci i kad su u potpunom ropstvu neznanja, koje se prikriva imitatorstvom, partijskim i drugim društvenim funkcijama. I kad završe fakultet, poslije potpune inferiornosti za akademizmom, iskazane u obrazovanju, puni pijeteta kažu da su završili akademiju, i kad se ništa u njinim radovima ne može prepoznati kao akademsko. Samo je pitanje ‘sreće’ (daljnih veza), dokle će se dogurati. Zaposlenje u državnim službama i birokratskom sistemu umrežavanja veza, su „programska“ šema za svaku ‘uspješnu’ karijeru, zbog čega i nepotizam dobija na većem značaju. Uđe se na mala vrata a izađe na velika. Sve ono loše o čemu se nekad samo pričalo, danas ima potpunu primjenu, poput onog, u narodu poznatog, da: ’U korumpiranom društvu veličina dupeta, a ne pameti, određuje visinu funkcije.’ Javnost je tu da se divi njinim lijepo osunčanim zubima, i da im zavidi (što je jako bitno) na uspjehu, a na kakav kvalitet i kako stečen, ni medije ne interesuje, kao i sve ostalo po pitanju kulture. Ona je za njih nelojalna konkurencija na putevima ,slave’koja traži zasluge u izvještajima sudskih rešenja. Zato više znamo šta se događa u svijetu, jer je tolako prepisati sa interneta, nego li pokazati zrnce pameti u opisu domaćih događaja iz kulture. Ako ni zbog čega drugog, a ono da bi znali čime se ‘trujemo’.To je naša realnost, sloboda koja se najčešće veže za nepotizam i partijsku djelatnost. Takve, loše sklonosti, izgleda, izjednačavamo sa vrlinama, poput talenta.

Stvaralaštvo na visokim školama traži specifičnu inteligenciju prirodno okrenutu zahtjevima svrhe. Ta inteligencija-talenat može biti urođena i stečena. Urođeni talenat ima visoke mogućnosti i proizvod je jake unutrašnje potrebe za izrazom na koji je svojom prirodom upućen, dok je onaj stečeni, manje podložan zahtjevima psihe a više zavisan od spoljnih faktora. Oba ta faktora su važna u razvoju ličnosti, pa se može reći da jedan iz drugog proizilazi i nadopunjuje se, zbog čega je neophodan stalan i požrtvovan rad. Pravi talenat se ne ‘uči’, već razvija pravilnim vježbanjem-radom i iskustvom da bi se dosegla Umjetnost, od onih koji je razumiju. U koju niko ne može unijeti duhovnost ako je ne pośeduje, niti onaj koji želi da je stvara, niti posmatrač, jer je recipročna i u potpunoj harmoniji sa izrazom, koji ne dolazi niotkud, već iz cjelovitog individualiteta autora. Ona miri i najveće suprotnosti psiholoških istina i opšte stvarnosti. Nevidljive sile i realnost postaju jedan objekat, slojevita snaga koja pokreće veću i važniju stvarnost u nama i uzdiže je iz profanosti života u duhovne sfere, odakle se mogu tražiti odgovori o smislu postojanja koja nas sve muči, ili oplemenjivati stvarnost. Naravno, od vajkada se razmižljalo o njenim različitim ciljevima, koji im određuju pravac i vrijednosti. Tržište kapitalizma, koje čitav svoj smisao nalazi u komercijalnoj svrsi je degradira kao kulturno dobro, iako ih je moguće približiti, poput kulturnog turizma u kome su Grčka i Italija vodeće u svijetu. Ali, ne treba potcijeniti ni sve druge zemlje koje u svojoj kulturnoj baštini imaju i umiju šta da ponude od svoje autentičnosti. U tom pravcu je išao razvoj u prethodnoj Jugoslaviji, koji je rezultirao visokim umjetničkim dometima kakvih nije bilo na ovim, po siromaštvu poznatim prostorima, te su se u te svrhe formirali brojni muzeji savremene likovne umjetnosti. Tome se treba okrenuti i danas, jer su nemar i krize već stvorili veliki vakuum u kontinuitetu razvoja. Fundusi muzeja su stali, a kvalitet postao problematičan, jer i od onih najboljih se uzima drugorazredni kvalitet. Ono što zabrinjava su i anomalije, kao njen rezultat, koje se mogu naći u samom stvaralaštvu, kao i u organizaciji rada institucija kulture. Zbog svega toga, treba odbaciti vulgarnost komercijalizacije i pomodarstva (poput klišea), koji kod nas imaju vrijednost originalnosti, koje se decenijama uporno promovišu kao vrijednosti. A, tako nešto se izgrađuje i na fakultetu, pored popularne, laičke naive i performansa, koji dezavuišu i same vrijednosti fakulteta. Nekad i izrada goblena ima više akademizma, jer su i tonski strogo odabrani. Dodamo li tome da je sve više onih koji su zbog lošeg obrazovanja postali ,talenti’, i stekli diplome umjetnika, jer se vrata tog fakulteta najlakše otvaraju putem veza, doći će mo do jasnije slike opšteg stanja u razvoju stvaralaštva. Jer, kako je moguće od onih koji nijesu u stanju da savladaju ni tablicu množenja da sami rešavaju složenije matematičke radnje. (Svaka bi šiparica voljela biti pjevačica, ali samo rijetke imaju dobar, urođen glas i razvijenu muzikalnost.) Tada, nije moguće ni od instat proizvedenih „umjetnika“ očekivati da na pravi način prihvate elementarna znanja struke, ili upoznaju teoriju umjetnosti, jer im u to nijesu ni svi profesori upućeni. I zar se može uraditi iole dobru sliku sa vulgarno sirovim bojama, na cijeloj površini slike, kao što se to danas radi. Da se samo po sebi nameće pitanje kako je bilo moguće da takav neko upiše fakultet, a ne da ga završi. Jer, ako svojom inteligencijom/talentom nije u stanju da savlada slikarsku paletu čemu se taj može naučiti u slikarstvu. Možda, misle: maštom, koja kao da dolazi sama od sebe, kao što dolaze raznorazne bezvezne vizure kad se od umora sklope oči, kao posledica prekomjernog gledanja koještarija sa interneta i televizije. Talenat se brzo ispoljava i razvija. Njegov nizak plafon odvodi ka dekadenciji i imitatorstvu.  A to je ponekad teško primijetiti i kod onih sa dužim stažom.  Ali, u poslednje vrijeme, pored sve manjeg broja izložbi koje se pretstavljaju javnosti, lako je zapaziti da je i opšti kvalitet sve gori. Da bi se, kako tako, ispunio izložbeni prostor, pretstavljaju se izuzetno loša ostvarenja, što je uvijek na štetu onih bolje iskazanih radova. U zadnje vrijeme, postalo je i uobičajeno da se na jednoj izložbi pretstavi i po nekoliko autora. Tako je u Modernoj galeriji, van svakog protokola, otvorena izložba trojice slikara: Siniše Radulovića, Marka Lukovca i Nikole Radovića. Sve slike na ovoj izložbi su bez naziva u katalogu, iako nekima od njih nazivi ulaze u kompoziciju slike. 

Siniša Radulović  (službenik CSU) se pretstavio sa desetak svojih radova, kao nekom vrstom instalalacija i kolaža koji za podlogu imaju preparirano platno za sliku. Ali, on od  slike bježi, izbjegavajući je radi ono što misli da umije. Skala negovih boja se kreće od crno sivih nijansi do crne, koja dominira. On je, zapravo, u mnogo čemu tipična negacija slikara. S obzirom da na „slikama“ ne iskazuje ni crtački dar, ovi njegovi „kolaži“ su više instalacijska montaža koja negira i sam pojam slike. Jedinu likovnost dostiže sa strkturom koju je u radu sa preparacijom podloge dostigao. Sve ostalo iskazano na slici je suvišno iz više razloga. Njegovo baratanje simbolikom je  infatilno i suvislo, jer zaboravlja da svaka simbolika traži zrelost, jer je okrenuta intelektu koji ne podnosi površnost i fikcije. A, ironija kojoj je okrenut traži konkretnost, koju, kao promašeni karikaturista ne postiže, pa se stiče dojam da zbog izbjegavanja crtačkog dara, ne umije da crta, jer i tamo đe je neophodno tako što, nalijepljene su uredno izrezane figure sa fotki. Ali i tamo đe su tonski minimalno urađene figure, na potpuno izvještačen način, prilijepljena je aplikacija kao kakva simbolika, koja trba da objasni cjelokupno djelo. Motiv sa čovjekom i psom je za to najbolji primjer. Nalijepio je umjesto glave psu kafeni pravougaonik, a čovjeku krug. Prava infatilna besmislica u kojoj je likovnost na vrlo prizemnom nivou. S druge strane, Siniša, kao da ne voli sliku i samo slikarstvo, jer se prepušta avanturističkom lijepljenju aplikacija, predmeta i fotosa, kao i vještački bezrazložnom rezanju platna, vjerovatno, samo zato jer je to neđe vidio. Nikakvo drugo opravdanje se ne može naći. On, zapravo ima fobiju od slike, od koje traži samo prostor, kao kakvo dovoljno skrovito i tamno mjesto u kome može sakriti sve svoje lične strahove, ali i dobiti, kakvu-takvu sigurnost odakle će uputiti i poneku ironiju (mrzovolju) onima od kojih se skriva. Infatilna instalacija sa rešetkom sifona od lavaboa, umjesto glave čovjeka (nekog ‘autoriteta’), i sasušeni list, umjesto portreta žene, ironično simbolizuje njegov svijet odraslih, zrelih ljudi. On je time, izbjegao da se suoči sa sobom, psihologijom neke radnje koja bi nam tako nešto opravdala i predočila, ali i omogućila dokaz likovne sposobnosti i zrelosti koje nezavisnost slike treba da nosi. Umjesto svega, bijeg u jeftinu fikciju. U svojoj fobičnoj opsesiji, on je zaboravio (ili ne umije) da slika, što dodatno ugrožava njegovu ambiciju i razvija strah od slike. Slikarski potencijal se nalaze u čovjeka, i nema zaobilaznh prečica u slikarstvu, na šta su ga morali uputiti njegovi profesori.

Marko Lukovac, je izložio slike iz ciklusa „Šifra dijagnoze“, kao kakav sveznajući vrač/doktor. Do sada se pretstavljao publici, poput dadaista, sa izložbama zvučno komedijaških naziva, poput: „Hrist i Alah kod Bude na Olimpu“, održanoj 2006; Magistarska izložba „Geni su čudo, Gogen je drugo“, održanoj 2010. Naveo je u biografiji i to da: „Radi u JU Muzeji i galerije Podgorice kao rukovodilac Moderne galerije:“  Zapravo, mogao je dodati i da je tamo zaposlen od skoro, bez adekvatnog znanja i sposobnosti, biti šef  iskusnom stručnom kadru ove galerije, među najboljim u Crnoj Gori, koji je svoje sposobosti izgrađivao i iskazivao decenijama. (Moderna galerija je u Podgorici iznosila na uvid javnosti najveće umjetničke domete, kad god se gradonačelnik Miomir M. nije miješao u njin posao.)

Lukovac se, ponudio podgoričkoj publici dvadestak svojih radova. Desetak njih je rađen na većem formatu. Ovaj mladi slikar se pretstavio kao naivac, što djeluje neobično, jer, nije mogao tako brzo zaboraviti akademizam koji se uči na fakultetu, i olako se prepustiti naivi. Razlozi su, vjerovatno druge prirode. Kakav apsurd, pretstavljati se akademskim slikarem a slikati naivu; ali, kod nas ni magistri od tog apsurda ne bježe. (To je isključivo naš proizvod u službi za bolji prosperitet u društvu.)  Ono što se i na prvi pogled moglo viđeti, jeste da radovima hvali suptilnost  koju akademizam njeguje. Lukovac, potezima iz ramena oblikuje forme ne zamarajući time ostale zglobove ruke. On slika snažnim potezima kao kad se mačuje ili cijepa drva. Nekad primjenjuje jednu a katkad drugu metodu. Motivi su groteske, posebno oni na crnoj pozadini. Boje su vulgarne. Ne samo sirove, već i blešteće do fluoroscentnosti, na većim platnima, tako da sve neartikulisano vrišti u nekim  bastijalnim igrama pretrpane i deformisane figuralnosti, bez kraja i početka. Neke boje bliješte visokim sjajem, kao refleks svjetlosti od lak farbe, baš na mjestima đe ne bi trebalo da je tako, poput onih sa urađenom strukturom, pa se stiče dojam da su industrijske, namijenjene za stolariju. Bahato, neumjesno i bez ośećaja. (Na fotografijama u katalogu sve su boje prigušene, što je dobro, jer znači da je i sam svjestan toga.) A, na ośećaju je izgrađen cijeli jedan univerzum koji se zove Umjetnost, što je i glavni razlog njene duboko ljudske plemenitosti. Ali, problem je u tome kuda i kako svoje ośećaje usmjeriti, a za to ne treba kriviti Boga i mesije (posredno ili neposredno), već sebe. Umjetnost nije dilema, kako je na ovim slikama pretstavljena.

Lukovac na većim platnima pokazuje i fobiju od prostora, što je postalo previše učestalo kod bivših Cetinjskih studenata. Najveća platna vrve figurama. Sva su pretrpana zapisima u kojima se guše. U takvoj slici, bez vazduha, stvara se zaglušujuća larma koja ne dozvoljava pristup nikakvim informacijama, koje posmatraču treba da pruži prikazana naracija, osim da se umjetnik fizički „trudio“ da cijelu površinu slike popuni. Kao da je slika konzerva u koju treba nabiti što više crknute ribe i ulja, jer će se od vazduha pokvariti. Ova usiljenost koju stvara fobija prostora slike je sama po sebi dekadentnost i kad su prijemčiviji motivi; a to je poznato još od Antičke Grčke.  

Autor kao da je isključivo težio da svoju ironiju pretoči u sarkazam, odnosno, na što brutalniji način iskaže grotesknu morbidnost, ne štedeći nikog u svemu pretstavljenom, kakvih je bilo pod okriljem dadaizma. Konture krutih formi su najčešće tvrdim linijama ravnomjerno iscrtavane, a potom slikane gustim jednoličnim premazima, ili suvom četkom. Kruta figuralnost je nasumice šarolika i urađena je bez značajnijih likovnih promišljanja. Zapravo, autor usiljeno slijedi fovističke kombinacije crteža i boje u svojoj nadrealističkoj zamisli. Ipak, zaboravlja da su takve stvari fovisti koristili jer su vodili račna o kompoziciji i ritmu tonaliteta i linija, što kod njega nije slučaj. Potreba da što više ‘neobične’ figuracije izbaci iz svoje ‘mašte’, kao najvažnija komponenta slike, u daljem postupku rezultira akadskom frontalnošću i ukočenosti, koja ne vodi računa ni o harmoničnosti slike, tako da je sve u nekom stanju haotičnosti i kad su priproste naracije u pitanju. Lukovac nije našao sebe, jer i ne zna čim raspolaže i čemu se treba opredijeliti, jer radi po ubjeđenju, ne koristeći svoju pravu prirodu, koja se očitava u ponekim detaljima slike. (Ali davati savjete u visoko ispoljenoj haotičnosti, bez jasnijih naznaka pročišćavanja, je neumjesno.) Bahat odnos prema boji, stvara prezir. Ovako nadri slikarstvo svojom dekadencijom i kod laika može stvoriti samo mučninu, čega treba da je svjestan. Ne onu mučninu nekog predviđenog formalističkog šoka, već trapavosti u radu. Ali, otkud to u slikarstvu? Mišljenja sam da je to zbog loše komunikacije i razumijevanja fovista, koji su unijeli u slikarstvu jarče boje i plakatni tretman slike. Ipak, oni su u tome izgrađivali likovnost, tako da je kompozicija dobila apstraktniju sadržinu u dobro osmišljenom ritmu linija i boje. Pa se stoga može reći da je fovizam promišljeno slikarstvo koje je dobro vodilo računa o svim tonski iskazanim valerskim vrijednostima boje na cijeloj površini slike. Dakle, jarče boje iziskuju veće promišljanje u kompziciji slike, jer nose snažniju prirodu ritma i impulsa koji lako može narušiti harmoniju slike. Očigledno je i to, da su fovistička razmišljanja iznjedrila apstraknu umjetnost/kompozciju. A, dokaz za to su detalji fovističkih slika, koji su prava apstrakta umjetnost, prije njene pojave. Uz to, likovno su dobro osmišljene.

Nikola Radović se pretstavio sa petnaestak slika, koje su mahom većeg formata. Slike su mu ispunjene plohama različitih, monohromnih, valerskih vrijednosti, koje u konstruktivizmu traže iluzornost u arhitektonskoj oblikovanosti forme. Autor  veći naglasak daje plohama, koje dezintegrišu formu, nego što figuraciji pridaje važnost, tako da površina slike liči na neki modernistički mozaik urađen pločicama od fajansa i keramike. (U suštini, to je razbijena vaza, čije su krhotine skupljene na gomilu.) Ovako apstrahovanje figuracije se može uzeti i kao njena dematerijalizacija, poput onih koje je Pečinrlić forsirao kod svojih studenata u Sarajevu. Ipak, Radović to radi grublje, precizno ograničavajući obojena polja, kao što ona na prirodan način postoje na mozaiku. Autoru je bitnija arhitoktenska atmosfera, i nju najviše potencira, što mu dozvoljava i apstraktna kompozicija kojoj teži. Simbolika je efemerna, ali, ipak, važan segment slike u čemu se autor najmanje snalazi. A razlog je taj što je figuracija konfuzno isprepletana,  bez značajnijijih osamostaljivanja, pa se njena individualnos jedino može fragmentalno tražiti u nekim obrisima, najčešće glave, kandži... Autor je konkretniji na nekim manjim djelima, koja djeluju pročišćenije, ali i kompozicijski zrelije. Ipak, s obzirom da je Radović napravio veliki zaokret u odnosu na prošla ostvarenja, sa kojima se pretstavljao na kolektivnim izložbama, rano je govoriti o cjelokupnoj problematici realizcije njegovog načina izraza, jer je u fazi traženja rešenja, pa ga treba pustiti da i dalje promišlja o konačnom ishodištu slike. U duhu svijih promišljanja ne mora ići daleko u svijet, može mnogo toga otkriti i od svog prezimenjaka Radovića. Vuk Radović nije samo konsuktivista u slikarstvu, već mnogo više toga. (On je umjetnik, poput nobelovaca u književnosti, ili Lubarde, koji su dobijali u svijetu nagrade jer su znali da kroz univerzalnost iskažu i svoju najbolju etničku crtu, onog ,lokalnog, koja pomodarima najviše smeta, jer vole biti repa bez korijena, ili prazna glava koju vjetar nosi.)

Većina izložbi u zadnje vrijeme otkriva lošu pripremljenost galerijskih službi i angažovanje medijskih kuća. Ali bahatost se tu ne završava. Ipak, usiljeni intervjui ne gube značaj kada se neko želi promovisati, često, kad za to ne postoji nikakav povod. Tako je jedan profesor u jednoj emisiji na televiziji rekao, vjerovatno da bi fascinirao javnost, pokazujući svoju upućenost u svetska dešavanja, da je Pikaso uradio preko dvjesta hiljada djela, što ni ‘stručnom’ novinaru nije zvučalo čudno, jer bi ga upitao otkud mu taj podatak. I gluposti poprime nevjerovatnu važnost kada se sagovornici uozbilje.  Tako nešto se ne događa ni na seoskim sijelima. Imao sam utisak, da ga je isti novinar pitao koliko on ima ostvarenja, da bi rekao: milion, A možda je hipotetički očekivao takav odgovor, pa ga kao prijatelja nije htio suviše eksponirati, kao što je i gledaocima za očekivati da tako glumački važne razgovore vodi i sa studentima. Proizvoljnost u službi nadgornjavanja je naša osnovna „stručna“ karakteristika.

Ni političke rotacije nemaju mjere, niti granica u brutalnostima, pa se podobni ljudi rotiraju đe se god ukaže kakva prilika, bez obzira na stručne specifičnosti koje je donio dvadeseti vijek. Kinezi su još prije hiljadu godina svake godine testirali državne službenike. Oni koji bi položili uže stručni test zadržavani su u službi a oni koji ga nijesu položili otpuštani su. Ali kod nas se ne raspisuju konkursi ni u izuzetno važnim institucijama, đe su oni zakonom predviđeni, jer zahtijevaju specifičnu profesionalnos, već kao da su stranačke djelatnosti u pitanju, rotiraju se partijski ljudi. Privilegije prihvataju a odbijaju odgovornost. Postoje i profesionalni ministri. Nema resora koji neće prihvatiti. Ako postoji idealna soba za kakav poziv, zašto izostaje konkurs đe tu svoju idealnost može lako  i dokazati.

Nekadašnji profesor vajarstva, potom dekan FLU u Cetinju, Nenad Šoškić, postao je od skoro direktor Centra savremene umjetnosti u Podgorici. Zarad partije, vjerovatno je to postao protiv svoje volje. Jer, zašto bi jedan profesor fakulteta, umjetnik, želio biti bilo kakav direktor i trošiti vrijeme na efemerne stvari. Kao direktor ne može biti nominovan ni za najveće državne nagrade, a kao umjetnik ,koji ima mogućnosti da radi, ali i  neograničeno djelovanje da se u što boljem svjetlu dokaže svijetu, i ispuni svoje profesionalne, umjetničke ciljeve. Svakom gradu u Crnoj Gori hvali spomenična kultura: likovi Ivana Crnojeviča, Njegoša, Svetog Petra, Nikole I, Kiša, Lubare, Đurića... uz koje treba da na neposredan način stasavaju generacije. Bolje od ikakvih riječi i prazne demagogije. (Ova zemlja to zaslužuje, kao i njeni velikani izdignuti iz smrtnosti besomučnih bura na Balkana. Jedan groš nije bio isti u Crnoj Gori i Beču, pa se sa ponosom možemo osvrnuti na svoju prošlost i ličnosti koje su je stvarale.) I na šta liči jedan grad i njegov ponos, bez svoje uzvišene nacionalne simbolike, bez na razjedinjene balkanske zabiti kakve danas imamo. I, zašto jednom umjetniku, uskraćivati to zadovoljstvo da ga po svojim djelima mnogi pamte, već ga ćuškati u politički plitke namjene, osim ako je profesionalno bezvrijedan, što Šoškić nije, jer je u punoj fizičkoj i mentalnoj snazi u kojoj je potrebno da što više stvara. I zašto gurati čovjeka u posao u kome se nije dokazao. Za vrijeme trajanja njegovog mandata kao dekan, izgorelo je potkrovlje FLU, koji se nalazio u vrijednom zdanju nekadašnjeg Ruskog poslanstva. Kroz medije se dugo provlačila ta priča, ali se niko nije pitao otkud to da je odsijek za grafiku bio smješten u potkrovlju tako starog i izuzetnog zdanja, jer  „grafika“ nosi visok stepen rizika od požara i havarija mokrih čvorova, kao što su objekti sa drvenom krovnom konstrukcijom najosetljiviji za izbijanje požara, čiji faktor ne mora biti unutrašnje prirode već i od samog udara groma. (U grafičkom odsijeku su svakodnevno velika isparenja razređivača sa kojim se uz novinski papir čiste grafičke ploče. Tu su i kiśeline u kadama, đe se potapaju grafičke ploče radi nagrizanja.  I obično su, radi opreznosti i otklanjanja rizika, ti prostori predviđeni da budu u podrumu i prizemlju. To je svuđe tako i zbog velike težine i glomaznosti samih presa.) U najskupljoj i najljepšoj kući na Cetinju ona je bila na tavanu, na kome su, pored loše ventilacije, uključivane grijalice i fenovi, da bi se brže sušili grafički listovi. Svakodnevno je mogao neko nastradati, što se pukim slučajem nije dogodilo. Šoškić je kao dekan naslijedio taj veliki problem, ali ga nije uočio, niti otklonio, jer takvu vrstu problema ne prepoznaje njegova struka, kao što ni njegovi prethodnici nijesu to uočili, iako im je bilo povjereno na čuvanje vrijedno zdanje. Koliko je dobar vajar nije bitno za zvanje dekana. A kao dekan, organizator aktivnosti,  se nije mogao pokazati dobrim jer mu je fakultet goreo. Ali pored toga premješten je na sličnu funkciju. I čudo je da nije poučen iskustvom sa Cetinja. Čim je došao na novu funkciju prenio je jednu od najvrednijih kolekcija umjetnina Nesvrstanih zemalja u potkrovlje Galerije Dvorca Petrovića. Možda je i postavljen od onih koji su pretpostavili da će to uraditi, jer misle da su takve važnosti i vrijednosti nepotrebne Crnoj Gori. Koji to domaćin stavlja (izbacuje) najvrednije stvari na tavan.  Krovna konstrukcija je drvena i osetljiva na požar, a Dvorac je na brežuljku, tako da je jedna od najisturenijih tačaka u Podgorici, koje lako privlači grom. Uz to pokriven je običnom tiglom koju svaki jači vjetar, može da pomjeri i polomi. I zar mu niko nije rekao da je krov ranije često prokišnjavao i da vjetar izvaljuje okolna stabla koja su mu stalna prijetnja. Doduše, skoro je renoviran što ne znači da je vječit, ili potpuno siguran i sad.

Ko sakuplja, procjenjuje vrijednosti i kome je povjereno naše umjetničko blago? Imali smo Pavla Mijovića, koga i dok je bio živ nijesmo dovoljno cijenili, niti njegov rad poštujemo danas. (Osnovao je PEN centar, ali ga ni tamo niko ne pominje. Već čujemo da su mnogi za to zaslužni, osim njega.) Formirao je Kulturooški fakultet, koji je nekom smetao, pa je brzo i rasformiran, mada je na samom početku ukazivao da takvi fakulteti moraju imati visoku nacionalnu važnost, jer je u pitanju etno kultura i istorja, koja se ne može pravilno i bez upliva strane politike i indoktrinologije učiti niđe izvan svoje zemlje. Ali, se i stručnom kadru koji je izašao sa tog fakulteta ne povjeravaju visoko odgovorni zadaci, kao što su vođenje muzeja, iako im je muzeologija u opsegu struke, već se to povjerava likovnim umjetnicima, što ne postoji niđe u sijetu. Mi nikada nećemo imati ni istoričara umjetnosti sa velikim istraživačkim potencijom poput francuskog akademika Morisa Remsa, poznatog u svijetu po popisu zaostavštine Pabla Pikasa.On je tada registrovao, procijenio i opisao oko 14.000 predmeta, i taj posao završio za pet godina. Kao kolekcionar imao je veliku i izuzetnto vrijednu zbirku. Mnogo šta mu je prošlo kroz ruke i o svemu je vodio evidenciju. Imao je u svom vlasništvu više od 10.000 dosijea raznih umjetničkih predmeta. Kao izuzetan stručnjak za procjenu vrijednosti umjetničkih djela, objavljivao je i knjige u kojima je javnost prvi put saznala o mnogim dogodobštinama vezanim za umjetnost i mnoga bogatstva iz prošlosti Evrope.