Parada jada i kiča - lažnih umjetnosti

Piše: Bratislav Bato Medojević  12. 04. 2014.

Početak moderne umjetnosti bio je blistav, jer su se estetska promišljanja izdigla na mnogo veću razinu od postojećih. Kao nekad u muzici, došao je u punoj mjeri do izražaja individualizam koji je uslovio pojavu mnogih likovnih pravaca, čija ostvarenja danas premašuju i sto miliona dolara u zemljama iz kojih nijesu vodila svoje porijeklo.  A, u kojima je, u XX vijeku, taj visok estetski i intelektualni naboj prelazio i u suprotnost, da je i dekadentnost u mnogim vidovima postala sve izraženija. Moderno doba, u stvaranju potrošačkog društva „vašarskih muha“, je iznosilo na javnu scenu i subkulturu, ironiju i šokantnos izolovanu od svakog čina estetskog promišljanja, često svedenu na banalnost i skorojevićku blesavost. U tom pravcu, iskazano je dosta toga i za štafelajem, primjenom klasičnih metoda. Nekim se avangardnim umjetnicima, u te svrhe, kao neophodnost,  nametnula multimedijalnost, kao parafraza, sa svom pratećom tehnologijom, što je opravdavalo valjanost a donosilo i olakšanje snažnijem postizanju cilja, u kome je samo potrošačka euforija sticala veći uspjeh a umjetnost gubila na kvalitetu. Tako su se likovnim formama, kao kakvom zdravom čovjeku, dodavali: štap, naočare, ortopedska pomagala, invalidska kolica, vršene i razne transplatacije zdravih organa, a da se ni na šta nije žalio. U blamu lažnih umjetnosti sve se pravdalo avangardnom  „idejom“ i kad je obična suludost bila u pitanju. Nekima je postalo nezanimljivo da se svlače po bordelima i kojekakvim seansama, pa su to činili u galerijskom prostoru. Moderna „umjetnost“  se pretvorila u opšti bihejvioristički eksperiment u kome se čovjek trebao prilagoditi čulnim afektima potrošačke groznice, sa potpuno materijalističkim pogledom na svijet, koji je, navodno, nudio „sve“ za sakog. (U te svrhe će se, u budućnosti, kad bude sveden na lutku, potrošač, možda, svlačiti i nagao kako bi se prilagodio zahtjevima realiti-galerija, radi boljeg uviđanja da je bez mobilnog telefona postao nitko, i da manipulatorskoj propagandi mora vjerovati.)

Ipak, u tako vještački stvaranoj euforij, i u kojoj je mnoge prestala da interesuje umjetnost već samo uspjeh, mali broj izazvanih umjetnika je iznjedrio neka inovativna rešenja i proširilo nove vidike, ali su za sobom ostavili anarhiju vrijednosti, zbog koje i dalje stoji otvoreno pitanje: koliko sve te nόvine iz estetskog ugla vrijede i da li se mogu svrstati u bilo kakvu umjetnost, sa svim pomoćnim parafrazama koje nijesu imale pokrića u novim oblicima forme, niti mogle uvećavati vrijednost nekom beznačajnom djelu koje ne nalazi svoje ishodište u likovnosti, već u običnim afektima ljudskog ponašanja i oponašanja. Samo ona djela, koja su prije svega likovna djela, a koja su u tim nόvinama dosegla estetske vrijednosti, mogu se uvrstiti u  likovna ostvarenja. Jer, ma kako izazivanje šoka ili iskazivanje  ironije, samo po sebi, ne pretstavlja nikakvu umjetnost u šta su se nadali mnogi prevaranti, koji su loša ostvarenja opravdavali „idejom“ kao glavnim estetskim nosiocem, a snažnim „doživljajem ega“ najvažnijim činom, brišući time granice alternativnog pozorišta i likovne umjetnosti, u kojima su  bizarne scene i postupci trebali da ukažu na karakter misterioznosti njinih djela, što je dovelo do utrkivanja u bastijalnostima, pukog vašarskog dokazivanja sebe u svemu i svačemu, kao da je umjetnost poligon za egoizme, komplekse i nastranosti, koja takvim bezvrijednostima treba da odaje priznanje avangardne umjetničke ekspresije i individualizma. (Kao da ekspresija sama po sebi nosi umjetničke vrijednosti i ne može biti obična škrabotina; ili da je individualnost estetska tvorevina i da se ne može manifestovati i kao šizofrenična tvorevina.) Sve to ne zabrinjava, niti se takvim pojavama pridaje važnost u zemljama sa velikim umjetničkim bogatstvom, jer je sve prepušteno tržištu đe takva djela često ne zavređuju nikakvu pažnju, ukoliko nijesu inicijativa bogatih i uticajnih sponzora, ali taj problem sve više raste u onim evropskim sredinama (kao prošireno tržište Evrope), koje u opštoj kulturološkoj stihiji ne štite svoju kulturu i stvarne umjetničke vrijednosti na pravi način, već se i institucijalno prepuštaju avanturizmu; najčešće destrukcijama lažnih umjetnosti i najezdama pomodarstva, koja se hrane i zavise isključivo od propagande samovoljnih pojedinaca iz vlasti, ostavljajući za sobom kulturološku pustoš, pa se za sve to mogu okriviti i iskusni, svetski priznati istoričari umjetnosti, jer je kvalitetna estetska kritika uvijek kasnila u brojnim dešavanjima dvadesetog vijeka, što je uvijek rasplamsavalo spekulativnost takvih događaja u kojima banalnosti stiču sve više izražaja, da postaju ozbiljna prijetnja urušavanju postojećeg potencijala i vrijednosti, tako da, sada, u opštoj stihiji kvazi-egzistencije, takve pojave treba tretirati i kao psihološki i sociološki problem. Psihološki, najviše iz razloga što jasno otkrivaju lokacije porijekla neurotičnosti, traume, komplekse i fobije izvođača; a sociološke jer su asocijalne i demoralujuće; svojom beskrupuloznom nametljivošću šire negativnu energiju i vibracije. Iz śenke čovjekove ličnosti urušavaju vrijednosti stvaralačkog čina i same umjetnosti, šireći time svaki vid anarhije, nezadovoljstva sobom i svim postojećim u ionako socijalno, sve više, nestabilnom društvu u kome i običan uličar može proklamovati  vrijednosne norme. U takvoj klimi neobrazovani se potsmijavaju obrazovanju, u nekoj „novoj umjetničoj“ formi. Netalentovani „umjetnici“, čija je specijalnost da budu neznalice - umjetnostima, što navodi na sumnje, da je sve to nečiji cilj iz vrha korumpirane vlasti, koji dodatno treba da rasplamsava nezadovoljstvo i nestabilnost među građanima i intelektualcima, a koji, navodno,  ima i spoljne naručioce, što, kao ohrabrenje, kod loših umjetnika dodatno potencira imitiranja i plagijaštvo, najčešće, svih onih banalnih stranih nevrijednosti čije su mogućnosti lako ostvarive.

Kultura se ne uvozi i ne gradi na stranim temeljima, već se u nju ulaže, a umjetnost je kruna svih kulturoloških vrijednosti društva, zbog čega su neki, nezadovoljni sobom na putu do „slave“, mišljenja da je treba srušiti iznutra kako bi se lakše manipulisalo ljudima (i državom) bez orjentira. O tome najbolje govori sve manja likovna publika, nezadovoljna banalnostima koje joj se nude kao umjetnost. Nije problem iskazivanju kreativnosti koju treba učiniti dostupnom svima, jer je to dobro, već u procjenama vrijednosti, kao što pismenom zadatku nije mjesto među romanima. Klasifikacija i razlikovanje su važne komponente intelekta i u umjetnosti.Vrijednost nije neodređenost ili proizvoljnost, što bi svaka zdrava generacija mladih morala da zna, radi bolje motivacije, stvaranja visokih vrijednosti vizuelne kulture, većih i uzvišenijih ciljeva umjetnosti, (kao što onaj koji nikad nije mogao naučiti tablicu množenja, treba da zna da mu nije mjesto među inženjerima). Državu treba izgrađivati trajnim vrijednostima, a ne prolaznostima turističkih sezona u kojima i visoka umjetnost treba da nađe svoje mjesto, kao ponuda za potpuniji i plemenitiji ugođaj, zajedno sa lijepim, autentičnim predjelima koji joj se nude za odmor i rekreaciju. (Sa uveženim kičem sebi stvaramo sramotu.)

Kada sistem vrijednosti ne funkcioniše, to je pouzdan znak da tako nešto jedino pogoduje onima u vlasi, i da su oni ti koji u korumpiranom društvu najviše love u mutnoj vodi. Malo je ko u svijetu od velikana likovne umjetnosti završio fakultet, ali su svi pokazali, neosporno, izuzetnu likovnu pismenost da se njihova djela nalaze u muzejima, ali je problem, kod nas, da mnogi danas završavaju fakultete a da nemaju ni elementarnu likovnu pismenost, pa im nije teško da budu imitatori nečeg najlakšeg i tupavog, što im loše znanje može dozvoliti. Ako već postoji, FLU treba da čuva prave vrijednosti akademizma u umjetnosti, a ne da se prepušta laičkom avanturizmu, i svemu onom za šta fakultet nije potreban, zbog čega izlaze generacije bez talenta i znanja, a koje jedino vole uspjeh koji im partijske veze mogu ostvariti.

Tako je u prizemlju Dvorca Petrovića, koji CSU Crne Gore koristi kao galerijski prostor, otvorena izložba 31. 03. 2014, pod nazivom „Ego sum“, koju je otvorio Nenad Šoškić, od skoro direktor ovog centra, koji je svoje navike prenio sa fakulteta. U svom kratkom uvodnom govoru reče da je: „izložba preśek savremene likovne umjetnosti Crne Gore“, uz čvrsto obećanje da će isti prostor kontaminirati sličnim izložbama, pa je stručnije pośetioce ostavio u nedoumici šta pod „savremenim“ podrazumijeva: neki novo-kvailifikovan likovni pravac ili aktualna dešavanja: moderne i posmoderne umjetnosti; ali i to: šta pod „umjetnost“ podrazumijeva, jer i na prvi pogled tako nešto se nije moglo primijetiti, pa se moglo i konstatovati  da je koncept izložbe promašio ambijent skoro renoviranog dvorca, sa sveže okrečenim zidovima, koji je poreske obveznike skupo koštao, zajedno sa velikim brojem uposlenih, jer je  formiran sa ciljem da širi visoke umjetničke vrijednosti društva, kakve treba da dolikuju ovoj visokoj državnoj instituciji kulture. Zbog svega onog što se na ovoj izložbi moglo viđeti, veći efekti bi se iskazali u kakvoj šupi, ne iz razloga što u njoj suvereno boravi dekadencija, već zbog prljavštine kakva dolikuje ovom izloženom intelektualnom smeću čija se radioaktivnost mjeri glupostima, a koja je, još šezdesetih, prošlog vijeka, u bivšoj Jugoslaviji, prohujala kroz ulice i trgove kao huliganstvo anti- umjetnosti, sa propratnim nazivom - crne umjetnosti. Na njoj nema nikakvih ni kibernetskih vizija da bi kako-tako opravdala izrečeni epitet „savremene“, već sve same parafraze, replike već viđene polovne robe sa buvljaka ili nekog pozorišnog fundusa. (Davno je rečeno da: „Oni koji prate drugoga nikada ništa ne nalaze, jer i ne traže.“) A na ovoj imitatorskoj izložbi anti-umjetnosti, večeras smo čuli od diretora Centra da se takvo što naziva i „savremena umjetnost“. Ustvari, po reakciji nekih iz publike, moglo se i zaključiti: da je ova izložba skorojevićko potsmijavanje onih iz vlasti, onima koji to nijesu, pa izložba, vjerovatno,  treba da posluži kao alibi, mala vrata za ulazak u enciklopediju Crnogorske umjetnosti nekih učesnika, što je, možda, i razlog da je sva u znaku ironije, kao što je ironija i to đe smo danas u odnosu na prošla, bolja, vremena kada umjetnost nije boravila u zapećku društvenih događanja. A, tamo đe je sve postalo sporedno (supervenies), ne postoji razlika između stvaralačkog uzroka (causa efficens) i opšteg uzroka (causa generalis). Dakle, dekadencija dolazi i iz prostora obloženih luksuzom; đe god obitava psiha opterećena materijalnom stvarnošću i niskim kompleksima, ali je, ipak, tako što degutantno promovisati u spomenicima kulture, posebno zbog toga što je ova izložba prevara po svim osnovama, kako umjetničkim - jer je u samom prizemlju umjetničkih dometa; tako i etičkim - u više osnova; i socijalnim – jer je čak nadmeno asocijalne prirode, koja ne zbližava publiku sa duhovnošću, već rastjeruje.

Ova izložba je parada jada i kiča u blamu lažnih umjetnoti. Kao kakav jeftin kvazi-prevoz do „istine“, koji izbjegava svaku vrijednost umjetničke forme. Njen cilj je  da nametne ironiju kao jedini izraz,  a perfidnost kao ostvarenje, što su glavne osobine i svih manipulativnih propagandi. Ta ironija  se ne očitava samo u konkretnosti neke forme, ona pulsira cijelom atmosferom. Tako su se na jednom mjestu, u ovoj galeriji, našle: forme loših dokumentarnih filmova i TV spotova, sa kič fotografijama, foto montažama i posterima, „akademskim“ tapiserijama od krpa i krpica, bolničkim otpusnim listama, brutalnostima horor-instalacija, degutantnih kolaža i crteža, (neki stari i decenijama), dok su osnovne forme likovne umjetnosti: skulpture, slike i grafike, potpuno „zaboravljene“. U ovakvoj konstelaciji „snaga“, to i nije bilo moguće. Ipak, organizatori ove izložbe su zaboravili da Podgorica već ima galerijski prostor „moderne umjetnosti“, veći i od Ermitaža. I da je ova izložba samo njena replika. U korito Ribnice i Morače toliko toga podśeća na njine pomno odabrane eksponente, da su i za evropljane mogli organizovati turističke ture za obilazak, na čemu bi još i država zaradila, ako je to, ono što misle da jeste „Moderna Umjetnost“!

Umjetničke forme traže talenat a ne bilo kakve njegove mrvice; poput tačno određenih disciplina u atletici koje traže veliku fizičku spremnost. Oni koji suprotno od toga pretstavljaju umjetnička djela su saboteri opšte kulture, stvaralačkog rada i estetike. Svaki autor ima pravo da organizuje umjetničku formu, ali svako isključenje nekog od sadržaja likovnosti je čini lošijom. Kako nešto bezvrijedno, što nema stvaralački sadržaj likovnosti, može imati tretman bilo kakve umjetničke vrijednosti, kad „umjetničko“ podrazumijeva stvaralačko. Velike stvari nemaju malu cijenu, jer formu - eidos (gr.) čini kvalitet  stvaralačkog rada, a ideja koja mu prethodi je izvan rada. (A to je bilo poznato i Platonu, kao i kvazi-egzistencija koja se ovde pokazuje.) Time svako uzdizanje ideje izvan stvaralačkog čina je podla manipulacija propagatora. Cilj određuje pravac i oblik forme, a on je najviše podložan htjenjima autora, vremenu i okolnostima, što potvrđuju umjetnički pravci, a ne „ideja“ kako neznalice i manipulanti pretstavljaju. Cilj bira sretstvo, ali ga ne opravdava ako nema stvaralačog (umjetničkog) sadržaja. Ako u formi nekog likovnog izraza nije iskazana umjetnička sposobnost, onda je izlišno i razmišljati o ideji, jer bi apsolutno sve imalo tretman umjetičkog djela, konceptualne simbolike, a pronalazač spljoštene konzerve, (koja je sama po sebi ironija onoj ispravnoj) - likovnog umjetnika. Kakva ironija! A, ako je važno za „savremenost“, navodno, da ironija bude glavna pokretačka snaga neke ideje onda se dolazi do još većeg apsurda. (Takvi o ideji, o kojoj je toliko mnogo rečeno, ne znaju ništa.) Ali „savremene“ neznalice vole širiti bauk neodređenosti, pod čijim kišobranom mogu komotno da kriju svoje nesposobnosti. Njegoš je i u ironiji određen: „Da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat od uroka.“  Ona je kod njega unutar pjesničke forme, đe dostiže maksimum, ali je bez bolesnih ambicija da uguši književnu formu djela. Ona je kreatvno slikovita, i potpuno podređena stilu majstora stiha. (Što je, po meni, jedna od najljepše izrečenih ironija u svjetskoj literaturi.) Ona pokazuje da ovaj narod dobro zna šta je ironija. Ironija (gr. eironeia) znači – pretvaranje, a njena suprotnost značenja izvire iz kontrastne situacije u kojoj se nalazi. Sa njom je u čvrstoj vezi, te stoga ne može biti nezavisna jer van „svoje“ situacije ona je izlišna fikcija. (Niti je sa njom moguće manipulisati kao „savremenost“, kako se na ovoj izložbi besmisla servira narodu.) Zaboravilo se i na riječi Šlegela: “ Ironija je borba između apsolutnog i realnog, ona znači pokušaj prikaza cjeline stvarnosti pri čemu autor treba biti svjestan o nemogućnosti takvog pokušaja“. (Ipak, Šlegel je ironiji dao neobično veći značaj od onog koji suštinski ima, jer koristi termin „apsolutno“, umjesto „ličnog ośećaja apsolutnosti“ koji svi ljudi imaju bez obzira na nivo svijesti /niko se ne žali da ima malo pameti/; a takvo mišljene onda dobija prirodnu vezu i odlike sa drevnim animističkim pogledom na svijet, o kome je i Frojd na sličan način govorio.)

Ironija je u književnosti stilska figura, a ne samostalna književna forma. Iskazanu ironiju, na slikarskom platnu, u najvećem broju imamo, šezdesetih, kod soc-arta u Rusiji, a za koji se može reći i da je autohtoni, poput ranog  pop-arta u Americi, prje dolaska Vorhola. Ali propao je već sedamdesetih godina prošlog vijeka, iako ga je kasnije Perestrojka vještački održavala. Ali zato, kod postmodernog, multimedijalnog foliranja, bez jasno određene forme, često umrvljene i dopunjene drugim formama (jer je okrenuta čulima i emotivnim prolaznostima, a ne ljudskom duhu), traje, i izgleda, trajaće dok ima baterija, gajtana, utičnica, štampača i pomodara koje ne znaju šta će sa vremenom i od sebe.

Forma je ta koja objašnjava veličinu svih umjetničkih dometa, stepen analize i sinteze svih faktora, ali i oblikuje stvaralački potencijal autora, zbog čega čini bitnim: znanje, rad i iskustvo. Sve što je izvan forme umjetničkog djela nije u domenu vrijednosnog sistema umjetničke estetike. Kao što svaka petarda može izazvati šok, ali on nije iskazan u njenom sadržaju, već samo u pretpostavci da on može izazvati takvu psihološku reakciju, što opet ne čini šok stvaralačkim činom, ili estetskim činiocem, ali je primaran za film koji treba gledaoca da uključi što vjernije u „stvarnost“  nekog događaja koji je njegova tema. Ali, savremeni roman ne može biti onaj kod kojeg listamo prazne stranice a iz slušalica čujemo tuđi glas koji nam čita tekst. Roman je da se čita, kao što je slika da se gleda. Ako estetski nijesu vrijedno iskazani i sposobni da nam kvalitetno pokrenu misli i doživljaje duha, onda su nepopravljivo loši.

Ipak, sama priroda koju umjetnost slijedi nije takva, jer u njoj nema ničeg od lošeg. Ta nena priroda je uvijek otvorena tema Estetike. U svijetu se državni muzeji bave kvalitetnim prikupljanjem umjetničkih vrijednosti, pa su dugi redovi i višečasovno čekanje za njino razleganje veliki, dok je anti umjetnost periferna pojava i može se naći iza svakog ćoška. Ali, kod nas je suprotno od toga, što pokazuje i ova izložba, jer državne ustanove na velika vrata promovišu dekadentne pojave, dok se pravim vrijednostima ne pridaje značaj, što je, rekao bih, teški atak na samu umjetnost i njene stvaraoce, koji vodi dekadenciji.  Ipak, odanost prema umjetnosti je važnija i od same ljubavi koju prema njoj treba da razvijaju svi, jer od nje zavisi kulturološka oblikovanost sredine u kojoj žive, a što svakom umjetniku treba da je obaveza.  Biti vjeran onom što je za poštovanje, važan je čuvar pravih i visokih vrijednosti čovjeka i kvaliteta društva. Dakle, Lubardina djela nije potrebno hvaliti, već učiniti dostupnim pogledima publike svih uzrasta i obrazovana.

Uzimajući sve okolnosti, faktore i učestalosti, ovakve izložbe se mogu okarakterisati kao dio osmišljene političke strategije kojoj je cilj da prikrije višedecenijsko zapostavljanje likovnog stvaralaštva i stvaraoca predanih stvarnoj umjetnosti i njenim vrijednostima. Poslije ove izložbe treba još samo proturiti u javnost:  „kakvi su tek ostali kad im je elita ovakva“, čime će i među najbolje poklonike umjetnosti otpočeti stvaranje inferiornosti, usled velikog razočaranja u samu umjetnost, kako publike tako i samih stvaralaca, - što u oba slučaja zataškava i opravdava Vladin nemar i organizuju profanog društva sa karakteristikama tora. (Najprostiji dokaz za to je što vladine institucije organizuju i plaćaju takve projekte, u kojima su i glavni akteri njeni „elitni“ kulturni radnici. Nagrađeni su da ruše a ne da stvaraju, ne samo kulturu već i društvene norme.)

Ideja i koncept je djelo Petra Ćukovića, (službenika ove ustanove). Kustosi su: Lj. Karadžić (službenik o. u.), i Ana Ljesar (službenik Ministarstva kulture). Izbor umjetnika su načinili: P. Ćuković, Lj. Karadžić i Nenad Šoškić, od skoro direktor ovog centra. (Izlagači su: Milena Jovićević, Brigita Antoni, Nebojša Dedejić, Gordana Kuč, Teodora Nikčević, Milija Pavićević, Radovan Grujić, Siniša Radulović, Ilija Burić, Vesko Gagović, Ana Pejović Knežević, Ilija Šoškić, Jelena Tomašević, Jovana Vujanović, Natalija Vujošević.)

Naziv izložbe: „Ego sum“, su riječi uzete iz Biblije, kako se Mojsiju pretstavio Bog (onaj koji jeste), ali je višeznačne prirode, jer ima i uobičajeni, profani karakter (Ja sam, ili Ja jesam taj i taj). „Ego“ je latinska riječ koja se koristi kao tehnički izraz u psihologiji i znači „Ja“, a „sum“ je, takođe, latinska riječ, ali ne služi kao tehnički izraz u psihologi, a znači „jesam“,  i pretstavlja ośećaj psihičkog integriteta i kompleksnosti koji se razvija tokom čitavog života. Kompleksnost „ja jesam“, ili „onaj koji jeste“, je pokrenula brojne filozofske rasprave i nanovo otvorila pitanja pojavom psihoanalize,  početkom prošlog vijeka, vezana za poimanje ega i svjesnosti. Kao potpun oblik svjesnosti o sebi, „Ja jesam“ je nedostižan ljudskoj ličnosti. (Jer, „Ja“ je samo jedan od kompleksa zagonetnog i nepreglednog prostranstva psihe u kojoj se nalazi, a do čijih mnogih predjela svjesnost ne može doprijeti, čime psiha najvećim svojim djelom ostaje nepoznata, što znači da čovjek ne može biti svjestan svog cjelokupnog postojanja, niti sa punim pravom reći „Ja jesam“.) Čojekova svjesnost je samo jedan od činilaca ega i nalazi se u njegovom cenru. Dokle dopire svjesnost dotle su i granice naših saznanja, dok je ostatak drugih dijelova psihe nepoznat. „ Čovjek čojku taina je najveća“- reka bi Njegoš, sa kojim se lično ne moramo slagati, ali tako kaže i psihologija, a naučnim činjenicama se treba povinovati. Ipak, uzimajući sve u obzir, naziv ove izložbe je potpuno neadekvatan, mislim da bi „Industrijamont“ potpuno odgovarao.

Ilija Šoškić je u svom separeu projektovao na zidu film, u kome dugo nepomično stoji, poput spomenika,  na jednom od oblutaka, usred potoka, okrenut leđima objektivu. Neprirodna „akcija“ usred prirodng protoka vode u potoku. Potom se vozi biciklom i otvara limena vrata dvorišta. Gleda u vrhove planina. Jednom i progovori, reče da ga nije briga šta drugi misle za njega, okreće si i nastavlja da gleda u vrhove planina. Sve u svemu izrazito loš dokumentarni film, koji potsjeća na one iz hipi-pokreta šesdesetih, sa amaterski usiljenom „simbolikom“ (radnjom), i uopšte, šta će na ovoj izložbi pored tolikih TV- medija, kino dvorana, festivala dokumentarnog filma i sl. Boljih i autentičnijih radnji filma imaju i seoske televizije. Ali, ako je suditi po konceptu izložbe i riječima uvodničara, on je tu zbog „principa neodređenosti“, kao rezultat kvantne fizike. Da je slavan roker, našlo bi se skorojevića koje bi interesovalo i kako koristi četkicu za zube. Ovako ništa. Uporno ništa, jer je  do krajnjih granica potcijenio publiku.

U dotičnom separeu sa I. Šoškićem je J. Tomašević.  Postavila je na zidu svoj kič u vidu profanosti plazma televizora, poviše, kao u kafićima i video bimova na ulici, poput neke važnosti, a ne potrebe. Umjesto umjetničkog djela TV u likovnoj galeriji, mašala. (Jedan muzički spot, u kome se vidi televizor na plaži, dobio je nagradu, prije neku deceniju, za najgori kič u Francuskoj.) Na ekranu je monotonija sa „spomeničnom“ figurom, okrenutom leđima objektivu, poput Ilijine „originalnosti i individualizma“, koja se često može viđeti na provincijskim televizijama, pa se ne moramo baš odmah zapitati ko koga imitara. Ali, ona stoji na vrhu travnatog brežuljka u gornjem rekursu ekrana, i gleda more sa visine, čiji šum dopire sa zvučnika, dok pośetioci gledaju nju iz žablje perspektive. Kakav intermeco?  Estetski pust pejzaž ispunjen ignorancijom i neukusom uobraženosti. I tako svo vrijeme priglupog trajanja filma, iz vizuelno neinteresantnog ugla koji ne skreće nikakvu pažnju, da se pitam koga može zainteresovati sva ta „simbolika“ isčekivanja, poput onih na pregled kod doktora.  Na penelu, ispod imena,  autorka je zabilježila svoju frustriranost petama. Vjerovatno zbog čekanja. Ta multimedijalna priča je prava skorojevićka besmisica. Od svega zapisanog na panelu, jedino se može uzeti za ozbiljno kada je jednom bila blizu istine, i kaže: „peta je najudaljenija tačka na čovjekovom tijelu“, što bi moglo biti i tačno da nema ostatak stopala. Ponekad postaje čak i kategorična, kao kad tvrdi: kad peta počne da „tvrdi“, da je to znak „dolaska smrti“. Što će, definitivno, razuvjeriti one koji za tako što kažu „glupo kao peta“, jer ona poznaje i medicinu. (Samo treba nekoga naći da joj verifikuje diplomu.) Ja sam ostao zatečen ovim izigravanjem spomenika, nekog Ega, sa petama. Jer ako se pretstavlja kao neki važan pretstavnik ega, ili se već bavi tim, kako najavljuje naziv izložbe i glavni ideolog, očekivao sam štogod od toga.  Ali, počinjem da shvatam, bila je to prava ironija „moderne umjetnosti“. (Kome li je psihoanalitičarka K. Hornaj mnogo toga jasno objasnila, pa i feministički kompleks opsjednutosti potpeticama?) Dakle, multimedijalnost Jelene, tekstom i slikom, jedino govori o uobraženosti bez pokrića. I stvarno, kad Abramovićka, poslednja kraljica uobrazilje i pomodarskih rituala, može da preśedi po vazdan na jednoj stolici i da to zove performansom, zašto i ona ne bi našla kakvog interesenta koja će gledati njen intermeco, u kome vazdan stoji na istom mjestu, i dovodi u simboličku vezu sa nečim – „idejom“. Možda se neko i zaplače od silne euforije, koju će nam, potom, njena propaganda svesrdno servirati pod nos.

Milija Pavićević se iskazao u retrogradnom izdanju, nekad talentovani slikar vratio se individualizmu adolescencije. Zaokupljen foto šopom i starim fotografijama, montira na pstojeće figure druge glave i druge detalje, poput polnih organa iz pornografskih časopisa. Sve treba da liči da skaradi porodični album i miris porodičnih uspomena, - kakav šok, što bi rekli: Stari vic za nove budale.

S. Radulović (službenik Centra), sa Jovanom Vujanović, kao da tek ispituju prirodu svoje seksualnosti. On je uradio fotomontažu u kojoj ispitivački gleda jelena, koji treba da simboliše ženu, a ona sebe kako gleda bika, koji po svojoj fizičkoj snazi treba da simbolizuje muškarca. Umjesto da ga nacrta ili naslika svom svojom snagom, onako kako ga doživljava, ona se zamlaćuje slićicama, kao da je osnovac bez ikakve diplme. Nije ni pristojno da tako nešto ponudi javnosti kao akademsi rad. A, đe tek tražiti onu „ekspresnu individuaciju“ i orginalnost koju uvodničar naglašava, na ovom duplikatu. Ako, bi htjeli ispitati vrijednost njinih radova, morali bi ih iznijeti na ulicu, đe se mogu naći razni kičevi, i teško bi se našao kupac. Nijesam primijetio da se prodaju decenijama. Bez imalo malicioznosti, već po ubjeđenju, možda bi ih zakačila kakva planinka više šporeta na drva u kolibi. Ne zbog estetike, nego da joj slanina i jaja koju peče ne bi prskali po brvnima.

Ipak, iznenađenje ove izložbe je Ilija Burić, poznat po brojnim minijaturnim skicama krava na akvarel papiru, što mu je bila jedina opservacija, koju je istrajno gradio dugi niz godina. Sada se, na ovoj izložbi pretstavio u drugom izdanju. Te krave su se na ovoj izložbi premetnule u crnu klupčad, što se dijelom može prihvatiti ukoliko nije izostavljena likovnost, ali baš ona postaje problematična. Ilija, bijeli akvarel papir mehanički forsira osijenčenim tragovima grafita, razmazanog, da li rukama, ili kakvom prljavom krpom i papirom, radi utiska da je papir trpio veliki trud pri crtanju, da bi tako „namučen“ na kraju došao do futuristički ekspresivno usiljenog iscrtavanja crnih klupčadi, flomasterom ili presovanim ugaonim ugljem, što je teško razlučiti ispod stakla. Futuristički efekat pojačava sa nekolike iscrtane linije crvenog flomastera. Burić je poznat kao dobar crtač i zasigurno zna da je takvo forsiranje, što bi srednjoškolci rekli: čisto foliranje.Potpun zaokret, suprotan svom dosadašnjem radu i kvalitetu. Neki od njegovih radova, u velikom obimu izložene kolekcije, su vjerovatno i prepravljeni stari crteži kojima autor nije bio zadovoljan. Mehanički iscrtanom klupčetu linija prestaje potreba za likovnošću i on plegira postati simbol – poput crne tačke ili rupe, ja bih rekao prekomjerne nervoze i gnjeva. Ali ako su krave odlutale na neku drugu pašu, nijesu se potopile u čaši. Niti dalju motivaciju treba tražiti u tuđim rešenjima. Daleko od toga da je umjetniku zabranjeno da pokaže i nervozu u svom umjetničkom djelu, ona se može i nesvjesno ispoljavati u svakom radu,  (gnjev se lako prepoznaje i kod kolorita slikara,) ipak, ako kao rezultat ima obični usiljeni efekt, tada prestaje da bude predmet umjetnosti.  U nekom svom gnjevu, kakvih je imao, da li je i Mikalanđelo takvo što trebao činiti na svojim djelima, kao što je njegovom „Mojsiju“ neki manijak razbio prst. Zar bi se, spekulativno, i u tom vandalstvu mogla tražiti simbolika „moderne umjetnosti“, ništa manje vrijedna od nekih radova na ovoj izložbi.

A teško razočarenje može se viđeti i kod Jovićević u instalaciji koja šalje najcrnje vibracije na ovoj izložbi. Ona je, uz svoje ime, na panelu ispisala jedno zapažanje Flobera, koji je poznat po tome da je imao korespodenciju sa velikim brojem ljudi, ali po stilu i kultivisanoj prirodi duha koji je ispoljio u svojim književnim djelma, njegova realistička zapažanja ne korespondiraju sa njenom horor instalacijom, koju je postavila; a kao povod trebalo je da dodatno objasni razlog njene zamisli da uradi instalaciju najbrutalnijeg cinizma, kojom se pretstavila, (pa mi više izgleda da se Floberovim djelima samo uljuljkivala u svojoj dokolici). U tom citatu Flober, bez ironije i cinizma, realistički objašnjava povod nekog svog razočaranja, vjerovatno, kad iz toplog doma odlazi na studije, koje kasnije zbog bolesti napusta i prepušta se književnom radu. A, njenu instalaciju čini dječja ljuljaška opletena bodljikavom žicom, koja sa plafona visi na dvije bodljikave žice. Po svojoj simbolici i tretmanu, ona je apsurdno poigravanje sa fikcijama, jer ljuljaška ne pretstavlja samo čulna zadovoljstva, koja su materijalne prirode, jer to nijesu glavni sadržaji života; ali, može da upućuje, da se usled teškoća autorka ne uljuljkava u vlastitoj mašti kako bi željela, i da svoj duh okrivljuje za sve, umjesto da ga pusti na slobodu. Što bi moglo, kao ironija, dublje da znači, da sve što je takvom žicom obavijeno - umjetnost. Sva je ljuljaška ofarbana u crno. Najcrnji prostor crne umjetnosti (blek-arta) na ovoj izložbi, koji budi pomisao da je stigao iz nekog konc-logora „folklorne umjetnosti“ Aušvica, kao eksponent. Da je neko kakvu upotrebnu napravu, poput ljljaške za đecu u parku,  omotao bodljikavom žicom, svi bi mediji brujali o pojavi zlokobnog varvarstva, a ovako, od njih se očekuje, posebno državnih, da se ovim povodom, ova gnusna zamisao okarakteriše kao umjetničko djelo, koje navodi na pomisao da možda i svoje goste u kući dočekuje sa kolačićima ispunjenim istucanim staklom.  Ovaka djela „moderne umjetnost“ stvaraju antipatiju, uopšte, prema umjetnosti, što treba da je opomena  roditeljima da svoju đecu ne izlažu riziku, i  ne dovode ih na ovako kulturno vaspitna  mjesta, - jer su opasna, kao i „vizuelna kultura“ koju nose. (Ideolog ove izložbe je u tome potpuno uspio, pa bi, možda, ovu instalaciju, kao tuđe djelo, trebao postaviti u parku ispred dvorca.) A nauka kaže da na razvoj estetskih emocija značajno utiče vaspitanje, individualno iskustvo i opšta sredina u kojoj živi. (Ovu mračnu instalaciju, trebalo bi da najbolje razumiju oni koji nose kamen u bubregu, jer kad je kamen tamo đe mu nije mjesto, postaje snažna patološka karika cijelog sistema.)   Ova instalacija može biti posebno zanimljiva psiholozima, jer se njena simbolika dovodi u vezu sa seksualnošću i materinstvom. I kao što kamen može biti patološka pojava, tako ni sve ideje ne dolaze sa uzvišenih prostora psihe, trebalo bi i đeca da znaju. Neko će ironično reći, da, kad je već tako dobro ovladala u radu sa ekspresijama bodljikave žice, možda nađe shodno i zaposlenje. Ipak, radi se o skorašnjem dekanu FLU, na Cetinju. Do skoro je bila njin direktor menadžmenta  –  za ovaj fakultet potpuno nepotrebna funkcija. (Na pitanje: zašto ne objavljuje svoja djela, Flober je jednom prijatelju odgovorio: „uspjeh mi se čini da je rezultat, a ne čin“.)  

„Kakva „ideja“, rekoh jednom mladom pośetiocu i zamolih da mi objasni šta pretstavlja. On žurno priđe  panelu rekavši da na njemu piše, i poče čitati divno iskazane misli Flobera koji je nešto novo donio romanu i svoju neobičnost iskazao duhom. Taj mladi pośetilac je tek tada ostao zbunjen, mada autorka to nije htjela, (ali se može reći da se ideolog izložbe „mudro“ našalio sa egom zainteresovanih izvođača).

Izložba ima i drugih iznenađenja. Nijesam ni slutio da na akademijama rade jastučnice od krpica i podmetače za stolice, a koje se mogu postaviti i na zid, kao tapiserija. Tu su i fotografije toliko usiljene da se može reći da smo zemlja faraona, kakve ni Egipat nije vidio. Tekstopisac je uz njih izjavila da je podśećaju na omote ploča. Vrh!- kako bi pomodari rekli. Tu su i posteri, mladića i djevojke, čije komplekse Ljesar opisuje kao proučavanje nematerijalnosti, a na kojima se likovnost možete naći samo na tetovažama prikazanim na rukama. Za nju su vjerovatno i crtani romani takvi, jer i tekst koji ide uz crtež tretira kao simbolički dio crteža. Ipak, radi se o možda najuspjelioj ironiji, kao dizajnerkom rešenju, rađenom u duhu pop-arta, ali, okrenutog sebi i svojoj psihologiji, koji, i pored potpuno sirove figuralne ukočenosti ima agresivnost savremenih plakata. Simbolički se može tumačiti dvojako: kao fobija homoseksualca ili kompleks odgovornosti koji se odnosi na stvaranje svoje porodice.  

Najveća je šteta što ovu izložbu ne prati nikakav katalog, tako da će otići u zaborav cijela ova prevara, kao „savremeni umjetnički“ događaj, čim se izložba završi. Posebno treba žaliti za „stručnim“ tekstualnim sadržajem, koji imaju veze jedino sa Markovim konacima, ili su možda ispali iz Alan Fordovih romana, lijepo sročenim „stručnim“ proizvoljnostima i kontradikcijama ispisanim na panelima svakog autora.

 A, na zidu hola galerije je zalijepljen i uvodni tekst Petra Ćukovića, koji je ideolog ove izložbe, u kome se sva analiza svodi na primisli i proizvoljna uopštavanja o zadatoj temi, koju je sam odabrao, van svakog okvira estetske spoznaje. Obiluje isključivostima i fikcijama u tumačenju, te se, (umjesto naučnog prikaza), za njega može reći da je običan pamflet, u kome autor na svoju ruku švercuje proizvoljnostima i manipuliše pseudomenonima, pretstavljajući ih  naučnim činjenicama, a koja nemaju nikakvo uporište u stvarnosti, što je naročito vidno u svakoj njegovoj konstataciji, đe zloupotrebljava i naučnu termilogiju koju koristi, a koja je u dubokom raskolu sa istinom. Zbog brojnih isključivosti može se reći da je tekst rađen u bolesno ambicioznoj želji da liči na kakav manifest, ali je u potpunoj koliziji sa sobom, dok u stvarnosti pretstavlja običan hir. Raskrinkavanjem samo jedne njegove konstatacije gubi se sav „smisao“ fikcija i neodrživost cjelokupne zamisli. A, kao jedan od najbolje plaćenih pamfleta na ovim prostorima, u koji ulaze sve višegodišnje plate autora, treba ga i objasniti poreskim obveznicima.

Umjesto da saopšti namjere zašto je napravio ovakav koncept izložbe, i bliže objasni u čemi vidi umjetničke vrijednosti izloženih djela, on podvaljuje i mlatara nekim nebuloznim istorijatom, u kome, pravi čudne komparacije, a istinite događaje prilagođava svojim ostrašćenim umišljajima, (pa se stiče dojam: da ono što je pročitao kod drugih iskrivljuje, dok svoje fikcije pretstavlja kao naučne činjenice, kao pravi manipulant).  Na početku govori o iluminacijama karolinške romanike iz IX vijeka, koje su mu poslužile da saopšti da se u Evropi tada prvi put pojavila ekspresija, odnosno, „ekspresivna individuacija“ – kako kaže. Time pokazuje koliko poznaje istoriju, koju, navodno, navodi. Ekspresivno rađenih slika ima mnogo ranije u Pompejama, što znači da ih je i ranije bilo u Grčkoj. I to nije bio smo nagovještaj, među njima ima i takvih fresaka koje su potpuno u duhu ekspresionizma devetnaestog vijeka. To su freske koje prikazuju scene iz svakidašnjeg života i dijelove pejzaža, dok su sve mitološke scene zadržavale idealizovani realizam. A, Karolinške iluminacije nijesu imala nikakav uticaj na dalji razvoj evropske umjetnosti, kako ih pretstavlja Ćuković, jer nijesu bile ni poznate, niti dostupne, dok su se Pompeji pročuli odmah po otkriću, i divio im se čitav ondašnji svijet. Među tim freskama ima dosta toga što se kao „novo“ pojavljuje u modernoj umjetnosti. Ali, određivati porijeklo ekspresije je neumjesno, ili kako kaže „ekspresivne individuacije“, koja je kao sastavni dio čovjekove ličnosti uvijek postojala. (Dakle, Ćukovič, kao naučnik ove ustanove, nije odgovorio zašto je to tako, već da se naprasno desilo. Osim što je zamijenio teze, pogrešno nas navodi na Karolinške iluminacije stvarajući od nje neko čudo koje se nikad prije nije desilo, a čija je važnost od presudnog značaja za razvoj umjetnosti.) Od ove kovanice on pravi dogmatično načelo, koje mu koristi u daljem tekstu da objasni uzrok stvaranja svega što pominje, a što bi trebalo da se podrazumijeva, da je i uključeno u idejni koncept ove izložbe, ostajući time na nivou parafraze bez pokrića, jer ekspresivnosti je samo na dva izložbena djela ove izložbe, i to u negativnom tretmanu, kao obične škrabotine gesta u jednom i mehaninički isforsirane žvrljotine u drugom radu, što je po prirodi isto. Li je i individualnost pod velikim znakom pitanja. A „ekspresivna individuacija“ bi trebalo da znači u psihologiji ekstravertnu prirodu čovjeka, i ništa više od toga. A takvi, u krajnjem ishodu mogu biti nametljivci iz turbo folk muzike i rialiti emisija, što mu, nadam se, nije bio cilj. (Svaka je ekspresija individualna, jer čovjek nije robot, ali je mnogo širi pojam i od likovnog pravca koji se pojavio pod tim imenom u XIX vijeka. A može se tumačiti i samo kao – izraz, što kod Ćukovića nije slučaj jer koristi širi termin.)

U daljem falsifikovanju istorije tu je i renesansa, koju pominje kao stub razvoja „individuacije“. Neosporno, da je renesansa iznijela izuzetno visoke umjetničke vrijednosti, ali za tu „individuaciju“ su krive i druge okolnosti. Zahvaljijući procvatu trgovine, promijenile su se mecene - poručioci umjetničkih djela, koji imaju drugačije zahtjeve. Crkvene oce zamjenjuju bogati plemići, bankari i trgovci pa su time i motivi drugačiji. Umjetnička djela se plaćaju za velike sume novca, što je dovelo do pojave bogatih umjetnika, što je nastavljeno i posle renesanse. Ticijan je imao velika prostranstva šuma od kojih je kupio rentu, što je činio i Mikalanđelo od pašnjaka duž rijeke Po; Rubens je bio toliko bogat da se govorilo, kada je umro, kako je gradskim službama trebalo pet godina da popišu svo bogatstvo koje je imao. Ipak, kao „stručnjak“ morao bi znati da se „individuacija“- kako kaže, događa tek u XIX vijeku, kada se slikari odriču tradicije i salonskog slikarstva koji se prilagođavao ukusima poručioca, što je u to vrijeme nosilo veliki rizik da se njina djela ne dopadnu ni stručnjacima. Po cijenu siromaštva, oni su odlučili da u svom radu budu potpuno nezavisni, što jednog stvaraoca tek čini pravim individualcem, što se može lako dovesti u vezu sa Francuskom revolucijom.  (Seneka je rekao, da „Ne može biti pošteno ono što nije slobodno: jer ono što se plaši, to robuje“.) Među prvima je bio Delakroa, za koga se govorilo „da ne slika dobro“. Kurbe, revolucionarni član Komune, tada je svoja djela izlagao i po piljarama pošto se rasproda roba. Gogenova djela parižani nijesu otkupljivali, jer su imali animozitet prema „divljacima i primitivcima“ koje je slikao. Devetnaesti vijek je donio visok razvoj intelektualnih sposobnosti, slobodna misao je zaživjela, javno se objavljuju naučne polemike, nauke se razvijaju, važeće vjerovanje u  autoritete nauka propada a na njino mjesto stupaju činjenice i naučni dokazi – što kod nas još uvijek nije slučaj.

Potom pominje Ničea, kao nastavku iste dogme, ekstravertne „ekspresivne individuacije“, i tu je bez objašnjenja jer se vjerovatno nada našim dobrim pretpostavkama:  da Ničea pominje zato što je svijetu objavio da:  „Bog je mrtav“, što je, kako misli, od presudnog značaja za umjetnost i čovječanstvo. Ipak, u stvarnom životu Niče je mrtav, a biti hišćanin nije postala sramota. Niče pripada egzistencijalistima, ali je poznat po djelu kojim je pokušao objasniti  Zaratustru, kao istorijsku ličnost, prvog mesiju indoevropskog porijekla koji je koračao zemljom, a koji je živio, po starogrčkim izvorima oko X vijeka pr.n. ere, a proklamovao Ahura Mazdu i pozitivne emocije, pozitivno djelo, istinu, čija religija i danas postoji u Iranu i Indiji, Njegova se učenja vezuju i za najstarije vedske spise kao i uticaj na sve buduće religije. Neki fragmenti njegovog izvornog učenja su sačuvani. Što sve skupa znači da Ćuković ima ozbiljnih problema sa vremenom i događajima.

U nastavku reda je Frojd, koga dotiče „ekspresivnom individuacijom“. Na njega se malo i zadržava, jer je pronašao „subjekt“ u čovjeku, i kako kaže: „zamršene putanje: id – ego – super-ego. Dakle sahranjuje i objektivnost, ali šta je sa naukom?.  Za ovako osiromašenog Frojda se ipak, može reći da je sve jasno objasnio, da se može čitati kao dobro književno djelo, jer je sasvim očigledna ta njegova nadarenost. A u daljoj šetnji, sa nevidljivom vrpcom „ekspresivne individuacije“, nastavlja sa pomenom kvantne fizike,i nobelovca Hajzenberga, radi njegovog „principa neodrđenosti“, čisto, samo zbog termina (sa kojim ima naum da sahrani i činjenice), pa je ,opet, za pretpostaviti, da takav princim smatra značajnim za umjetnost i njen vrijednosni sistem, kao i ovu izložbu, iako se te stvari neuporedive, jer i u društvenom životu one aludiraju na anarhiju i nepravilnost, čime nipodaštava njene vrijednosti, pa i nauku. A, u umjetnosti se ne može mjeriti samo ono što je prazno, jer nešto što je prazno nema granice.

Pošto je „sahranio“ boga, objektivnost i činjenice on se prepušta slobodnom letu. Poslije pomena „principa neodređenosti“  njega gluposti i dalje čvrsto drže, i naprasno izjavljuje: „Ego sum, Ja jesam, dakle, prvi je krug unutar umjetničkog kompleksnog habitusa“, kao da je na nekoj seansi. Zapravo, on nam sugeriše da je mag. Što se da zaključiti: da je, u svom performansu, ta šetnja sa dogmom „espresivne individuacije“, opisala neku magijski važnu umjetničku putanju kruga, pri čemu je prosipao  slamu,  poput kiše oko Kragujevca, sa kojom nas na neposredan način upoznaje kao izuzetno najvrednijim i najvažnijim za čovješanstvo, a time i za svoju magijsku službu i ovu izložbu, jer se to (opet) podrazumijeva. I to je ono o čemu je razmišljao dok je radio ovaj koncept izložbe, koji, (opet) se podrzumijeva, ima u svom sadržaju sve to što ima, jer na kraju izjavljuje: „Moderna umjetnost  njen je najsnažniji simbolički izraz“, čime dovodi u vezu uvu izložbu sa svim prethodnom. A da to ničim nije dokazao. (Moderna umjetnost, odnosno konceptualizam se po prirodi bavi simbolizmom jer je okrenut intelektu, a ne nadri naukama, što ne znači da je cjelokupno dobar i da ne pati od mnogih budalaština, jer i dijete ima neki koncept kad hoće da obuje cipele.) Cijela ta „misteriozna“ prazna slama  da bi izbjegao konkretno objašnjenje izloženih radove, koje je odredio za ovu izložbu, ali ni to mu nije pomoglo da se otkrije kao neznalica. A usput, svo vrijeme, mlatarao je psihologijom  radi boljeg zavaravanja drugih, umjesto da istinito primijeni njena saznanja u naučno argumetovanoj analizi. Psiha nije od bukovine kao što on ima viziju njoj. Ali, trebamo doći i do vrhunca njegove „magije“ nebuloza, kojom će mo bolje razumjeti svu suštinu njegovih gluposti na kojim obitava.

Dakle, „ekspresivna individuacija“ je ono što u cijelom svom tekstu potencira, je samo trik-floskula  koju dovodi u veoma važan odnos sa egom,  -  što je, kako misli,  presudno za čovječenstvo i ovu izložbu, deklarišući kao naučne činjenice svoje nebule, i kaže: “ snažno osjećanje ega, u temelju je našeg razumijevanja svijeta“. (Pri tom ośećaju Mehmed II Osvajač, izgrizao je sablju gledajući zlatne kupole Aja Sofije, dok nije zauzeo Carigrad.) Zašto nije našeg EGOizma, našeg nerazumijevanju svijeta, pohlepe, mazohizma, nastranosti, kad već ignoriše da pomene svijest, jer svi ti porivi takođe proizilaze iz ega i rezultati su pomanjkanja svijesti. (Svijes podrazumijeva savjest, po Jungu) On je, ustvari, objasnio jednu fazu egoizma, ali i grubo formulisao Adlerovu volju za moć (koju ne pominje), a koju podmeće stvaralačkom kreativnom potencijalu cjelovite psihe. On je jedino dozvolio egu da se sam iskazuje, naročito onda kad u njemu potene svijest i kad se razbjesnimo, a  u potpunosti zabranio da se svijest sama iskazuje. Trebao bi neki psiholog da ga pita kad je dobro imati te napade: „snažne ośećaje ega“: kad smo nekog prevarili, ili kad se radujemo. Dado Đurić je rekao da ośeća neko oduševljenje kad slika, što znači da se oslobodio tog ćukovićevskog „ośećaja ega“. Normalno, jer u stvaralačkoj slobodi, svjesnost dolazi do većeg izražaja, pogotovu kad nema barijera i zna da koristi slikarski pribor, pa se u tome snalazi kao riba u vodi, (za razliku od onih čija priroda inteligencije nije u stanju da  savlada takve složenosti). Koncep ove njegove izložbe je sasvim drugačiji jer je vidna neurotičnost, ravnodušnost, strah, krivica, gnjev, utučenost, što ne čini stvaralački već destruktivni čin. I Seneka je davno primijetio da je radost najveće duhovno stanje, a savremena nauka to i potvrđuje, jer „radost, ljubav i ośećaj slobode su najbolji primjeri sklada“. Psihologija, suprotno od Ćukovića, tvrdi da se ośećaj ega smanjuje što je nivo svijesti veći, a psihoanaliza da se on gubi u stanju nad-svijesti. Uz pomoć elektronike David R. Havkins je odredio nivo svijesti kod različitih emocija i životnih pogleda. Utvrdio je da je kod prosvijećenosti, (koja treba da je primarna u stvaralaštvu), prisutan najviši nivo svijesti i ona na skali zauzima najveći prostor, slijede je: mir, radost i ljubav, koja je na sredini skale, na velikom odstojanju od onih nižih. Hrabrost je nisko, potom - ponos, još niže - gnjev, želja, ravnodušnost i krivica (đe spadaju frojdovski opisani kompleksi koji su se mogli viđeti i na ovoj izložbi).  Što znači da su oni koji su samo hrabri i ponosni, imaju nisku svijes, pa im svaki šund i kič sa strane izleda, po prirodi stvari, kao prosvjećenje. (Jer, prosvjećenost zavisi od nivoa svijesti, zbog čega se glupan divi i onome što nerazumije.) Po tome nije teško odrediti smisao popularnosti turbo folka iz Srbije, kod nas, jer emotivne veze čine, u prirodi stvari, vezu još snažnijom.

Na izložbi se nije moglo sresti ništa od onog što je nabrojao, osim frojdovskih kompleksa, strahova, trauma, i aluzija na Hajzenbergovih otkrića: crnih tragova od eksperimenata. a te aluzije , kao i izbačeni kič iz kuće, viđamo u originalu kad god prođemo pored kojtenera. Ono što sam zapazio na ovoj izložbi je i to, da su kičevi ispod stakla u maloj prednosti na ostale, jer poprimaju kakvu takvu likovnost zbog refleksija stakla, što se vidi i u priloženim fotografijama.

U muzejima pośetioci nalaze harmoniju koja miri suprotnosti i otvara put za produhovljenost i prosvjećenje, koje ih duhovno uzdiže, odvlači od profane stvarnosti, egzistencijalnih strahova i oporavlja od stresne svakidašnjice, a vraća kući impresionirane, što im uliva novu snagu da se i u svojim svakidašnjim promišljanjima izdignu iznad turobne stvarnosti. Samo pozitivne misli stvaraju pozitivan svijet, što pruža utisak da je u osnovi svakog dobrog umjetničkog djela Knjiga o Jovu, jer sve dosegnute estetske vrijednosti jednog djela govore o veličini pobjede duha nad zlom u nama i svijetu. Ona je prirodna esencija svake pozitivne ličnosti. Antička Grčka je bila u stalnim ratovima a da se to u njenoj umjetnosti ne primjećuje, jer ništa nije moglo poremetili najvažnije ideale duha. Neka najbolja djela stvorena su u najvećim krizama koje je rat donosio. Zbog čega se nije čuditi Dustojevskom kad kaže da je jedino estetika ta koja može spasiti čovječanstvo. Mnogi veliki umovi nijesu otkrili  atomsku energiju da bi se jednog dana sa atomskim bombama igrale budale, već da svijetu podare najeftiniju energiju. Ipak, atomska bomba nije u pośedu vele-sila, njen detonator je u psihi svakoga od nas. Kao što je  izvor svega lijepog, u njoj boravi i destrukcija, pa i sve ono što smo lično odbacili kao nevrijedno, kao i svi neriješeni problemi i imaginarni strahovi, đe strpljivo čekaju novu šansu, da se osnaženi i u još gorem vidu pojave u sfere niže svijesti, time vrate u stvarnost života. Ljudima u tome treba pomoći da rešavaju probleme i svoje strahove, a ne da ih stvaraju; ili ih ohrabrivati da im se prepuštaju, jer  životnom stvarnošću treba da upravlja pozitivna energija, kako su čovječanstvo učili svi veliki mislioci. Ne mogu se u bilo kakvu umjetnost i vrline ubacivati nevrijedne stvari iz vlastitog hira, jer su oni koji to rade destruktivni, iz nekih razloga koji ne mora biti lične prirode.

„Blam nad blamom“- bio je komentar jednog pośetioca izložbe, kojeg sam sreo na izlazu iz galerije.

----------------------

EPILOG ove moje kritike se sam pojavio. Koliko god da sam želio približiti čitaocu dekadentnost ove izložbe, san koji sam usnio jednog popodneva, dok sam se na kratko odmarao od ove pisanije, slikovitije objašnjava svu ovu izložbenu ujdurmu, pa i moje namjere da je što realnije objasnim. Za one koje interesuje analutika, a ona ulazi i u osobitost Moderne Umjetnosti, dodaću ga kao recenziju potsvijesti ovoj kritici, kao neku potsvjesnu parafrazu nečem svjesnom – tek radi potpunosti i harmonije. A on počinje time, kako me je radoznalost povukla da se obretem van grada, nekud na periferiji. Svuda okolo su bile mnoge zgrade, poput onih za stanovanje u gradu, ali ove su bile napuštene ili poluprazne zapuštene fabričke hale i radionice, ispunjene krhotinama mašina, svakavom prljavštinom i prašinom.  To je bio cijeli jedan grad. Ulice su bile zakrčene svim i svačim, raznim šutom, otpatcima i pokvarenim dijelovima mašina, a staza je bilo posvuda, neke nijesu vodile nikud.U zgradama se poneko mogao viđeti da nešto čudno radi. Jednog radnika sam zapitao da li mu se fabrika zove Metalac, on je rakao da se tako ne zove, već Industromont.  Na zakrčenim ulicama se sasvim rijetko mogao primijetiti prolaznik, i kad ih je bilo ćutke su nosili nešto: dasku, komad nekakvog predmeta. Nijesu govorili i ako bi ih što pitao, pokazivali su to rukama, ali nije im se moglo vjerovati. Na prvom spratu jedne zgrade, jedna retardirana osoba je, uz nekakvu vrisku, prala terasu i jakim šmrkom zapljuskivala cijelu ulicu, jer nije dozvoljavao da se njom prolazi. Sklonio sam se ispod strehe i krenuo dalje. Svi koje sam pitao kojim putem da se vratim u grad, govorili su mi pogrešno, jer ja sam to znao. Grad iz kog sam došao ponekad sam mogao da vidim kako se u daljini primamljivo blista pod suncem.  Neprohodnost ulica me navodila da prolazim kroz prljave holove zgrada. Sve zgrade imale su podrume do kojih su vodile stepenice. Podrumi su bili ispunjeni dobro odjevenim ljudima, djelovali su autoritativno i puni sebe. Žene su bile rijetkost i intelektualno beznačajne. Niko nije imao potrebu da izlazili na svjetlost dana a ipak su bili vidno raspoloženi, zadovoljni sobom i prisustvom drugih. Neke sam sretao u hodnicima, ali svi su voljeli da se okupljaju i śede za stolovima, sobama i dvoranama, kao po kafanama, i nijesu glasno pričali, već više oponašali pričanje i ponašanje. Nekako telepatski, mogao sam da ih razumijem. U nekim su sobama bile i velike gužve. Govor se nije mogao čuti, već se samo moglo viđeti zadovoljstvo na na njinim licima. U nekim važnim sobama održavani su i sastanci, planiralo se. Neko od moćnijih u skupu imao je ideju da između dvije ograde, čija se širina od 1 do 2 metra koristi kao put za niđe, podigne ateljea umjetnicima, tako što će im dodati krov. Kratko sam se na sve obazirao, uvijek u pokretu išao sam dalje u razgledanje. Primijetio sam da su sve te prostorije povezane brojnim uskim hodnicima, poput katakombi. Ja sam se kretao u pravcu grada u nadi da me ništa neće zadržavati na putu. U svim hodnicima bilo je bezbroj vrata. Jedna sam iz radoznalosti otvorio i vidio prašnjavu prostoriju sa nekoliko zapuštenih vrata i strujomera nasumično raspoređenih po zidovima, kao kava poštanska sandučad sa kablovima. Neka su vrata bila razbijena, neka otvorena, a na nekima zavezan katanac. Na jednom zidu se nalazio red uzastopnih prozorskih stakala. Kroz njih se viđela prostorija ispunjena ljudima koji nešto zapisuju, protok struje u zgradama, novinske članke i drugo što. Izašao sam iz jednog prolaza koji je vodi kroz to podzemlje i obreo se u korovom obraslo dvorište jedne zrade. Padala je noć i pasa lutalica je bilo na svakom koraku, jedan crni, koji kao da je pretrpio šlog, ličio je na pumu i neartikulisano se kretao, zanoseći se na lijevu stranu tijela, prilazio je da me napadne dok sam koračao. Niz polovinu glave visili su mu crvenkasti pramenovi duge kose, kao kod žena. U ruci mi se obreo stari papirić, na kome je nešto nečitko pisalo, ali nekako telepatski shvatio sam da piše. „Masoni zloupotrebljavaju moć kao kad su bili ‘komunist’.“ Zgužvao sam ga vrhovima prsti i gađao tim zamotuljkom papira koji mi se slučajno obreo u ruci, i on je ustuknuo, ali mu se pridružio i jedan buldog, što sam shvatio za ozbiljniju prijetnju. Došao sam do neke zapuštene zgrade. Nogom sam otvorio prljava metalna vrata, i ugledao u podrumu malu verandu i dvorište, poput onih na selu. Sišao sam dolje i ugledao jednu ženu plemenitih crta lica, kako me svesrno prati pogledom dok sjedi na baštinskoj stolici. Jedan sredovječni čovjek, plemenitog držanja  mi je predusretljivo prilazio sa verande, razdragan, i bez mog prethodnog pitanja telepatski rakao, kako će mi dati motku da se odbranim od lutalica. Uz verandu su bile poređene mnoge lopate i drugi poljski pribor. Pokušao je da sa jedne obične držalice skine  majušnu lopatu, ali nije uspio, već je otišao da donese alat. Ja sam uzeo držalicu i pažljivo da ne oštetim pod drvene verande,sa jednim udarcem  o ivicu rukohvata, skinu sa držalice nasađenu lopatu. Držalica je bila moćno oružje, ali prije nego što sam izašao, znao sam da je već ponoć, i da sam se suviše i bezpotrebno  zadržao, i da kući već odavno brinu što nijesam došao. Pitao sam istog čovjeka u kom je pravcu grad i ima li ijedna normalna ulica kojom se može proći. On mi je telepatski objsnio i pokazao rukom u pravom pravcu grada, što je potvrdilo moju misao da je plemenit. Napolju je bila noć, ali sam sve jasno vidio. Lutalice su se nekud izgubile. Stegao sam motku i krenuo gradu. Išao sam nekom malom nizbrdicom i došao do jednog jezera čija je bistra voda zapljuskivala obalu. Uz obalu je vodila uska cesta ka gradu, a pored nje jedna straćara, kao neka kafana i čekalište za putnike, sa jednim malim prozorom kroz koji je izbijala slaba svjetlost,  a pored njega su bila otvorenim vratima. Ušao sam i sreo staricu koja je vodila tu kuću. Sobe su bile ispunjene stolovima za kojim je samo poneko śedio. Pitao sam staricu da li cesta vodi do grada i mogu li se nadati da će naići kakav prevoz, rekla je da jeste ta cesta, da pośedim kod nje, a ona će me obavijestiti kad stigne kakav prevoz. Ovo drugo joj nijesam vjerovao. Malo sam se odmorio i izašao da krenem ka gradu znajući da će  iskrsnuti neki prevoz, ali, da ni to nije bitno, jer prepreka i zadržavanja ispred mene nije bilo. U to se probudih, i opsovah, što mi šće ići na izložbu da gubim vrijeme. Ali se priśetih da moj san odiše nekim Svodembergovim vizijama i da nije naivan. Inače, ja se u galerijskom prostoru ośećam kao u svojoj kući, bilo da su kakvi radovi u pitanju. Na ovoj sam se izložbi ośećao strancem, kao u prljavom podrumu, odnosno, u prethodnom snu. Previše industrijskog smeća na jedo mjesto.

12. 04. 2014.