Uniformisanje nacija i Njegoš

Piše: Bratislav Bato Medojević  10. 06. 2013.   

Milenko A. Perović, u svom obraćanju Pobjedi, sa tekstom pod nazivom: „ Njegoš i nacionalno pitanje“,  objašnjavao je pojam nacije. Zapravo, Perović  pojam nacije bazira isključivo kao političku kategoriju sa tendencijom njenog uniformisanja. On kaže: „Nacija je politički narod!“  Umjesto da objasni i konkretizuje svoju tvrdnju, zašto „politički“ razdvaja pojam nacije od naroda, on dijalektički ide u veća apstrahovanja i uvodi u problematičnu terminologiju „polu-nacija“, i specifično viđenje nacionalizma kao tribalno apolitično stanje, čime je dijelom otišao u kontradiktornost i nerazumijevanje. Tako su se pojmovi „narod“ i „nacija“  našli u suprotnim taborima, pa je nacija postala politička konstrukcija/konstitucija a narod neka neorganizovana masa koja tumara po hadu kao polu-nacija. Razmotrimo li ishodište cijele te priče nikad nećemo biti sigurni u saznanju da li su Rimljani bili narod ili nacija, ili su to postali tek kao Italijani - njini potomci; ili, kad i na kom stupnju su Jevreji i drugi drevni narodi postali nacija, jer, Perović u tekstu nije objasnio  ni šta su Rimljani podrazumijevali pod pojmom nacija (natio), iako od njih polazi i izreka da je: zakon nacije - zakon doma, i  zašto otsupa od njenog elementarnog objašnjenja, ali je kategoričan u stavu da su Albanci i drugi narodi na Balkanu polu-nacije, što podrazumijeva neko nedefinisano antropo-monstruozno stanje, poput kentaura. Pored iznešenog Perović ulazi u protivrječnost i kad tumači Njegoša kao apolitičnog borca za slobodu. U suštini, može se reći da je napravio jedan izuzetak, iscrpio je sve svoje „filozofske“ mogućnosti u pravljenju pamfleta.

Pored eksplicitno tačno izdvojenih odredbi o njenom porijeklu kaže da „nacija nije samonikla organska narodnosna zajednica“. Po mom mišljenju, reći da je Američki narod ili Američka nacija - isto, sasvim svejedno, jer ga čini narodno jedinstvo usled njima svojstvenih potreba da stvore suverenu zajednicu. Time nisam rekao ništa novo jer tako piše u leksikonima i enciklopedijama. I zašto takvo jedinstvo ne bi imalo pravo nazvati sebe nacijom, jer, narod nije samo istovjetna tradicija i jezik, kao što ni nacija nije samo politika, jer može biti iskazana običnom voljom (ili balkanskim inatom) pojedinaca bez ikakvog učešća politike. Zato, shvatanje nacije kao uniformisane političke tvorevine, iz ere kolonijalizma, vodi ekstremizmu, ništa manje opasnom od šovinizma. Ipak, moje mišljenje je da o nacijama uvijek treba govoriti afirmativo jer su odraz svojih specifičnosti.

Naciju, kao etimološki pojam, koji u sebi sadrži i odrednicu rođenja, ne možemo  posmatrati od trenutka nastanka te kovanice, kao što ne trebamo ni feudalizam vezivati za srednjevjekovno evropsko porijeklo i pojavu brojnih evropskih država - nacija, i savremenih politizacija na tu temu. Sve što danas postoji u društvenim odnosima postojalo je u nekom obliku i u prošlosti. A koliko je politika igrala ulogu u stvaranju nacija uzmimo za primjer Grčke polise-države, koji su imali različita politička uređenja, ali isti nacionalni ośećaj pripadnosti i porijekla, bez ikakvih dodirnih tačaka sa politikom. U vrijeme atinske demokratije u Sparti je vladala aristokratska oligarhija, na Siciliji tiranija, ali su na Olimpijskim igrama, bez obzira na kulturnu ili političku zaostalost i razlike, svi  učesnici bili ravnopravni kao Heleni. U njinoj autentičnoj kulturi i simbioza stilova, dorske Sparte i jonske Atine, nastaje kasnije. Što govori da porijeklo nacija direktno proizilazi od ośećaja pripadnosti čiji su uzroci različiti (mada su najviše vezani za jezik i tradiciju), i ne mora biti određen političkom potrebem. Pogotovo ne u savremeno doba kad se otvaraju raznovrsnije mogućnosti za spajanja i razdvajanja nacionalnog jedinstva. Razvojem prava i građanskog društva nacija neminovno poprima političke osobitosti kao odrednica za ostvarivanje prava pojedinca, etničke, nacionalne manjine i sl.

Poput Hristovih riječi da je za osnivanje crkve dovoljno da se trojica dogovore, to se danas može primijeniti i na šire zajednice u stvaranju jedinstva. A, svako narodno jedinstvo koje formira neku državu (politiku) može svoje nacionalno biće da postavi onako kako mu odgovara, odnosno, po zajedničkim atributima i potrebama koje pośeduje a da ne ugrožava druge. Nekad je postojala i Jugoslovenska nacija. Važna komponenta za taj ośećaj je bio srodan jezik južnoslovenstva, iako nije bio presudan, koliko novonastale zajedničke okolnosti koje su izgradile narodno jedinstvo. Grci su preuzeli mnogo šta od maloazijske kritsko-mikenske kulture, pa i običaje, ali se nijesu poistovjećivali sa  njinom nacijom već su ostali u granicama svoje jezičke pripadnosti. Rim je prihvatio Grčku kulturu kao svoju, ali ne i jezik, što je kasnije i sva Evropa učinila. Kroz istoriju mijenjale su se sve tradicije: migracijama, promjenom zanimanja, prelaskom iz lova na stočarstvo, na poljoprivredu i trgovinu što je uslovilo i promjene u religiji, pojavu novih bogova, drugačije običaje i organizaciju društva. I to nije bila endemska pojava već široko prihvatana od cjelokupnog društva iste jezičke opservacije. Tada se javljaju i široke društvene razlike i raslojavanja, ali pojam pripadnosti i porijekla ostaje najmanje promijenjen, što se najbolje vidi u Persiji prije Aleksandra Makedonskog, u kojoj je i državna vojska nosila „uniforme“ po nacionalnom porijeklu, osim posebne garde „hiljadu besmrtnika“. Zapravo, svako je u svojoj narodnoj nošnji išao na ratište po nalogu istog persijskog cara, pa je i šarenilo vojske u svakom defileu bilo veliko, jer je Persija, kao imperijalna sila, zaokupljala na stotine različitih naroda i vjeroispovijesti. Svi su oni bili persijanci sa različitim etničkim porijeklom jer su dolazili iz raznih satrapija, nekadašnjih država, a Aheminidi, kao pravi Persijski narod Arijaca su bili u najmanjem broju i činili su plemićki - oficirski kadar. Dakle, jezik jeste veoma važan za ośećaj pripadnosti, ali nije ni presudan. On je upravo onakav kakvim ga predstavja Platon, koji daje za pravo svakoj etničkoj zajednici da ga nazove svojim, kao što to danas čine države i sa nazivom nacije. Francuzi, iako su porijeklom Gali, nose naziv po Francima,  koji su po svom porijeklu Germani. Ali postoje i sasvim suprotni slučajevi. Palestinci su od azijskih naroda prihvatili mnogo šta, ali su u svom nazivu nacije zadržali svoje etničko porijeklo Pelasta, naroda koji je porijeklom sa Balkana a da to i ne znaju. Iberi (Kolhiđani), kao mnogoljudan narod, su se kao narod izgubili u istoriji, ali su ostali samo njini brojni toponimi. I naziv našeg Ulcinja vodi porijeklo od njih, jer su ga nastanjivali prije dolaska Feničana, a potom i Grka, na ove prostore. Od iberskog Kolhidonijuma, preko latinskog Olcinijuma, došlo se do naziva Ulcinja. Brojne migracije kroz dugu istoriju su izmiješale narode. Mnoge zajednice i države su nestale dok su se druge stvarale. Da nije tako, danas bi Sloveni bili nacija istog naziva u mnogim državama, jer od njih vode porijeklo. Formiranjem država davali su joj različita imena. A, državu uvijek čini nacija istog naziva, kojoj nije primarno da njeni pojedinci imaju istovjetno porijeklo, ako su kao državljani u njoj ravnopravni. Država je politika onoliko koliko ima uređene zakone, i zavisno od svog uređenja, danas, daje za pravo da se ljudi ośećaju i kao nacionalna manjina, čak i onda kad nemaju nikakve etnološke korijene sa onima za koje se izjašnjavaju. Dakle, razvojem prava, a ne politike, mijenjala se i formulacija nacije. A politika se nije stvarala i objašnjavala samo u Evropi. Pandama Aristotela imala je Kina i Indija, u gotovo isto vrijeme.

Uzimanje Negoša kao tvorca srpske nacije je glupost. I tu bih se složio sa Perovićem, jer se našao na već pripremljen teren Karlovačke mitropolije, pod čijim su uticajem bili svi Srbi u dijaspori, a koja je iznjedrila ideju velikospstva, uz svesrdnu pomoć Austrije, (koja im je omogućila djelovanje u Crnoj Gori, iz vjerski i teritorijalno okupiranog Crnogorskog primorja, koje je preuzela od francuza, odakle je Cetinjskom manastiru otela prihod od 8 000 forinti, što je u doba stalnih ratova u osiromašenoj zemlji bio izuzetno važan i valjan prihod sa kojim se oskrbljivala i vojska, posle čega su Crnogorci morali skidati olovni krov sa Biljarde i topiti slova iz štamparije za municiju da bi nastavili ratovanje).  Ali, Njegoš je veliki apologeta srpstva. Slažem se i u tome da je on narodnooslobodilački čovjek, ali, samo od Osmanlijske imperije, jer manastir u Stanjeviće prodaje okupatorskoj Austriji, koja (dobivši za zelenim stolom teritorije poražene francuske) crnogorskoj crkvi uskraćuje, a srpskoj crkvi ustupa sva prava u svojim imperijalističkim granicama, te i Primorju u vrijeme mitropolita Petra I (koji je ratovao sa Napoleonom odbivši njegov predlog da bude patrijarh Dalmacije i cijelog Ilirika, tako se ime Crne Gore obrelo na Trijumfalnoj kapiji u Parizu, kao neprijatelj Francuske, a Primorje dospije u ruke Karlovačke mitropolije), iako, unutar hijerarhijskih veza Crnogorska sa Srpskom crkvom nije imala. Narodski rečeno:  I kese su im bile različite. (I sam protokol proglašenja Petra I za sveca govori da Srpska crkva sa svojim mitropolijama nije imala nikakvog učešća u rad Crnogorske mitropolije.) Ipak, suviše je iluzorno reći da je Njegoš bio apolitičan. A, njegova politička shvatanja, tačna ili ne, upisana su u brojne studije (D. Nedeljković, M. Popović, P. Slijepčević). Platon je govorio da su filozofi jedini pravi političari, ali i to da su filozofija i poezija u vječitom sukobu. To njino suparništvo Njegoš je pomirio u svojim djelima. On je, prije svega, Crnogorski veliki mislilac i pjesnik sa izuzetno snažnim metaforama. Ali, Njegoš je i kontroverzna ličnost kao svještenik i književnik. On nije bio  Crnogorac - srpske vjere, kako se deklarisao, već Crnogorac - pravoslavac. A vjerski se deklarisao onako kako ga je u mladosti naučio S. Milutinović. On je bio njegov lični učitelj, inspirator novih saznanja, ali za koga se može reči da je bio daleko od toga da se mogao nazvati sofista, ili da je bio apolitičan. A „učio“ ga je da je narodni, crnogorski jezik koji govori – srpski, i da je pravoslavlje kome po vjeri pripada - srpsko, a, to nije znanje, već ubjeđenje, „poetično“ uvučeno u inače, izrazito analogijskoj simbolici i polivalentnoj Njegoševoj terminologiji. Ipak, kod njega je vjera od primarnog značaja, time i patriotizam ima šire značenje, (stoga, srpstvo u službi vjerskog pojma, iako ne koristi termin srbijanci, poprima veći spekulativni značaj u velikosrpskoj nacionalnoj propagandi). Takvim se pokazao i njegov prethodnik: Petar I, ali za razliku od Njegoša on je rusofil,  čija su ubjeđenja rasla u tom pravcu sve do dubokog ličnog razočaranja u njih. Zajedničko im je to što je njihov duh  prevazilazio materijalnu sablast geografije – ratovima uzburkanog Balkana, tražeći sopstveni put do samog Boga.

Paradoksalno je i to što Njegoš „Luču“ posvjećuje Simu Milutinoviću, koga u nekim svojim pismima opisuje kao izuzetno lošeg čovjeka. Ali, on je uz tog seoskog  učitelja emotivno vezan, kome je kao dječak bezuslovno vjerovao kao jedinom pretstavniku obrazovanja i nauke, što nesumljivo govori o njegovoj važnosti za njega. Samim tim moguć je i njegov uticaj da Njegoš, kao književnik i filozof,  lako usvaja idealizovana mišljenja novoplatoničara, a sa gnušenjem negira filozofe naklonjene materijalzmu, pa među njima svrstava i one kojima tamo nije mjesto, što ukazuje na propuste u upućenost, i pojačava uvjerenje u njegov dualizam shvatanja svijeta, (što je u Cetinjskom polju bila odlika Vlaha prije asimilacije). Ali, prihvata termin mikrokozam, upravo od jednog od utemeljivača materijalizma – Demokrita, koji ga je prvi unio i objasnio u filozofiji, a to se nikad nije moglo čuti od naših velebrojnih njegošologa, iako baš to Njegošu daje snažno estetsko i metafizičko značenje, ali, i alegorijski osobeno kosmogoško i kosmološko obilježje, specifične višeznačne simbolike unutar srodnih vizura drugih autora.

Isticanje srpstva kao nacije, pisma, jezika i vjere ne potiče od Nemanjića. Oni su, kao podanici Vizantije, mačem širili njeno pravoslavlje i svoje državne granice. Srblji su za njih predstavljali stočare, što se vidi iz Dušanovog zakonika. Njine imperijalističke težnje završavaju anatemisanjem autekefalnosti crkve (koju su kupili prevarom, tovarima opljačkanog blaga od naroda sa Balkana), od strane Vizantijske arhiepiskopije, koja se tada našla pred uništenjem, trpeći kobne poraze od Persije i Turske. Petsto godina kasnije, nastankom Karlovačke mitropolije u Austriji se javlja i osmišljava stvaranje srpske države i nacije, koja vidi u Crnoj Gori inspiratora za oslobođenje od Osmanske vlasti svoje pokorene matične države. Za tu nacionalnu ideologiju su bili potrebni čvrsti temelji vjere, i ona ih je našla u slobodarskoj Crnoj Gori, (koja je u doba Petra I raskinula dobre odnose sa Rusijom,) upravo tamo đe nije dopirala viševjekovna tama njine porobljene prošlosti. („O kukavno Srpstvo ugašeno.“) Zbog čega je ta veza i u osnovi imala jak emotivan naboj, do usijanja, iako im je etnološki karakter od davnina bio razdvojen i različit, (od rodbinske veze sa Balšićima). Njegoš od Sima saznaje za mitologiju Kosova (zajedno sa Obilićem), jer se do tada u narodu nije pominjalo, tako da postaje i prvi njegov apologeta u Crnoj Gori. (Umjesto da mu se klanjaju, išli su se žaliti i Titu, zato što crnogorci hoće praviti mauzolej Njegošu na Lovćenu, na šta im je on odgovorio pitanjem: „Ko vam je kriv što i vi nemate takve velikane da im možete praviti mauzoleje?“) On je osnivač i član diletantskog društva Jedinstvo u Kotoru, (koje u svom nazivu nije nosilo nikakav srpski „prefiks ili sufiks“).

Poistovjećenje vjere sa etičkom pripadnosti, takođe, nije od juče. Arapi su težili islamizaciji, što je Turska imperija nastavila, pa je biti Musliman, zbog izražene vjerske solidarnosti, jedno vrijeme, imalo gotovo etnička, nacionalna obilježja. Tako je bilo i u prethodnoj Jugoslaviji. Ali danas, islamski svijet ima potpuno jasna etnička određenja i raznovrsne nacionalnosti, države. I sam islam ima različite struje. U prošlosti, pod Karađorđevićima, na Balkanu je nacionalnost određivana brutalno, na osnovu vjeroispovijesti. Hrvati su katolici, a Srbi pravoslavci, zahvaljujući narodnom neznanju i propagandi koje su sprovodile crkve. Pismeni srpski popovi u nepismenoj i obespravljenoj Crnoj Gori, znali su za samo jednu nacionalnu pripadnost - srpsku. Ipak, bez obzira na različitu vjersku pripadnost, zbog jezičkog jedinstva, kod Albanaca nije tako.