Laureati vrzinog kola

Piše: Bratislav Bato Medojević  26. 06. 2013.

Ništa nas ne uzbuđuje više od nagrada, pa se u medijima podigla prašina, sve do Premijerskog sata u Skupštini, oko proglašenja laureata. Među prvima je na portalu Analitike objavljen opis kandidata koji su dobili Trinaestojulsku nagradu za ovu godinu. Kao iz nekog policijskog izvještaja, dobili smo priliku da precizno saznamo koji su „ležeći srbi“ dobli najveća državna priznanja. Ostali scenski repertoar je  izostavljen, jer u takvoj korelaciji prednost uvijek imaju tupi ośećaji. Ali ono što najviše hvali objavljenom tekstu je analiza. A analiza podrazumijeva bavljenje nekim stanjem u društvu koje je uzrok opisanih posledica.

Tako su čitaoci ostavljeni u nedoumici šta da prosude za prizemnije: opisane posledice - kao neuobičajeni incident (nekog vrzinog kola), ili neopisan uzrok - uobičajene simulacije stanja. Dakle, detaljnim zamajavanjem rezultatima, kao i uvijek,  hvali potpunija slika „pravih nemani“, odnosno, pravi uzrok utvrđenog stanja, jer je izostavljen opis cjelokupnog rada žiria, njegove stručne reference, kompetentnost, indirencije. I ko ih je ovlastio za dodjelu najvećih državnih priznanja, ali, i  ko je „izuzetne pojedinace“ lobirao, zbog čega i na koji način predložio, a čija obrazloženja razmatra žiri; kao i sumiran izveštaj žiria za izvanredna djela predloženih kandidata. Jer, i da se dodjeljuju po službenoj dužnosti i tada bi javnost trebala biti upoznata za kakva su sve ostvarenja nominovani od državnog značaja, jer je ona finansijer najvećih nacionalnih priznanja, a ne partijskih ujdurmi. Kao i novac, nagrade nijesu krivac već način kako se stiču. (Ko poštuje državu i uvažava svoj narod zna da se ništa na tom polju potemkinovih sela neće popraviti, bez upoznavanja javnosti i kritičnosti tog ustaljenog sistema nadležnosti. A druga mogućnost je da se svakom novorođenom đetetu partijskih službenika dodijeli nacionalna penzija. Tako bi smo prebrižili brigu.) Autor Dragiša Đuranović, iako dobro ukopan na svom položaju, sve je to, uz jednostran respekt faktora, po svom običaju, „intelektualno vješto“ zaobišao, da se, iz učtivosti, „cijenjenom“ auditorijumu ne bi zamjerio, već je samo hrabro širio podaničku svijest, kao protest prema zamišljenom neprijatelju, ovlaš osudivši posledice, ali ne i sam čin uzroka, kao da se u međusobnoj zavisnosti samo jedno može nazvati gorim od drugog. Đe će kruška bez pod krušku. Ipak, sve u svemu, dā se iz postojećeg ponešto  i zaključiti, poput onog iz antičkog oratorstva: “Činjenica je da je današnje društvo naopako”, baš zbog blokade koju pravi građanski kukavičluk, koji se uvijek bavio samo šuškanjem o posledicama pa je strah postao siledžija od koga se svi boje a niko ne razobličuje. To šuškanje jedino i koristi građanstvo u našoj feudalno-stranačkaj demokratiji (u kojoj su jedni  prisvojili crkvu a drugi državu), jer sa uništenjem privrede (koju su činile ličnosti poput uglednog privrednika Ćana Koprivice) urušavao se nezavistan, srednji, intelektualni sloj koji čini stabilnost svakog zdavog društva, sada su svi parametri u rukama politički zavisnih usko-stranačkih funkcionera, njinih medija i korumpirane administracije onih na vlasti, među kojima uopšte nema privrednika. Tako da se može reći da srednji sloj ne postoji, već samo Vlada i potčinjeni.

Neđe je davno napisano: “Nagrada je kao obilježen put-trasa kojom treba ići. Putokaz onima za koje ima nade”.  Ali, to je daleko od nas i komšiluka; kao u bajkama, iza sedam gora i voda, đe postoje ispravna čeljad i sistem vrijednosti u kome su veličine i forme jasno definisane.

Oni koji ne vole istinu teško da mogu čuti glas razuma, pogotovu ako śede na ušima dok drljaju partijske klupe.  Tada je istina potpuno beznačajna a značajno postaje samo ono što šef kaže, posebno onda kad personifukuje novac i laku zaradu, zbog čega, nijesu uz njega da slušaju već da poslušaju, jer razum je podložan ljubavi – rekao bi Šekspir. (Kao po receptu iz afere „snimak“ koju opozicija tumači kao zločinačko udruživanje.) Zbog čega se ne treba ni čuditi onima koji su zbog espiona odavno zanijemili, jer, kad se mora plivati u zagađenoj vodi, poželjno je držati usta zatvoreno, da bi se izbjegla gora afera. Ali, oni koji pred istinom moraju držati oči zatvorene, kao partijski službeni pioni, naša država finansira kao najveći stručni kadar koji zna biti prinuđen, iz „patriotizma“,  da obmanjuje javnost i onda kad daju personalne intervjue medijima. U te svrhe formira se idealan žiri poslušnika, (koji mora svašta da trpi i ćuti jer im neko drugi može otetii apanažu), a koji iz državne kase nagrađuje nacionalnim priznanjima partijski rad i hobije svojih službenika - kolega,  što se ne čini ni u jednopartijskim državama. A među nagrađenim ima i takvih  za koje smo čuli tek kad su postali partijski izabrani ministri za kulturu, jer im je partijski rad obezbijedio publicitet. Postojeće, vanmedijske informacije govore: da im mandat nije dugo trajao, zbog čega im je koeficijenti za penziju (i još ponečemu) ostao mali, pa su predloženi za Nacionalnu penziju od svojih partijskih kolega koji su konfiskovali državu. Dok su jedni kalapili koliko su htjeli, drugi ih nijesu mogli stizati, pa ih je trebalo pomoći novim invensticijama,- kako se priča.  A ministarske su im zasluge očigledne, kao u vrijeme Karađorđevića, što je i danas očigledno. Zato nam je postojeći vrijednosni sistem takav kakav je. Vazda ga kreiraju podobni bezimeni članovi žirija, a sprovodi partija na vlast koja ih je formirala po ličnom nahođenju svojih čelnika, koji se ne miješaju u rad žirija, kome je naloženo i prije izbora da čini ono što mora činiti.  Ne može jedno bez drugoga, a kome se ne sviđa vrata su mu širom otvorena. (Nevjerovatna se stvar dogodila, ne tako davno i bez ikakvog odjeka u medijima, kada je vajar sa aranžerskom instalacijom dobio Lubardinu nagradu za slikarstvo, kao najveće državno priznanje te vrste.) I kako ne upoznati narod sa takvim ljudskim gromadama i besprekornim znalcima etike i profesionalnosti kojima je povjerena čast da određuju uzore, veličine i smisao svih vrijednosti društva, a ne samo nauka i umjetnosti za koje često nijesu ni kompetentni. Od koga se skrivaju oni kojima je povjereno da čuvaju čast i ugled države, i zbog čega se otvoreno ne kritikuju za nepoštovanje istinitosti i loš vrijednosni sud, već umjesto toga čitamo u medijima o sumnjivom izboru nagrađenih uz poneko pominjanje vlasti, čije, navodno, direktive izvršavaju kao da su obični fizikalci u goloj demonstraciji sile a ne ljudi koji treba da snose odgovornost za svoj rad i ukazanu čast. I na šta jedno društvo može ličiti ako bi svi žiriji bili partijski korumpirani poslušnici, ili državni i kontradržavni saboteri koji namjerno i s ciljem suspenduju etiku i znanje? Za loš rad, javna osuda je najmanje što im se treba dogoditi, ali takvog javnog mnenja nema kod nas; pa umjesto suspenzije i dalje, dosledno praksi, mogu „etički“ graditi karijeru u istom poslu i širiti profesionalizam. Zato je u našem vrijednosnom sistemu, izgleda, najbolje isplati simuliranje, ili igranje unutarpartijske „žmurke“, poput naših pravosudnih organa, inspekcijskih službi... (Jedom sam se obreo kod staklorezca kada je jedan donio četničke vođe da uokviri.) Inače, u našim državnim institucijama, (po đe i van njih,)  imamo ljude u svim strukama plaćene da žmure, što se pokazalo dobrim za partijsku karijeru, napredovanje u poslu i privatni biznis. (Otkud bi bilo toliko divljih gradnji i poništavanja presuda, korupcije.) Imamo ih na bacanje i u medijima. Žmurenje nije obična disciplina, ona je kod nas znak intelektualne zrelosti, visoke pameti, rodoljublja, pa i mudrosti. Treba znati kad zažmuriti, pred kim, čim i zbog čega. Cijela „nauka“, vrlo isplatljivija. Šta će jadno čeljade, vazda je od nečeg zavisno: „Čovjek nije ni Bog ni zvijer, pa da je sebi dovoljan”.

(Kad smo kod, narodski slikovito rečeno, fukarluka – kao  ponižavajućom disciplinom ljudske časti i dostojansva, treba pojasniti i to da se nekad za fukarluk mislilo da je uslovljen materijalnim siromaštvom. Ali za vrijeme socijalizma takav pojam je izblijedio u bratskoj jugoslovenskoj jednakosti, jer se svako mogao mašiti pršute kad je htio,  pa se pojam: „fukara“ transformisao u mentalno stanja vezano za korupciju i laž – koja je uslov svih nemoralnih radnji,  koje su vremenom postale visok “privatizacioni” poblem da se ne zna ni kako se osloboditi od fukara koje su zapjenile u pljačci državne imovine, jer je i to postalo političko pitanje. U civilizovanoj Evropi postoji poslovica: „Bolje dušmanin nego prijatelj koji je lažov”, ali se teško može u nju ući ako se takvih “prijateljstava” ne oslobodimo.)

Diskriminacija i zloupotrba znanja i etike, od strane neznanja i ličnih prohtjeva, uvijek dolazi od nekog terora (poput „nepoznatih počinioca korumpiranih žiria i savjeta“) sa pozicija vlasti, koja favorizuje svoja ponašanja (u kojima su i zakoni postali dječja igra), kao uzor,  čime direktno utiče na sistem vrijednosti, stvarajući opšti stil života haotičnim, sazdanom na kolotečini usko partijskih i ličnih interesa koji urušavaju sve univerzalne vrijednosti društva. Obrazovanja nam ne hvali, ali sve češće se pominje i dovodi u vezu sa lošim privatizacijama, pa pred evropljanima izgledamo kao poslednje neznalice koje ni svoj posao ne umiju obavljati bez koruptivnih radnji, što samo po sebi nameće pitanje: koga i šta podržava postojeći vrijednosni sistem? I zašta služe naše diplome? Na hiljade ekonomista a privreda decenijama u sunovratu i propasti. Na hiljade pravnika a pravna država ne funkcioniše, pa su pravo i pravednost u dubokom raskolu, a zbog korupcije nas Evropa redovno povlači za uši i opominje. I da li se ko u civilizovanom društvu prodaje kao mi, kako saznajemo iz privatnih medija? Vlast, poput konfiskatora državnih institucija, nam je u sistem vrijednosti unijela feudalne odnose da i sami sebe možemo prodavati kao seljak govedo, i ne samo tzv. famoznom „kupovinom glasova“, koja je svijetu potpuna nepoznanica, već, zbog raznih benefita, opstanka na poslu, zapošljavanja, i čega sve ne. Zašto bi žiri i laureati bili izvan takve konkurencije, u koji se, navodno,  niko nikome ne miješa u posao kad su u pitanju direktive odozgo, sa nekih vrhova vlasti. Zato je nama, još uvijek, nepoznanica da je korupcija težak kriminal, jer ne želimo da je prepoznamo u sistemu vrijednosti kojim ne diktira samo vlast već i vlastita nemoć i dezorjentacija koju svakodnevno stvara politička popaganda, pa nam je zbog sopstvene sigurnosti i napredovanja u poslu, postala bliska prijateljica „partijsko“ (i svako drugo,) zatvaranje oči pred svim destruktivnim i diskriminatorskim radnjama centara moći.

Neđe je zapisano i to: “Oni koji imaju nagrade, neka ih drugima ne preporučuju. Ako mogu (od savjesti) neka uživaju u njima koliko je god to moguće. Ona su samo sujeta i zadovoljenje nje. Nagrada je ono što otkrijrte u sebi”. Ipak, u Crnoj Gori, ona znači finu i bezbrižnu penziju, pa nek priča ko šta hoće.