Piše: Bratislav Bato Medojević 31. 05. 2013.
Na uzburkanoj sceni društvenog života saobraćaju skandali/afere
na sve strane i nivoe, pa se stiče dojam da Uzvišene Crne Gore nema. U zemlji
slavnih i ponosnih predaka zavladala je moralna panika. A, ako je suditi po
objašnjenju sociologa (J. Young i S. Cohen), „moralna panika“ označava: „stanje duha koje nastaje
plasiranjem informacija, ili dezinformacija o pojedinim iskonstruisanim, ili
preuveličanim incidentima u oblastima društvenog interesa“. Usled čega se i vijesti
dana u medijima objavljuju po ličnom nahođenju. Ne igra ulugu važnost, već
politički tabor i lični prohtjevi, poput strane propagande za enklave. Takvu
diskreditaciju isine opravdavaju
zahtjevima auditorijuma koji tutorišu. Kad se zaboravi na kodeks kulture
i novinarsku etiku kompleksi (po K.G. Jungu)
lako i spontano izbijaju u sfere svijesti i zaposijedaju funkcije ega,
obavljajući, naizgled, njegove funkcije, pa „ono što koristi pametnima za
saznanje, umišljenim služi za zamlaćivanje“.
Ni u „kulturi“ ne hvali jeftine propagande.
Bijanale u Veniciji je otvoreno. Ove godine, naše
Ministarstvo za kulturu je poslalo tamo: Irenu Lagator – Pejović, sa njenim „ambijentalnim“,
iluzornim abstractum instalacijama. Zapravo, concretum scenama, scenografijama
(koje, na prvi pogled, navode na
pomisao da se radi o Fihteovom utopizamu transcedentnog gledišta
intelektualne intuicije). To jest „transformatorima“, kako kaže autorka izložbe.
Odnosno, infantilno interaktivnim spekulacijama sa aporemskim nazivima koji preferiraju
psihološka objašnjenja, pa ih, shodno tome, treba i tumačiti. Djela sa kojima
se predstavlja su: „Misliti slikom“, „Izvan konačnosti“ i „Camera Imaginata“. Prethodno
je na konferenciji za štampu, bez bilo kakvih estetskih određenja, javnost bila
tehnički obaviještena kako sa
instalacijom naučiti „misliti slikom“, što je i naziv cjelokupnog projekta, - a logika
kaže: „pojam je misao o bitnim i suštinskim karakteristikama predmeta“, koje je
trebalo ispoštovati. Autorka je tačno odredila i trenutak otkrovenja u svom
djelu, jer obavještava: „...na hiljade svetlucavih izvora počinje da se
pojavljuje u posjetiočevom viđenju, koje se tada transformiše u mišljnje...“. A da je tako ljudi se ne bi odmicali od
ukrašene novogodišnje jelke, ustvari, njen opis „transformatora“ više odgovara
funkciji lajt-šoua iz nekog disko kluba. Dakle , po Ireni, poenta/uzrok
stvaranja mišljenja su: „svetlucavi izvori“. Ova konstatacija je infantilna i nije
u skladu sa banalnošću obične, svakodnevne istine, da ljudi uvijek vizuelno misle,
a misle jer su kao mislena bića uvijek nečim provocirani i bez njenog „transformatora“
urađenog na časovima OTO-a, jer, odavno
najveći psihoanalitički znalci tvrde da
je misao po prirodi psihe vizuelna i da je, kao takva, spoj „primitivnog“ ega i
intelekta, otkud potiče i važnost svakog doživljaja i opažanja, kao interakcija
viđenog u različitim prostornim odnosima, koja, u zavisnosti od jasnoće i vrste
nadražaja ne mora biti pretočena u misao već u ośećaj, posebno ne u kvalitetu
ako karakteristike sadržaja ne
odgovaraju suštinskom odnosu samog predmeta. Dakle, misao ne podrazumijeva
kvalitet. O estetici i umjetnosti da i ne govorimo. Dakle, autorkin opis
projekta je tirada koja ne odgovara pojmovima stvarnih činjenica, niti spoznaji
misaonih radnji, na šta plegira u svojim
izjavama. Misao je složena, uzvišeno božanska ili ljudska, koja ne
podrazumijeva ni etiku i iskrenost njenih namjera, jer u zavisnosti od ega i
svijesti postoji u sklopu laži i prevara, kakve često nailazimo u performansima.
(Ko je išao u školu zna da su osnovna tri misaona oblika: pojam, sud i
zaključak, koji se međusobno povezuju
različitim misaonim radnjama: upoređivanjem, identifikacijom razlikovanja,
analizom, sintezom, apstrakcijom, generalizacijom, definicijom, klasifikacijom,
indukcijom, dedukcijom, itd.) Ali, ako je I. Lagator izmislila nebulu, odnosno,
„transformator misli“ za one koji bez njega nijesu u stanu da misle, čovjek i
sve ostalo postaje besmislena ironija, a njeno djelo „naučno“ dostignuće, koje
bi trebalo prvo da testira na nekom poljoprivrednom dobru, a ne da svojim
lerezama zamlaćuje nepoznati svijet, jer sve skupa odiše šarlatanskom banalnošću.
(I, zašto ljudi kojima logika nije jača strana, uporno izigravaju znance van
svoje struke, možda, Irena zna. Izgleda, bolje uči druge nego li što može sama
shvatiti.) Ipak, i banalnosti treba objasniti. U djelu pod nazivom: „Izvan
konačnosti“, predstavlja „iluziju tunela
koji vodi u crni i bijeli prostor“. Crni
prostor je pasivan i bez opredjeljenja, a u bijelom (svijetlom) prostoru se treba
stvoriti odluka, kako predviđa autorka,
da li ostati ili izaći van. Sama „bjelina“ nije stvaran uslov za stvaranje odluke, izuzev,
ukoliko vlasnik nema želju da prostor prekreči u drugoj boji, a izaći van se svakako mora, što je više proizvod
ośećaja: ugode ili neugode u profanosti praznog prostora, i ne pretstavlja estetski čin, ili kvalitetan misaoni proces, pa
je i gradski semafor u tom slučaju, ne samo sugestivniji, već i na većem
funkcionalnom i intelektualnom nivou jer je i „metafizički“ određeniji. Irenino „Izvan konačnosti“ po svemu liči na uzaludnu
i jeftinu priču, što sve skupa baca sumnju u estetska poimanja vrijednosti autora,
kao dubinu i prirodnu važnost misaonosti u njoj, posebno iz razloga što ih u
nazivima svojih radova naglašava. Ali,
ni to ne treba da je smetnja za kompletniju analizu njenog djela, jer ga treba
sagledati iz svih aspekata radi potpunijeg vrijednosnog suda, da se ne bi spekulacijama
dala veća važnost od one koju zaslužuju. 
Reklo bi se, kod Irene, crni prostor sa „svjetlucavim
svjetlosnim izvorima“ pretstavlja kosmos (nebo), a bijeli (konačnost) –
stvarnost prolaznosti života na Zemlji, što je tipično imitatorski infantilna iluzija,
zadržana na površnom stanovištu izraza. U bijelom prosoru autorka, usled nedostatka
doslednosti, primorava potcijenjene pośetioce izložbe, da ostatu na Zemlji, jer
pokušati živjeti u svemiru (nebu), znači ostati u bukvalno crnoj prostoriji
(izvan konačnosti), što ne bi učinila ni najveća budala naviknuta da živi u
stalnom duhovnom mraku, čime je povrijedila i značenje samog prostora. I, zar
nije sve u kosmosu, iz koga se, jedino, ništa ne može izopštiti, pa ni estetika?
Nebo – kosmos, u ljudskoj psihi
simbolizuje uzvišenost, duhovnost, vječnost, izuzetne moći stvoritelja, kao što
nauci predstavlja prostorni beskraj sa cjelokupim materijalnim svijetom, kao
konačnost koja se može i minimalistički pretstaviti jednom bojom - crnom, jer
je sadržaj materije naspram prostora enormno mali. Ipak, simbolika crnog i
bijelog prostora, bolje upućenim, predstavlja dualizam, sam po sebi, koji vodi psihološki
nepomirljivim pojmovnim krajnostima izraza, na kojima se mnogo toga bazira u metafizičkom
svijetu psihe, duhovnosti, umjetnosti, ali i životu - u značenjima opredjeljenja
nepomirljivih suprotnosti dobra i zla, što kod Irene nije slučaj, jer, bez suštinske važnosti svodi pažnju posmatrača
na profano poimanje: prihvatanje i
odbijanje postojeće banalnosti, nečeg nedefinisanog – „svjetlosnih izvora“, kakvih
je svuđe oko nas da ih često i ne registrujemo – nepotrebnih i važnih, lažnih i
istinitih, loših i dobrih, da bi posle njene izložbe i odlazak u disko klub
predstavljao uzvišeniji multimedijalni događaj. Površna, loše primijenjena
simbolika je ismijavanje razuma koji treba da je slijedi, jer je ona prije
njega i postojala kao i sam prostor, jer je i on od svog početka pneuma. Različit
ośećaj imamo kad ulazimo u crkvu, ili u podrum, što je uslov metafizičkom
značenju. (Svaki arhitektonski objekt, primitivan ili savremen, kao kakva
vremenska mašina, ima moć da nas vodi u metafiziku svog postojanja. U taj
doživljaj se lako uvjerimo ako se nađemo u prostoru ruševina starih zdanja,
koja nam, i kad im ne razumijemo svrhu,
kao magnet, neopaženo unose dah vremena svog bivstvovanja, jer, pretstavljaju/simbolizuju
određenu važnost i doslednost neke svrhe u vremenu čovjekove postojanosti, da
su, srazmjerno snazi, i njenu energiju zarobile - kao magnet, koji tu energiju
i dalje emituju u prostor, van granica ljudske svijesti, pa i onda kad izgube
materijalni oblik.) Ali, ako postoji
pitanje koliko je u tom interaktivnom „3d formatu slike“, ili bolje rečeno –
scenskom ambijentu, dovršena, originalna i dosledna, nije ni važno. (Šta je
„transformator“, odnosno, „moderna“ scenografija, koliko je znalački dosledno
osmišljena i kakvi su joj dometi i svrha, može pogledati u SF filmovima.) Zapravo,
ta iluzornost je spekulativno usiljena, površna i bez daha, do jada. Ipak, sa
psihološke strane, kod nje se naslućuje veza u poimanju objašnjenja ekstravertne
i inravertne osobitosti čovjeka: izaći van
ili ostati u sebi (u prostoru bjeline). Ali, i to je predstavljeno na
neprimjeren način kao i sam sadržaj, jer takva psihološka dešavanja nemaju veze
samo sa jednim od „obojenih“ prostora, kao što ne pokazuju pozitivan kvalitet
bilo čega, pa ni mišljenja čiju simboliku je istakla u samom nazivu izložbe. Razlog
više u njenoj nedoslednosto je i taj što
njene spekulativne instalacije kojim „proizvodi misao“ i „misliti
slikom“,- kako kaže, ni u ovom slučaju (tipiziranju mentalnog stanja) ne mora
biti misaona reakcija, već emotivna. Zašto ostati bez valjanog razloga pred „svjelosnim
izvorima“ i kad nude sadržaj: izlogom, TV-om, ili bilo kakvom „slikom“ (kosmosa
ili pejsaža), bilo da je riječ o umjetnosti ili kiču. Upravo, valjanost razloga
provocira pojavu misli i produbljuje ih, a to ovim djelima nedostaje. Idući
tragom značenja svjetlosti, zbog bjeline i „misli“ koje Irena dovodi u vezi, ne
može se tražiti objašnjenje ni u psihologiji (pa ni eksperimente na svjetlost, sa
glistama), niti sa platonovskim estetskim doživljajem Sunca u umjetnosti Dobra,
jer nisu vizualno i tematski definisane. Na prvi pogled, reklo bi se, takvo
objašnjenje treba tražiti u gnostici, u kojoj postoji psihološki opis „izvan
konačnosti“, Svjetlosne Sofije (Svjetlosne Mudrosti), koja je zbog svog Djela Pogreške
prognana van Zavjese Svijeta Svjetlosti. („I u mraku nikne kakav divan cvijet“,
rekla bi Josipa Lisac.) Ipak, dematerijalna površnost i protivrječnost kod I.
Lagator su nesavladive za promišljanje o bilo kakvoj vezi i sa tim, osim sa enterijerskim
dizajnom, „logičkim i metafizičkim“ besmislicama. Ali, kontradikcije se tu ne
završavaju. Radi navodne ozbiljnosti i misaono „metafizičkog“ značaja, njeni predstavnici: komesar, promoter i mentor
(Nataša Nikčević, LJiljana Karadžič, Petar Ćuković) je dovode u brutalnu i
spekulativnu vezu sa crnim i bijelim kvadratom apstraktne umjetnosti Maljevića,
koji je, suprotno od nje, izjavljivao da traga za „čistom ośećajnošću“, čime je
došao do suprematizma u kome je dokazivao da i stroga geometrija može imati
emotivnu snagu i ośetljivost. Uz to,
Maljeviću je bio domen slikarstvo i umjetnost, a Ireni instalacija, jer se kod
nas ona favorizuje. Kod Irene ona
pripada apstraktno dekorativnoj, scensko ambijentalnoj, primijenjenoj
„umjetnosti“. Pozicija njenih djela odgovara sceni alternativnog pozorišta, đe
bi joj se moglo i čestitati na pionirskom radu. Ali, forsirinja anti umjetnosti
u društvu, na štetu drugih, je isto kao
i previše antitijela u krvi organizma - pokazuju bolest. Dok je ovakvog ministarstva instalatera u
likovnim izložbenim prostorima nam neće hvaliti. 
No comments:
Post a Comment