U realnosti apsurda

Piše: Bratislav Bato Medojević  05. 05. 2013. 

                                    

Nekad je u svojoj kolijevci teatar apsurda ismijavao nevrijednosti društva. Preokrenut u njegovu suprotnost i potsmijavanje etičkim vrijednostima, on se kod nas pretvorio u realnost javnog života. U poremećenom sistemu vrijednosti: propagande, partijske uredbe, direktive, prazne deklaracije, pamfleti, veze, licemjerja, hirovi, nepotizmi, korupcije, šovinizmi i mahinacije postaju jači od zakona i etičke odgovornosti, stvarajući time i od nekih javnih ličnosti, centre laži, spekulacija i naređivanja, oko čijih se zloupotrijebljenih funkcija, radi lake zarade i privilegija, kupi podanička svijest onih koji žele zakučiti više od onog što im pripada, kao u nekoj antievolucijskoj, orvelovski apokaliptičnoj slici poživotinjenja koja prikazuje  nemile prizore zavisti i pohlepnog guranja oko korita zbog kakvog većeg komada, posle kojeg se može„otmeno“  uzdići glava i prošetati  (TV) selom sa rukama u džepovima. I to sve u vrijeme velikih štrajkova gladi kakve ova slobodarska zemlja ne pamti.

Kao neko „novo”, psihološki važno, strateško oružje opisano u Štedimlijinom sibirskom gulagu, tako nam je i statistika svima udarila u glavu, ne kao nauka za dublju analizu već poput novootkriveng marifetluka koji ništa ne prepušta slučaju. Po nekim njenim  nepotpuno primijenjenim, prividnim ili spelovanim pokazateljima, površnim i uskogrudim tumačenjima, sve i kod nas može izgledati  idealno po nekom “akcionom planu”, koji nam evropljani vraćaju na doradu, i izmjenu metoda u pristupu. Za tako nešto su se pobrinuli i „eksperti“  Ministarstva kulture, koji su, ovih dana, objavili rezultate konkursa za sufinansiranje kulturno umjetničkog stvaralaštva. Novca imamo i dajemo ga (procentualno) više nego li svi drugi u regionu, tako kažu. Možda i više od prikazanog stanja jer rade i tajni fondovi čiji se iznosi nikad ne pominju. I ko će u takvoj idili propagande tražiti dlaku u jajetu. Ali, ako se iz kulturološkog aspekta bolje sagledaju, svi ti statistički parametri  i metode izgledaju  kontroverzno i diskriminatorski, čime obesmišljavaju njinu stvarnu namjenu, što se može tumačiti i kao rezultat profesionalnih deformacija njenih kreatora ili  pak neprikladnu primjenu znanja koja tjera na sumnju da se radi o običnim manipulacijama. O tome, možda, najbolje govori raspodjela tih sredstava za oblast likovnih umjetnosti u “zemlja slikara” i postojbini: Lubarde, Milunovića i Đuriđa. Sadašnje stanje na tom polju je daleko najgore od svih dosadašnjih. Jer, nevjerovatno je da od 500 likovnih umjetnika Crne Gore Ministarstvo kulture, ove godine, sufinansira samo 4 samostalne izložbe za kultivisanje njenih građana, zbog kojih ovo ministarstvo i postoji. Sve ostale su izvan njenih granica i nadležnosti, kao da se radi o nekom Ministarstvu za inostrane poslove kulture, što nema ni Amerika. Ali, ovako stanje baca u sumnju opravdanost i postojanja samih fakulteta, čije visoke troškove finansiraju njeni građani. Da apsurd bude veći, po veličini dodijeljene sume novca, može se reći da je u ovim „inostranim poslovima kulture“, čak, data veća prednost šetačima sa rukama u džepovima i grlom u jagode („rezidencijalnim boravcima“), koji ni najobičnije žvrljotine ne pokazaše svom narodu, nego li autorima izložbi, što se može smatrati devijantnim i neozbiljnim. Kao što se to, po statističkim pokazateljima, može reći i za primarne ciljeve na polju kulture u Odluci o sufinansiranju ovog ministarstva, koje je svojim poreskim obveznicima u onih slobodnih osam sati namijenjenim za bolji i sadržajniji kvalitet života, trebalo da pruži mnogo veći broj kvalitetnih izložbi kao što to nalaže kulturološka potreba i duhovna nadgradnja jednog civilizovanog društva. (Ili se, možda, to očekuje od MANS-a, sa njinim performansima.) A o balansu finansijskih sredstava razvrstanih po oblastima kulture dovoljno je napomenuti samo to da se i ovim sufinansiranjem favorizuje stvaralaštvo za: režiju, dramaturgiju, pozorište, iako oni iz posebnih državnih fondova zahvataju neuporedivo najveći dio sredstava namijenjenih za kulturu. Pa poput kakvog šeika, direktorka  Zetskog doma, namijenjenog samo za produkciju, koji nema uposlenih glumaca, dobija gotovo istu količinu sredstava iz posebnog fonda, kao ona koju dodjeljuje ministarstvo za sva ostala stvaralaštva. Ako dodamo tome da je ULUCG obična nevladina organizacija, onda je slika o estetskoj diskriminaciji ili diskreditaciji likovne umjetnosti jasna i kompletna.

Na početku novog mandata Ministra i tekuće godine, stizale su sa visokih položaja vlasti informacije koje su obećavale bolju organizaciju Ministarstva za kulturu. Govorilo se o nekim drži-nedaj „akcionim planovima“, “nacionalnim savjetima“, strategijama, odlukama, impresijama, zaključcima, a od svega ništa. Sve je po starom, ako ne i gore, teško je reći. Oni koji ne vole ovu državu sigurno raduju ove činjenice pa ih u javnost i ne iznose, na šta im Ministar i njegova klika na tome može zahvaliti.

Zapravo, opet se dogodilo da je: Na osnovu člana 77 Zakona o kulturi, u cilju podsticaja i podrške razvoja kulture, Ministarstvo kulture donijelo Odluku o sufinansiranju programa i projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva u tekućoj godini.” Važnost ovog zakona je utoliko veća što je ovaj oblik finansiranja postao i jedini za likovne stvaraoce, jer i najbogatije opštine, poput podgoričke, to rade samo u “izuzetnim” slučajevima. Tako, izgleda, pošto nema kome, Ministarstvo kulture finansira i Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo turizma, hirove svojih prijatelja, privatni biznis. U ovoj Odluci za oblast likovnu umjetnost stoji i: produkcija art knjiga na Islandu. “Daleko smo doprli”.