Slika i prilika Dirty Tricks

Piše: Bratislav Bato Medojević  26. 11. 2013.

                                                

Pored mnogih gluposti koje donose svetska dešavanja ima i lokanih. Toliko smo postali „autentični“ i u alternativnoj  fizioterapiji da je na Cetinju stiglo blato s Mrtvog mora, - kažu na radiu. (A komšija nastavlja: „Medicina kaže da je blato zdravo pa se pitam zbog čega ono Njegoš reče da ima nešto svinjsko u čovjeku, zaboga“?) Ovo naše ima „etičku“ konotaciju i upotrebljivo je samo u političke svrhe, kao prljavi trikovi (Dirty Tricks). Uvijek je tako, redovno nas obavještavaju mediji. Ali, kad se u neizvjesnoj stvarnosti, opterećenoj raznim strahovima i dirigovanom neizvjesnošću, svakodnevno narodu ispira pamet lažnim obećanjima, nepotrebnim informacijama i osmišljenim dezinformacijama, perfidnim anketama, on otupi a da toga nije ni svjestan. Tada, ne samo da ne primjećuje gluposti kao takve, već, u izmanipulisanoj suženoj svijesti, one usled malodušnosti poprime veliku važnost, promijene i svrhu, da se u njima i uživa. Realiti zabava i cjelodnevni sport, do besvijesti, na TV-u su tu, kao opijum, da završe započeti posao i odvoje nas od vlastite egzistencije i stvarnosti života koji se guši od problema i pretvara u golo isčekivanje koje traje u beskonačnost, dok od ličnosti (individualiteta) u nama ne ostane ništa – osim poslušne glasačke mašine, ispunjene prizemnim egzistencijalnim, ropskim strahovima, podložnim volji i hirovima vlastodržaca korumpiranog  poredka, koji svojim voljenim biračima, dobre volje, daje u ruke testeru da sam sebi siječe granu na kojoj stoji, sve dok „privatizacija“ bude kompletna. Jer, „kada je mozak  narodu dovoljno ispran – doveden do ludila („driven mad“), onda većina bez pogovora prihvata nezakonite radnje svoje vlade“ – kažu eksperti. E. Džejns u knjizi: „Vazdušno (tj. informatičko) ratovanje i stres“, govori kako treba manipulacijama stimulisati niz uzastopnih kriza i ljudi će demolarisani i iz malodušnosti uraditi ono što se od njih traži. Tada su načini glasanja i stranački inati suvišni. Neko će se i zapitati: pored domaće vlasti, koliko je učešće Evrope u svemu tome? Ipak, odakle god da vodi porijeklo, za glupost Seneka kaže da je najružnija prljavština ljudskog roda. One katastrofalne proizvodi loša politika. A od loše politike na Balkanu samo je gore propagandno novinarstvo bez etike, kojoj je znanje, istina i savjest najveći neprijatelj još od početka devedesetih kad smo jurišali na Dubrovnik. Kažu: Vremena se mijenjaju a navike ostaju iste, pa i pored svojih neprikoslovenih medija u kojima obavljaju iscjeliteljske sposobnosti s blatom „mrtvog mora“ (tj. „privatizacijama“), neki novinari nalaze  zanimaciju da vrše propagandu i van njih.  Jednostavno, iako jesu, ne žele biti na repu događaja, pa se „spontano“, jedne kristalne noći,  desila i konferencija „novinara“ pod sloganom: Riječ, slika i neprijatelj. Tako su i sami postali  vijest, ništa manje važna od vremenske prognoze vezane za Antarktik i globalno zagrijavanje. U te svrhe su spremili i izložbu pod istim nazivom: „Riječ, slika i neprijatelj“, u svojstvu: političkih izvođača radova, medijskih “umjetnika“ ili manipulatora javnog mnenja, u umjetničkom paviljonu  NVO ULUCG-a, u Podgorici. (Čiji prostor svakako zjapi prazan jer su umjetnike otjerali, kao suvišne i besšumne proletere, u strinin bezvazdušni prostor sa ubjeđenjem da im ni atelje nije bitan za stvaralaštvo.) Izložba je koncipirana da proširi polarizaciju društva na medije, kao pljuvanje iznad sebe unutar novinarskog esnafa, tako da se iz selektivno priloženog dokaznog materijala ukaže „savjesnim“ prstom na bestijalnost propagande nekih štampanih medija koji ukazuju na kriminal i korupciju -  što je uvijek bila službena i moralna dužnost novinarstva, kao i svih građana. Da li u smrtno bolesnoj džavi u kojoj je životni prostor postao zagađen poitičkim podjelama, kriminalom i korupcijom, kao i sam način razmišljanja koji vrednuje laž i prevaru - individualnu i kolektivnu; ili sretnoj zemlji sa idealnim životom i besprekornom vladavinom prava u kojoj građani, iz poštovanja, šapatom izgovaraju ime svog premijera, koji, kao da je neđe, na nekoj śednici Vlade „cijelog univerzuma“, poput pape Pia IX, objavio bulu o svojoj nepogrješivosti - ostalo je nepoznato i teško za sažvakati.

Na izložbi su predstavljeni „Riječ, slika i neprijatelj“: po zidovima ispisane „riječi“: – fraze i pseudo-angelije, poput kontradiktornog „Napad na državu“; „slike“: – neke naslovnice štampanih medija; i „neprijatelj“: – identifikovan u prikazanim naslovnicama privatnih, domaćih novinskih izdavača: Monitor, Vijesti, Dan; i u sasvim malom broju – inostranih, što nikad nije zabilježeno u praksi demokratskih društava. Dakle, individualnost autorskih tekstova je zaobiđena (time i individualna odgovornost pred licem pravde,), već se neprijateljska upućenost odnosi na uredničku politiku privatnih glasila, dok su državni mediji i u ovom slučaju zaobiđeni, kao čistunci, koji su bili oslobođeni odgovornosti i devedesetih, kad su huškačili na rat. Tada, kad su jurišali na Dubrovnik, govorili su: „Napad je najbolja odbrana“, kao što to rade i sad sa pamfletima protiv privatnih medija. (Drugima osporavaju ono čim se i sami bave.) Dakako, ovom iložbom se htjelo reći: kod nas su nezavisni mediji najveći, ako ne, i jedini neprijatelj i problem, označen od Premijera, kao „medijska mafija“, jer ih ne može kontrolisati, kao podanike, pa ih dobrovoljno ustupa svojim obožavaocima na „odstrel“, kao kralj Nikola „Narodnu misao“ u Nikšiću, koja je propagirala beogradsku politiku. Ipak, kriminal i politika nijesu isto, iako jedno drugom mogu poslužiti kao pokriće.  (Ovako jasni signali potsjećaju ostatak svijeta da smo još uvijek neka od zemalja Balkana, Otomanskih vlastodržaca i podanika.) A, kako davno rekoše: „Od životne je važnosti da se zna ko je neprijatelj. Jer, niko ne može da se bori protiv neidentifikovanih neprijatelja, niti ih može pobijediti“.

Izložbu je pratio katalog-brošura na parče papira skromno presavijenim tri puta, poput stranačkog propagandnog materijala - jeftinog dizajna. Na zadnjoj strani je prostor ispunjen brojnim logoima, državnim grbovima i amblema: organizatora, podržalaca, sponzora. Uvodnu riječ ispisao je urednik izložbe Branko Vojičić, u duhu romantičkog utopizma koji se bavi posledicama, uz poneku idiličnu izreku, poznatih svetskih ličnosti, koje je pregazilo vrijeme, jer su, odavno, izgubile stvarnu komunikaciju sa realnošću, kako kod nas tako i u svijetu.

Ono što je (uporno) najviše prisutno na izloženim naslovnicama su slike Premijera i njegove familije, kao beskrupuloznih ljudi, uvijek u kontekstu korupcije i kriminala, kao glavnih aktera najvećih problema društva i svih dirigovanih kriza u zemlji. Sve to, zbog velikog broja na jednom mjestu, zaista, izgleda jezivo i pretjerano, ali i začuđujuće da su na sve to pravni mehanizmi sistema ostali nijemi, s toga, laicima, posjetiocima izložbe nije umjesno suditi o istinitosti tih naslovnica, jer simpatije ne čine pravni sistem niti ga rešavaju.

Ipak, izložba pokazuje osmišljenu diskreditaciju i diskriminatorska svojstva prema onima koji nijesu pod kapom vlasti, kao i u vrijema „Rat za mir“, pa je u prezentaciji izostala i doslednost, jer su zaboravljena ona izdanja Monitora s početka perioda premijerskih „duševnih bolova“, devedesetih, kada je ovaj neđeljnik bio jedini medijski svetionik na ovim prostorima koji se otvoreno protivio ratu, i svijetlio obraz pomračenoj Crnoj Gori. (Reklo bi se da od tada nijesu ni mijenjani stalni akteri njihovih naslovnica.) Ono što izostaje su i naslovnice državnih „isceliteljskih medija  mrtvog mora“ („slugu“ u funkciji kurira tadašnjeg režima), iz  perioda prelaza na diktaturu varvarstva, (a koji se danas brinu da izvori kriza ne budu identifikovani zbog čega je društvo i dalje pod stalnom psihološkom presijom). Nedostaju i autorizovani prateći tekstovi naslova, sudske optužnice istih, tako da nije moguć uvid u njinu opravdanost, argumentovanost ili laž, čiji nedostatak organizator izložbe u katalogu opravdava ograničenim finansijskim mogućnostima, što je apsurd ako se zna ko su sve medijski sponzori izložbe.   Zapravo, uvijek se može reći da problem leži u sadržaju, ili u percepciji. Ponuđeno nam je samo ono što anketari smatraju da bi trebalo da vidimo i što im odgovara, što se zove „stvaranje javnog mnenja“, (poput onog koje je trebalo Bušu da prekrši Ustav i napadne Irak), odnosno, „prekomponovanje istine“ ponuđenim selektivno modifikovanim informacijama, odnosno, dezinformacijama u iznuđeno i politički svrsishodno javno mišljenje. Predstavljen „dokazni“ materija pokazuje taj princip u oba smjera, čime pokazuje diletantsku nesmotrenost. On je tendenciozno kontradiktoran i kontraproduktivan, jer kako shvatiti naslovnice usmjerene ka borbi protiv kriminala, (odnosno, Premijeru i nekoliko lica optuženih za kriminal), sa ispisanim parolama po zidovima „Napad na državu“, sa aluzijom na medije koji takve tekstove objavljuju. Stavljajući običnom građaninu težak zadatak: da izigrava detektiva, javnog tužioca, krivičnog i vrhovnog sudiju, bez ikakvog dokaznog materijala, kao da ne postoje institucije koje se time bave. Pa se sa sigurnošću može reći da je ova izložba propagandno sredstvo skrojeno da manipuliše  „javnim mnenjem“ od koga zavise svi predstojeći izbori, a nikako da otkrije istinu. A, šta se krije iza čega, izgleda da samo može pokazati vrijeme, pošto nijedna državna institucija ne ispoljava interesovanje i nadležnost za to. Ipak, ono što se želi sakriti uvijek je postavljeno na istaknuto mjesto – kažu poznavaoci.

Po konceptu ova demonstrativna izložba ima dokumentarni karakter u službi propagande, koja je slijedi. Ona pretstavlja revolt na stvarne okolnosti u svijetu informativne štampe. Tvorci ove izložbe, priviknuti na vlast, imali su želju reći da su tvorci opozicionih novina svoju energiju usmjerili u pogrešnom pravcu, i da kriminal dolazi od njih a ne od onih na koje upućuju. I sve to ogoljelim propagandnim deklaracijama bez realnog objašnjenja u svoj multimedijalnoj projekciji, što samo po sebi navodi na sumnju u istinitost i iskrenost namjera. Nema ni ponuđenih alternativa na postojeće stanje, kao rešenje, pa se sve svodi na običnu glupavost bez pokrića. Sve je u nivou selektivnosti obične propagande kreatora javnog mnenja na smisao stvarnosti u kome je svaki građanin, kao individua koja teži istinitosti, najveći („državni“) neprijatelj. Ipak, „i bez ove izložbe, proizvedeno je dovoljno truleži nesposobne da se odupre korumpiranim pojavama u društvu“ –riječi su jednog očevidca.

Šta će crno čeljade kad u njemu postoje nagoni da stiče moć i vlada. (Orvel taj nagon-poziv, u svojim pesimističkim romanima, tretira kao pohlepu koju je simbolično pripisao svinjama, moćnim budućim vladarima.) Tako je bilo svuđe u svijetu od pamtivjeka, ali, koji je paralelno sa tim izgrađivao pravni sistem koji štiti društvo od takvih opasnosti. Poslije industrijskog stvorilo se informativno društvo u kome želja za moć svoje osnovne poluge vlasti bazira ka upravljanju medijima, kao glavnim sredstvom za kreiranje i dirigovanje „javnim mišljenjem“ koje utiče i na ishod svih izbora. Zato su bez čvrste uloge pravnog sistema posledice katastrofalne, kao što se vidi iz proteklih, naših odisejskih, dvadesetpetogodišnjih lutanja i dirigovanih tapkanja u mjestu, dokle god se od državne imovine, zahvaljujući medijskim nimfama, može šta „opravdano“ oteti. (A, kakav koban uticaj ima propaganda i na izuzetne ljude, poput Bruta, opisao je Šekspir u liku Kasija u dramskom djelu Julije Cezar.)

Lukavstvo se od vajkada  koristilo u vojne/ratne svrhe. To lukavstvo je uslovilo i nastanak  propagande u političke svrhe, pa je Atinjanin Temistokle, za razliku od herojstva spartanca Leonida, porazio ogromnu Persijsku vojsku, ali je bez obzira na zasluge protjeran iz Atine, (a utočište je našao u Persiji iz koje, ni za kakvo bogatstvo, nije ništa činio protiv domovine, za razliku od današnjih  terazijskih propagatora). Tako su saveznici, kreatori Kraljevine Jugoslavije, u igri svršenog čina, iskrcali srpsku vojsku na domak Slovenije, iz koje su, kao oslobodioci,  bez opaljenog metka, protjerali austrijsku vojsku. Ipak, pored vojne i  političke funkcije, nezadovoljni Voljom Božijom, najveću propagandu nad običnim narodom („u ime boga“), kroz mnoge vjekove, vršile su razne vjerske institucije u svijetu. Na Balkanu se posrbljavao jezik, vjera, pa i pismo. Ali, savremena istorija kreatora javnog mnenja vezana je za naučna istraživanja, i ima  svoje porijeklo.

U toku Prvog svetskog rata stručnjaci iz obavještajnih službi u cilju pribavljanja informacija o neprijatelju, pronalazili su razne metode, poput anketa i agitacija, koje bi pridobijale stanovništvo tih suprostavljenih zemalja. Po završetku rata došlo je do formiranja instituta koja su nastavila ta proučavanja. Glavna ispitivanja se temelje na Pijažeovoj bihejviorističkoj psihologiji koja isključivo proučava samo nagonski (životijski) oblik ljudskog ponašanja (a izuzima duhovne, kulturalne i etičke vrijednosti čovjeka) u datim okolnostima; kao i demagoškoj psihoterapiji. U tako selektivno svedenom i ogoljelom obliku čovjeka, kao nagonskom biću, vršeni su eksperimenti koji su pod određenim okolnostima uticali na promjenu ponašanja određenih grupa ljudi, tokom i poslije rata. Oni su otkrili da samo male grupe ljudi u jednom društvu pravilno posmatraju probleme i imaju šire razumijevanje, nezavisno od onih mišljenja koja im se nameću. Od studija o manipulisanju ratnim informacijama došlo se do brojnih teorija, koje su i javno objavljivane, poput knjiga: „Kristalisanje javnog mišljenja“,i „Propaganda“ E. Bernajsa iz  1928. godine. U biti one se bave poživotinjenjem i ozvjerenjem čovjeka, te se mogu tumačiti kao asocijalne i destruktivne, jer navode na manipulaciju kako drugima smanjiti nivo svijesti i umanjuju ośećaj za stvarnost, za rad neke koristi i nadmoći. One su i anti-etičke, anti-psihološke, anti-civilizacijske, anti-kulturalne, anti-umjetničke, jer su neracionalnost podigle na visok nivo opšte svijesti. (Realiti emisije, emisije uživo na TV-u su kreacije te priče.) Vremenom, ishod svega toga je postao i kreiranje javnog mnenja u savremenom društvu: za potrebe stvaranja moći, održivost vlasti, partijske potrebe, menadžmenta svake vrste, tajna društva. Olakšanje za masovnu propagandu stiže i od savremene tehnologije koja u razvijenijim industrijskim društvima lako stvara pometnju u kojoj mišljenje građana prestaje da ima važnost, time i mediji postaju  zatvoreni za javnost a na njino mjesto stupaju kolumnisti, kao što je to odavno kod nas. D. Najsbet u knjizi Trend Report govori o tehnikama koje stvaraju javno mišljenje. Tada se, za mnoga dešavanja na koja niko ne bi obratio pažnju, daje veliki publicitet u štampi, tako da i parodije ljudskih bića preko noći postaju heroji, što je za „savremene“ pomodare koji su u, navodnoj, vječitoj borbi protiv „konzervatizma“ i zdrave pameti, šansa za publicitet.

Lipman je to dobro opisao 1922. godine, u knjizi Javno mišljenje: „Javno mišljenje se bavi nevjerovatnim nevidljivim i zbunjujućim činjenicama u kojima nema ništa očiglednog...Te slike na koje djeluju grupe ljudi ili pojedinci u ime grupa su službeno ‘javno mišljenje’. Slika u glavi neke osobe često tu osobu navodi na pogrešan put u njenom odnosu na svijet izvan njene glave.” Tome ide u prilog tvrdnja H.G. Velsa, kako bez direktnog sukoba može poraziti svaku zemlju, zahvaljujući poznavanju “zabačenih mentalnih predjela skrivenih iza svake osobe”. E. Bernajs kaže i proročki: „Oni koji manipulišu tim nevidljivim mehanizmom društva čine nevidljivu vladu...Te osobe povlače konce koji kontrolišu javni um, koji obuzdavaju stare društvene sile i smišljaju nove načine kojima će da vode svijet.“ Jedan od najuglednijih stratega manipulisanja javnog mišljenja dr. Kurt Levin kaže: „ Jedna od glavnih tehnika slamanja morala strategijom terora se sastoji tačno od sledeće tehnike: držati osobu u neznanju u pogledu njenog statusa i očekivanja...uz širenje protivrječnih vijesti. U tim uslovima čak i one osobe koje imaju jasno zacrtane ciljeve i koje su spremne da preuzmu rizike postaju paralizovane snažnim unutrašnjim sukobima i ne mogu donijeti odluku o tome šta da se učini.“

Ako se okrenemo dublje u istoriju, inspiratori savremenih kreatora javnog mišljenja bili su: J. Bentham sa knjigom „Uvod u načela i moral zakonodavstva“ iz 1780. godine, u kojoj kaže: „Priroda je stvorila čovječanstvo pod dva suverena gospodara – bola i zabave...Oni nad nama vladaju u svemu što činimo.“  To kasnije potvrđuje Bžežinski (koji je pored brojnih zvanja bio i savjetnik predsjednika Kartera), u knjzi Tehnokratska era,: „Sada u informatičkoj revoluciji koja je utemeljena na usmjerenosti ka zabavi i spektaklima za gledaoce sa nepreglednim televizijskim prenosima sportskih događaja, kao opijum za sve veće besciljne mase... Moć će biti u rukama onih koji kontrolišu informacije.“ Poljak Feliks Džjeržinski, koga su u aristokratskim krugovima smatrali za filozofa, je u svojim banalnim promišljanjima tvrdio da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg i da ga zanima samo sopstveno preživljavanje. Poznat je i po besmislenim negiranjima Spinoze. Između ostalog, ovaj tvorac propagande i kontrolor društvenih pojava rekao je i: „za mene je čovjek samo mozak na jednom kraju i fabrika govana na drugom.“ A, Aurelio Peci, u knjizi Put u ponor, čovjeka je proglasio pravim neprijateljem.