Kritika i banalnost

Piše: Bratislav Bato Medojević  24. 03. 2013.                                               

U svijetu su raznim povodima napisani brojni tekstovi na temu: „Koliko je kritička misao bitan segment u javnom i kulturnom životu društva“. One, vezane za funkciju estetike, koja teži da se izdvoji od prosječnosi, to podrazumijeva i nije od juče. Sačuvani traktati starogrčkih filozofa govore da je kritika nekada bila sastavni dio filozofskih rasprava. U to vrijeme postojale su i umjetničke kritike. Njene začetke nalazimo i kod Aristotela, uglavnom vezane za Zeuksidovo slikarstvo, ali Estetiku kao posebnu filozofsku disciplinu zasnovao je Baumgarten, sredinom XVIII vijeka, baveći se analizom i obrazovanjem ukusa koju opisuje u svom djelu Estetika. Kasnije, Kant je dao važnost i samom terminu „kritika“, u naslovu nekih svojih izdanja, a estetika u njegovim rukama poprima osnovne daterminante nauke, veću i samostalniju funkciju, jer je obrazuje kao disciplinu koja uspostavlja „kriterijum za razlikovanje umjetnički vrijednog od umjetnički bezvrijednog“. U okviru estetike, kritika punu samostalnost, ali i komercijalizaciju doživljava razvojem štampe.

U kulturi Crne Gore, prava kritika gotovo da i ne postoji, što se često može čuti od intelektualaca. Korektne kritike su u svim oblastima rijetkost, jer ih naš ostrašćeni mentalitet teško podnosi iako su one prirodna potreba za bolje razumjevanje stvarnosi. Jedan od razloga je i taj što kod  nas u prošlosti nije bilo većeg izučavanja filozofske misli, pa u tom pogledu ni danas nemamo pravih predstavnika koji bi kritičkim odnosom prema društvu uslovili stvaranje pravilnijeg sistema vrijednosni. Zavladao je provincijalizam jer onaj „jugoslovenski“ što smo nekad imali pregazio je ratni vihor. Zapravo, taj pad sistema vrijednosti se vještački kamuflira, zbog čega je i objektivnost kritičkih analiza izgubila svaku važnost.  S toga, se može reći da je njena sadašnja primjena neprikladna potrebama društva. Sva je u krajnostima, od političkog krtizerstva do apologetike u umjetnosti. Ona je, u širem značenju, najčešće grubo politizovani propagandni materijal kao zaostavština ratnih razdora, ili sredstvo polemičkog rivalstva, koje se svodi, kako bi psiholozi rekli – u revijalno iskazanim psiho-neurotičnim racionalizacijama: uljepšavanja ili omalovažavanja, kao slatki limun ili kiśelo grožđe, svejedno. Kao takve one ne mogu, niti imaju svrhu da bilo šta dokazuju, već da ubijede druge ili se dopadnu, poput  beśeda (demagogija) koje su na ovim prostorima uvijek smatrane filozofskim vrhuncem iako je puna istina u njima uvijek bila predstavljena kao problem. I dok u polemikama koje se često svode na uzaludna optuživanja, ima i onih učesnika koji ništa ne prepuštaju činjenicama već redovno izlaze suvi iz vode, ili im činjenice služe kao spletke i etiketiranje, pa se u te svrhe, nekim „akcionim planom“, poput deficitarnog kadra, uvoze i strani „kritičari“  kao pomoćno sredstvo protiv oponenata vlasti. U tako grubo svedenom rivalstvu nadgornjavanja štetu najviše trpi istina i poniženi intelekt slobodnih građana. A, iza javne scene zbunjen i izmanimupulisan građanski kukavičluk intelektualaca razvija svoju ojađenu verziju samoodbrane - inferiornu kritiku ustezanja i misaonog ćutanja, naspram jeftino korumpirane stvarnosti koja im se događa. Slično je i u estetskom poimanju stvaralaštva koje često protežira „intelektualnu“ toksičnost: hvalospjeva, pamfleta ili kritizerstva, „sa tendencijom da razviju svetsku svijest“. Tako da, poput stvaralaštva,  i važni iskoraci u estetskoj analizi kod nekih naših autora bivaju nezapaženi u opštoj larmi uzvišenog neznanja oholosti, kojima kao da je cilj da udalje čovječnost od čovjeka.

Analiza podrazumijeva razumijevanje. Naš narod ima slikovit naziv za proizvoljnost, riječ: ofrlje (ofrljiti, zafrljačiti). Te, ofrlje „kritike“  u svom neograničenom precjenjivanju, sa lošim znanjem, uobraženo mimoilaze i sebe svojim prisustvom, kao kakva svojeljubljiva ilzija u nekom jednoumnom svijetu brutalno vezanim sa intelektom. A, da bi se izbjegla i elementarno realna identihikacija samog djela, idu uz to i kompenzacijije u kojima se, često, neznanje i nerazumijevanje prikriva usiljenom vizurom emocija koje u svojoj krajnosti koriste „logiku“ samo za poređenja sa nekim poetično uzvišenim ciljevima, ili uopštenom dijalektičkom terminologijom, da je pisanje hvalospjeva o kiču postala mudrost. Kao da je sve, usled nedovoljnog znanja, podređeno pomno odabranim frazama „prepoznatljive poetike i samorodnog rukopisa“, čija usiljenos govori o jakoj potrebi tekstopisca da se u opštem rivalitetu dokažu vlastitim iluzijama, koje znaju biti i kompleksne jer ne dotiču stvarnost. Što se može tumačiti i kao ciničan odnos prema ukupnom stvaralaštvu, zbog čega se nije teško „cinički“  i zapitati: da li je ta umišljenost, u tako sirovo svedenom rivalstvu, samonikla u ovom bolonjskom vremenu prepisivača, ili je arhaični rezultat nekakvog spekulativnog, gordog oratorstva i patetički opjevanog ratnog podvištva, koji su poput „broda u kamenici“ od vajkada plovili burnim oportunim stukturama društva, kao urođena sociološko-mentalna sklonost?

U tragičnom epilogu „tranzicije“, mnogi naši potencijali razvoja u privedi i kulturi su još uvijek zarobljeni u apologetici nasilja nad državom.  Sve je zapušteno osim tog biznisa. Neprestalno nam se događa država. U svemu je nezaobilazni razlog  loše rukovođenje i organizacija, mada, krivicu snosimo svi. Usled istraumiranih receptora, teško se opredjeljujemo da li smo za istinu ili ne. I pored nekih svijetlih rezultata iz prošlosti kao da nas iskustvo ničemu nije naučilo uslijed čega ni tuđem ne vjerujemo, pa nam mnoge stvari izgledaju nevjerovatne iako su stvarne. A u stvarnosti najmanje je glumaca samo u pozorištima.  Zetski dom ih i nema. Ipak, individualnost u ličnom i društvenom značenju je u stalnom porastu o čemu govore brojne NV organizacije. Kulturološkim napredkom, koji je uslovio otvaranje novih fakulteta, danas se kod nas i stvaralaštvo u svim oblastima uvećava, ali, i pored tehnoloških prednosti, zaostaje sva prateća stručna analiza njegovog kvaliteta, pa se, po starim navikama, sve trpa u jedan „idealan“ koš. U tom košu, kvalifikacije: „vrh“ i „najbolje moguće“ su najveće i nekad jedine kategorije. Egzaktna objašnjenja se ne primjenjuju iako Estetika  nije Ding an sich („stvar po sebi“), već naučna tvorevina, čijoj analizi stvaralaštvo mora da podliježe. Kao da smo zaboravili i na to da su prve estetske kodekse pisali umjetnici, koji su i uslovili pojavu kritike, koja mora dati svoju riječ i o tome koliko su kompromisi unutar prikazanih umjetničkih elemenata ispoštovani, i na račun čega. A to je, odavno, naš najveći kamen spoticanja, jer direktan susret sa autentičnim djelom zahtijeva veće lično znanje i talenat, van svih literaralnih analogija i prepisivačkih pomagala, kako se obično čini. Davno je sročeno: „ Ljepota je đe sve protivrječnosti zajedno žive, a strašno jer se ne umije opisati.“

Zanemarena institucijskim politizacijama i prizemnim rivalstvom, estetski kritički pogled se i ne pospješuje, već se umjesto kvalitetnog susreta različitih intelektualnih vrijednosti, teorije i prakse, unutar istog polja,  uporno stvara  apsurdan odnos u izrazima dviju istovjetno orjentisane realnosti, koje po svojoj prirodi ne teže sukobu već kvalitetnom međusobnom prožimanju, objašnjenju i opravdanosti. Pa se stiče dojam da između stvaralaštva i kritike postoji nepomirljiv antagonizam različitih stavova prema stvarnoj vrijednosti nekog umjetničkog djela. Da li iz ne znanja ili ne, takva protivljenja odavno postoje unutar postojeće „kritike“. Ništa nije loše, i ono najgore ima sročen svoj dendi-hvalospjev koji sve češće dolazi od „stručnog“ osoblja institucija sistema. Ono što su kupili to i prodaju, svako po svojim mogućnostima.  Fine „glave šećera“ odlično poznaju sve zaobilaznice, samo ih treba naučiti šta je umjetnost, a šta njena kontaminacija. Kritika mora razumjeti i pojasniti  i sve nedostatke koje susreće na svom putu, pa i jadnosti.

Nošeni opštim stanjem profanosti koja još uvijek podrazumijeva  zaobilaženje istina  i apstrahovanja stvarnosti, došli smo i dotle da u poslednje vrijeme u medijima ima i sve više onih stvaralaca koji konkretno, poput neke dirigovane propagande oponiraju objektivnoj kritici (koje i onako nema), ili je u globalu osuđuju, dok onoj lošoj (u kojoj se podavismo) u vidu banalne apologetike, bezrezervno povlađuju. Primorani na to ili ne, kao da „bezazlenim“ neznanjem opravdavaju razoge zašto kod nas ne postoji kritika koja bi poslužila kao osnov za razdvajanje onog što je sublimacija ličnih vrijednosti od nekog pukog  oponašanja u kome niko postaje neko i van partijskih okvira. A to nije popularizacija umjetnosti već njena diskreditacija, destrukcija i tema za psihologe. Taj apsurd dobija na težini što se on odigrava u državnim medijima. Tako u nekim medijima štampanim na državnom papiru, pored brojnih stranica skinutih sa interneta o kojekakvom stanju u tuđim dvorištima, kroz usiljene, prozaične obrasce prolaze i intervjui pojedinih domaćih stvaralaca kroz koje provijava tipično malograđanski sindrom za kritičnost, te se za nju, kao o nekoj kontraindikaciji,  može čuti, direktno ili indirekto,  kao za: „zlu krv“, „osudu“, „pljuvanje“, „ruganje“, „otrov“, „mrzovolju“, i onda kada su realne i imaju logičan stav i podlogu, čime dodatno unose pometnju u sfere „intelektualnog“  suživota, u kome se, danas, banalnostima i proizvoljnostima dala velika sloboda i značaj i u stvaralaštvu, kao da je riječ o robi široke potrošnje.

Baš takvima i smeta realnost kritike jer ona uspostavlja vrijednosni sud, što nije od juče. Takva stanovišta su i nekad išla dotle da je početkom devedesetih u ULUCG, ukinut Sud časti, na predlog jednog člana koji je smatrao da unosi „zlu krv“ u ovaj esnaf. Danas je brojnost sličnih primjera svakodnevno veća. Jedan takav „humanista“, je nedavno u državnom tisku rekao, indirektno oponirajući kritici, da on ne želi „nikom da sudi“, (a to treba da je obrazac za sve), da se ne bi zamjerio komšijama, svodeći tako svoja duhovna opredjeljenja i kvalitet intelektualnih vrijednosti života  na banalni kodeks ponašanja po kome se samo od necivilizovanog primitivca dijeli. Strava! Baš ona,–   strepnja  od istine. Da li je ta anksioznost (strepnja), iskazana u frojdovskom, jungovskom, kjerkegorskom ili pak u Senekinom značenju, potpuno je svejedno jer istina u njoj poprima nedostižan psihoidni (van psihički) karakter i neuralgično objašnjenje. Ali, njegove riječi upućuju i na mentalnu sliku svijesti uredništva novina, i društva čije „intelektualno“ neurofobične prohtjeve zadovoljavaju takve informacije (sa kompleksima istraumirane malograđanske svijesti i prizemnosti), i na stranicama „kulture“. Što je postao veoma čest primer, pa takva ujdurma više liči na streljački vod nego li na prometejski obdarene kolege Otokara Keršovanija.

Dostojevski je rekao da ograničeni ljudi, za svoja objašnjenja, uzimaju najbliže uzroke (utiske) kao osnovne. Uz to, emocije i ostrašćenost prave dodatne teškoće da se stvari vide onakvim kakve jesu. Ali,  suština se zaobilazi i pukim (objektivnim) nabrajanjem činjenica, koje bez vrednovanja i orjentira svaka za sebe vuče laika na svoju strnu. Dobra kritika sublimira istinu i nikog ne ostavlja ravnodušnim, jer realno analizira činioce (činjenice), što je u palanci uspavanoj na samoljubivim lovorikama najveća mana, jer kritika, kao analitički pristup umjetničkom djelu,  postoji i da zamisli tvorce nekog djela u njihov vrijednosni angažman koji se ne može (uvijek) kupiti. „Stvaralaštvo“ može biti proizvod zanosa, pa čak i kompleksa, ali dobra kritika to nije već racionalan vrijednosni sud koji ne povlađuju nikome i ničemu. Umjetničkim djelima ništa ne daje niti oduzima, već shodno mogućnostima kfalifikuje i usposavlja slijed vrijednosti koji objašnjava u opštem značenju, što je preduslov za veća saznanja, time i bolja ostvarenja. Takva, stručna približavanja nekog umjetničkog djela publici je jedini pravi način razumijevanja sa kojim možemo izaći u svijet kao njegov ravnopravni partner. Kao što i sva roba široke potrošnje, bez obzira na porijeklo, mora imati jasnu deklaraciju. Pristup, metodologija, kao ugao posmatranja može biti raznolik i partikularan ako je cilj isti. Naizgled kompleksan zadatak, ali lako izvodljiv ako svako ispravno radi svoj posao.

Argumentovana kritika pripada kritičkoj svijesti bez koje je nemoguće izvoditi bilo kakve zaključke i uspostavljati vrijednosni  sud u bilo čemu. Kao preduslov svjesnosti (svjesnog znanja) ona prosuđuje i diferencira vrijednosti i mane  bez kojih intelekt ne bi ni postojao. Poput umjetničkog djela i ona može biti zavisna od snažne intuicije po nekom metafizičkom obrascu psiholoških istina,  jer, kreativno stvaralaštvo nije imanentno obilježje samo umjetnosti, što potvrđuje i naučni rad Junga u psihoanalizi. I sva djela ovog izuzeto obrazovanog naučnika se mogu posmatrati kao umjetničko ostvarenje. Ali, estetika je i rijetka nauka koja tumači i metafiziku stvaralaštva u kojoj i intuicija ima svoje mjesto.

A, o ispravnosti tumačenja  metafizičnosti unutar same kritike postoje mnoge teorije velikih filozofa, koji su svojim kritikama rasvijetlili mnoge tabu teme i unutar same kritike, posebno one vezane za književnost, što je „naslutio“ i Aristotel, rekavši za slikarstvo: „Uopšte, ono što je nemoguće treba pravdati razlozima umjetnosti ili onim što je bolje ili opštim mišljenjem.“ 

Ipak, „onim što je bolje“, jer, estetska danas svojim analizama objašnjava umjetničko djelo na kritički način, ili bolje reći studiozan. Ali ona mora biti i koherentna unutar sebe kao što ne smije protivrječiti umjetničkom djelu. Logička nedoslednost unutar nje bila je razlog za odbacivanje mnogih teorija koje se kao davno odbačen bumerang preko loših kritičara opet vraćaju u vremenom pomućenu stvarnost.

Pravim stvaraocima je prava kritika od izuzetne važnosti, ona im daje novu snagu i smjernice ka boljem izrazu. Ali, mi smo posebna priča. Pozorišne kritike najčešće, neupućenoj lokalnoj publici, za objašnjenje rediteljevog ostvarenja, koristi tekstove kritika koji se odnose na dramske pisce čije se djelo dramaturški predstavlja, stavljajući time u istu ravan ono već literarno dostignuto sa i najgorim rediteljskim ostvarenjem koje je sve predhodne jasnoće nestručno potamnilo. A likovne kritike su u većini spisak lijepih želja, poput nekog „pismenog zadatka“  koji po vrijednosti nije u rangu ni srednješkolskih referata, bez i najmanjeg pomena osnovnih elemenata formi i značenja likovnosti, tako da likovnost ostaje apstrahovana u značenju talenta čiju veličinu iluzorno i nesebično određuje umišljeni „kritičar“, koji većinu „podrobnijih“ objašnjena uzima iz školskih zabilješki, koje po loše procijenjenoj srodnosti koristi i za nelogične zaključke. Mogu se pogledati i na desetine takvih kritika u kojima ne postoji ni pomen  o samom pravcu ili kompoziciji djela, što pokazuje elementarno nepoznavanje umjetnosti.Tako, umjesto opštih egzaktnih načela defiluju iluzije i fascinacije „skrivenih dubina“ vidljivih događaja, koje, onim, literarno snalažljivijim daje za pravo zvanje dobrog kritičara i ako im se „kritike“, kada se otkloni balast, baziraju na profesionalnom neznanju ili nekoj umetnutoj parafraziranoj prepisci. To je obično krivo spojeno imitatorstvo bez odgovarajućeg dodira sa realnošću u kome se degradiraju i pojedine postojeće vrijednosti djela o kojima nije bilo ni pomena. Zbog protivrječnosti  i svojim sadržajem naginju pamfletu.  Dakle, stručnjaka imamo i mi, ali je, izgleda, većina njih zauzeta skupljanjem pamflete sa interneta, to im je posao ukoliko nisu u nekom žiriu.