Falsifikovanje istorije

Piše: Bratislav Bato Medojević  02. 02. 2013.

Divnu knjigu, štampanu na Cetinju 1993. godine, izdala je Matica Crnogorska: Crnogorski jezik; od velikog čovjeka i naučnika Vojislava Nikčevića. Ali, čitajući Pobjedu ne mogu se načuditi čime se ova nevladina organizacija počela baviti. Nekad svetionik crnogorske kulture, a danas obični pamfletista.

Naime, kako je prenijela Pobjeda, kojoj su u zadnje vrijeme pamfleti svakodnevni domaći zadatak, nekakav imenjak prethodno pomenutom uzoru crnogorske kulture, Vojislav N. Nikčević je objavio knjigu u izdanju Matice Crnogorske: Duklja i Prevalitana, u kojoj načelno objavljuje da Sloveni nisu Sloveni već Skiti koji su živjeli na Balkanu. Ti Skiti su ratovali prije pet hiljada godina sa Kritima (krićanima), a osnovali su Medun, Duklju, Skadar, Budvu, Kotor… Koliko vidim iz novinskog teksta, knjigu ne moram pročitati, jer se i u njenoj najavi promovišu „činjenice“ koje se kose sa najelementarnijim znanjem iz istorije, a autor se predstavlja kao „ekspert za istoriju srednjeg vijeka i arhajsku antiku“. Zvučna i neobična titula bez zvanja ispred imena autora, još čudnija senzacionalistička najava koja kaže: „Dobili smo knjigu koja osvjetljava dio naše dalje prošlosti, o kome se ćuti i koji nam je do sad bio poznat isključivo po svjedočanstvima latinskih i grčkih hroničara. Njom je obuhvaćen period od oko 5000 godina.“

O lingvistici neću govoriti, ali i za onog ko je završio samo osmogodišnju školu i sama ova najava je bizarna.

Naime, što se tiče svih pisanih istorijskih izvora u Evropi, Herodot je na prvom mjestu, pa je zbog toga, kao najstariji spisatelj istorijskog svedočanstva i proglašen Ocem istorije. Taj Herodot je bio očevidac mnogih događanja jer nije sakupljao priče i opise po atinskim ulicama i trgovima, već je najviše putovao i kao hroničar zabilježio mnoge istorijski i etnički važne pojedinosti, ali je sa tih putovanja prenosio i što su mu drugi govorili kao stvarna fakta društene svijesti u nekoj sredini. Tako da smo danas i etnološki dobro informisani kako je ondašnji svijet živio, kakve običaje imao, o čemu mislio i kako se oblačio. I upravo on nam je odlično opisao Skite, i geografski ih locirao. Tako da po običajima Skita sa sigurnošću i bez dvojbe možemo reći da nisu Sloveni. Zapravo, Nikčević uzima Skite kao Slovene po starim pretpostavkama nekih njemačkih istoričara, koja su ostala „aktuelna“ i danas, jer nisu znali, niti mogli naučno objasniti njino pravo porijeklo i ako nikakvih materijalih ili jezičkih dokaza nemaju za to. Tako su dva problema riješili sa jednim. Skiti su postali Sloveni iako nemaju ni jezičke sličnosti, već samo kao pretpostavku. Ali, njinu istovjetnost demantuju obični Herodotovi navodi o načinu sahranjivanja kod Skita u V vijeku prije nove ere, kad ih je i zapisao. A, on ih je sa dosta pojedinosti prikazao u mnogo čemu, tako da istoriji nisu nepoznati. Taj, poludivlji, varvarski narod i ako nije imao, niti živio u gradovima, ipak je dao velikog filozofa Anaksagoru. Zapravo, zbog širenja stečene duhovnosti i kulture kada se vratio u otadžbinu Anaksagora je od svojih najbližih izgubio glavu.

Ali, kod Nikčevića, oni su sa obala Crnog mora skoknuli na Balkan da podižu civilizaciju i grade Skadar na Bojani, i to, ništa manje, nego 1040. godine, pr. n. e., kad nije bilo ni jonske Atine. Da su skoknuli do Balkana ipak nije nemoguće. Upravo to je i moguće jer su bili nomadi. Njine najveće selidbe za koju istorija zna, je: kada su ih u odmazdi napadali persijanci, jer su često upadali i pljačkali pogranične persijske satrapije, posle prvog Grčko-persijskih rata. Tada su bez ikakvog otpora potpuno napuštali svoje krajeve, paleći sve za sobom. Povlačenjem persijanske vojske sa njine teritorije oni su se opet vraćali. Ali ostaje misterija koje je tekstove Nikčević koristio za svoju „katarzu“. On pominje nekakve spise: „aramejske i ranopersijske“, kao da to nije jedno te isto Ahemenidsko porijeklo, vrijeme i carstvo koje je nastalo polovinom VI vijeka prije nove ere, ali opet nedovoljno dubini njegove istoriografije. Stičem dojam da Nikčević nije čitao literaturu koja se odnosi na ovu kulturu ni na jezicima Balkana. A ona se prevodi danas i sa klinastog pisma, pa mu preporučujem od Dejana Spasojevića „Hahamanešidski kraljevski natpisi“, sa persijskim klinastim pismom, odnosno, aramejskim i njegovim prevodom na srpski. Eto, da zna kako izgleda klinasto pismo koje su Ahemenidi preuzeli od pokorenog Vavilona. A pošto je bio pismen i visokocivilizovan narod, sve je zapisivao, pa i o Skitima sa obala Crnog mora koji su radi pljačke upadali u njene teritorije. Kao takva, unutar svojih granica sve je zapisivala, a granice su joj bile od Sredozemnog i Crnog mora, do središnje Indije, i sa cijelim Egiptom. Dakle, prva imperijalistička sila na zemlji koja je pod svoje okrilje imala na stotine različitih naroda i religija. Ali, ona nikad nije vladala narodima sa teritorije Evrope, jer je tad Grčka bila njen neprobojni bedem. I upravo taj grčki narod je naslijedio kritsko-mikensku kulturu, koja je bila starija od njene. A kritsko-mikenska kultura nije evropska, i ako je geografski bila nastanjena u Evropi, jer je došla sa iz Male azije. Taj narod je od vajkada znao praviti megalitna utvrđenja i gradove (poput onih kod Hetita u Maloj aziji), od kojih su grčki preci učili. Pa, đe god postoje megalitni zidovi u Sredozemlju mogu se s razlogom njima pripisati, ili grčkim precima. I naš Medun to pokazuje. Pa je i prirodno da dobri moreplovci prave naselja na obalama Sredozemlja, jer moreplovstvo podrazumijeva i razvijenu trgovinu kao i sigurne gradske zone, što Skiti nikad nisu pokazivali. A taj skitački narod, pljačkao je đe je god šta stizao. Od antičke grčke dijelili su ih Tračani za koje je Herodot mislio da su najmnogobrojniji narod na svijetu. Možda i zato što ga nije mnogo razlikovao od Ilira i Kelta. Ali, ako su Skiti ovamo dolazili u starom vijeku, što je više nego vjerovatno, dolazili su da pljačkaju i ruše, a ne da grade.

Sve u svemu ni Persijanci nisu imali šta da kažu što se tiče tadašnjih Evropljana. Ali, Nikčević se na njima ne zaustavlja, već pominje i Egipatske spise. Vjerovatno misli na koptsko pismo pomoću kojeg su dešifrovani i hieroglifi. Ali koptsko pismo krije i novije misterije. Na njemu su sačuvani mnogi prijehrišćanski, manilejski, ranohrišćanski i hrišćanski gnostički rukopise. I tu je kraj. Egipat nije interesovala Evropa, kao ni koptske spisatelje. Postoji samo jedan faraon za koga se prepostavlja da je stupio na tlo Evrope, ali u ovoj priči on je nepotreban. A Aleksandrija nije centar ondašnjeg svijeta od kad je njena biblioteka izgorela, pa su mnoga naučna znanja nestala, ili se vratila primitivizmu. I tu nema nikakvog spora Helena i Rimljana. Tako je nestala čitava jedna tradicija znanja: Aristotel je učio Teofrasta. Teofrast Stratona. Straton Aristarha sa Samosa, koji je u prvom Muzeju, odnosno, naučnom univerzitetu, sa mnogim opitnim laboratorijama udario temelj savremenoj astronomiji, koju je prvi pogazio Rim, a potom hrišćanska crkva. U osvajačkom pohodu rimski ratnik ubija Arhimeda, velikana aleksadrijskog hrama muza. Anaksagora je optužen od neznalica za bezbožništvo kao nekad i negov prađed po knjizi, Aristotel. Rim, potom i hrišćanstvo uzimaju Ptolemejevo (koji nema nikakve veze sa onim heliniziranim carem Egipta, koji je podigao biblioteku u kojoj je od Eratostena trašio da ga ukratko poduči matematici, na šta mu je ovaj odgovorio „ da nema carskih puteva ka nauci“.) „učenje“: „jednostano je znati da je Zemlja stoji u mjestu,“ i u centru vasione. Tako u Rimu misle da postoje dvije Kine, odnosno, zemlje svile. U jednoj žive Sinici, a u drufoj Serici. Vjerovatno, takve pojedinosti Nikčević formuliše: „Zaboravljena istorija djelom je krivica helenske i rimske istoriografije, okrenute sopstvenim sporovima, čija je djela učeni svijet od Renesanse prihvatio kao temelj sopstvenog istorijskog znanja,…“. Ove demagogije! Da je rekao umjesto renesanse: inkvizicija, isto bih se mogao složiti. A što se tiče dugotrajnih sporova unutar hrišćanstva oko kakvih istorijskih spisa, onda su to brojni gnostički rukopisi.

Nikčević dalje govori i o arapskim spisima u kojima treba tražiti istoriju Crne Gore, i ako im je Evropa u staroj eri bila nepoznata. Ali istina je da neka sačuvana djela i od Aristotela imamo zahvaljujući Arapima. Jer, kada su antički spisi od strane crkve bili proglašeni za jeres, kao i učenja filozofa, onda su razni antički spisi bili spaljivani na svakom koraku. Ne treba zaboraviti da su hrišćanski Rim pokorili nepismeni Goti, koji su tada za jeres proglasili i pismenost. Ipak, našli su se Arapi koji su ih znali cijeniti. Neki nisu štedjeli da antičke spise otkupe i za čitavo malo bogatstvo. Tako su bili prevedeni na arapski. Pa su Evropljani, tek u doba renesanse i kasnije počeli prevoditi Aristotela i druge filozofe sa arapskog na evropske jezike.

Ali, pored očevidaca u istoriji, postoje i oni koji ispredaju razne neutemeljene priče, a čiji navodi nikad ne mogu imati stvarnu težinu, jer najčešće nisu tačni. Tako i Ksenofontova kazivanja o Peloponeskim ratovima su u koliziji sa onim navodima brojnih grčkih istoričara. Ali, Ksenofont je, kao ratnik, stvarni učesnik tih bitaka. Tako je i Diogen Leartije potrošio silu vremena objašnjavajući da Epikur nije onakav kakvog ga u pisanim izvorima negativno najčešće prikazuju kirenaičari, pa i Herodot u svojoj knizi: „O Epikurovoj mladosti“. Nijedno Epikurovo djelo nije sačuvano, ali su u doba Seneke postojala, pa ih ovaj visoki etičar i spominje kao uzvišene i duboke zamisli jednog izrazito etičkog čovjeka, nikako bludnog negativca. Što nam sa sigunošću potvrđuju Diogenovi navodi da je Epikur živio skromnim i jednostavnim životom, i da se u prehrani zadovoljavao hljebom i vodom. A, danas epikurejstvo znači nešto sasvim drugo, kao naslijeđena laž prenešena iz pogrešnih izvora jer su se u istoriografiji koristili, iz neznanja a ne kao zavjera, razni spisi koji nemaju nikakvu težinu, kao što su se miješali i mnogi pojmovi, popu Ilira, Tračana i Kelta koji su najvećim dijelom u starom vijeku dijelili ove naše prostore, a koje samo materijalni dokazi i podrobnija analiza može da u budućnosti riješi i razdvoji. A, čudi me i ta činjenica da nam je dosta čega iz prošlosti nepoznato a postoji u starim pisanim izvorima. Preko Balkana su prošli i zadržavali se i mnogi drugi narodi. Poput osnivača Ulcinja, a koga je Nikčević poklonio Skitima. Da ga je pripisao marsovcima prije bih povjerovao, samo iz jednog razloga – jer su nepoznati.