LAŽNI GRAĐANIN

Piše: Bratislav Bato Medojević  25.09.2011.

U Crnoj Gori seljak je bio važna istorijska ličnost – kao nekad u Sparti. Postojalo je Cetinje kao duhovni i etnički centar, ali nije imalo građana. Odlučivalo se na Zborovima, a prvi parlament Kralja Nikole činili su seljaci. Poslije drugog svetskog rata uslijedila je velika migracija seoskog stanovništva u gradove. Bez obzira što je migracija bila velika, u Crnoj Gori sela nijesu izgubila svoj identitet i mentalnu strukturu i ako se njina istorijska važnost promijenila selidbom u grad. Ipak, vitez je ostao u prošlosti ostavljajući za sobom ogoljenu seljačku prazninu u mitološkom vakuumu.

Uslovljena društvenim promjenama važnost seljaka u Evropi bila je raznolika. U antičkoj Atini seljak je bio organizovan u dume. Njegova važnost se cijenila ali političku funkciju nijesu nikad imali.Građani su održavali zajedništvo i stvarali kulturu. U Persiji je sva zemlja bila vlasništvo kralja a seljak je za njeno korištenje plaćao porez, što su kasnije prihvatila i ostala društva. Rimljani seljacima nijesu ništa vjerovali, niti su imali bilo kakav politički uticaj u društvu. Galantno su objašnjavali njine prevare riječima: da je seljacima sve blizu. Kasnija feudalna društva sprovodila su isto. Mada je Hrišćanstvo sa Biblijom Evropi dalo civilizacijsku dimenziju seljaka, njegov stvarni položaj u tadašnjem feudalnom sistemu nije ni iz daleka bio takav. Komediograf Aristofan je građanima Atine davao slične upute za seljaka, a Demokrit je i pospješivao njino znanje i političku svijest. Socijalizam je težio istom, da istorijsku i političku važnost prenese i na seljaka. Savremena potrošačka društva ne interesuju nikakve etnografske granice osim biznis barijera i u okviru njih primitivizam i neprofesionalnost. Danas je stvarni seljak nekima samo ličnost iz tradicije, sličan onom kakvog im je predočila crkva kao takvog. Međutim, seljak je kao mentalno stanje bio i ostao po svojoj psihološkoj naravi i ostvarenosti stvarni seljak, konkretan između dvije krajnosti: nezavisnog mudraca i nesavjesnog primitivca. Njegova psihologija je tako sazdana da u svemu traži korist. Spekulativno je lako prilagodljiv u svakoj profesiji, kao što ga opisuje Stros po svom mentalnom podvajanju još od paleolika, po kom i u savremenoj umjetnosti postoje jasne naznake njegovog djelovanja na polju anti-umjetnosti. Istoričari ga smatraju nezavisnim od svake kulture. Ipak, pastiri i dalje u literaturi predstavljaju nezavisnu slobodu duha nekadašnjih nomada koja se poistovjećuje sa karakteristikama današnjih intelektualnih nomada civilizacijskog čovjeka i ako su im fundamenti različiti. Za razliku od gradskog duha koji se razvijao prihvatanjem kulture uz razvijen ośećaj zajedništva i kosmopolitizma (još od antičkog sofiste Hipija iz Elide i komediografa Aristofana), pastirska sloboda je nezavisna od kulture i ośećaja zajedništva, poput varvarstva. Što su kod nas jasno pokazale zadruge. Sa sela on u grad unosi opsjednutost imovinom koju refleksno pretače u zavist, ljubomoru, licemjerstvo, cjenkanje i cinkarenje. Žive u gradu kao lažni građani sa seljačkom psihologijom o čemu, kod nas, govore mnoge propale fabrike. Na poslu i u ambijentu grada svoje neprijateljstvo iskazuje spontano, nemarom. Vrata od lifta teška srca zatvaraju za sobom. Taj nemar ne predstavlja samo neprijateljstvo prema kolektivitetu već objašnjava njegov egoizam i kompleks važnosti. Ipak, roditi se u selu ne znači pripadati njemu, kao i obrnuto, jer ta pripadnost je više psihološki oblik ličnosti nego li sudbinska stvarnost mentaliteta. Ali, neke navike i vaspitanje bez obzira na inteligenciju doživotno ostaju kao dio vlastite psihologije. S toga su zanimljivi Špenglerovi nepravedno zapostavljeni pogledi na istoriju. On je kao filozof objašnjavao i samu ulogu ljudske psihe i arhetipa u stvaranju istorije i drugih društvenih pojava. Po njemu, sela su uvijek na periferiji istorije. U zapadnoj kulturi ona su odavno izgubila mogućnost stvaralaštva čak i etnološkog sadržaja. On kaže da je svjetska istorija uvijek pripadala gradovima i da je grad personifikacija duha. Kaže i to: da veći grad predstavlja veću slobodu duha, što i nije istina jer je uslovljen kulturom. Latinska Amerika je pravi primjer za to. Istina je da male varoši otrgnute od zemlje i aktivnosti na njoj, sa izgrađenom čaršijom, kafanama i kafićima, danas ne znače ništa. Pa ni onda kad im je u neposrednoj blizini i plaža, one su samo proizvođači seljačko-malograđanskog duha čiju lažnu važnost određuje i opravdava glasačka kutija u politizovanom društvu. Bez kolektora postale su i ekološke crne tačke. Ipak ta famozna glasačka kutija, ali i pojava terorizma i trgovine drogom, svijetu dijelom vraća seljaka na međunarodnu scenu. Grad kao fenomen, ne privlači ljude samo radi kulture koju razvija i pośeduje, već kao i palanka simbolizuje novac koji kod čovjeka budi aktivnost, kao kod zvijeri krv. Tako da je grad uvijek bio i stjecište različitih klasa i mentaliteta željnih profita, lake zarade i lagodnog života. Hrišćanstvo kao i mnoge religije govori da je bog stvorio klase, odnosno , tri razumna oblika čovjeka sa različitim mentalnim strukturama, psihološkim prirodama: seljaka, viteza i popa. Te fundamentalne razlike je od davnina ustanovila i filozofija i one ne moraju biti kvalitatitvno u potpunosti razdvojene u jednoj ličnost. Niti same po sebi znače samo kvalitet, niti ga vrijednosno dovode u pitanje promjenom zanimanja. One predstavljaju osobine ličnosti u elementarnim svojsvima sa svojim kvalitetima i manama. U savremenoj psihologiji te su podjele u raznim oblicima postale konstante za određivanje karakteristika ličnosti. Neke profesije se gase ili prilagođavaju novim zahtjevima vremena u skladu sa društvenim promjenama koje traže kompleksniji sadržaj zanimanja. Pored opštih karakteristika svaka društvena klima nosi i favorizuje svoje specifičnosti. Njin društveni uspjeh ne zavisi od kvaliteta samo tamo đe su zakoni nevažni i đe važe haotična pravila guranja i otimanja, jer primitivizam potstiče primitivizam. 

Grad bez stroge urbanističke kontrole i pravila ugrožava postojeće građanstvo i već izgrađenu kulturu, poput samovolje tuđinskog osvajača novim pravilima organizovanog haosa. Sačuvano gradsko jezgro danas imaju mnoge metropole svijeta. Stara arheološka nalazišta po Crnoj Gori govore o Rimskom i Grčkom urbanističkom stilu gradnje. Ona su na snazi i danas u svijetu jer su rađeni po mjeri čovjekovih potreba i praktičnosti. Na ovim prostorima i Turci su unosili neke novine sa prostranim dvorištima – avlijama. Atina je nekad takva bila a London i danas. Poslovni cenri su nešto drugo. Po Turskim urbanističkim zakonitostima nijedna kuća izgrađena u gradu nije smjela da zaklanja sunce susjednim kućama. Kao što je nekad bilo neprirodno da najveći dio stanovništva Crne Gore živi na selu, tako je danas neprirodno da ono živi u gradu bez razvijene industrije. Ona postojeća mahom je propala kao nekadašnje zadruge, a poljoprivreda je ostala oskudna i nerazvijena. U socijalističkom društvu gradovi su doživjeli punu ekspanziju stanovništva, pa su kod nas i devastacije krenule uporedo sa urbanističkim osmišljavanjem prostora. Grad je devastirao selo a selo grad. Udovoljavalo se i nezbrinutom socijalno-ugroženom stanovništvu da se samo snalazi. Danas to rade privilegovani „seljaci“ koji mogu beskonačno śeđeti na tuđim leđima a da se ne umore. U punoj mjeri taj funkcionalan prostor i kulturološki sadržaj nije u potpunosti nikad zaživijo, jer ni danas kvartovi zgrada nemaju ono što je neophodno za život. Ni u osrednjosti ne rade važni kulturološki sadržaji, a mnogi i nedostaju. Duhovna nadgradnja koju treba da nosi grad nije ostvariva u palanci jer nema ni elementarne kulturne sadržaje. Bitan je samo posao/uhljebljenje, penzija, za kvalitet nije niko odgovoran. Forma i funkcija imaju isto značenje kao kod primitivaca. Špengler kaže da su kultura i klasa uzajamni pojmovi. U tom jedinstvu oni postoje i propadaju. Kakva- takva „kultura“ se uvijek događa. U bivšoj Jugoslaviji bili smo nazadni kao tipično seosko-malograđansko društvo u kome je Udba kreirala stvarnost seoskim visokim predstavnicima „kulture“ i malograđanskim pamfletima koji je podsticao primitivizam kulture. Tako je na ovim prostorima odavno onemogućena šira kreativnost i u medijima. A njina važnos je utoliko veća što oni moraju biti podsticaj istini i ogledalo samoostvarenja gradskog duha. Ono što je karakteristika palanki je da uska i zatvorena seljačko – malograđanska lukavost koegzistira sa širokom velikogradskom inteligencijom koja je potpuno otvorena. Po Špengleru između njih je jedva moguće sporazumijevanje, kao između istine i dogme. Tako je građanski moćnu i demokratsku antičku Atinu nadjačala i uništila malograđanština u presudim trenucima za nju, posle čega se više nikad nije oporavila. Time se mogu objasniti mnogi minuli događaji na Balkanu kada nam se od lažnih građana -„dušebrižnika“ dogodilo to što se dogodilo mimo svih civilizacijskih okvira. Jer u dogmatskom značenju kolektiviteta lažni građani prihvataju samo sugrađane po mitskom ubjeđenju. Selo se kod nas i danas događa na ulici, parlamentu, medijima, državnim institucijama. Spomenici gradske kulture i istorije se ruše, parkovi devastiraju, drveće uništava, neadekvatna i divlja gradnja, deponije smeća na svakom koraku. Oko mnogih zgrada kao oko štala. Ovo ljeto u Podgorici je pokazalo pravi odnos lažnih građana prema svom gradu. Pod nesnosnom vrućinom ulice se nisu prale, niti zelenilo zalivalo. Travnjaci su zalivani samo ispred važnih državnih institucija. Niko od stanara zgrade ili gazda kakve radnje ispred svog objekta nije zalivao vodom iznemoglo stablo od suše. Jer nije lično njegovo nego opštinsko. Adler kaže da je sažaljenje najčistiji izraz za ośećaj zajednice. Lažni građani nemaju ośećaj ni za državu, oni u svemu traže samo ličnu korist. On se kao i varvarin ostvaruje i na tuđoj šteti. Otud i ona misao da se „u Crnoj Gori mrtve ideje nikad ne sahranjuju“. Uvijek se čeka momenat da šumar okrene leđa. Lažni građani su prihvatili od grada kao svoje samo kafane i čaršiju, kulturološki sadržaji grada su potpuno mrtvi za njih. Kultura ih ne dotiče a za širu zajednicu ne mare. Seljak je naučio da ovcu muze, da joj striže vunu i na kraju pojede ili proda – pa se tako ponaša prema svemu i van svoje sredine. Njegoš je pokušao ubirati porez radi izgradnje škola, ali nije uspio. Knjaz Danilo je utvrđivanjem zakona države htio isto, ali se dogodila nesretna Pohara Kuča. A koliko se svijest lažnog građanina da iskriviti sa fakultetskim obrazovanjem govori pamflet „Zeljo mali“, koji doživljava nekoliko izdanja. Kad već „mora“, mitološka svijest obavezno po sviđanju uzima nižerazredne činjenice za osnovne. Nikad prave, jer mitomane najviše boli istina. Oni su sa takvim nadahnućima gradu donijeli napredak samo čaršiji i kafani. Tako se i đeca vaspitavaju. Da bi ušli u školu moraju proći kroz kafanu. To ih isto čeka u povratku i pred kućom. Ipak, najviša nada razvoju gradskog duha je studenska populacija. I kao što grad personifikuje duh, tako i gradsko zelenilo personifikuje ženu. A ona je na selu koristan i isplatljiv radnik. On ne razumije ni da je sva kultura biljka koju trba stalno njegovati i da ne dolazi sama od nekuda već da je proizvod vlastitih napora, kultivisanosti i razvoja građanskog duha. Niču blokovi stambenih zgrada bez kulturoloških sadržaja, pa i onog neophodnog kao što su dječja igrališta, vrtići, šetališta i parkovi. Degradirajuće i u odnosu na prošli socijalizam koji nije priznavao građanina kao stalež. A banalizacija kulture je i to kad do jedinog bioskopa morate da prođete cijeli tržni centar. Moderna galerija Podgorice obezbijedila je novac za samo jednu izložbu u 2012. godini. Užareno ljeto je nijemo bez kulturnih događanja, onog što grad čini gradom. U palanci umjetnost i kultura služe samo za dokolicu. Stanuje se u gradu a živi u divljini, palanački lažnoj idili izvan svake kulture. U palanci koja je niti selo niti grad, izmiješani gradski i seoski duh jednako su otrgnuti iz svog prirodnog staništa.