SAVREMENOST I DESTRUKCIJA

Piše: Bratislav  Bato Medojević  10. 06. 2011.

Ni uz jedan eksponent, na izložbama, nije napisano ono najvažnije – šta on jeste. To ostaje svakom da prosudi. I nije sve da se zna. Ali, svako umjetničko djelo poklon je Bogu i Ljudima. Ipak, umjetnost ne prenosi vrline, te alatke ostaju stvaraocima, duhovnost ljudima, a umjetničko djelo ostaje onakvo kakvo jeste i ništa mu se, od onog što pośeduje i objašnjava, ne može oduzeti ili dodati, ni vremenom. U njemu je sažeto sve, od laži do istine. Ali, kao u životu, bez karaktera i bez izraza, sve je lažno, bezizražajno, profano, efemerno, tehničko. Zato, iskrenost u njegovom tumačenju sadržaja, nije ništa manje važna od njegovog stvaranja. Svako to radi prema svojim mogućnostima, jer, svako ima svog anđela Genija, sa kojim umjetnost lakše shvata, nego li što je može razumom objasniti.

Juna, ove godine, u Dvorcu Petrovića otvorena je izložba pod nazivom 20 godina poslije, na kojoj su se predstavili, svojim radovima: Zlatko Glamočak, Predrag Milačić, Dejan Mirković, Ratko Odalović, Ratko Vučinić i ovaj put, njin gost Pierre Pinoncelli. Izložba je u medijima protekla, uz pretjeranu i neopravdanu afirmaciju kontroverznog Pjera Pinonočelija, koga prestaviše kao konceptualistu.

Dosledan svojoj monotipiji i stilu, u punom kontrastu, Dejan Mirković je izložio svoje djelo Amazon, koga čini mnoštvo likovno nezavisnih grafikih cjelina, koje su ukomponovane u poetičnom likovnom kontekstu, po ekspresivnoj srodnosti teksture, kontrasta i jednostavnosti, u dobro osmišljen, rafiniran i jedinstven konglomerat mnoštva, sažetog izraza. Zajedništvo im nije dalo besmisao naracija, već samo istaklo i proširilo vizuru jedinstva i promišljenosti. Time je Mirković učinio pun pogodak svojim konceptom na ovoj zajedničkoj izložbi. Njegova složena kompozicijska „priča“ je jednostavno svedena u više nivoa, čime je dobila u monumentalnosti, snazi i prirodnosti.

Predragu Milačiću rad u kamenu ne predstavlja nikakav problem. On ga voli i obožava, pa mu i ne traži dušu, pokazujujući sva njegova tehnička svojstva i mogućnosti. Svoje opservacije partikularno servisira simboličnim kontrasima jednostavnih, prirodnih osobitosti: glatko-grubo, meko-tvrdo, elastično-čvrsto. Sažet, racionalan izraz je njegova bolja strana.

Ratko Vučinić surfuje na tuđim talasima, kao u foto-šopu. U svojim kolažima, za podlogu koristi raznovrsne, tuđe, ideje/pravce, koje interpretira na svoj način. Podloge čine bolji likovni segment ovih kolaža. Preko podloge, interpolira kopirane crteže, najčešće aktove sa pausom ili bez, koji, svojom providnošću korespondiraju sa podlogom kao kameleoni, bez drugih sugestija. Ovi transparentni i bezizražajni aktovi, realistično-ovlaš iscrtani drvenim bojama, su brutalno i kruto umetnuti u podlogu/prostor. Anastazija Miranović kaže za njegov rad, da čovjeka današnjice možete smještati po želji u kakav god želite kontekst. Umjetnik nam nudi obilje opcija. Nadalje, ona pravilno konstatuje – Bivamo konzumenti simulakruma, dobrovoljno.

Ratko Odalović svojim žutim slikama stremi tajanstvenoj atmosferi koja zrači valerskom monohromijom fluoroscentne limun žute boje, čime svjetlost izbija direkno, iz podloge slike, postupno, valerski sagorijevajući figuraciju, poput nekih reljefno apstraknih, žutih slika Dž. Nikočevića. Ali, kod Ratka on prelazi u efekat abažura – lampe, kao kod žutih slika (religiozne tematike) K.Maljevića. Figuracija i kompozicija naginju ravnomjernošću, simetričnošću, istovjetnosti i monotoniji, ali i odišu nekim kleovskim primitivnim nadrealizmom, verzijama Đ. Đokaja i asteškim plitkim reljefima u centralnom dijelu slike. Ratko, cjelokupan format slike marljivo, ispunjava i raspoređuje hiljadama kontagioznih detalja, okolo, i po monolitnoj, krutoj, centralnoj figuri, poput bakterija, do besvijesti. U ovaj placet-ilustrativni prizor, sve je ispisano artificijalnim linijama i teksturom, kojima ritmiku diktiraju valeri i boje. Boje su transparentno fluorescentne i u neobičnim vezama. Postojanost kadmijum žute, poput jedine prirodne boje, čini da se sve ne rasprsne, dok varljiva, prirodno fluoroscentna limun žuta isijava, čineći suprotno – prenoseći fluoroscentnost i na druge boje, do sadizma. U velikom mnoštvu detalja nema slobodnijih manevara četkom, kod ovog izrazito racionalnog umjetnika. Jasno je izražena suzdržanost emocija i gesta, što pored impresivnosti brojnog filigramskog sadržaja, odaje i utisak bezizražajnog manuelnog sitničarenja.

Vukašin Milović, sa kibernetskim vizijama je u potrazi za real-futuristički i nadrealno naturalnim rešenjima, ali je nedefinisan u tim pravcima.

Zlatko Glamočak se predstavio reljefima i skulpturama bukvalno prekopiranih iz realnog života, koje naknadnom montažom ugrađuje u skulptorsko djelo. To su kopije/odlivci svakovrsnog otpada, unaprijed aranžiranog: cipela, bisaga, torbi, novčića, medicinskih školskih pomagala- muskulusa, mozgova, do kosti i odrtih lešina ljudi i životinja. Pozitiv odlivka u poliesteru, sa odrte lešine, naknadno montira u pretjerano i teatralno izopačene skulpture, koje kao da su izašle iz monstruoznog filma Pogrešno skretanje, i nekih predjela u raspadanju. Ipak, ovi teatralni muskulusi, poput oživljenih odrtih zombija, su nestabilni, ali se autor i u tome snalazi na razne načine. Radi upečatljivijeg oživljavanja glavama (koje su autonomno autorovo djelo) montira vještačka medicinska zubala i oči, kao prepariranim životinjama. Njegovi reljefi su odmjereniji od skulptura i plijene realnošću u dobro osmišljenoj i izbalansiranoj kompoziciji aranžiranog smeća. Na prirodan način, djeluju potresnije nego li prekomjerno agrersivna usiljenost i izopačenost skulptura. Zlatko je dobar u patiniranju svojih odlivaka.

Na izložbi se predstavio i Pjer (Pierre Pinoncelli) sa svojim rekvizitima, jer je gost ove izložbe. Kao takav, zasijenio je ovu izložbu i sve autore kroz novinske stupce naših dnevnih glasila, kao konceptualista. Prikazi o ovom performeru govore i kakvi jadovi i sikofanti, bez svog mišljenja, śede po tim redakcijama. Ostasmo bez mnogih odgovora ali apologetike nije falilo. Naime, čovjek je slavan po bezumlju, jer se pomokrio u „slavni“ pisoar svoga kolege i idola, Dišana. Pisoar, nije bio u svom mjestu prebivališta, već izložen kao eksponent na nekoj izložbi – poviše, na neadekvatnoj visini. Posle se, razljućen, revolucionarno pripovrnuo sa utilitarnim čekićem (u zubima – kako se ekskluzivno fotografisao za Pobjedu) i razbio ga, zbog čega je galeriji morao da plati odštetu, kao za neko umjetničko djelo a ne običan pišoar. Sve iz razloga da sebi i svom idolu (u medijima) podigne cijenu u gerilskoj borbi protiv Umjetnosti. Ko je od njih dvojice veći revolucionar ostalo je nepoznato. Nije nemoguće da je od Dišana dobio (oružje i municiju) čekić i pare, da to uradi. Te dijelove razbijenog pišoara sada nosa po galerijama kao umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti, što je i naša sretna publika mogla da vidi, kao i fotografije njegovih slavnih performans-razbojništava. U svom, podosta, intelektualno odmjerenom i okašnjelom pubertetu je i svog ministra za kulturu poprskao iz dječjeg pištoljčića na vodu, crvenom tintom. Sa svim tim se hvalio za gluposti pristupačnoj Pobjedi, van kolumni, na duplericama u prostoru kulture. Od ke ćinga, dobili su i saglasnost da treba raditi kako vjetar duva.

O svojoj prošlosti Pjer ima foto zapise koji su bili predstavljeni na ovoj izložbi. U performansima (pozorišnim skečevima) Pjer je imitirao i Rodenovog Mislioca, boraveći, egzibicionistički-javno, na WC šolji, opet, van svog funkcionalnog staništa, iznešenoj na ledini, zbog dnevnog svjetla i publike, jer mu izgleda nemoguće da se na njoj može razmišljati pod vještačkim svjetlom i publike. (Neki od njegovih kraljeva činili su suprotno, unosili su sliku Monalize u WC, da joj se tamo samo oni dive.) Ipak, WC šolja nije toliko bezazlena za one koji vode sladak život. Hitler je, kažu, od dugog śeđenja na njoj, zbog tvrde stolice, bio toliko prouzrokovan mrzovoljom, da je o jadu zabavio čitav svijet. (Kakav bi to tek galerijski eksponent bio, da mu je šolja pretekla bombardovanje Berlina?) Diogena je predstavljao kao psa ispred omanjeg bureta, poput kućice za pse. I sve te infailne marifetluke, banalnosti i površnosti mu je izvjesni Neko, anarhistički strpao u likovnu umjetnost kao od baba ostavljenu, pa se izučava i na Sorboni (pouzdano prenosi Pobjeda) – ne kao primerak iz fermelina, već kao živa legenda.

S obzirom na veliku pažnju medija, njegove banalne poruke (poroke) zaslužuju opširnije objašnjenje.