Izuzetna Mirtis

Piše: Bratislav Bato Medojević  23.03.2011.                                              

U Modernoj galeriji, 22. 03. 2011., u Podgorici, otvorena je izložba pod nazivom Licem u lice sa prošlošću,   koja  pruža mogućnost Podgoričanima viđeti kako su izgledali ljudi u antičko vrijeme. Inicijativa je potekla iz Ambasade Grčke. Na izložbi je prikazan jedan eksponent: portret  đevojčice Mirtis u prirodnoj veličini.

Nikad građani antičke Atine nijesu mogli zaboraviti Perikla. Dugo su ga oplakivali. Mnogi istoričari su istraživali  uzroke njegove smrti,  jer su postojali zapisi Tukidida, sa opisom bolesti, ali se nije poznavala bolest. Bila je u to vrijeme nepoznata i Hipokratu.

Tu misteriju riješilo je pobrežje Kerameik (Lončarski trg u kome su živjeli lončari), uz podnožje Akropolja, na kome je pronađeno antičko groblje. U zajedničkoj grobnici, sa još 150 sugrađana, pronađen je i skelet jedne đevojčice. Analize su pokazale: da je đevojčica Mirtis imala jedanaest godina,  kada je pokosila tifusna groznica. Toliko godina je tada bilo i dovršenoj Fidijinoj statui Atine Partenos.  Iste godine, u Atini se rodio Sokratov učenik Ksenofont. Za groblje je utvrđeno da datira iz V vijeka prije nove ere, u prvom demokratski uređenom društvu,  kada su u Heladi (kasniji naziv), živjeli Hipokrat, Sofokle, Heraklit, Protagora, Herodot, Demokrit, Empedokle, Aristip, Pindar,Hipija,  Leonida, Temistokle, Parmenid, Zenon iz Eleje..., i  Atinjani: Solon, Miron, Poliklet, Sokrat,Platon, Euripid, Aristofan, Timon, Kritija, Trasibul, Antifon, Tukidid, Fidija, Perikle..., neki od njih su vjerovatno  i pokopani na ovom istom groblju.

Naučnim analizama se utvrdilo i to, da su u zajedničkoj grobnici pokopani svi oni koji su umrli od epidemije tifusa, koja je harala Atinom, poslije izbijanja peloponeskog rata između Atine i Sparte. I, dok se u to vrijeme na platou atinskog amfiteatra, možda, prikazivala premijera Euripidove drame Hipolit (tih je godina), tifus je, među poslednjima, usmrtio i Perikla, vođu demokratske stranke,  petnaest puta biranog stratega (državnika-gradonačelnika) Atine. Što nas sve skupa  vraća u zlatni vijek Grčke kulture, koja je i pored svih ratova i strahota, u kontinuitetu svog postojanja, i dalje izgrađivala i nastavljala svoju slavnu istoriju i kulturu. Ovo je vijek buđenja i procvata mnogih nauka i umjetnosti. Kolijevka je i mnogih stručnih izraza i pojmova u nauci. Jedinstven je po mnogo čemu, ali se može smatrati i kao najslavniji u istoriji zapadne kulture i čovječanstva. Kao da su svi temelji mnogih nauka u jednoj kulturi, u jednom dahu izgrađeni. Tada je priroda ljudskog duha bila herojski snažna, jasna, jednostavna i vanremenska. Duh vremena i karakter takve pojave treba tražiti u riječima Heraklita, koji je tvrdio da je logos, govor prirode koji samo mudraci razumiju. A da državu i kulturu čine ljudi, to možda najbolje ilustruje i ovaj gest Grčkog naroda, da “oživi” Mirtis kao opomenu svojim potomcima i svijetu da je bolest najveća opasnost  čovjeku i da se stalnim usavršavanjem znanja, jedino možemo boriti protiv svih nedaća. A, znanje je beskrajna pustolovina u ovo doba nesigurnosti, -kako je rekao Đ. Bronovski.

Ima simbolike i u  idejama svestranog filozofa Demokrita, koji je možda, u svojoj starosti, završio životni vijek na ovom groblju. On je svojom idejom, kao tvorac atomističke teorije, pokrenuo razvoj savremene nauke,  tvrdeći  da je sve na zemlji i svemiru sastavljeno od  atoma i praznog prostora. Sada se ta nauka, posle 2440 godina,  vratila  u njegovo vrijeme da rasvijetli okolnosti i utvrdi bolest, zbog koje je, odjednom, toliko Atinjana preminulo. Njegovom savremeniku Hipokratu, ova bolest, nije bila poznata. Ali je možda, kao šćerku svog prijatelja, poznavao atinjanku Mirtis.

Na osnovu pronađenih, dobro očuvanih, skeletnih ostataka ove đevojčice,  tim stručnjaka iz raznih oblasti je rekonsruisao  njeno lice, direktno, na kopiji njene lobanje.  Prvo su anatomi napravili muskulus glave dodavanjem već oblikovanih misića, pa onda svega ostalog. Kao rezultat dobili su ono što je ponuđeno da vide i građani Podgorice. Ovakav naučan, human i skup poduhvat, krije veliku ljubav i brigu o svojoj kulturi i narodu ali i pokazuje neskrivenu  želju da se rekonstrukcijom oživi, približi i uobliči prošlost.  

Koliko je ovaj način riskantan i vjerodostojan govore druge činjenice, do onih spekulativnih. U svijetu je u zadnje vrijeme postalo popularno rekonstruisati skeletne ostatke predaka uz veliku pomoć umjetnika. Mnogi muzeji voštanih figura govore o tome. Dosta toga završilo je samo na papiru, ali ima i onih koji su kompjuterskim animacijama dospjeli na film, čime se njina popularnost uvećala. Takvih pokušaja najviše je bilo sa izumrlim životinjama i praistorijskim pretcima homo sapijensa i drugih humanoida. Interesantno je i to da su ljudi u praistoriji to isto radili, sa materijalima koji su im u to vrijeme bili dostupni. U najstarijem gradu (opisanom i u Bibliji), Jerihonu, čiji su temelji zidina stariji od 12 000. godina, pronađene su lobanje prekrivene izvajanim gipsom i glinom, direkno postavljenim na lobanji pretka. U Mikeni  su sa zlatnim posmrtnim maskama, prekrivali lice pokojnika,  sa  ambicijom da sačuva njegov izgled pred bogom. U drevnom Egiptu mumificirali su pokojnike. I to nije obična znatiželja. Nekada, davno, to je bio dio religioznog obreda. Danas, već, naučni poduhvati, da se što vjernije prikaže i približi slika minulih vremena. Ali, ono što treba znati je i to, da i vjerovatnoća nije bila velika. Ono što je u izgledu skeleta vjerodostojno,  to su veličine i uzajamne proporcije tijela. Lice je kompleksnije, zbog čega njegova rekonstrukcija  krije i proizvoljnosti,  jer sa sigurnosću ne može biti potpuno izvedena. Broj uključenih stručnjaka povećava tu mogućnost, ali ne garantuje potpunu istovjetnost. Približna je u cjelokupnom svom izgledu i kada je ona 50 posto, što dobro zna svaki plastični hirurg. Nauka, koja je, nekada, isključivo proučavala oblike lobanje, zvala se frenologija. Ova nauka je zloupotrijebljena za razne rasisticke svrhe. Nacisti su je iskoristili za svoje ideološke ambicije, posle čega je prepuštena zaboravu, kao pogrešna, isuviše riskantna i spekulativna. Njena praktična upotreba nikada nije odbačena u antropologiji, arheologiji i državnim službama za kriminalistiku, kao faktički način za identifikaciju i utvrđivanje srodnosti fizičkih oblika, bez drugih pretpostavki i analiza. Frenologija se zasnivala i na  pretpostavkama da oblik lobanje određuje i kvalitete osobe i niz drugih utopija. Nju je zamijenila forenzika (put od lobanje do ljudskog bića).  Ipak, tačno je to, da se lobanje razlikuju po rasi, uzrastu i polu, ali i u međusobnom odnosu iste vrste. Kod beba, kada je koštano tkivo u formiranju, oblik  se neznatno mijenja od položaja pri spavanju i takav ostaje u budućnosti. Ali,  postoje i nevjerovatne kontradiktornosti, koje nameću činjenicu da ni u čemu ne možemo imati potpunu sigurnost. Na primjeru predaka homo sapijensa, nekada je za nauku bila bitna  zapremina mozga u lobanji da bi se bolje odredio njen vremenski period  i nivo inteligencije, odnosno, sličnost sa savremenim čovjekom. Što je zapremina manja, to je ukazivalo da se povećavala i vremenska udaljenost srodnika. Danas to nije relevantan podatak, jer se zna da je zapremina mozga nekih umno bolesnih ljudi mnogo veća od zapremine običnog čovjeka. I da je lobanja desetinama hiljada godina ostala potpuno nepromijenjena, istovjetno, kao oblik i proporcije šake. A kada je Ajnštaj zavjetovao svoj mozak, posle smrti, nauci za dalje proučavanje, ustvrdilo se, da se mozak ni tako izuzetno inteligentog čovjeka uopšte ne razlikuje, ni po čemu, od mozga bilo kog normalnog čovjeka. U prosjeku muški mozak je teži do 100 grama od ženskog, koliko je lakši i mozak muškarca  crne puti. A, da veličina mozga ne objašnjava inteligenciju, najdrastičniji je primer Voltera. Kartelj (antropolog), govori da je tom svestranom i izuzetnom filozofu i piscu utvrđena  zapremina mozga više nego upola manja od normalnog mozga evropljana. Lako se može doći i do uvjerenja da su konture profila lica skadinavske žene, izrazite bijele puti, nekada  potpuno identične konturama profila lica africkih crnaca, uporedbom njinih profila na fotografiji.

Svaka rasa i svaka lobanja imaju iste mišiće, ali su njine veličine promjenljive. Ti mišići zajedno sa masnim, potkožnim tkivom i debljnom kože najviše doprinose konačnom izgledu lica. Da nije tako svi bi smo izgledali isto. Oni skupa i pojedinačno variraju u svojoj veličini. Nekad prikrivaju a nekad ističu stvarnu fizionomiju kosti. Tako da je lobanja, kao jedini povod rekonstrukcije,  vrlo proizvoljna, bez obzira na znanje i zvanje naučnika koji to rade, ukoliko nemaju i drugih mogućnosti. Ono što je nemoguće uraditi na osnovu lobanje je oblik oči, nosa i usta, što jednom licu daje upečatljive karakteristike.Uz to, treba dodati i oblik kosmatosti glave, koja takođe, prikriva ili otkriva oblik lobanje. Tako, da su mnoge rekonsrukcije naučnika, do sada, bile  nagađanja. Po onoj narodnoj: bolje išta nego ništa. Na posmrtnim ostacima muškarca pronađenom u ledu Alpa,  to je lakše i moguće, jer je led sačuvao tkivo na lobanji, odnosno cjelokupnu fizionomiju lica. Ali, po jednom čovjeku nije moguće suditi o cjelokupnom izgedu, vrste, određenog naroda u vremenu. To je pogrešno, pogotovu što je primjerak slučajan. Bilo đe u svijetu, na jednom mjestu, naći će se u istom trenutku ljudi sa potpuno različitim fizionomijama u jednom istom narodu. Tek pomnijom analizom u hiljadama njih, možemo iznaći, neke, sličnosti i karakteristike, koje opet ne mogu biti isključivo pravilo.

Ne treba prenebregnuti ni tu činjenicu da su u Grčoj živjeli i drugi narodi i da je to robovlasničko društvo, koje je asimovalo mnoge narode kao nekadašnje robove. U Periklovo vrijeme zakon nacije je bio princip doma. Tada je stupio i oštar zakon (oko 450. pr.n.e.), da građanin (državljanin) Atine može biti samo onaj kome su otac i majka rođeni Atinjani. Taj zakon je važio i posle njega, do IV vijeka pr. n. e. Ali, nikada, nijedan zakon nije zabranjivao prisustvo stranaca i robova. U to vrijeme u Atini je živjelo 3 do 4 stotine hiljada ljudi. Veću polovinu od njih su činil robovi. (I najsiromašniji seljak je imao makar jednog roba, a u gradu su bili brojniji.) Stranaca iz obližnjih Grčkih država, koje su zvali meteci, bilo je oko 15.000.Pored meteka postojali su i plaćeni strani  vojnici: pješadija, poput helota. Herodot navodi Ibere i Kelte, a vjerovatno je da su postojali i mnogi drugi, poput Tračana i Ilira. A kakvi žitelji grada, takvo je i groblje.

Ono što se može primijetiti kod Mirtis je da su ispoštovani oblici lobanje, po kojoj se može zaključiti da pripada, mediteranskom, sredozemnom tipu. Špengler (filozof, antropolog i istoričar), ovakav, sredozemni tip pripisuje i semitima, odnosno, jevrejima, koji su u svojim zajednicama živjeli po nekim ostrvima Egejskog mora, ali i feničanima, iberima... Ono, što je, neosporno je da je bila žiteljka grada Atine, 430.g.pr.n.e., kada je talas smrti desetkovao atinsko građanstvo. U svemu, simbolično je i to, koliko je dalek put znanja, da posle toliko dugo vremena saznajemo za Mirtis, djevojčicu, neiskvarenu ljudskim brigama, za čiju budućnost se gradila velelepna Atina, a koja je nestala u cvatu mladosti od jedne opake, tada, nepoznate bolesti.

I Perikla (495-429. pr. n. e.) je  pokosila ova bolest, i o tome postoje zapisi. Za njega je interesantno reći da ni najmanji novčić iz opštinske, odnosno, državne kase, nije stavio u svoj džep, za svo vrijeme svoje vladavine, jer vrlina ne traži nagradu. Izgradio  je Partenon onakav kakav nam je danas djelimično poznat i obnovio sve ono što je na Akropolju ostalo porušeno od Persijanca. Njegovu bolest Plutarh ovako opisuje: “Čini se da je u isto vrijeme kuga navalila na Perikla. To nije bio brz i žestok napad kao u drugim slučajevima, ali nekakva bolest koja se prikradala, dugo trajala i često se mijenjala, postepeno je razjedala njegovo tijelo i potkopavala snagu njegova duha.” Na dalje, Plutarh govori i o tome kako su se, na samrtom času oko njega sakupili najugledniji građani i prijatelji koji su od epidemije ostali u životu, govoreći o veličini i moći njegove vrline. Ubijeđeni da ih nije kadar ni saslušati, isticali su  njegove pobjede, kao  vojskovođe. Ali,kao što kaže Dostojevski, da čovjek i na samrtom času voli da čuje šta drugi misle o njemu, kada ih je saslušao, rekao im je da su preskočili najveću i najljepšu stvar koju je postigao: “ Nijedan atinski građanin nije zbog mene obukao crnu odjeću.” Plutarh nastavlja: “Tako taj čovjek zaslužuje divljenje ne samo zbog svog poštenja i blagosti, koju je u tako krupnim poslovima i velikim neprijateljskim spletkama očuvao, nego i zbog svog uzvišenog mišljenja, jer je od svojih plemenitih djela smatrao za najljepše to što kraj tolike moći nikad nije dopustio da mu na postupke utiču zavist i strast, i što ni prema kome svome protivniku nije pokazivao nepomirljivost.

”

Vijek u kome je živio Perikle, širom je otvorio vrata mnogim naukama. Neke i nisu daleko odmakle od svoijh početaka. Ali, vraćanje njenim korijenima budi ispravnost nastojanja da se bolje sagleda i shvati suština mnogih značenja. Da nije starih Grka, na kraju bih se mogao zapitati: na kom sam ovo jeziku napisao?

Znali su prije nove ere, što je, danas, nejasno nekim “stručnjacima”, za jezik, u Crnoj Gori: da je naziv jezika u jednoj zajednici isključivo političko pitanje a njegovo porijeklo opšte i ravnopravno sa  drugim zajednicama.  Jezik nije đevojka, pa ko prvi njegova đevojka. U etimološkoj zbrci pojmova koja postoji u svakom vremenu i narodu, Platon je rekao: “jezik se zasniva na dogovoru ljudi”. Tako da Grci danas govore grčkim jezikom, a ne spartanskim, korinskim, makedonskim ili atinskim. Pošto ne postoji dogovor država da se zajednički jezik zove Južnoslovenski, onda svaka država ima pravo da ga nazove svojim. (A za Narodni jezik, Maternji, Slovenski, Bošnjački, Hrvatski, Srpski, Srpsko-hrvatski ili Crnogorski,) Platon objašnjava: Tako mi mijenjamo imena svojim slugama i novo ime nije ništa ispravnije  od onog koje smo promijenili. Jer nijedan naziv ničemu nije svojstven po prirodi, nego po običaju i navici onih koji su se navikli da ga upotrebljavaju.

Za mrtve duše je i ovakva izložba kao Gogoljeva “soba za razmišljanje”. Izuzetna gošća Podgorice, Mirtis, došla je da nas oplemeni i podśeti na mnogo šta. Nadam se da će u tome uspjeti. Davno je rečeno da znanje nema granica, ali, i:  Ako učen čovjek ne shvata zajednicu, onda je  njegovo učenje beskorisno.