Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 04. 02. 2015.
Ljudi današnjice su sve češće u prilici da se zapitaju: kud
ide ovaj svijet? Da bi se jasnije sagledao značaj vjerovatnoće postojećih
predviđanja, kod nas i svijetu, treba se vrtiti u prošlost. „Svjetski izazov“
je jedna od prvih knjiga koja je najavljivala informativno društvo. Napisao je J.
J. Servan-Schreiber, početkom osamdesetih, prošlog vijeka. U tome mu je pomogla
i najveća intelektualna elita Francuske, sa nekoliko svjetskih ekonomista,
okupljenih u „Parisku grupu“, koja je bila posvećena izučavanju problema tadašnje
krize i budućnosti svijeta. Ubrzo je postala svjetski bestseler. Pariska grupa se
nije bavila politikom, tako da nije nikakvo čudo što, nekadašnji novinar, Servan
u knjizi nije predviđao pad Berlinskog zida, raspad Sovjetskog Saveza i
Jugoslavije, ali je najavljivao tehnološki razvoj i kraj industrijskog društva.
Na informatičko gledao je utopistički kao „novi rad koji će zaposliti humano
društvo“, da je u okviru njega najavljivao povratak pravim vrijednostima
društva i razvoj sveopšte kulture i umjetnosti. Kaže i to:
„Oduvijek nam je vrlo jasno da je razvoj vlastitih sposobnosti i
interesa prema kulturi, umjetnosti, stvaranju i međuljudskim odnosima mnogo
veće bogatstvo od materijalnih dobara.“ Umjesto toga, unatoč visokom razvoju
prava i tehnološkim ugodnostima napretka, dobili smo veću džunglu u kojoj su i
dalje novac i nasilje glavna pokretačka sila svijeta. Humanost je u čovjeku
ostala u kavezu, a sve zvijeri stekle slobodu. Pred najezdom profita velikih
korporacija, ali i korupcije, ugrožen je i suverenitet država u razvoju, sa
tendencijom da tako bude i u razvijenim.
U svim vijestima dana dobre vijesti su potisnute. Zamijenile
su ih posledice globalnog zagrijavanja, prirodne katastrofe, krize, terorizam, kriminal,
brojni ratovi, oni građanski i u Evropi, epidemije, krajnja profanost
potrošačkog mentaliteta, internet preplavljen pornografijom, informacije
opterećene političkom propagandom, umrtvljavanje kulture prljavim žanrovima i sveopštu
dekadenciju umjetnosti, njenu komercijalizaciju i urušavanje. Industrijalizacija
nije propala - preselila se na Istok, zbog ekstra profita koji se temelji na
iskorištavanju jeftine radne snage. Ubrzanim porastom razvoja farmaceutske
industrije došlo je i do porasta oboljelih od raznih bolesti. Oružje i droga su
postali dostupni svima, pa je sve više i onih koji žele da prkose zdravom
razumu, vremenu, čovječnosti i pravdi.
Svirepost i bijes postali su sredstvo za nečiji profit. Pred
kamerama se odrubljuju glave, vrši genocid, ucjenjuje i sve to trpa na stranama
interneta, kao u kakav kontejner. Lokalne dogme i mržnja razvili su terorizam
koji hara svijetom, kao što se svekoliko profiterstvo pretvorilo u opšti
liberalni populizam u kome svi oblici kriminala dobijaju na značaju. Diplomatija
sve više gubi važnost, a zločini doživljavaju renesansu, demonstrirajući svoju
surovost i na medijima, ne da pridobiju pristalice ka pravednijem društvu, kako
se to sa revolucijama činilo u prošlosti, već samo iz jednog razloga, da sa
svojom krajnjom izopačenošću prestrave publiku zvjerskom realnošću života, i
stvore sveopšti prezir prema narodu čije interese, navodno, zastupaju. Horor
filmove je zamijenila java. (Usled nečijih interesa, termin „terorizam“ se
nekad preinačava u „pobunu protiv režima“, a tada mu se pruža, pored političke,
i vojna podrška, kao u slučaju protiv Gadafija, kao što i korupcija na visokom
nivou dobija epitet „uspješne privatizacije“.)
Ono što nekad nijesu mogle ni vojne sile, s lakoćom čini
strani kapital. On se ubrzano širi izvan nacionalnih granica, ubrizgava se kao
serum u povlašteni organizam društva, a nezaposlenost raste, dok se, umjesto
ulaganja u razvoj, veliki novac od ekstra profita ispumpava iz njinih sredina. Obični
građanin u svom dugotrajnom lutanju više niđe nije sam i siguran, strah ga
prati na svakom koraku. Varljive političke igre postale su ilustrovano režirani
igrokazi, kao sredstvo za podizanje želuca u strategiji za pridobijanje javnog
mnenja. Mržnje i pohlepe je previše da bi se moglo reći da svijetom vladaju
slučajnosti, kako se nameće, a ne nekakvi virtualni „performansi“ tajnih centara moći. (Zvanično
ni Sotona niđe nema hram u svijetu iako je njegovih sledbenika svuđe, koji u
ime profita vode i „vjerske“ ratove.)
Javno mnenje, koje stvaraju mnogi mediji, poput Reportera, postalo
je glavni izvor propagandnih manipulacija. Oni, navodno, odlučuju o životu i
smrti, kao nekad u rimskim arenama. (Buš je krenuo u rat na Irak, pošto je to
odobrila većina javnog mnenja, kojoj su propagatori rata u medijima govorili netačnost da Irak
proizvodi hemijsko oružje opasno po svijet.) S tim „demokratskim“ zalogom se
ide i u osvajačke ratove. A neki se predstavljaju kao da su humanitarne
djelatnosti, unatoč izuzetno brojnim građanskim žrtvama.
U srcu Evrope neke od tih pojava su ekscesne prirode, ali po
njenoj periferiji postju i primarna zanimanja koja neometano plutaju vremenom i
prostorom, u zavisnosti od interesa i cilja važnih centara moći. Žarišta u
Ukrajini ne jenjavaju i pored diplomatije koja u civilizovanom društvu treba da
je primarno sredstvo rešavanja krize. (I
Obama je skoro rekao, prilikom objavljivanja kraja recesije u zemlji, da se u spoljnoj politici postižu najbolji
rezultati uz primjenu vojne sile sa diplomatskim sredstvima, što je uzavreli
Balkan ośetio i na svojoj koži, a NATO-u dao važnost jedine sigurnosti u njemu.)
Na Balkanu, koji se u vrijeme objavljivanja „Svjetskog
izazova“ ubrajao u sretnije zemlje Evrope, ta slika danas izgleda mnogo
strašnije, jer mnogim lokalnim moćnicima nije ni do vladavine prava, jer sebe
vide samo u postojećoj korumpiranoj stihiji kojom suvereno vladaju. Devedeset
posto droge dolazi u Evropu preko Balkana, đe su još uvijek šverceri droge
uvaženi članovi društva, a kritičko novinarstvo van zakona. (U zadnje vrijeme
govori se i da naoružanje nekih terorista vodi porijeklo sa Balkana, kao što
postoje i zvanični državni zahtjevi u regionu za ponovnim prekrajanjem granica.)
Umjesto etike i duhovnosti uzurpacija položaja u
institucijama sistema i novac su postali sinonim popularnosti i uspjeha, a propaganda garant svakog uspjeha. Tako je i u
nekim institucijama kulture koje su postale privatni biznis, đe stručnost
zamjenjuje politička podobnost i njena neprikoslovena moć. Tada je lična korist
na vrhu prioriteta, kao važan korumptivni element partijskoj lojalnosti. (U
Crnoj Gori ni nacionalnom blagu se ne zna ko je vlasnik, po katastru, jer je
crkvena imovina u tuđim rukama a traži se da Cetinje bude pod zaštitom Svjetske
kulturne baštine. Problem Sutorine je isti sa vlasništvom crkvene imovine
Cetinjskog manastira, pogotovu, jer su
nastali u istom vremenu prekrajanja.)
Kad zavlada pohlepa i pohota rasuđivanje utihne, kaže nauka.
Tada prirodne zakonitosti ne ograničavaju bezgraničnost ubjeđenja. Ali, važno
je postati poznat i uticajan, bez obzira na žrtve i štetu drugih, jer, kako se
medijski plasira, „novac sve rešava“. I mnoge sulude ekstremnosti, frazeologija,
besmislice i nevrijednosti se propagiraju kao pozitivizam. Oni tupaviji,
neopterećeni etičkim zakonitostima su „moderniji“, jer, kao da su od
plastelina, lako trpe obradu, pa se usuđuju da urade sve što se od njih traži. Pod
geslom „liberalizma“ izopačenost je sve više postala putokaz slave mnogih
profanih emisija na privatnim TV kanalima. Naučna dostignuća nalaze i svhu u profitu
ostvarljivom u populizmu.
Tehnološki napredak je dao veliku prednost organizovanom
kriminalu i svim nevrijednostima, dok je građanstvu pružilo jeftinu profanost
života u kome tjelesni um materijalističkog pogleda na svijet preživljavanja poništava
svaku duhovnost i njene vrijednosti. Riječi, da „nema para“ za kulturu i
umjetnost, je samo izgovor za neometano bacanje smeća đe se kome prohtije. Duhovost
od koje zavisi duševno zdravlje nacije i pojedinca gubi smisao. U ubrzanom
obrtu novca koji oplođuje kapital, tjelesno zdravlje potrošačkog mentaliteta je
profitabilnije, i na prvom je mjestu, i kao strah.
„Dijagnoza je jedna od najraširenijih bolesti.“ – kaže
Ostrovski. Osnovna misao egzistencijalizma da: „čovjeku je svijet iz osnova
tuđ“, doživljava renesensu u rukama manipulatora, koji do krajnjih granica
izvode eksperimente nad ljudskoj podložnosti nagonima i zabludama. Zato se nije
čuditi što je, kod nekih, probuđena životinja u čovjeku postala zvijer, koja
svoju izopačenost, svojoj pomračenoj svijesi, „opravdava“ nekim fanatizmom.
Dakle, iako su uvjerljivo izgledale, Servanove lijepe vizije
„Svjetskog izazova“ nijesu bile odraz realnog stanja, jer ih kritički nije
pratilo faktičko znanje i logika egzaktnih naučnih ispravnosti. (Ta je idilična
teorija i sada u opticaju samo za javnost.) Suprotno njemu Pierre Restany je
sredinom sedamdesetih upozoravao da „fundamentalnu zagađenost ne čini
industrija već zagađenost našeg duha i našeg srca,“ a da je savremena umjetnost
samo „ogledalo“ i barometar te zagađenosti. Da bi se upoznala moraju se
poznavati štetni uticaji kojima je podložna, radi pravilne orjentacije njenih
vrijednosti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što ti zagađivači mogu
biti namjerno aktivirani i dirigovani iz nekih centara moći. Neki od njih su
davno prepoznati. Ono što je konstantno jeste da je u foliju ironije odavno
umotana moderna kultura svijeta.
Svaki sunovrat ima veze sa etikom, koja ima svoja
ograničenja (po pitanju „liberalizacije i komercijalijacije“ nagona), bitna za
duhovni razvoj. Tako je i Servan morao znati da kvalitet informativnog društva nije
zavisan samo od tehnološkog napretka, već da može biti uspješno i humano sproveden
ukoliko je proizvod zdravih društvenih normi i etike kojoj nikakva komercijalna
liberalizacija društvenog ponašanja ne bi smjela da oponira i ugrozi vitalne
vrijednosti na putu razvoja duhovnog zdravlja pojedinca i društva. Vrijeme u
kome je živio, sudeći po prethodnim nastupima Pierrea, bilo je već u agresivnom etičkom sunovratu, sa
nekim korumpiranim naukama po kojima se pretjerano komercijalizovani liberalni
ekstremizam i kreirao, na perfidniji način i od prvobitne akumulacije kapitala,
đe je pohlepa za novcem presudna za kreiranje svih aktivnosti. Ta
komercijalizacija je odavno prisutna i u umjetnosti, ośetio je i naš likovni
velikan M. Milunović, boraveći u Prizu od 1926-32, godine, kada se zbog teškog
siromaštva našao na spisku za
protjerivanje stranaca bez stalnih prihoda. Ali, našao se, tada poznati svetski
vajar, Antoan Burdel koji je uticao da mu se produži boravak u Parizu.
Što se tiče umjetnosti, komercijalizacija je prvo započela
na filmu. Ona je od prvih dana usko vezana sa njim, jer je više okrenut
populizmu. Ali, drastičan etički pad bilježi posle pedesetih kada se
omasovljava pornografija. Zapravo, do tih godina važio je „Kodeks za
samodisciplinu“, koga je 1930. ustanovio, Vil H. Hejs, kao predśednik Ujedinjenih
američkih producenata i distributera (Mošen Pikčur end Distributers Asosiješen
of Amerika). U njemu je naznačeno čega se sve režiseri i scenaristi moraju
pridržavati, poput toga da brak i porodica treba da budu svetinja, koja na
filmu ne smije biti prikazana antipatično, a da prostački seksualni odnosi ne
smiju biti pod punim svjetlom i detaljno opisani, niti sugerisati da su česti i
uobičajeni. A, ni krevetima se nije smio pridavati veliki značaj, posebno
njegovo prikazivanje sa grupom ljudi različitih polova. Strasti su se mogle
prikazivati samo ako su nužne, kao i ples koji je sugerisao na seksualni čin.
Vulgarnošću se tretirala svaka golotinja u punom kadru, te stoga nije dozvoljavana,
ali i striptiz je trebalo izbjegavati. Od onog što se trebalo izbjegavati je i
prikazivanje pupka; žene kako skida čarape; međusobno gledanje glumaca u kadru
na nago tijelo nekog od njih. Svještenici i vjernici nijesu su se smjeli
prikazivati na komičan način dok vrše molitvu.
(Neke fascinira američka ekonomija ili komercijalna filmska
ostvarenja Holivuda koja su zarazila svijet, ali, pozitivnu i novu notu
civilizaciji svijeta dali su američki crnci u muzici. Ona je neprocjenljivi biser, univerzalnih
vrijednosti, američke kulture. Dđez će nadživjeti Ameriku.)
Ipak, profana kulturološka liberalizacija društva slijedi tek
kasnije, prljavom najezdom emisija „rialiti šoua“ na pijedastalima brojnih
privatnih TV kanala, kad je svaka nepristojnost i izopačenost postala moguća i
dozvoljena, radi zgrtanja profita od tehnološkog napretka mobilne telefonije. I
dok u javnom životu, izvan „politike“, mnoge profesije ostaju nijeme, sve
probleme rešava šoping, srazmjerno količini utrošenog novca. On predstavlja sav
zbir duševnog jada savremenog čovjeka.
Pravni sistemi su privatnom biznisu (komercijalizaciji) prepustili
monopaol i u kulturi. Kreiraju ne samo privredu već i društvena ponašanja, kao
i samu prosvjetu. Srednji intelektualni sloj, koji predstavlja zdravlje
društva, potpuno gubi važnost u marionetskom ponašanju velikih političkih vođa
koji rade po diktatu krupnog kapitala. I dok Obama u Americi, da bi zaustavio
takav trend, podiže porez samo bogatima, naša Vlada radi suprotno. A takvo usmjeravanje
kulture i srednjeg sloja ka njenoj propasti i profanosti, može se tumačiti i
kao kreiranje opšte zbunjenosti i nesigurnosti građana, koju „zbog viših
interesa“ može diktirati i neka politička organizacija u stanju ekonomske krize,
radi opstanka na vlast. Inače, mediji postaju sve više instrument političkih
igri. Navodno, mediji treba da su nezavisni, a faktički ga mogu osnovati
političke stranke, ili se kriti iza neke uređivačke politike. Za to se ne
odgovara, niti postoje zakoni.
Mediji, kao kulturološki važan dio društvenog duhovnog
zdravlja može osnovati ko god ima novca za to. Novinarom se nazivaju i autori
žute štampe, koji najbolje šire izopačenosti, zavist i druge niske strasti. A,
od tako zagađenog liberalizovanog i komercijalizovanog tržita se traži da
profiliše kvalitet. Kao da je duhovno zdravlje građana konstanta, nezavisna od
okolnosti. Ono najeftinije i najprizemnije je najkomercijalnije, jer se po
prirodi niskih nagona, više raduje crknutoj komšijinoj kravi nego uspjehu.
Došlo je do otvorene opšte konfrotacije. Dogodio se zaokret
i u političkom svijetu, jer je zapad izazvao mnoge ratove u islamskom svijetu.
Zbog tih ratnih dešavanja milioni ljudi je protjerano iz svojih domova, tražeći
spas. Sada njini evrocentrični progonitelji podstiču građane da dižu proteste
protiv, navodne „islamizacije Evrope“, dok na drugoj strani naoružani
ekstremisti vrše najbrutalnije zločine u ime nekih izopačenih ciljeva koje
dovode u vezu i sa vjerom, koja ne toleriše ni najmanji zločin. A Pariz, umjesto
novih umjetničkih dostignuća otvoreno širi vjerske animozitete sa nekakvim politički
degutantnim i estetski tupavim karikaturama. I otkud gradu, koji važi za jedan
od centara kulture u svijetu, ironičnost ka tuđoj kulturi. (Nekada su neki njegovi
građani bojkotovali izuzetna djela Pol Gogena, jer je na njima prikazivao
„primitivce“ iz kolonijalnih zemalja, ali se, tada, taj grad izdigao iznad
pomodarstva i postao najblistaviji internacionalni centar kulture i umjetnosti
modernog doba u svijetu.)
Svaka karikaturalnost je „kruna“ od trnovog vijenca koja ruši
svaku idealizaciju, zbog čega je neumjesno koristiti je za vjerske idole, jer
oni čine esenciju religioznoznosti svakog vjernika, kome je i ustavom
zagarantovana vjeroispovijest, što daje za pravo ekstremistima da se stave u surovu
zaštitu vjernika, kako bi opravdali svirepost i bijes sa kojim su zadojeni.
Tako će se i dalje, kao kakvi bumeranzi, bivši, isluženi dobrovoljci raznih
legija vraćati u matične države da šire teror i mržnju. Onaj ko im plati i
dalje će određivati ciljeve i „razlog“. Mržnja i teror su odavno postali roba
na dugom spisku izopačenosti informatičkog društva.
Ipak, istorija nas uči da je naš narod predodređen za
najveće domete u demokratiji iako sadašnje stanje to ne potvrđuje. Najbolji
pokazatelj za to je vladavina kralja Nikole u multietički proširenoj Crnoj
Gori, kao što sudbonosni nukleus duhovnosti, jedinstva i tolerancije naroda sa
ovih prostora treba tražiti u predanju o Svetom Vladimiru i običajima koji su
za njega vezani kod svih konfesija sa ovog prostora. I kao što se Podgorica
nekoliko puta rađala, ja vjerujem u ovaj narod, jer je uvijek umio iz pepela i
ruševina da se uzdigne. Mi smo biblijski narod. Naše zablude dugo traju, ali
podižemo glavu i onda kad drugi očekuju propast. A to se događa samo onda kad
našu inferiornost natjera velika muka ili neko prosvjetljenje „na putu u
Damask“, da se oslobodimo lažnih fetiša intimnog obožavanja i sudbinski
ujedinimo u određenom pravcu.
Dok bude onih koji opravdavaju sramnu prevaru anticrnogorske
„Podgoričke skupštine“ i demokratski, uzajamnog nacionalnog poštovanja, (kao
nekad na Rumiji), neće biti krupnijih promjena u društvu. Ona je porok koji
uzajamno njeguju vlast i opozicija, svako iz svoje perspektive. Kad god je država odvojena od zdrave pameti,
zbog ličnih profiterskih interesa onih na vlasti i opozicije, laž i licemjerstvo
postaju sudbinska komponenta naših najgorih atavističkih kompleksa. Priroda nas
uči da nam je toliko malo potrebno za kvalitetan život, ali naše uobrazilje
nemaju granice.
Dok se oko autorizacije raznih gluposti otimaju mnogi,
velikim izrečenim istinama se kroz milenijumske puteve zaboravljaju autori.
Tako i onoj: „Pored ostalih zala glupost je praćena još jednim: ona svakog dana
počinje da živi.“
No comments:
Post a Comment