Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 06. 12. 2014.
Nema nikakvog napretka na polju kulture, ali, postoje
zavaravanja. Mediji bruje o dostignućima novog filma, za koji ugledni reditelj
Srđan Dragojević kaže da: „Svake godine najgori film napravi profesor režije“. Družina
bivšeg ministra kulture Źage Mićunovića dodijelila mu je Trinaestojulsku
nagradu. A, M. Kučan, koji dobro pazi šta govori, rekao je da se u društvu sa
plemenskom sviješću i klanovima može samo nakalemiti demokratija, ali ne i
sprovesti. Tu je rogobatnu demokratiju, potom, obrazložio primjerima Iraka i
Alžira.
Likovne izložbe su rijetkost. Galerija ULUCG-a sve češće zjapi
prazna. Mladi umjetnici u crno-bijeloj stvarnosti života nekako uspijevaju da
crtaju na javi, a u snu im se jedino pruža mogućnost da nesmetano nešto i naslikaju;
ali večina najčešće samo sanja o bojama, ateljeima, izložbama. (Oni što ponešto
crtaju, vjerovatno koriste papir bačenih akcionih planova iz nekih važnih
institucija, ili odbačene molbe građana upućene Elektroprivredi, zato se isti
mole da na Javnom servisu objavljuju dane kad izbacuju smeće, da ne bi omladina
gubila vrijeme u čekanju.) Ove godine je izostao i konkurs za sufinansiranje za
sledeću godinu. (Da bar kažu kud dijevaju onu crkavicu od novca zakonom
predviđenim za razvoj kulture i umjetnosti.) Mnoge izložbe nijesu mogle ni biti
realizovane jer im Ministarstvo kulture nije pružilo finansijsku podršku. Slikar
Nikica Raičević im se vrlo rijetko javlja, ali kad im se obratio za pomoć oko
izložbe, još na vratima su ga dočekali sa odgovorom: „nema para!“. Tako je u
svim oblastima stvaralaštva umjetnosti i kulture đe nema veza. (Možda je
vrijeme da se Ministarstvo kulture preseli na Konik, tada bi, makar, od EU
dobijalo higijenske paketiće za njene korisnike.) Naši biznismeni idu u korak
samo sa sponzorušama, kultura ih ne interesuje. Bez ikakve podrške talenti
propadaju dok oni privilegovani srećnici tavore ili se prepuštaju
dekadentnostima. Gledanje TV-a je jedno od
rešenja. U njemu se može uživati kao na stranačkom kongresu đe se može naučiti
kako se od nerada i privilegija može živjeti, što i svim poreskim obveznicima
daje za pravo da ih komentarišu.
Prethodni mjesec pratila su burna događanja. Neki naši
mediji su i dalje u nedoumici oko
biblijskih tema: „šta ima pravda sa bezakonjem, i kakvu zajednicu ima viđelo sa
mrakom.“ Onda, nije ni čudo što građani poput ovaca lutaju u zbci i strahu kao
pred neki dolazak antihrista.
Stvarnost je onoliko zanimljiva koliko za nju imamo
interesovanja, koja odlično objašnjavaju i ličnost čovjeka. I pored brojnih
„vrućih tema“ u Replici na Javnom servisu TV-a, vodio se dijalog, tačnije,
ćaskanje o Kraljičinoj plaži. Kao uvijek, sve je samo u izgledu, sa suštinom u
antinomiji kojoj je početak uvijek na kraju. I dok se u spoljašnjem sjaju
studija krila velika unutrašnja praznina, jer su oni koji osporavaju njenu
prodaju izostali. Po nekoj navici Lot opet prebježe, ne zbog mogućeg salaniteta
savjesti, već što strogo pazi da se ne udavi u običnoj kanti vode koju je
pomagao zamutiti. Ali, bio je sveprisutni Vasilije Katić, koji je, na ovoj
televiziji, u jednoj sličnoj „prezaduženoj“ debati izjavio da će četvrtina
dionice auto-puta „iz niđe u ništa“ povećati
produktivnost, što nije „pretendenciozna“, već autentična izjava „eksperta“ ove
TV. (Inače, i u drugim medijima, neki voditelji su toliko ostrašćeno politizovani
da ne razlikuju incident od izuzetka.) „Pade kralj i po’ u čkalj – odvali se
frtalj“, dovoljan za najdužu avijonsku pistu u svijetu, jer će oni iz Evrope u
prvoj deceniji (4okm x 4 godine=16 godina) moći do nje doći samo iz vazduha. Ali,
taj važan, veliki početni korak se desio.
Sličnost u prezentaciji teme bila je i u prošlom izdanju ove
emisije. Govorilo se o medijima. Svi učesnici su bili njeni nekadašnji novinari
i jedan reditelj. Niko drugi u strogoj selekciji iako je medijska scena Crne
Gore po svakom pitanju podijeljena. Čudo jedno, govorilo se da kriterija nema,
što je znak da je u našem novinarstvu mnogo lopata koje sahranjuju istinu, ali
se o tim „sitnicama“ nije zborilo. Najviše ih je tamo đe se govori samo o
posledicama, odnosno, polu-istinama od kojih mnogi žive unatoč opštim kodeksima
logike. Udžbenici kažu: „Obično se izvorom neke pojave smatra ona sila koja tu
pojavu stvara, koja izaziva njen nastanak.“ A mnogo toga leži u nepravičnoj
politici. (Govoreći o nepravičnosti B. Graham je davno svoje čitaoce zapitao:
da li se razlikuje egoizam i sebičnost
od lopovluka i ubistva. Ta zla možemo nazivati kako hoćemo, možemo ih
umanjivati, tepati im, veličati ili hvaliti se njima, ali nepravičnost, kao zlo,
ostaje zlo.)
Ali, moglo se čuti i to, „da je većina novinara prava
sirotinja“, iako se vole šepuriti kao nekad nove „mačke“ na korzou. Ipak, ne samo
finansijski, jer, ako „kriterija nema”, već i profesionalno, pa se može reći da
su kao pokupljeni sa Trga intelektualaca. Urednicima i direktorima je partijska
knjižica jedina „licenca“ za obavljanje djelatnosti. U Savjetu Javnog servisa,
koji broji petnaestak članova, po procjeni M. Đurkovića (koji se jedino
pridržavao teme), niko nije napisao ni najmanji članak kao novinar, jer su sa svojim
golim rukama jedino u stanju da plivaju u mutnim stranačko marketinskim vodama radi
profita, a ko ima savjest taj propada.
Kada je stigao izvještaj Ujedinjenih Nacija o porodilištima
nijedan mu medij nije pridavao nikakvu važnost, pa ni Javni servis, iako je u
cjelosti govorio o katastrofalnim uslovima našeg zdavstva, od nehigijene do
ljekarskog neznanja, koja su, zadnjih godina, neku novorođenčad dovodila do
smrtnog ishoda, poput onog koji se skoro tragično dogodio. A, za to i
novinarstvo snosi dio odgovornosti, jer nije na vrijeme ukazivalo na taj
problem. Ali, kod nas su od svih bacila najopasniji imbecili, koji sa
neodgovornošću i nemarom vrše važne i odgovorne društvene funkcije.
Tako profesionalno važni, najvažniji, izveštaji prolaze bez dovoljno
ukazane važnosti i komentara, da se čovjek zapita na kom je tek stupnju istraživačko
novinarstvo kod nas? Bez pravih „sitnica“ i sagovornika nema potpunog
sagledavanja realnosti, niti je moguće doći do ikakve istine ili bilo kakvog
rešenja za opšti napredak društva. A većina debata na televiziji su postavljene
jezikom ograničenosti, forme radi, ili neke usko partijske jednostrane propagande,
po ugledu na obrazovanje i etiku urednika. Nema one širine što krasi savremeno
informativno društvo a ima i biblijsko porijeko: „rod duhovni su dobrota i
pravda i istina.“
Medija je napretek koji ne podliježu nikakvim etičkim
pravilima. Može ih osnivati svako, što ne znači samo da istinu može prekrajati
kako hoće, već i pravo da mogu dezinformisati javnost, što je ravno zločinu i
teroru. Ima li razlike u trovanju nedužnog ljudskog duha i obične pijaće vode?
Ko građane treba od toga da štiti? I od kojeg medija obični građanin može
očekivati znanje i istinu, kad je „sramno i govoriti o onom što neki mediji u
mraku i potaji rade.“ Demokratija
prvenstveno podrazumijeva pravednost, dok se vid slobode koju proklamuje
najviše zloupotrebljava, od strane poročnosti čovjekove prirode. Tolstoj
metaforično kaže da „u ljudskom srcu leži početak i kraj svega“, što je u duhu
i savremene psihologije. Ali, postoji i nešto više, u Bibliji piše da je Gospod
Hrist rekao da svako zlo polazi iz dubine ljudskog srca. Mediji u demokratskom
društvu, među prvima, ne smiju da šire poroke ili prećutkuju bilo kakve
nepravičnosti, već da ih analitički istražuju i upozoravaju društvo.
Javni servis traži više novca za svoj budžet a da i ne zna
kakvu funkciju i privilegiju ima u društvu, ali, i sa kakvim kadrom tu funkciju
može izvršavati ili s kojim pravom svoju privilegiju ispoštovati kao glas
zdravog razuma koji bi ih kvalitetno izdvojio od drugih komercijalnih medija.
Ali, bez jasnih vizija, objektivnosti, znanja i profesionalnog kvaliteta lakše
se prave čaršijske tabloidne „senzacije“ nego i u nauci. Bez obzira što je na
novinarima i političarima velika odgovornost, rijetki su oni koji poput prośečnog
ljekara mogu reći: „Učinio sam sve u čistoti srca svojega i u pravdi ruku
svojih.“ A tome treba da teži svaki civilizovani građanin i društvo.
Animoziteti su naš „racio“ koji nam nadoknađuju sva ostala znanja
u vjernom očitavanju sumornog duha. Njih nagonski oblikuje egoizam. Oni nam „mjerodavno“
govore koliko smo u pravu, čemu da se posvetimo i da li ispunjavamo uslove
rada. Kod nas su animoziteti velika pokretačka sila, koje udvaračka žudnja za
novcem i niski interesi prave i tamo đe ih nema. (I za tako nešto ne treba
optuživati nekadađnju ‘udbu’, jer je ona bila samo sredstvo.)
Propagandom se bave idealne bitange, koje se najčešće
javljaju u ulozi nekog „eksperta“. Tako se u „Pobjedi“ mogao pročitati članak
koji govori da je Šešelj pušten iz zatvora pod uticajem NATO-a i Amerike, da bi
srpskim vlastima zagorčali život, jer su u prijateljskim odnosima sa Putinom.
Koliko je to čaršijsko precjenjivanje Šešelja i potcjenjivanje Amerike i NATO-a? teško je reći, ali kad su animoziteti u
pitanju ni propaganda nema granica. Ali, Beauchene je to bolje objasnio: „Oni
što misle da novac može sve, skloni su da za novac učine sve“.
Novcem poreskih obveznika lobiramo i strane državljane da
istim obveznicima pohvale rad vodećih lidera. Pohvale o napretku stalno stižu,
ali visoki zvaničnici evropskih država nikako ne dolaze, pa naš preśednik jedino
u lokalu širi prijateljstvo obilazeći „guslarske večeri“.
Rektor državnog univerziteta Radmila Vojvodić je verbalno optužila
dekana ekomomskog fakulteta za korupciju. Smijenjeni dekan je uputio krivičnu tužbu sudu protiv nje. I pored
brojnih redovnih profesora koji su u vrhu naučnog zvanja koji su strateški
važni i za razvoj ove ustanove, ali i društvenog prosperiteta, rektor državnog
univerziteta je pozorišni reditelj, a u njenom upravnom odboru su profesori
fizičke kulture. I nauka je kod nas pozorište, kao što i probleme duha rešavamo
na fizički način.
VD Ministar kulture, ali i Ministar pravde Duško Marković, proteklog mjeseca nije imao kad da śedne ni na jedno svoje
radno mjesto, niti da ovlada svojim kompetentnostima, jer kao kakav informativni
satelit morao je da kruži oko NATO baza po svijetu u potragu za Stoltenbergom. Kao
Ministar pravde pokazao je talenat za zataškavanje, pa je u te svrhe izrazito
upotrebljiv i u Ministarstvu kulture, jer otkad je tamo ništa se ne događa. I
Zakon o spomeničnoj kulturi i kulturnom nasleđu je probio sve rokove.
O ulasku u NATO ne prestaju priče na Javnom servisu iako nas
je nogirao do kraja sledeće godine, zbog nedoslednosti u borbi protiv korupcije
i kriminala. Milica Đurišić nam prenosi i njine visoke pohvale i čestitke, iako
se sporadično čuju primjedbe da moramo nastaviti sa daljim reformama društva.
Ohrabrenja nam ne fali, ali nam vlasita volja pravi probleme da se svojih mana
oslobodimo.
O organizovanom kriminalu i korupciji se govori vrlo rijetko,
kao da smo prebrižili taj gorući problem. U žiži javnosti je samo rad Vlade,
koju ekipe naših novinara prate i po šetnjama po svijetu. Taj se marketing
isplati s obzirom na našu visoko razvijenu privredu i plasman robe na stranim
tržištima. Inače, naš je premijer neumoran, „odmara se od puta jedino kad ide
na neki put“.
Da nema Milove retorike Crna Gora bi bila samo katastrofa,
poput one koju je MANS priredio na izložbi u Mojkovcu, prilikom održavanja
filmskog festivala. Od 4000 zaposlenih građana u privredi ovog malog mjesta,
sada ih je samo stotinak. A u Beču je održao predavanje o „ekonomiji kao
mašini“.
Naš premijer sve češće izbjegava elementarne činjenice, što
mu daje za pravo da se liberalno izražava. Vremenom postaje sve više
kontroverzan, pa sam sebi pruža priliku da objašnjava neko prethodno izlaganje.
Nisu Rusi nego gusle. U zadnjem obraćanju na Javnom servisu govorio je da
Balkan vjekovima zaostaje za zapadom, kao da privreda koja je uništena za
vrijeme njegove vladavine nikad nije postojala. Sa tom mišlju dobrog domaćina je otišao i u Beč da o tome
progovori.
U emisiji Izoštreno je pokazao i protekcionaštvo, izjavom da
Rojal grupa treba da ima priviligije u kupovini nekretnina i produženja zakupa u
Crnoj Gori, vezano za Kraljičinu plažu. Radi naše sreće, to bi značilo da bi
trebalo praviti i specijalne zakone za poneke izuzetke, kao u nedemokratskim
društvima. (Kao u antinomijama lokalnih, palanačkih vlasti, koje državnu zemlju
procjenjuju u bescijenje, po sviđanju. Tako su vaktile nicale, navodno, „Titove
vile“, kao: Tita radi, u koje nikad u životu nije kročio, a u koje su se
lokalni moćnici provodili praveći ogromne troškove reprezentacije na račun
opštine. Usput, prilikom njine izgradnje
nicale su na isti troškovnik još poneke.)
Marketinin je postao glavna privredna grana sa strategijom
„kako prevariti druge“. Što se tiče stranih investicija Podgorica bi markentinški
mogla biti u još većoj prednosti, jer kroz nju prolaze četiri prelijepe rijeke,
kao u raju. Zato bi im „trebalo“ promijeniti adekvatnija imena, kao što je
većini ulica, poput naziva rijeka Edema, u Fison, Geon, Hidekel i Efrat. Ko na
planeti ne bi poželio da dođe u Edem.
Kad je riječ o kulturi svi su nijemi kao ribe. Ona se ne
ośeća se kao nešto, nego kao ništa, što se može tumačiti i kao problem
reciprociteta.Tako je izostala i informacija da se EU zalaže da se više
posvetimo kulturnoj saradnji sa regionom. I otkud im je to moglo pasti na pamet
kad smo ohrabrivanjem raznih sumnjivih vrijednosti na kulturu i umjetnost davno
zabiravili, odnosno, učinili smo sa svojom bahatošću sve da je obeshrabrimo
„biznis barijerama“ i liberalnim kapitalizmom. A, davno je rečeno:
„Obeshrabrenje je katastrofalno za umjetnika. To je najači i najtragičniji ośećaj
u umjetnosti.“ Taj stvaralački hram novih univerzalnih vrijednosti je zapušten
kao što su u komunističko doba bile neke crkve.
Šuška se da opozicija sprema demonstracije, iako za to ima
skupštinu. Izvan regularnih izbora, najveća potencijalna prijetnja partiji na
vlasti nije politička opozicija, već organizovane demonstracije građana, poput
onih koje je vodila Vanja Ćalović. Razlog je jednostavan, jer su Evropskoj
Uniji realni pokazatelji o radu Vlade i institucija sistema otvorena
nezadovoljstva građana prilikom velikih okupljanja.
Što se iskrenosti tiče, baviti se politikom zbog novca je
isto kao i sklopiti brak radi novca.
No comments:
Post a Comment