Trenutno razmišljam o etničkim identitetskim razlikama i
tome kada je ortodoksna srpska poslovica “nema leba bez motike” ovđe imala
primjenu. Možda je u pitanju samo permutacija, pa motiku trebamo čitati kao
motka, što je bliže našoj etnologiji. Odmah da kažem: da Crna Gora zarobljena
korupcijom i neriješenim identitetskim pitanjima ima i svojih prednosti. Baš u
takvoj sam došao do saznanja da je etika sastavni dio istine. Do tog sam
otkrića došao razmišljajući o razlozima straha Crnogoraca pred istinom. Mada,
to i nije neka nόvina jer se davno po uzoru na Akademove vrline
formirala prva Akademija. Ipak, nemamo mi Akadema, pa je kod nas Helena
još u zarobljeništvu. Ona je upravo u našim akademijama i zatočena.
Šta bi tek sve postigao Ajnštajn, Tesla, Darvin, Sveti
Pavle, Pikaso… u životu da su nekim čudom, kao neki od nas, bili okićeni
magistraturom, doktoratom – akademizmom i drugim apanažama?
Zato u našem sistemu “vrijednosti” po nekom automatizmu Mr.
(pogotovu likovnih umjetnosti) prevodim u – Motka, jer skok sa motkom djeluje
impresivno i kad se sa njom preskače deset santimetara, naravno – od zemlje.
Ona je faktički iluzija, ali i funkcionalna alatka koja praktično
objašnjava društveni status poput motike. Sve češće slično činim i sa Dr. iz
nekih “naših” nauka, ali sa više obzira, jer me taj naš visoko standardizovan
birokratski intelektualni “plafon” više asocira na nemaštinu. Evo i
zašto. Jednostavno! Otkriva bespoštednu borbu siromaha za privilegije
koja se svode na dupe izraženo u kvadraturi državnog stana a jednim dijelom na
“intelektualnu” tugu tezgaroša raznih piljarskih savjeta. Na tome se ovđe često
za “uspješne” Mr. i Dr. završava sva nauka.
Ali, neću ići dalje od “uzvišenih” visina svoje struke.
Na cijeloj jednoj strani „kulture“ nedavno čitam u jednom
državnom dnevnom listu, koji ima brojne epitete zabranjene za pominjati, o
jednoj izložbi mladog magistra slikarstva, da sam se zapitao da li je
magistraturu stekao time što je operisan od slikarstva. Jer, da ta izložba
predstavlja njegov talenat onda je najveće čudo kako je sa njim upisao
fakultet. Ali „poznavalac“ umjetnosti koji je tekst sročio razuvjerio me.
Naprosto: on je talenat. Pitatete se ko: pisac ili autor teksta? Oboje. Oboje
su spustili prečku/kriterij na zemlju i preskočili je sa motkom. Impresivno! To
svakako nije za đecu, jer ona se ne umiju snalaziti sa motkom, ali su naši
državni sistemi za takve rabote zaista snalažljivi i moćni. Jer, gledano iz
perspektive naše intelektualne i etičke prizemnosti, sve je veličanstveno što
poželimo. I dovoljno je samo da poželimo a za rezultate ne moramo da brinemo.
Oni su uvijek bolji od onih kakve poželjeti možemo. Odnosno, gluplji od
glupljega – kako narod objašnjava.
Protekcija je tu da stvari idu legalnim tokom, a za nju smo
mnogo talentovaniji od drugih, jer se u tome rađamo sa diplomom, pa nam za tu
granu “privredne umjetnosti”, kao književnicima, nijesu nikad bili potrebni
fakulteti. Sve ostalo je mnogo lakše, jer se, opet po običaju -
podrazumijeva. U “otsustvu” istine, (nijesam rekao urednika) biti niko, a
predstavljati nešto nam je prosto u krvi.
Zapeli smo na sudstvu, a istina je: da od istine više volimo
medije, jer u njima možemo kreirati svoje “istine”.
No comments:
Post a Comment