"Kultura" varvarstva državnih institucija

Piše: Bratislav Bato Medojević  26.09.2012.

Istina kao da je van našeg domašaja pa se danas u novinarstvu gotovo sve svodi u rekla-kazala. Od novinara se ne traži da budu orlovi već da ćukaju sa kokošima, zbog čega u poslednje vrijeme krupni događaji neopaženo izmiču zbog jeftine površnosti izveštavanja i uvrnutih bučnih propagandi. Isto kao u Elektrodistribuciji, imaju velike gubitke (istine) u prenosu na mreži. Tako nas mediji šturo obavijestiše o svemu, pa i o tome da je ministar za kulturu Branislav Mićunović dobio “radni prostor” od 75. kvadrata u “Profesorskoj zgradi”, u Podgorici, nedaleko od dva stana koja je sa suprugom dobio od Crnogorskog pozorišta u zgradi “Vektre”, koja opet nije tako daleko od njine kuće u Baru, ako se uzme u obzir da je cjelokupnu administraciju ministarstva iz Podgorice preselio na Cetinje đe niko od njih nema stan, a mnogi ni u Podgorici. Ipak, ja se nadam onom najvažnijem: da su kamere zabilježile za buduća pokolenja najveće ostvarenje ovog reditelja – pozorišnu adaptaciju Gorskog vijenca iz 1997. godine u kojoj iguman Stefan igra košarku.

“Mada je samo Vlast kompetentna da o tome govori“ u opštoj diskreditaciji morala, znanja, kulture i umjetnosti i mladi su rekli svoje bez njinog učešća ali i novinarskih istraživanja i komentara. U skorašnjem ispitivanju su gotovo stopostotno izjavili da pri zaposlenju nije važno znanje već samo veze. A ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović je skoro izjavio da se formira Agencija za protjerivanje znanja, odnosno kako je on to formulisao: za zapošljavanje u inostranstvu. (Kao devedesetih kada se upućivala mladež na ratište sa riječima da se Crna Gora najbolje brani van njenih granica.) Izgleda, da su izbjeglice, po nalogu Evrope, udomili a domaću čeljad bez obzira na visok pad nataliteta žele „zakonski“ protjerati, jer, za njima plače svijet a ovde ih je napretek. Neznanja nam u institucijama sistema neće faliti, proizvodimo sve same viškove koji svaki dan ispred Vlade jadikuju klečeći i mole za oproštaj. Ipak, dobro je zapitati se: šta je kod nas znanje s obzirom da moral nije nikakvo dezinfekciono sredstvo društva i ličnosti ponaosob, kao što ni korupcija nije izvor svih zala, jer i od građanskog kukavičluka i nemara su propala mnoga društva.

Nevjerovatno! Tako je Narodni muzej sa Cetinja odnio sa mjesnog groblja u Matarugama dva stećka. Ne dva od deset, već, bolje rečeno: oba. Navodno, javnost su obavijestili da su im potrebni radi neke „svjetske izložbe“ i stvaranja lapidarijuma na Cetinju. Ostaje neshvatljivo t.j. nelogično zašto baš ti stećci za koje kažu da su vremenom „potpuno propali“ a ne oni egipatski obelisci domaće izrade sa ličnim potpisima koji se „sade“ svuđe po Crnoj Gori a ima ih i na Cetinju.

Śetio se neko da pravi umrtvljeni lapidarijum na Cetinje od živih svjedoka koji su kulturološki čvrsto usađeni u svom okruženju i tradiciji mjesta kao autentični i aktivni spomenici kulture – što je budalaština par excellence. Jer to nismo imali ni u ateističkom komunizmu kada Pljevljaci sačuvaše muslimnsko čuveno „Turbe“ usred temelja novoizgrađene stambene zgrade kao kulturni spomenik i jednu od legendi grada. Niti su Turci iz Kekove iđe pomicali antički stećak-sarkofag (Lukijan) koji se nalazi usred mora nadomak ribarskih luka kojima smeta. A danas su bolji poznavaoci „kulturnih dešavanja“ skeptični i malo „zlonamjerni“, jer poznavajući opservacije Pavla Pejovića, sadašnjeg direktora Narodnog muzeja, sumnjaju da oni već nisu prerađeni u „kofere“, jer je kao skulptor po njima poznat u Crnoj Gori, ali i anti-umjetnosti instalacija koje se pokušavaju vezati za etnologiju (ugarci na ljesi od pletenog pruća; kolijevka ispunjena varenikom).

Mataruge su selo u pljevaljskoj opštini. Svoj naziv duguju Keltima koji se sa Ilirima i Tračanima mogu smatrati starosjediocima Balkana. Njini toponimi prednjače u odnosu na druge. Sasvim je sigurno da su Mataruzi bili pleme Kelta koji su, vjerovatno, obitavali na tlu danas istoimenog sela. Za razliku od svojih susjeda, Kelti su prije dolaska Slovena imali svoje pismo, ali su se pored njega služili grčkim i rimskim. Ipak, pored brojnih toponima od Bojane do Durmitora, njino pismo u Crnoj Gori nije nikad otkriveno a etimologija nedovoljno istražena zbog potpune asimilacije sa pridošlim življem ali i prethodne romanizacije i hrišćanizacije. Ipak, ostali su stećci koji u nauci nisu potpuno osvijetljeni. Oni se vežu za Vlahe u čiju etnologiju ulaze svi starosjedioci Balkana, bilo oni slavinizirani ili romanizovani. Taj naziv u nauci nije potpuno određen, niti detaljno istražen zbog opšte izmiješanosti stanovništva o čemu govori savremena genetika. Po nekima, dolaskom Slovena taj naziv dobijaju svi starosjedioci a kasnije i stočari, pa i Bogumili.

Ono što je interesantno nauci je to da se stećci u Matarugama nalaze na mjesnom groblju, što možda nedvosmisleno govori o kontinuitetu kulture starosjedilaca i njinoj genezi, odnosno slovenizaciji sa pridošlim, mnogobrojnim plemenima Slovena. Pored različitosti u vjeri paganskih došljaka i možda tada hrišćanskih starosjedilaca, sačuvan je običaj sahranjivanja na istom mjestu, kao što se iz paganstva prešlo u hrišćanstvo na istom mjestu, uz pogrebni obredi na istovjetnom groblju. Svi milenijumski zapisi na jednom groblju. To je rijetkost u Crnoj Gori, posebno ako su tačne pretpostavke da su stećci na groblju ispred Vlaške Crkve na Cetinju donešeni naknadno po izgradnji od pruća prve crkve dajući joj time monolitno obilježje i značenje koje crkva od pruća sobom nije imala, odnosno da su premješteni iz nekog drugog dijela (možda i prijehrišćanskog) Cetinjskog polja. U Matarugama je takvo kulturno nasleđe postalo sastavni dio ambijentalne kulture koja više govori od bilo kakve pisane riječi. Njen značaj je i veći, posebno što je sastavni dio aktivnog kultivisanog kulturološkog terena, kao nastavak izuzetno stare tradicije o načinu sahranjivanja i njinog prihvatanja od strane došljaka. Zbog čega bi izmještanje mataruških stećaka značili isto kao premještanje kotorske katedrale u Plužine, ili presađivanje stabla bez svog korijena bilo đe.

Ono što posebno zabrinjava je to: sa kakvim se varvarskim činom to izvelo od strane jedne visoke institucije za kulturu kakav je Narodni muzej. Stećci su ponešeni kao da je u pitanju nekakav zalutali komad namještaja. Zapravo, njino uklanjanje je obično svetogrđe urađeno bez ikakvih istraživačkih namjera i ubiciranja njegovog podzemnog sadržaja u neke vremenske i kulturne tokove, jer su stećci samo vrh ledenog brijega ispod kojih (ili oko kojih) se možda krije neprocjenjivo blago za nauku koje bi svojim otkrićima dalo neko novo svjetlo našoj prošlosti. Ali ovim činom (običnom otimačinom) se zameo svaki naučni trag i dalja istraživanja a dala šansa vandalima da ispod njega traže skriveno blago. Kao gusari: sviđelo im se pa došli s kamionima kao na ratište i uzeli što su htjeli samo radi ukrasa. I još vele kao predstavnici nauke i kulture: „sve je urađeno po zakonu“. A ni traga od elementarne kulture i poznavanja bilo kakvih postulata nauke.

Ovakavo dostizanje „digniteta“ kulture jedne zemlje je utoliko veće ukoliko se zna koliko je ova istaknuta ustanova kao uzor države i njene državnosti uticajna na stvaranje kvalitetnog sistema vrijednosti na buduće generacije i njen naučan i kreativan razvoj.

Da bi ironija bila veća, na nedostojan način za ovako visoku instituciju je izabran sadašnji direktor. Mada se po zakonu za ovu važnu funkciju raspisuje konkurs na nivou države, to se nije desilo već je sve urađeno gotovo tajno u svojevoljnom „partijskom“ dogovoru, bez konkursa i obavještavanja javnosti za ovu važnu i prestižnu funkciju, kao najvećoj po stručnosti te vrste u rangu ove specifične ustanove, koja treba da je glavni verifikator i promoter postojećih kulturoloških vrijednosti. (Ukoliko ova ustanova nije zakonski postala privatno vlasništvo a da to ne znamo.) U praksi svakidašnjice vajar Pavle Pejović je danas na čelu Muzeja Cetinja, kao još jednom položaju ili „tezgi“ u njegovom širem djelokrugu. Akademik je politički konfrontiranih CANU-a i DANU-a, što je u prevodu na narodski isto kao biti partizan i četnik u isto vrijeme i na istom mjestu. Ne znam čime i kome je on dokazao da poznaje muzeologiju, ali znam da na čelo ovakvih institucija treba da stoji ljudi koji ne samo da imaju kvalitetno i dokazano šire obrazovanje već i da poznaju specifičnosti muzeologije: naučne (etnološko-antropološko-arheološke, morfološke,istorijske, pravne), religijske, privredne, umjetničke, svih važnih mjesta u zemlji i van nje kroz istoriju ali i kao realan savremen prostor u kome danas egzistiraju. A takvih zasigurno ima u samom Narodnom muzeju. Pavlovo životno putešestvije nije išlo tim pravcem, niti ima za sobom ijedan naučni rad. On je vajar po struci, sa stručnim obrazovanjem kakvo ono pruža i ničim van toga se nije kao stručan dokazao.

Ali stručnjaka, zastupnika nauke u Crnoj Gori nije falilo ni u blizini Mataruga, pa su se u Kraljvini Jugoslaviji gimnazijalci osmog razreda pljevaljske gimnazije (Adžić Batrić, Adžić Svetozar, Vukoć Branko, Ćulbabić Marko, Lacmanović Vuko, Pejatović Živojin, Stanić Dušan, Stanić Miloš, Tomić Nikola, i Cerović Nikola.) školske 1927-28. godine, žalili svom direktoru na nastavnika istorije. U žalbi se kaže da su predavanja ovog nastavnika nenaučna i da on „obilazi sva ona mjesta koja se odnose na Crnu Goru, koja je dio naše nacionalne istorije“. U žalbi se dalje kaže: „Mi kao Crnogorci i patriote zahtijevamo da se istorija Crne Gore predaje uporedo sa ostalim dijelovima istorije. Naša crnogorska čast ne može dozvoliti da se istorija Crne Gore odbacuje…“ Zbog tadašnje prizemne velikosrpske politike direktor je pogazio pedagoški moral i distancirao se od ove žalbe.

I danas nam je sve sitno i bez identiteta pa se i istorijski fakti čupaju bez korijena i raznose đe kome na um padne. Nadam se da će Crna Gora poslije izbora i novoformirane Vlade ostati na istom mjestu.