Istraživanja u slikarstvu

Intervju sa akademskim slikarom Bratislavom Batom Medojevićem  vodila je novinarka RTCG-a Sanja Pejović. Tekst se odnosi na dio razgovora  koji je emitovan u emisiji Rejting, Radia 98., dvadesetog decembra 2012. godine.

Da pričamo o Vašem stvaralaštvu. U kojim tehnikama uglavnom radite i recite nam nešto i o prezentaciji Vaših radova na sajtu koji nosi naziv Terra?

_Moje stvaralaštvo je podijeljeno na cikluse. Ti su ciklusi izraženi u različitim tehnikama. Nezavisni su jedan od drugog, jer dok su jedni detaljno osmišljeni drugi su ekspresivni. Najveći ciklus čine portrtreti. 

Najčešće su to crteži rađeni tušem ili grafitom i nose naziv Saros, koji broji preko 15 000 radova. Čitav jedan grad likova. Ono što smatram najvrednijim i najsloženijim u mom istraživačkom radu je ciklus slika pod nazivom Terra. Njemu sam morao prilagoditi sve, pa i svoj temperament. To je ciklus sa tematskom sadržinom koji je iziskivao veliki trud zbog same složenosti tehnike a naročito težine ideja koje u sobi nosi. Taj ciklus sam započeo početkom devedesetih i mada je potpuno izgrađen na temeljima klasičnog štafelajskog slikarstva nešto je novo u slikarstvu. Neke od tih slika postavio sam na sajtu koji nosi isti naziv Terra (www. terra-art.com), i tako dobio veliku publiku. Sajt posjećuju ljudi sa svih kontinenata, i vjerujem svih država svijeta.

Možete li nam približiti  kako je nastao ciklus radova Terra i koliko ste u okviru njega istraživali i što se tehnike tiče ali i motiva koji ga karakterišu?

_Ideja vodilja, kako kaže i sam naziv je Terra, Zemlja. Ta ideja da prikažem zemlju sa svim svojim aksiomama, odnosno, osobitostima je sama po sebi složena i teško primjenljiva. Meni se učinilo da je baš ona zbog svog značaja i simbolike koju predstavlja dobar motiv, ali i karika koja u umjetnosti nedostoje. Ona je u umjetnosi zbog te svoje težine najviše izbjegavana, pa je uvijek prikazivana zaogrnuta lijepim rastinjem u društvu oblaka u pozadini jednog pejzaža. Ipak, to nije ona, niti njen portret. Njen lik čini neprimamljivo prosta priroda i izgled (na prvi pogled), ali i težina njene simbolike sa nevjerovatno jakim i međusobno kontroverznim značenjima koja izazivaju konfuziju ljudskog sentimenta u psihi svakog čovjeka, a to su suprotnosti života i smrti. Ona je nepomirljivo teška drama i neprocjenjiva radost. Tražiti osobitosti i harmoniju unutar takve simboličke simbioze zahtijevalo je opsežan pristup u segmentu primjene svakog od značenja. Svu tu simboliku trebalo je na dobar način osmisliti i pomiriti, ali i omogućiti da nesmetano i slobodno goveri o sebi. Na početku je to bio naizgled nepremostiv problem, kako i sa kakvim bojama najprirodnije i najbolje dočarati površinu zemlje sa svim njenim unutrašnjim dešavanjima, time i značenjima koja na našu psihu ostavljaju. Zbog svoje specifičnosti trebalo je iznaći i tehniku koja će je najprirodnije predstaviti. Tehnika je kao osnov stvaralaštva veoma bitna, kako za slikare, tako za vajare i grafičare. Sve poznate tehnike: ulje, akrilik, tempera, pastel nisu toj mojoj ideji davali potrebno rešenje. Meni je ulje omiljena tehnika,  napravio sam i boje na bazi ulja koje su identične izgledu pliša, ali i one koje izgledaju kao plastika. Ipak, za oslikavanje izgleda i suvoću zemlje nisam našao u njemu dobro rešenje. Zapravo ulje kao tehnika je rođeno u renesansi kada se razvijao i stvarao pejzaž i nezavistan portret. U tome ono je idealno rešenje jer lako dočarava dubinu i plastičnost oblika koja podrazumijeva atmosferu, odnosno vlažnost koju ulje zadrživo prenosi na pigment boje. Akrilik  odaje jetku plastičnost kao i tempera kojoj smeta visoka pastuoznost boje. Tražio sam boje koje poput gvaša mogu da istrpe mnoštvo kombinacija, ali uz to da zadrže nepromjenjivu prirodnos pigmenta koji u svojoj masi najviše nosi, bez obzira na količinu nanosa boje. U sklopu tih htjenja došao sam do idealnog rješenja. Gvašu sam oduzeo bijelu boju i zamijenio prikladnijim punilima i vezivom. Zapravo, uz pomoć medija došao sam do boje koja se može odlično koristiti u laviranom premazu kao i onom gusto nanešenom, što je u gvašu teško i nemoguće. Tako dobijenom kvalitetu sastav podloge još više povećava mogućnosti. (Potvrdu da sam dobro odradio taj posao dobio sam kada me je jedan talentovani slikar na prezentaciji ovih slika pitao da li na slikama primjenjujem mastila i lavirani tuš u boji, što naravno nikad ne činim.)  Boje kojima radim su zemljane i kao takve najteže za rad u slikarstvu. One su teške po više osnova. To su boje koje ne umiju da vrište, one su tihe, hromatske ali u svom spektru podjednako bogate raznovrsnošću kolorita koji se može kontrolisati samo na suptilan način jer izgledaju slično i kada su različite. U njinu likovnost treba ponajmanje sumnjati. Na oči teške a po prirodi intimne, nježne i ranjive, kakve su i u prirodi. Mala nepromišljenost u radu sa njima stvara krupne greške. Tehniku sam nazvao terra-appreter (čita se: tera-apprajte ili tera apretura). Tražio sam dobar izraz za tehniku koji je najbolje simbolički  opisuje, pa sam shodno tome pomiješao latinski i francuski, terra i apretura. Apretura zapravo znači, poslednji i najznačajniji rad na nekoj tkanini. Simbolika platna sa zemljom je ovom ciklusu važna. Kao platnu potka i osnova a zemlji život i smrt, ali, uz to ima još nekih niti koje njinu simboliku vežu, poput same važnosti površine koju za ljudska shvatanja nosi kao osnovnu osobinu. U svakom slučaju ta simbioza idealno funkcioniše kao ideja ali i tehničko rešenje.

Zemlja zapravo kod mene simbolizuje cijeli materijalni svijet, dakle i kosmos kao njen prapočetak i stanište. U tom kosmičkom značenju je najizrazitiji preplet platna i zemljanih boja. Jedna moja slika najbolje govori o tome. U maljevićevskom stilu uradio sam crni kvadrat. Ali taj moj crni kvadrat čine dva isprepletena crna kvadrata koja vizuelno izgledaju kao jedan. U suštini: to je diptih u kome dva prožeta crna kvadrata čine jedan kvadrat i kao takav prva je pojava i novitet u slikarstvu. To je možda i jedan korak više u suprematizmu, ali svakako je korak više u simbolici i značenju cjelokupnog materijalnog svijeta kakav je predočio Maljević, pogotovu sad kada su u nauci sve prisutnije teze o paralelnim svjetovima i nekim njinim neobjašnjivim prožimanjima. Pored ove još nekoliko slika nose u sebi intenzivnu crnu boju. Iz posebnih razloga, kasnije, tu sam boju takođe morao praviti. Zbog onog što sam od nje tražio nisam ni slutio koliko je ova boja teška za izradu. Zapravo sve crne boje bez obzira na medije koje imaju u sebi daju veći ili manji odsjaj u svom premazu, jer reflektuju kao ogledalo i najmanju svjetlost oko sebe. One su ustvari viže sive i samo posmatrane iz jednog ugla najvećim dijelom su crne. Ali, psiha podrazumijeva da je to crna i kada nije. To se najjasnije vidi na crnim plastičnim predmetima. Ali ja sam iznašao crnu boju koja je iz svih uglova iz kojih se gleda potpuno crna, bez ikakvih odbljesaka, kakav je, pretpostavljam, i kosmos kada se izdignemo iznad zemljine atmosfere.

Uz važnost platna koje na nekim mojim slikama od osnove izlazi i na površinu slike, ovako dobijene zemljane boje su se odlično ukomponovale. Ali pojavio se i problem strukture koji treba da podržava izgled zemlje, ali i važne varijante čulne osobitosti manterijalnog svijeta. Našao sam i tu prirodno rešenje jer sam sa dobrim izborom likovnih materijala povećao mogućnost boljeg i prijemčivijeg izraza kakav odgovara površini zemlje, a koji se opet i simbolički dobro veže sa ostalim osnovama slike. Ove strukture čine dodatni dio podloge koju sam nazvao: inkas podloga. Zapravo, na jednostavan način dobio sam čitavo bogatstvo struktura kakvo se teško može naći u slikarstvu. (Jedan moj kolega koji radi u prosvjeti je rekao da sa slikama iz jednog mog kataloga sa  neke od izložbi najbolje djeci objasni šta je struktura u slikarstvu i kakve su joj sve likovne mogućnosti na slici.) To bogatstvo struktura u mnogome pojačava samu likovnost slike, a za ovaj ciklus slika on je važan zbog same čulnosti i njene simbolike koja je veoma važna osobitost zemlje i materije. O njoj ne razmišljamo, ali je ona važan dio podsvijesti sa kojom razlikujemo materijale,  jabuku od željeza.  Struktura je promjenljiva i u vertikali, kao simboličan i sudbinski prelom svih unutršnjih događanja koja učestvuju u stvaranju konačnog izgleda površine slike. Ona je pružila cjelovitiji portret i  upotpunila odraz zemljinih realnih unutrašnjih događanja, kao što lice čovjeka objašnjava njegovo unutrašnje raspoloženje.

Ciklus Terra obiluje idejama što ciklusu daje raznolikost. Tu raznolikost nose u svim segmentima slike. One i doprinose ukupnom bogatstvu likovnosti. Ipak, sve one skupa daju osjećaj da su u jednom dahu urađene. Ono što je meni još važno, a što će uticati na dalji istraživački napor je potpunije i svestranranije približavanje osobitostima koje zemlja ima. Novina mora biti jer ima još mnogo toga da se kaže.

Ljudi usled nečeg nisu isključivo duhovna bića, a to zbog čega su stvoreni u materijalnom obliku, vjerovatno postoji dobar razlog. Meni je u tim razmišljanjima zemlja poslužila kao škola koja me uči pravilima kako dosegnuti neka objašnjenja. To što sam naučio pokušavam prenijeti na svoje slike. Shodno tome je i simbolika koja se javlja na njima. Simbolika je iskazana u svemu: od boje, strukture do oblika. Simbolika je posebno važna jer je na slikama isključena prostorna perspektiva koja upućuje na frontalnost planova površine koji su od izuzetne iskustvene važnosti za shvatanje svake materije, a simbolika posmatraču treba da otkrije mentalnu dubinu značenja same površine, odnosno svoje psihe u nekom od arhetipa. I u tome je iskazana jednostavnost raznovrsnosti.

Taj otklon perspektive na izgled je slici sputavao uobičajenu likovnost, ali pružio i mogućnost za traženje novih rešenja. Jedna od prvih mojih slika u ovom ciklusu je „Bik“. Bik simbolizuje zemlju, a kako sam ga ja naslikao predstavlja i praskozorje čovječanstva. Simbol bika, kao i zemlje se podudara i to je kvadrat. Oblik mog kvadrata podrazumijema i druge osobitosti. Te osobitosti sam prvo sebi razjasnio ciklusom slika Enterijer koji sam radio u uljanoj tehnici. U tom ciklusu sam shvatio da kvadrat simbolizuje ljudski dom, ali i stanište svake vrste osjećaja kod čovjeka. Što znači da je i organognozijski, saznajni oblik. Zapravo, osjećaji su proizvod čulnosti i samo o onom što osjećamo i doživljavamo možemo i razmišljati. Još od Epikura se zna da je čulnost svojstvo materijalnog svijeta, dakle zemaljskog,  koji rađa i opaža samo ono što je u svojstvu njegove prirode. Moj kvadrat se time pokazao kao dobro i potpunije rešenje.

Kako bi suštinski opisali čime se sve odlikuje taj ciklus?

_ Volimo bujnu vegetaciju pa zbog toga umjetnici rade pejzaže kao i sve ono što može u nama probuditi živa sjećanja na nešto što smatramo po nečemu lijepom, ali, ipak manje važnim. A, uglavnom iz neznanja, nije nam važno sve ono što smatramo bezživotnim. Ali ni sama materija izvan privilegovane tehničke robe se ne smije smatrati potpuno bezživotnom. Posebno ne zemlja od koje smo potpuno zavisni po mnogim osnovama a koja na prvi pogled izgleda bezuticajno kao mrtva stvar koja svojom omraženom prljavštinom ugrožava našu prepotentnost. Ona je božanska tvorevina u kakvom god obliku bila i zbog toga ovim ciklusom želim tu nepravdu ispraviti i pokazati koliko je ona živa i koliko je važan preduslov za stvaranje života i naše psihe, jer ona je važan dio naše stvarne prirode od koje se ne isplati bježati. A za početak najvažnije je otvoriti kapije svijesti đe god postoji mogućnos kontakta sa istinom. Sa ciklusm Terra upravo to pokušavam, stoga u njemu postoji jaka organska veze ideje sa načinom njene materijalizacije koja je površini slike na likovan način pružila prirodni intimizam kojim ona zrači. Površinu slike vratio sam prirodi zajedno sa njenom simbolikom.

 Neki moji nazivi slika nose latinske riječi jer sam namjerno želio da skrenem pažnju na njinu intelektualnu važnos, i ako ti latinski nazivi kod nekih od slika imaju prividno i pežorativno značenje. Motivi su na slikama takođe različiti ali sve one nose duboko psihološko značenje. To i jesu psihološke slike, kao što je i svaki pejzaž nekih od njih psihološki pejzaž. Mogu se tematski razvrstati u razne podvrste i grupe kao što nose nazive neke od mojih izložbi: Municipium, ili Eros i Gea. Ti nazivi su takođe sami po sebi teški i trebalo ih je opravdati. Znamo kako izgleda grad ali koja psihološka stanja su uslovila tu prirodnu potrebu za njim i kakvu simboliku u našoj podsvijesti on izaziva kao arhetip, u to smo slabije upućeni. (Istoričari, ekonomisti, vojni stratezi i sl. imaju svoje verzije koje su posledice nečeg prethodnog što je stvoreno u ljudskoj psihi.) Neki su istoričari umjetnosti odmah na početku shvatili da je moje slikarstvo misaono, što je i bio moj cilj. Ali misaonost ne pada sa neba, ona lagano dolazi iz naše potsvjesti i uvijek u onolikoj mjeri i kvalitetu  koliko je zaslužujemo. A ona i u likovnosti mora naći potvrdu što je težak i složen dodatni cilj. Na moje slike se ne smije navaljivati već im se treba prepustiti i samo će se reći sve ono što treba shvatiti. One su prirodne, čulne. Koliko izgledaju jednostavne i nježne na prvi pogled toliko su i snažne i složene. Svaka, pa i najbolja slika rađena uljem ili akrilikom pored njih izgledaju kao kič i ako to možda i nisu, baš zbog te izražene prirode njene čulnosti. Bukvalno, izgledaju nalakirano ili kao plastika, jer one zapravo imaju vještačku površinu kakve nema u prirodi. Zbog toga teško da takve slike mogu biti u prirodnoj harmoniji sa kamenim zidom na koji su okačene. Slike iz ciklusa Terre na tom kamenu izgledaju neophodne. Meni kao slikaru to imponuje, jer stvorio sam slike koje odavaju potpinu prirodnost i jednostavnost, što i jeste bio moj cilj. Ali, spojio sam i motive na njima koji prikazuju čitavo jedno čovjekovo trajanje sa stvarnim postojanjem svijeta i psihologijom kao arhetipom i njenim konačištem i smislom, na način koji sam procijenio dobrim.

S obzirom na nevjerovatne tehnološke pomake i s obzirom da se veliki broj umjetnika okreće novim medijima moramo da se zapitamo kakva je budućnost tslike. Da li uopšte da sterpimo hoće li slikarstvo naći svoj put i za neka buduća vremena?

_Uvijek su tehnološki napretci bili nevjerovatni za svoje vrijeme ali je slikarstvo ostajalo da bude slikarstvo. Tehnološki pomaci šire kreativnos što je za umjetnost takođe dobro, jer donose nova iskustva i mogućnosti. Ali ne treba pri tom brkati žabe i babe. Kada se pojavila filmska traka mnogi su glumci prešli na film ali su pozorišta ostala na svom mjestu. Tada su i mnogi knjževnici počeli pisati scenarija za film ali je knjževnost kao takva opstala, a film je sa svojim sadržajima otišao svojim tokom. Popularnost nije mjera vrijednosti, već kako joj i sam naziv kaže – populizma. Pa i dizajn je popularniji od umjetnosi zahvaljujući industriji. Danas trodimenzionalni filmovi pružaju nove mogućnosti i traže nove specijalnosti, kreativnost i vrline ali ipak ostaje film. Fotografija se nikad ne može izjednačiti sa umjetničkom slikom jer ih dijele vrijednosti vrline. Mahanje trepavicama nije što i crtanje, kao što i gledanje sportskih događaja isto kao biti sportista. Slikarstvo je uvijek bilo na svom putu a kakvim ga drugi prikazuju i sa čim miješaju to nije problem slikarstva. Ono može samo unutar sebe da propadne plagijaštvom i kičem. Dekadencijom samog drušva manje. Vremenom je trpjelo mnoge udare sa strane i stagnacije ali slikarstvo je uvijek opstajalo i razvijalo se. Amerikanci su sa Vorholom vještački unjijeli industrijski dizajn u umjetnost. Sito štampa nije tehnika umjetničkog izražavanja već najsirovijeg dizajna, kao što se ni Vorhholov dizajn ne može vezati za slikarstvo Matisa jer ih dijeli cijeli okean. On je proizvod marketinga industrijske revolucije sa kojim je uništen pravi, autentični američki pop-art, kao kakvom zamjenom teza. Ta nasilja u likovnoj umjetnosti su danas silovitija, ali istinskih stvaralaca će uvijek biti jer tako nalaže sama sklonost psihologije čovjekove prirode za tim. (Nauka kaže da životinje imaju sve ljudske prirodne sklonosti osim slikarstva. Jedne su nevjerovatni arhitekti, druge znaju da računaju, treće da muziciraju, i tako redom, ali nijedna nema prirodnu potrebu da slika.) Jedno vrijeme je bila invazija šund romana ali je prava književnost ipak ostala neprolazna, tako će biti i sa foto-šopovima i koečim dok se ne izgustiraju.  U svemu stvorenom treba tražiti vrijednost čovjekovih vrlina a ne tehnoloških mogućnosti. Vrline u likovnoj umjetnosti treba tražiti u smislu njene likovnosti a ne recimo gimnastici. Upravo taj smisao pravi vrijednosti i međusobne razlike. Kultura nije što i civilizacija, što ni neki visokocivilizovani narodi ne znaju.

Da li ste umjetnik koji konstantno radi ili ste umjetnik koji ima svoje stvaralačke faze, pa potom pravi pauze?

_Sve to što ste pitali je u opticaju kod svakog umjetnika, samo što su međusobni intervali rada, njegovih faza i pauza zavisni od temperamenta i okolnosti. One po sebi nisu nikakva odrednica za kvalitet jer konstantan može da znači i rutinski ili manuelni rad koji ne može biti izjednačen  kvalitetu trenutnog ali znalački jakog i iskrenog stvaralačkog naboja. A pauze se prave kad ponestane materijala za rad i loši uslovi pokvare sve, ili usled nedostatka neke unutrašnje energije i motivacije za stvaranje, što sve skupa znači da temperament nije odrednica za sve. Nauka kaže da je stvaralački i istraživački naboj jak i iscrpljujući, te da je ljudskoj psihi moguće da se njima intenzivno bavi 5-6 godina, posle čega je preporučljivo čak i promjeniti zanimanje. Međutim, većina slikara tada zapada u rutinu i manuelni rad i tako cio vijek jednolično fabrikuju, i izgubljenu snagu prividno održavaju bez šansi za obnovom. Pravi stvaraoci prelaze na nešto drugo, slikanje zamjenjuju crtanjem, opuštaju se slikanjem pejzaža, stvaraju neke mirnije cikluse, planiraju, čitaju više literaturu kao Ticijan koji je u devedeseto godini bolje slikao nego u mladosti; naučnici mijenjaju prirodu posla i sl. Dakle, nije čudo što se izuzetan vajar Mikalanđelo oprobao u njemu mrskom slikarstvu.

Koliku ulogu u Vašem stvaralaštvu igra inspiracija ili je to ipak jedan racionalan pristup?

_Na inspirciju gledam kao na neko dobro raspoloženje. Mislim da su tu riječ izmislili amateri. Umjetnost je poput nauke, imate duboko interesovanje i jak motiv za nešto i dok se u to nešto ne ostvarite nemate potrebu da ga napustite.

Koji je to dominantno dobar osjećaj kada pomislite da je slikarstvo bio pravi poziv za Vas?

_Da sam sebe odavno pronašao.

Koji su to umjetnici koje ste tokom svih ovih godina proučavali i koji su bili bitni za neko Vaše umjetničko formiranje?

_Ne računajući drugo,  ali samo u računaru imam nekolike stotina hiljada reproducija od više hiljada autora. Oni tamo nisu slučajno niti sam ih dobio na poklon zajedno sa kompjuterom. I kako sad u tolikom vaganu čorbe da kašikom potrefim komadić mesa. Umjetničke slike su za gledanje i normalno je da me kao profesionalca interesuju svi umjetnički pravci. Kroz mnoge pravce sam prošao, nekad iz čiste radoznalisti, jer svaki stil nosi svoje specifičnosti i nijedan nije najbolji, univerzalan ili sveobuhvatan. Od svakog se ponešto može naučiti jer je prosto nemoguće da jedan slikar sa istom pažnjom može proći kroz svu likovnost kao što nijedna slika nema svu likovnost koju pruža slikarstvo, jer su interesovanja različita a slika je njin odraz. Slikarstvo je način izražavanja i moramo se izboriti u svemu da taj izraz bude ličan a ne imitatorski.

Imate li neki cilj kada je Vaša umjetnost u pitanju?

_Tu nema neke naročite filozovije. Ako imate dobre ideje one moraju iz vas izaći ili ćete pući, kao kod običnih fizioloških potreba. A cilj je uvijek jasan: da ideju  materijalizujete na najbolji način. I zato je potebno biti uvijek spreman sa dobrim poznavanjem slikarskog materijala i njegovih mogućnosti kako bi u tom izrazu bili bolji  a ideji bliži.

Šta je po Vama u životu najvažnije?

Moglo bi se reći da u životu ništa nije najvažnije. Ipak, ono što čovjeka čini uzvišenim bićem je etika.