Heroine u beznađu

Piše: Bratislav Bato Medojević  03. 07 2012.

U Galeriji Centar otvorena je 03. 07. 2012. godine izložba instalacija Srpske umjetnice Milice Rakić pod nazivom: Rođena bez razloga. Ova izložba pokazuje feminističku nastrojenost umjetnice koja u svom promišljanju uzima za podlogu položaj izbora, kako simboliku žene tako i promjenljivost vrijednosti vremena u kome egzistira. Tako su se vanvremenske heroine i najveći čovjekovi ideali našli kod Milice u intelektualnom beznađu leksičkih banalnosti – do skaradnosti.

Nekad su umjetnici arhetipe ženske postojanosti pored ljepote veličali i duhovnom, etičkom snagom Temide, viteštvu Amazonki i krilate Nike (Pobjede), ili hrabrim patriotizmom žena iz Karije koje su pretočene u danas nam poznate vanvremenske karijatide koje drže nebeski svod trema Erehtejona na Akropolju. Tada atinske umjetnike nije sprečavao rat sa Spartom da sa divljenjem i nadahnuto predstave podvig, duhovnu važnost i veličinu žena spartanske Karije. Milica očigledno ni o tome ne zna ništa. Ona uz fotografije izuzetnih žena, jugoslovenskih narodnih heroja koje su stale u odbranu slobode od fašizma, aplicira tiradom banalnih tekstova poput: „Kosmonauti su jebeno lepi“, „Sanjam da imam kurac umesto leve sise“.

Milica je očigledno revoltiana što je u današnje vrijeme arhetip „Lili“ (negativne ženske sklonosti) zavladao svijetom umjesto onog sa uzvišenom duhovnom i svetačkom ulogom. Ali arhetipi su vanvremenski kao psihički geni a vremena su promjenljiva. Kako god, uvijek postoji lični izbor a Milica je u njemu zbunjena, jebeno površna i banalna. I da budem dosledan ovoj izložbi u duhu njenih banalnosi: ona se folira da ima izliv krvi u muda, pa prodaje muda za bubrege i ništa manje nego kao Umjetnost. Bizarno.

Da li je to puka koincidencija ili vulgarna namještaljka što će postavka  ove izložbe trajati i za vrijeme Crnogorskog Trinaestojuskog praznika, kada će biti dodijeljeno istoimeno državno priznanje Marini Abramović koja se svojevremeno svojski sprdala sa petokrakom trinaestojulskih ustanika?

Među njima postoji jasna slišnost koju treba tražiti u soc artu i njegovom porijeklu. Može se reći da je kod nas (u bivšoj) soc art začet krajem šesdesetih na talasu black arta (crne umjetnosti, ili crnog talasa) kao ekscesnoj “umjetničkoj” pojavi, kada je u svijetu, kao i kod nas,  nezadovoljstvo studenata preraslo u otvoreni bunt izvan postojećih univerziteta, na ulice i trgove. To najbolje opisuje događaj u centru Splita 1968. godine, kada je grupa mladića u svom protestnom performansu crveno obojila plato kulturno-istorijskog spomenika. (Tada je publicista Igor Mandić, na stranicama Vjesnika, u svom komentaru, tu pojavu nazvao: “Zapećak zdravog razuma”, koju je preuzela ostala štampa, što je zvučalo kao definicija cijelog tog pokreta, odnosno, “gerile”- kako su sebe nazivali.) O tome i koječemu drugom, iz tih godina, posvećuje se veća pažnja 1976. godine, kada se iz śenke pojavljuje Vladimir Dodik – Trokut, predstavljajući se kao učesnik tog događaja. On se, navodno, deklarisao kao antiumjetnik, pa je iz arhiva svog Antimuzeja, kao pobornik antimuzejske politike, tada, objavio o svemu tome više detalja. “On se smatra ocem black arta (blek arta) - koji u sebi uključuje mnogo šta”, - kako su prenosila glasila na ondašnjim jugoslovenskim prostorima. Pripremao je i “knjigu laži” u kojoj se poigravao sa datumima istorijskih događaja a imala je cilj, kako je govorio: da razori vremensku dimenziju umjetničkog postojanja. Sve je u toj knjizi rezultiralo opisom autodestrukcijskih radnji njegovih istomišljenika Čaleta i Dulčića, koji su svjesno  počinili (lažno) samoubistvo kao poslednji čin svog performansa u kome su na trgu prvo prodavali smrt prolaznicima, a potom nad porodičnim albumima vršili magijski obred “odsijecanja” vlastitih glava na fotografijama, kao i križanja lica članovima svojih porodica.