Centar savremene umjetnosti
organizovao je izložbu Jelene Tomašević. Otvarana je 9. septembra 2010. u 20h,
u galeriji Dvorac Petrovića u Podgorici.
Na pozivnici je, u
dadaističkom stilu, kombinovana fotografija i crtež, lako kompjuterski spojena,
pa se ne može svrstati ni u umjetničku fotografiju niti u kompjutersku grafiku.
Ali, njena feministička simbolika je privukla pažnju.
Desno na pozivnici
je crtež kuće, a lijevo je fragment ženskog torza sa spojenim šakama u krilu i
sa tetovažom stepenica na jednoj ruci, što bi trebalo da predstavlja vlastiti
izbor svog položaja u toj kuci: da bude nečiji životni trofej ali i neophodan
seksualni objekat.
Takav stav nije
nikakvo rješenje ali može biti dobra likovna osnova za sliku. Ali slike nema.
Umjetnica je propustila to da uradi.
U galerijskom
prostoru posjetioce je dočekao transportni plavi kontejner u koji se moglo
priviriti sa suprotne strane ulaza u galeriju, dok je sav ostali izložbeni
prostor bio prazan i zamračen. Kao neka čerga u sred stana. Pogledom u njegovu
unutrašnjost mogle su se vidjeti nekolike “slike” nasumice izložene na sivim
zidovima ove tijesne, improvizovane prostorije odnosno kutije.
Ovu simboliku
uljeza u vlastiti izložbeni prostor umjetnika moguće je protumačiti kao revolt
djeteta prema staratelju. Zato budi sentimentalnost. Ovo poigravanje je
banalizovanje stvarnosti. Po logici Jelene, zločin treba izvršiti da bi se
uvjerili da on postoji. Zapravo to je performans ili kako bi Podgoričani rekli
– sprdnja koja mase uveseljava - koja svojim interaktivnim sadržajem i
analogijom treba da podsjeti publiku na neki događaj ili dešavanje.
U ovom slučaju
najbliža je skorašnja izložba Karavađa u istoj galeriji ili ikona Filermosa na
Cetinju. Simbolika nije asocijacija da bi se laički i proizvoljno moglo bilo
kako tumačiti, jer u ovom vijeku profesionalizma to ni etika ne dozvoljava. Ona
se razumije ili ne razumije.
Šta može biti
razlog da se sa već spremljenim radovima za izložbu uđe u rizik sa banalnošću
nekog performansa?
Veće galerije
progutaju radove mnogih umjetika, jer veličinom svog prostora traže ispunjenje,
snagom i kvalitetom djela. Jelenini crteži su inferiorni za to, poput kapljica
vazduha u sportskoj dvorani. Da bi prikrila to, dosjetila se performansa sa
kontejnerom. Njeni su crteži blijedi, bez snage. Kao da su crtani vrhovima
mogućnosti, pa su i sa male udaljenosti u svojoj bjelini neprimjetni. A sa
svojim crnim širokim ramovima izgledali bi kao čitulje u hladnoj mrtvačnici.
Tako je dio
publike, ni kriv ni dužan, još jednom ponižen i omalovažen nečijom “dobrom”
voljom da joj se saopšti “istina”. Ovaj put i samim sadržajem “kutije”, što ne
vjerujem da je autorki bio cilj. Olako, drsko, neupućeno i bespotrebno
Tomaševićka se poigrala simbolizmom.
Na “slikama” –
tačnije crtežima, i na prvi pogled je vidna egzistencijalna opservacija smisla
neizbježnosti ali i paradoksa čovjekovih stremljenja i ostvarenosti. „Savremene”
teme i dileme prati ogoljen „stripovski” crtež. Konture oblika ispisane su
ujednačenom linijom kao kad djeca preko indiga prenose oblike sa fotografija na
čist papir. Takav crtež posmatraču ne zadržava nikakvu pažnju.
Ta šturost, reklo
bi se, urađena je zbog jeftine simbolike onog što predstavlja ali i linearne
kompozicije (ako je ima) koja ih „čvsto” drži na okupu u bezvazdušnom prostoru,
u potpunoj bjelini podloge, odnosno pozadine sa naznakama blage fakture, bez
ikakvih sjenki i kontrasta.
Crteži su
koncipirani da budu poruke - kao revolt životu ali su bez daha ostali na nivou ilustracije
trenutka neke pojave. Crteži se ne bi osjećali strancima na bilo kakvoj smotri
karikature ili stripa. To sve skupa govori o autorovoj inventivnosti i
sklonosti ka ilustracijama u karikaturalnosti događaja i doživljaja. Atmosfera
je dizajnerska, prozračna, linearna i hladna poput nekih kod Francisa Bacona i
Davida Hackneya, ali za razliku od njih ogoljena i netaknuta ili, rijetko,
inkorporirana jednoličnim, kao fleke, tonski jednoličnim poljima.
Sve skupa, može se
reći da je u duhu konkretizma koji afirmiše amaterizam. Na samoj pojavi bio je
osuđivan od domaće ex-yu likovne kritike na čelu sa Lazarom Trifunovićem. Tada
taj talas iz Beograda skoro da i nije dotakao Crnu Goru.
Danas u svijetu ovi
likovni pravci jedva da egzistiraju poput djela Camen Calva ali im se kod nas
odaje puna pažnja na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti, što govore i
brojne domaće nagrade ove umjetnice pa i učestvovanje na Venecijanskom bijanalu
2005.
Ono što se tada
najviše zamjeralo konkretizmu je jeftin i siromašan crtež kao i banalnost
dizajna i plagijastva kojim su ideje bile predstavljane. Takav sadržaj,
govorilo se, pratile su površne i besmislene ideje a likovnost potpuno gubila
ili odlazila u kakav-takav dizajn. Riječ je o nekoj vrsti pomodarstva, poput
onog „uradi sam”.
Performans Jelene
Tomašević ovom prilikom je, po načinu kako je inkomporiran, previše laički i
previše sa ulice. O njegovom kvalitetu se ne može raspravljati jer ga nema. A
da li se može svrstati u bilo kakvu umjetnost ili ga jednostavno samo prihvatiti
bez kriterija kao laičku umjetnost poput folklorne umjetnosti - to ostaje da se
vidi. Do tada je nešto što se može zvati i „pride”.
Utisak o svojim
likovnim djelima nije svojim performansom popravila što bi imalo smisla i
trebalo da bude cilj. Ovako se o cijeloj izložbi može pričati samo kao o dobrom
ili besmislenom štosu, ili nekoj dogodovštini sa korzoa.
ŠTA JE TO PERFORMANS?
Performans neki
svrstavaju u likovnu umjetnost. Dodirne tačke sa njom njeisu ni malo veće od
onih koje likovna umjetnost ima sa drugim umjetnostima, poput filma, pozorišta,
baleta i sl. Svoju afirmaciju performans je dostigao kad i alternativno
pozorište jer je iz njega i ponikao. On i liči na segmete takvog pozorišta sa
svim njegovim atributima pa i svojim multimedijalnim pristupom.
Izuzev što je
samoinicijativan, sa amaterskom režijom i glumom, što u alternativnom pozorištu
nije neophodno, performans može da izvodi bilo ko, jer je u potpunosti laička
djelatnost. Ali, činjenice govore da performans isključivo primjenjuju ljudi
koji su po struci likovnjaci. Da li je to rezultat uspješnosti na likovnom
polju
Kao što su to nekad
bile folklorne umjetnosti, performans je danas za savremeno potrošačko društvo
postao poželjan jer je jeftin i prilagođen svakom ambijentu i prilici.
Tu je da svojom
senzacijom, odnosno demonstracijom, pozajmljenom od „formalista”, rastjeruje
patološku potrošačku monotoniju i svojim egzibicionizmom podigne ili zbuni
mobilnost lakomnom i površnom potrošačkom duhu. Bilo da se obavlja u muzeju ili
tržnom centru, performans je spekulativna djelatnost.
Poput jeftinih
propagandi ili brošura za aerobik i sl, izvodjači performansa u svijetu
izjavljuju da „koriste svoje tijelo kao subjekt, objekt i medijum, ispitujući
fizičke i mentalne limite svoga bića”. Lažno se predstavljaju kao da od njih
počinje filozofija i da je to neko njihovo dostignuće, a da niko od njih nije
ništa pročitao ni od Epikura. Pa kao mađioničari, “prodiranjem kroz tijelo
oslobađaju njegove spiritualne energije” i otkrivaju neke veze sa istočnjačkih
prostora kao neki spiritualni mediji.
Zašto je performans
laička i spekulativna djelatnost? Jednostavno je odgovoriti. Njegovo pravo
porijeklo nijesu umjetnosti već psihologija djece kada obuvaju očeve ili
majčine cipele. To su primitivni obredi i inicijacije ili, kako bi antropolozi
rekli, „simpatičke magije predaka (poput Dodola) od kojih vode porijeklo i
karnevali”.
Papirić djetetu
može da predstavlja novac. Takva pretvaranja, odnosno performansi, prethode
sazrijevanju ličnosti a nikako zrelu i izgrađenu ličnost kakvu traži umjetnost.
Tipičan primjer za to je Kaligula koji se može nazvati i pretečom performansa.
Međutim, to se izbjegava zbog njegove bolesne naravi. Ali ako „nova” kovanica
ili viđenje „performansa” nije postojala u njegovo vrijeme, ne znači da
uvođenje konja u senat, i druge stvari, nijesu performans i to baš u onakavom
smislu kakvim ga predstavljaju savremeni njegovi izvođači - perfomeri.
Performans je
fizička predstava psihičkog utiska - bukvalno svakog. On postoji kod svake
riječi i radnje pa i svega onog sto je između njih. Utisci su različiti, tako i
performansi. One koje izolovano ili inkoporirano posmatramo na kojekakvim
promocijama, promoter smatra važnim, ali ukoliko nas ne navodi na boljem
saznanju nečeg postaje besmislica, jer to onda može bolje od njega bilo kakva i
fotografija.
One koji se
promovišu kao „umjetnički” obično su na zadatu temu i pred publikom, zbog
čega se mogu nazvati angažovanim ili eksperimentalnim. Ta njihova angažovanost
ih razlikuje od performansa svakodnevnog života.
Ništa manje nijesu
laička od onih koje upražnjavaju obični ljudi u svakodnevnom životu. Mnogi
„umjetnički“ performansi zato teže izvještačenosti i banalnostima do lakrdije i
apsurda. Neki su „bizarni” poput mutavca koji priča na telefon a neki
„impresivni” po svojoj dužini – poput sjedenja na jedno mjesto – što je za
Ginisa a nikako za Umjetnost.
Bratislav Bato
Medojević
No comments:
Post a Comment