SUFINANSIRANJA MINISTARSTVA ZA KULTURU

Piše: Bratislav Bato Medojević  28. 04. 2011.                                         

Ministarstvo za kulturu Crne Gore je objavilo spisak o sufinansiranju projekata iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva za 2011-u godinu. Mnogo čega je u njemu planski isprepletano i obesmišljeno. Po tome,  ubjedljivo vodi likovna a muzička umjetnost je potpuno zanemarena. Nekih fondova iz prošle godine nema a neki novi se pojavljuju. Prioriteti su sporni sa elementima diskriminacije. Međusobni odnosi i veličine fondova su problematični. Neke anomalije su nove a neke se ponavljaju iz predhodnih godina od istih izvođača. Iz sredstava namijenjenih za likovnu umjetnost finansiraju se i programi resora koji imaju svoje zasebne fondove: izdavačka djelatnost, amatrizam, prosvetna i naučna djelatnost, kafići, NVO, CN Pozorište, privatni univerziteti, opštine, rezistencijalni boravci, šetnje, nekakve saradnje, referati, konkursi, učešća, pośete, farse... Stvorila se svaštara u koju, kao u lapidorijumu, svojom veličinom dominira istoričar umjetnosti  Aleksandar Čilikov, koji je prošle godine iz ovog skromnog fonda likovnjaka, zakučio 7.000 eura, za jednu monografiju.

Ovakve režije nije moguće da čini žiri na svoju ruku, već ukazuju na uticaj zakona ljudske prirode u politici i ističu psihološki profil Ministra Branislava Źage Mićunovića. Htio to on ili ne i priroda ima svoje ciljeve. Ipak, žiri (odnosno, nepoznati počinioci) i njegova pravila su priča za sebe. Ono što je dobro, to je: da fondovi kakvi-takvi postoje, jer se ranije, baš sve, radilo iza paravana. Ali, pomiriti se time, daleko je od normalnog ili onog što nazivamo demokratskim i evropskim.

Statistički gledano: za svaki grad u Crnoj Gori se, od ostatka novca, ovog fonda, sufinansira samo po jedna izložba godišnje, ili manje. I to nije sve! Sufinansiranje projekata nije sufinansiranje projekata, već, kataloga izložbi i transporta umjetnina. Pa, ovo sufinansiranje stvaralastva likovnih umjetnika treba tretirati kao: dodatno sufinansiranje štamparija, državnih i opštinskih galerija, špeditera, šetnji, kafića...Time, njegova prava namjena gubi na smislu.

Katalozi predstavljaju jeftin privid rada, koji se uredno održava a prioriteti su potpuno izgubili svoje značenje. Pravila su takva da nema pravila. Ovakav pristup odgovara samo onom malom broju dobro situiranih umjenika koji ima stalno zaposlenje a stvaralaštvo im je dodatno zanimane, što je dovoljan povod da se razmišlja o smišljenoj diskriminaciji.

Likovne akademije u Cetinju, Trebinju i Beogradu, neumorno rade. Pored  toliko potencijala (oko 350  akademskih umjetnika registrovanih u ULUCG),  samo se sufinansira dvadesetak samostalnih likovnih izložbi u zemlji za čitavu godinu, što je tri puta manje nego prošle godine. Dohodak od poreza igara na sreću  stalno raste. Od njega se i finansiraju ovi fondovi Ministarsva, pa ovako drastičan pad izlagačke djelatnosti, iz godine u godinu, nije iz razloga ekonomskih sankcija i nezainteresovanosti umjetnika već  rezultat strategije obmana, dugogodišnjeg nemara i nebrige insitucija sistema za likovno stvaralaštvo. Umjesto stimulacije za  kvalitetnije stvaralaštvio, umjetnici se prepuštaju kiču i očaju. Kakva mizerij@?!

Da se svoje neznanje može sagledati, zvalo bi se znanje, pa bi se i prioriteti znali postaviti na svoje mjesto. A, stvaralaštvo čini esencijalni stub kvaliteta u identitetu  jednog naroda.

Razloge drastične redukcije, možda, trba tražiti u Venecijanskom bijanalu, i finansijski pozamašnoj sumi, koja, niđe nije prikazana a koju ministarstvo određuje po svom nahođenju. Ako je tako, onda je to: klanje vola zbog kila mesa; dekadencija razuzdanih ambicija ovog ministarstva - jer se time guši razvoj domaće kulture i umjetnosti, što je na štetu mnogih. (Ministarstvo je za takvo iluzorno sagledavanje realnosti  trbalo obustaviti svoje plate na pola godine.)

Na uštrb svemu, fakulteti se umnožavaju kao dio stihijske socijalne strategije, od koje se tezgariti. Ali, socijalni program   studiranja na fakultetu ima svoj kraj, posle čega se omladina upućuje na ulicu, jer je bez elementarnih uslova za rad i sredstava da išta počne a Ministarsvo za kulturu, izuzimajući one bliske vlastima,  ima volju samo da im sufinansira katalog za izložbu, kao da su pali sa neba u osmišljeno pravno beznađe u kome se čekanjem na zaposlenje obesmišljava svo njino znanje i pregalaštvo. Ukoliko, nađu načina da postanu samostalni umjetnici, tamo ih čeka zdravstveno osiguranje, kao na birou rada. Striktno, po zakonu, ne bi imali ni penziono osiguranje i ako stvaraju. Jer, postojeći zakon ne prepoznaje razliku između čarapa i reprezentativnih umjetničkih djela. Time se smisao stvaralaštva seli u destrukciju, jer se stvaraoci upućuju na stvaranje najgoreg kiča, za svoje golo preživljavanje, jer je jedino moguće da se on može prodati u prodajnim galerijama - i to nedovoljno.

Ministarstvo Poljoprivrede je popisalo sva goveda u Crnoj Gori. Sada popisuju ovce, radi boljeg uvida u njin pravilan uzgoj. U Ministarstvu kulture ne postoji socijalni karton nijednog umjetnika prema kome bi se morali upravljati. Naviklo se, kao u pašaluku, iz viših, ličnih i partijskih interesa davati jednima od onog što pripada drugima. A u suštini, obmanjuju se svi. I bez razlike, kako strancima tako i domaćim umjetnicima, jer je ovde državljanstvo fiktivna stvar i važna je samo za izbore, pa nas okruženje kupuje kad hoće, jer je i svaka autentičnost  marginalizovana.

Problem je umjetnika što i oni imaju pravo da imaju svoja prava! Njin potencijal nije nikad ni bio prepoznat, pa odmah po završetku fakulteta bivaju opterećenje virtualnoj i stihijskoj politici vlasti. Važeći zakoni u Ministarstvu kulture  iz 2003/8-e  godine su malo našminkani zakoni iz samoupravljanja, 1984/5-e godine, i nikad nisu odgovarali stvarnosti. Ali, vlast i partija koja je započela vladavinu u Crnoj Gori padom Berlinskog zida, trebala bi da se ugleda na Berlin danas i pravno stvori uslove za likovnjake kakvi su tamo. Berlin ima oko 700 galerija i nijedna nije komercijalna jer žele uzdići kvalitet likovnog stvaralaštva. Muzeji odabiraju najvrednije. Umjetnici primaju mjesečno umanjeni lični dohodak za 30%, ostalo nadoknađuju prodajom svojih djela, od čijeg poreza se sredstva opet vraćaju kulturi. Bivši komunisti, shvatili su i priznali realnost i tako se ponašaju.

Od ukupno 5 miliona eura, koliko se sakupi od poreza na kocku, 594.168 eura (prošle 916.700) je iskorišteno za sufinansiranje kulture i umjetnosti, od čega 75.600,  za likovnu umjetnost. (Kako će razlika, prošle i ove godine, biti iskorištena i da li će iđe biti objavljena, samo Ministar zna.) Prošle godine sufinansirano je oko 60 kataloga izložbi. Ove godine za 28 izložbi u zemlji i inostranstvu, (koliko ih je ukupno ove godine,) izdvojeno je 28.000 eura, ostalo je za zvižduk. Važniji su i novinari: pa su i tri časopisa za  umjetnost i kulturu dobila 58.000 eura, kao da se dijele besplatno. Izložbe umjetnika u svom gradu sufinansiraju sa 500 eura, one van, od 500 do 1.000. A za inostranstvo 1.000 ili više, dok nekakve rezidencijalne šetnje  i pośete, 5.000 eura.

Umjetniku da spremi jednu kvalitetnu izložbu je potrbno od jedne do tri godine vremena, za šta dobija pomoć od 500 eura, za izradu kataloga (što je neuporedivo za bilo čiju mjesečnu nadoknadu u CN Pozorištu). Prihodi, režijski troškovi ateljea, uslovi života, materijal i sve ostalo, svaku fondaciju u svijetu prvenstveno interesuje i prema njima određuje pomoć, osim našu državu, u kojoj nema ni drugih fondacija osim nje. (Jer je kvalitet umjetničkog djela trajno dobro i vrijednost jednog društva, bez koga je ono bezlično. Što možda nekim patriotama smeta.) Ona, sufinansiranjem samo obezbjeđuje rad svojih i opštinskih galerija i štamparija, dok umjetnost ostaje na suvoj grani. Brojnu muzičku omladinu koja dobija mnoga priznanja po svijetu finansira sa 15.400 €. Pa narode izvolte na turbo folk, a iskre božanstvene jednog naroda, kao kakve namiguše, neka isčekuju partijsku pomoć nekog moćnika da im se śeti. Kao da smo ambalaža ili kamuflaža od države a ne država.

Svi se skupe u Sportski centar da zdušno navijaju i gledaju skupe senzacije kad se omladina tuče, a ona stvaralačka i kreativna, zanemarena tavori u kolotečini palanke tutorskih moćnika – čeka. A šta  čeka i od koga, ne znaju ni oni. Zbog hvale i oholosti vlasti brzo oslijepi i ogluvi.

Kod nas je mnogo šta pobrkano ili se preklapa, pa se i na krucijalne stvari gleda kao na dlake u jajetu. Funkcije i forme imaju isto značenje. Razgraničenja su samo partijska. Izgleda da su i pojedini fakulteti neophodni samo zato što neki sebe vide kao profesore, jer se u svojoj struci i praksi nisu i ne mogu dokazati svijetu. Postali su u svom duhovnom beznađu pomodari, da im je sve postalo moda. Akademija za Dramsku umjetnost a samo jedno profesionalno pozorište (a i ono se bavi jeftinom alternativom bez scenografije), bez želje da se stvaraju nova i ako za to svaka opština ima uslove. I koja to pozorišta bez satire mogu opstati na ovim prostorima, ali to smeta krivo nasađenim (jer vole da se ugrađuju i zloupotrebljavaju državne fondove), ultra ekstrmnim skorojevićima u nekim vrhivima vlasti i ostacima njine podle strahovlade.   (Gledano kroz istoriju, prava oligarhija je hiper obrazovana i ne zavlači ruke u državne fondove već finansira državne organe i kulturu, za rad profita koji ostvaruje - jer ko bi je drugačije trpio.)  Kao što kaže S. King za ovakve ekstremiste iza paravana: Nečiji šupak je veći od cijele države, - pa su u opštem haosu izdejstvovali prednost oni čiji su ośećaji za državu tuplji. Otud i omalovažavanje važnosti kulture i umjetnosti, načela mjere, odgovornosti, pravičnosti i poštovanja tuđih prava. Tako je zavladala moralna i duhovna nestabilnost. Otimačina i nasilje su glavni predmeti pažnje.  

Prošle godine Ministarstvo za kulturu sufinansiralo je Filmsku produkciju sa 345.000 eura. Da li se uradio i jedan film, niko nezna.

Opštinske festivale koji okupljaju i efemerne strane predstave  finansira Ministarstvo za kulturu sa 176.000 eura, što nema niđe u svijetu, pa ni u komunističkim državama. (Najbogatiju opštinu, JU Grad Teatar Budva sa 30.000 €. Ali i Podgoričko GP, odnosno, Beogradskog reditelja M.Karadžića sa 16.000 eura.) Neki iz Srbije dođu samo da se plaknu u moru, uz honorar a svoje obaveze izvršavaju i na druge načine. Oduševljenje Crnom Gorom ne kriju, što je iskompleksiranim palanačkim medijima najbitnije da registruju. Nas besplatno niđe ne zovu, osim zaslužne pojedince, lično. Pa državu skupo koštaju nečiji skupi prohtjevi i lična prijateljstva.

Pozorišta nam fali, pa smo prešli i na ultramarin dekadencije, dilatanstvo i laž performansa. On će našu kulturu i znanje predstavljati u  Veneciji ove godine. (Francuski internacionalizam je nešto posebno. Ona je prihvatila kao svoje i afirmisala mnoge strane umjetnike u svojoj prošlosti- njoj se i danas sve može, jer joj i budžet to dozvoljava.Tako je politički angažovala M. Abramović da ilustruje izopačenostima izopačenost rata na Balkanu, što je davno Paracelzus objasnio kao jedno te isto. Unutarnja buka razmišljanja ekvivalent je vanjske buke.- E. Tolle. I tu nema ni traga od umjetnosti, kao što nije slučajno ni odabrana.  Sada, ta ista, Francuska vanjska politika se ne ustručava da ratuje sa Libijom, jer ne procjenjuje svoju agresiju kao izopačenost za Libijski narod.)  Ali, da li bi se Venecija predstavila nekim mletačkim trgovcem Crnoj Gori na Cetinju? A, tek koliko će koštati, tuđa, izlizana, zaostala, ljepljiva Njujorška magla,  još se u selu nezna. U cijeloj priči važan je novac i pošiljalac, jer je našao način da se ovjenča slavom. I na izvođače će mo zaboraviti pri domaćim zaljubljenicima u performans. Državi i nama će ostati magla u trajno vlasnižtvo. Preče su i šetnje sponzoruša, festivali, iskompleksirana prepisivačka štampa za sujetu i dokolicu, lični malograđanski prohtjevi od prave umjetnosti i kulture. Kao da su nam svi brodovi potopljeni pa se očajnički hvatamo za maglu.  U ratnom vihoru, Nikijini jesu, ali je iza sebe Atini ostavio neprocjenjiva umjetnička djela.

Umjetnost i kultura nisu tezga, sport i zabava, već fundamentalni element identiteta jednog naroda u kome svaki individualizam i osobitost predstavlja ključnu kariku njegovog samoostvarenja. Što je prirodni cilj svake kulture i njenog identiteta.