U vrijeme koje nije nizašta

kulturologija izbora

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  30. 03. 2018.

„Ne širi neistinite vijesti. Ne sarađuj sa zlim čovjekom tako što ćeš biti svjedok koji smišlja zlo. Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo. Ne svedoči u parnici tako što staješ na stranu mnoštva da bi se izvrnula pravda... Ne izvrći zakon...Kloni se lažnih riječi...Ne primaj mito...“ (Božije zapovijesti - Biblija; Izlazak, stih: 25: strofe:1; 2; 6; 7; 8).

Sretoh na ulici bolešljivog prijatelja, pjesnika, koji mi u razgovoru reče: „Ovo vrijeme nije za rad, ni za čekanje, niti za umiranje. Nije nizašta“. Zapravo, ovo je pravo vrijeme za loviniće i vlastodržačko nasilje nad pravom u totalnoj uzurpaciji države i njenih institucija. (Poslije kraha mnogih fabrika, pojava neprilične Krnje skupštine – nepojmljive i za drevni Rim, javni prenosi sudijskih farsi,  ugnjetavanje Javnog servisa, sadističko zlostavljanje opozicije koja traži vladavinu prava, divlji urbanizam, bombaški obračuni mafije...) Dotle se došlo na Evropskom putu. Kao da smo svih ovih godina birali vlast na maskembalu nekog karnevala, one kompromitovane, sa najboljom maskom. Jedno govore drugo rade. Ustvari, sve bira i sprovodi jedan čovjek, koji sad na bis svojih partijskih obožavalaca izlazi na podij kao predśednički kandidat.

Maskembali se i održavaju u vrijeme koje nije nizašta. Do sada smo imali priliku da doživimo da se u takvom beznađu građanima pruža nada tek toliko da bi se još dublje propalo. Biraju vlast na izborima a propadaju. Otima im se sve najvrednije što imaju a ne vide. Prestalo je da ih se tiče otkad nijesu gospodari svoje sudbine. Stisli se posramnjeno u svoje krpice od platica i penzijica, i dokazuju se vlastima time što im ukazuju povjerenje. Nekim organizmima i odgovara žabokrečina bez vladavine prava, u njoj se najljepše i najsigurnije ośećaju. A vlast umjesto da stimuliše ljude koji se bore za vladavinu prava i borbu  protiv korupcije, iste sabotiraju i lažno kompromituju, pa narod ne smije ni prijaviti korupciju. I kome to odgovara?

Ali da napravimo paralelu sa zakonima prirode. Kao što reče jedan turista u medijima: „Oni su iznad zakona, pa nas odozgo zajebavaju. Gledao sam te majmune u Indiji, skinu šešir prolazniku pa se ispenju na najvišu granu drveta, pored puta, i na njoj śednu i keze se. A vruće, bez šešira ne možeš niđe mrdnuti.“

Kad moralna vrlina nije sredstvo za postizanje vrhovnih ciljeva, onda je za sve, ama baš sve, kriva politika vlasti, jer ona oblikuje društveni prostor. Što je vlast više režimska reflektuje više negativan način ponašanja. Od sramote se ne propada u zemlju već se dobijaju krila za veću i važniju funkciju. Tako su njine selektivne primjene zakona i protekcija decenijama urušavale vrijednosti sistem društva, i od države stvarale hajdučku pećinu u kojoj je najvažniji „ratni“ plijen i zalagaj istrgnut iz usta građana. Nekad „euro po euro“ a sad vjetrenjača po vjetrenjača, građanima u džepu a familijama iz vlasti po Krnovu. A za očuvanje Sistema vrijednosti je zadužena vlast, ali se on pretočio u mućke svake vrste. (Najslikovitiji sveži primjer za to je promjena savjeta Javnog servisa.) Dakle, razvijamo simultanu demokratiju i Sisteme mućki koji „svakog dana sve više napreduju“. Ne zaobilaze ni sudnice i tužilaštva.

U svojoj očajničkoj borbi da sačuvaju vlast, DPS je sve podredio tom cilju, što se reflektuje, snažnije nego ikad, na cijelo društvo. Ti „spasioci“ države, na čelu sa „Pinkom“ i njegovom agitacijom, su od svojih nesposobnosti napravili šou i cirkus za lakovjerne da bi strateški lovili u mutnom. Eto i „Varvari“, navijači KK Budućnost odoše u Zagreb da lome kontejnere i flaše uz pokliče „Ovo je Srbija“. (Sad se śetili pogodne prilike.) To je ta kvazi „magija“, sa  potkupljivom „kulturom“ novčanika, kao centrom gravitacije, odnosno, egoizma. Egoizam i kapital otet od države sebi a mazohizam i nudizam narodu. Tako je nastala moda hajdučkog plijena u kojoj debljina šlajpeka, podrazumijeva debljinu obraza koji daje sigurnost i budali, ali i pravo da se ośeća mudro i kao prevarant, jer se u opštem raspadanju političkog organizma i sunovratu prava, gubi odgovornost pojedinca i značenje države, koja se vraća „političkom“ varvarstvu, kao sinonimu korupcije i kriminala, kažu knjige. A braniti je lažnim riječima u lijepo sročenim lažnim govorima izopačenog licemjerstva, su dodatni zločini prema njoj i građanima. Ali, uzalud je o tome govoriti.

Sve je staro osim novih budala koje i u odmaklom dobu žele započeti novi život, sa aktivnostima koje su im strane, zarad privilegija i uobrazilja. I jedan pop se nećkao da li da se kandiduje za to. Tako, u opštoj navali, dobismo i kandidate za predśednika koji švercuju potpise. (Kao, bilo je pa nije bilo, dovoljno da se sumnja baci na sve, što je bio i cilj, da bi se potom demonstrirala sila vlasti i „brdo“ potpisa koje su skupili.) A filozof Seneka se podsmijavao nemoralu koji je nalazio i u aktivnostima ljudi koji su u svojoj starijoj dobi željeli da započnu novi i aktivniji život. A kod nas su afirmativne takve i reklame. Zašto bi se onda i predśednički kandidati za izbore razlikovali od toga. „I baba će sine za đedom u visine“, (skorojevići slogan jedne TV reklame).

I šta sve uobrazilje skorojevića neće prihvatiti kao normalno, na polju urođenih psihičkih ograničenosti i životno stečenih kompleksa tamne strane svoje ličnosti, u opštem, ali projektovanom moralnom metežu. Tada se umjesto stida i pokvarenjak pravi važan i prsi, kad ima dobru zaleđinu, ili neku vlast u šaci, a pred „političkim gospodarima“  ne skriva licemjerstvo, jer su im oni jedini put za „napredak“ u „profesionalnoj“ karijeri i boljoj egzistenciji. Vole da se kupe oko vlasti kao Romi oko kumovske kese na seoskoj svadbi. Ali oni su gospoda, uzmu i odu, a ovi dobrovoljci ne prestaju da se uvlače. Neki ponosni hoće i slavu na račun partijske protekcije. Kolebljivi i lako potkupljivi, a ipak drski da se pretvaraju i lažu. I ko će kao oni. Niko nije ponosniji od pijevca na bunjištu. Prosto, blistaju i kad nekog prevare. Kad su kakvi izbori odnekud izmile. Ima ih svuđe, i u medijskim kućama. Imaju eksluzivno pravo da nekog opanjkaju zarad vlasti. (Da nije njih ne bi bilo ni Juda, koji prvo izdaju čovjeka u sebi a time i Boga na nebu. A Jude su u tijesnoj vezi sa kasom i novcem. I gle paradoksa, juda na hebrejsko-aramejskom znači: hvaljen, slavljen. Baš takvi bi zbog klevete željeli biti pohvaljeni.)

Nesigurno vrijeme borbe za golu egzistenciju, postaje dobra šansa i intelektualnim elitama da vjeruju samo u pun buđelar, poput onih sa najprizemnijim duhom, pohlepnih lupeža, (upravo onakvih likova o kojima je sveti Petar Cetinjski govorio). Jedan izdavač živi od toga što kleveće opoziciju, ni krivu ni dužnu za ovo što nam se događa. Upro svim slilama. Uobrazio se u taj „biznis“. Sve, pa i „duhovnost“ u „čast“ valute materijalizma. A po takvoj ojađenoj matrici sve se zbog novca i radi; ovako ili onako; nijesu neke velike razlike. Pa i fakultetski napredak nije zbog znanja, već, kako kažu „napretka u karijeri“, za koji se troši grdni novac a znanje nikakvo i bez rezultata. Ali, došlo je i vrijeme da i ono što smute ovđe moraće prosipati napolje. I zašta će nam takva država, suverenitet, NATO i EU, kad smo bez  demokratije, vladavine prava i pravih vrijednosti društva.

Govore o ulasku u Evropu, a ne žele tamo bez cirkusa. Takva im je psihologija predstavljanja. Ustvari, ćese su im odavno ušle u Evropu, ali moraju svoj zarobljeni narod zadržavati zbog „viših“ ciljeva. Mogli bi se polomiti u toj trci. (A na internetu građani pišu: „Pune se i dalje lupeštinom, od svega onog što su sa mukom sticali i čuvali naši pretci, pa se hvale i koketiraju po medijima i samitima sa nekim uspjesima kojih nema, ali izgleda kao da to zavisi od naroda koji još nije sazreo za ulazak u EU, Kao da govore maloumnicima: još, malo, za koju deceniju, a možda i prije. A sa njima i ‘zarobljenom državom’ nemamo kud u Evropu, ukoliko ne smijenimo vlast na izborima prije nego se domognu penzije i promijene mjesto prebivališta koje su poharali. Nezasluženo treba vratiti.“)

Sudeći po internetu, veliki dio naroda misli da čega su se god dohvatili da su upropastili (od Dubrovačkog ratišta, preko privrede, divlje gradnje, stihijskog urbanizma, političkog zapoščljavanja, nezaposlenosti, podjela u društvu, pada sistema vrijednosti do korupcije i kriminala), ali oni peru ruke od svega, dok im koalicioni partneri pridržavaju sapun i peškir, baš sad, u vrijeme kad ih civilizacijski treba nadvisiti pred svijetom. (Te iste manjinske partije, koje je nekad od DPS-a spašavala opozicija, sad okrenuše leđa od nje i svojih glasača i traže Mila za predśednika, umjesto da su izabrali i stali iza svog kandidata. Ali ne vole ni oni da se pita njin narod, niti razmišljaju o tome da takvi njini postupci mogu biti podsticaj za stvaranje međunacionalnih animoziteta, ali i unutar svog naroda. Važno je da im se lično isplati biti na vlasti.)

U „zarobljenoj državi“, kako piše o Crnoj Gori u Strategiji EU, sve je lažno, niti ima dostojanstva građanina, niti institucija, jer koruptivna poltronerija ruši sve zakone etičnosti i znanja u jalovosti birokratskog beznađa stvorenog političkim zapošljavanjem i korupcijom. Pa, tako, kako čujem od nekih medija,  u jednom „Akcionom planu“ Ministarsrva kulture piše da crnogorski umjetnici ne vole da se bave savremenom umjetnošću. A to zbog toga da bi neko drugi imao opravdanje da troši njin novac, a same umjetnike unize, da bi sa njima lakše manipulisali, što onim partijski odabranim umjetnicima najviše i odgovara, jer su bez konkurencije i sa punom ćesom šićara, kao da vrede. (A time su umjetnicima stopirali i svaku pomoć iz fondova EU.)

Ovih dana opet obećavaju i Muzej savremene umjetnosti. Tako nešto, više puta i pred kakve izbore, je potpuno degutantno u kulturnom svijetu, jer je to trebalo davno uraditi. Glavni grad u Evropi a nema tako nešto kulturološki važno i to baš u onom u čemu smo najbolji od svega što imamo. (Tako su makar u prošlosti govorili intelektualci iz našeg okružnja.) A povodom toga su novinari iz Vijesti tragali za partijskim umjetnikom i direktorom CSU u Podgorici, koji je to najavio na jednoj predizbornoj kampanji DPS-a 2014., ali ga nijesu neđeljama mogli pronaći na poslu. Željeli su i da ga pitaju šta je sa onih 60 hiljada eura za taj projekat, koji nije ni započet.

I samo što izabraše nove članove savjeta za Javni servis, počeše opet promovisati političke aktiviste nadriumjetnosti i plagijaštva. Vade ih iz fundusa i repriziraju kao trajno „dobro“ za zamlaćivanje normalne pameti. Zato je i Petar Ćuković opet dobio šansu da demagogijom promoviše strateški važnu (naftalinski modernu) kvazi kulturu, svojstvenu politici na vlasti a i njemu bliskoj. (Tako je bilo i u Neronovo vrijeme, najviše u poeziji netalentovanih pjesnika, koji su i prije nego što su rođeni bili prepušteni moru zaborava zajedno sa glupostima koje su pisali, čemu su se podsmijavali tadašnji filozofi.)

Tako, doznajemo od Petra da se u nazivu „San o drugom životu“, kako nosi naziv jedna nadriumjetnička izložba nekog našeg autora, krije osnov umjetnosti, (a ne recimo „zagrobnog života“ mnogih religija). Dakle, nije bilo kakav san, već „San o drugom životu“. Ali, kad je duhovnost tako prizemnio sa svojom „logikom“, ipak ostaje nepoznato zašto to nije prije uradilo Šekspirovo djelo „San ljetne noći“, jer je i u tom naslovu „san“, a san je sam po sebi „drugi život“. (A nadahnuće umjetniku može biti sve.) Da čovjek ne vjeruje kakve sve taj Ćuković nebulize malograđanskim podanicima prosipa, i to u emisiji za obrazovanje. Zapravo on u „politici“ vlasti samo objašnjava svoje bolesne ambicije, kao i one nadriumjetnika, a usput unižava savremenu umjetnost i zdrav razum. Teško bi se mogla zamisliti takva osoba (da ne kažem krupniju riječ) da on ne postoji. I upravo je njegov uspjeh u tome, sa kojim upropaštava ono preostalo volje omladini, (koji žive u oskudici svake vrste), da se iskreno posveti likovnoj umjetnosti, jer bez iskrenosti nema ni prave umjetnosti. Glupost ili umjetnost – jedno od to dvoje ne bi ni postojalo da njega nema.

I gle čuda, prizemna ubjeđenja svojom izopačenošću želi da predstavi istinom. Takav dojam sam imao o toj „reportaži“. A izložba je pravljena u jednom praznom stančiću u potkrovlju, bez pokućstva za život, navodno, u Londonu, sa stilski dekadentnim i prostim foto-montažama po zidovima, koje su uramljene, a koje predstavljaju lokalizam autorovog mentalnog sklopa, čiji je vulgaritet stvaralaštva proistekao kao rezultat nerazumjevanja Magritove prefinjenosti mašte i misaonosti od koje je crpio viđenje za svoje prostakluke. Sudeći po nazivu san postaje izložba u Londonu, kao „osnov umjetnosti“ – kako kaže, čime djela postaju nevažna (i da što vrijede), a mjesto održavanja izložbe poprima najveću važnost. Prava DPS politika u dodjeli funkcija. (Na taj način se partijskim službenicima finansira bezličnost i neznanje, zarad stranačke pripadnosti.) Ali se pitam zašto bi neko imao san da izlaže u nekoj rupi od garsonjere na periferiji Londona, kad takvih „rupa“ imamo i ovđe. Zapravo, mislim da je sve laž i simulacija, da je to što je snimano na kratko u nekom stanu i podužeg govora na stepeništu, obavljeno u nekoj našoj „rupi“, jer otkud bi Javnom servisu bile te pare da ide u London zbog njegove glupave priče. (Ali, priča je morala da se desi, po zakonima propagande.)  

Štaviše, svojom spekulativnom površnošću nadigrao je i samog sebe. Ali, negirao je ne samo temelje estetike, već i duhovnu konstituciju običnog čovjeka, kome se perfidno uvlači i obraća sa poltronski lažnim sentimentima izvježbanog glumca, kako bi u njegovom neznanju i površnosti našao prostor za tupavo divljenje izvještačenostima koja mu ništa ne objašnjavaju, već zbunjuju zamjenom teza i lažnim iskazima bez elementa bilo kakvog znanja. Psihološka propaganda je takva, ako ništa, ostavlja se dojam da se nešto „važno“ dešava u „kulturi i umjetnosti“. Kao u nekoj vlastodržačkoj politici nudi šargarepu malim magaradima i upućuje ih na vlast koja im može rezervisati sobu za malograđanske snove i hirove. (Takve rezidencijalne boravke u drugoj zemlji jedino i sufinansira naše Ministarstvo kulture, dok izložbe u zemlji odbija.)  A njegova nadležnost je da on lično i od magarca može napraviti dobrog umjetnika. Kao pod nekim nadripolitičkim sloganom da „potlačene podanike treba držati u svakoj vrsti zablude“ ne bi li kompromitovana vlast opstala kao demijurg stvanosti i istine nekog prostora kao nečije interesne kolonije. Tako umjesto kulture i umjetnosti imamo torturu koja unižava i one pozitivnosti koje se na tom polju rade i ostvaruju. Zato bunjište raste pa izgleda da je bisera sve manje, što građanima dodatno odvlači interesovanje od bilo kakvih likovnih događanja. Dakle, nije riječ o stvaranju vrijednosti sa kojom se treba nešto univerzalno i objasniti, već o zatupljivanju i same stvarnosti, da bi u opštem beznađu pojedinci mogli harati opšta dobra.

U takvim „obrazovanim“ okolnostima medijskog zamlaćivanja predstoje nam predśednički izbori sa prvim ženskim kandidatom Draginjom Vuksanović, poslanicom SDP-a. Nadam se da će je građani nagraditi jer je njin predstavnik. A to i zaslužuje svojom dosadašnjom iskazanom hrabrošću, razboritosti i iskrenom borbom protiv korupcije. Za to ima iskustvo i znanje jer je sa desetkama završila Pravni fakultet i doktorala, te je i profesor na istom fakultetu. Ona je čovjek od riječi, kakvi su nam danas u politici i životu najviše potrebni; i pružiće priliku da je glasaju i brojni apstinenti, među kojima su mnoge žene, majke i omladina. A velika izlaznost doprinijeće pobjedi demokratije.

Malo se koja stranka može pohvaliti kao SDP da je izašla iz lagodnosti vlasti i prešla u teške  opozicione redove radi pravedne i istinske Crne Gore. Time je omogućila cjelokupnoj opoziciji da u suverenoj državi preuzme vlast i omogući normalan razvoj društva i demokratije. Ali su ih u tome spriječili, prvo Pozitivna, a potom SD, koji su pristupili koaliciji DPS-a, sa razlozima zbog kojih su uvećali stambenu kvadraturu i došli do posla i visokih funkcija. Sad je sve na građanima.

Neko će reći: „Zašto nijesu prije?“ E pa nijesu, ali kad jesu treba ih podržati i poštovati, jer su ostali čisti. Ali, dok su bili u vlasti izvojevali su suverenitet Crnoj Gori, što im je i bio cilj. Napustili su je onda kad su uviđeli da se Crna Gora ne demokratizuje već više kriminalizuje. Kao činioci vlasti činjeli su što su mogli, jer, važno je odazvati se plemenitom pozivu čistih obraza, bilo kad i bilo đe, dok je išta pravedno moguće ostvariti. (U Bibliji se govori o vinogradaru, kao personifikaciji Boga, koji je platio svakom beraču isto, punu dnevnicu, bez obzira ko je i u koje je doba dana, bio pozivan, da dođe da radi. Tako su neki radili cio dan /bili svo vrijeme u opozicionim klupama/ a neki nekoliko sati. Ali, prilikom isplate, pobunili su se oni koji su radili cio dan iako su dobili punu dnevnicu, kako je bilo i dogovoreno. Pošten rad treba pošteno i platiti a velikodušnost razumije dobre namjere i da krivicu ne snosi onaj ko nije pozvan na početku berbe a da mu je za život potrebno isto što i drugima.)

A svima nama je potrebna svijetla Crna Gora, ka kojoj treba usmjeriti svu pozitivnu energiju, a nikako sumnjive i nevrijedne razmjerice oko prava prvjenstva. Tako i Bojaniću treba poželjeti sreću, jer je iskren borac za pravdu i napredak društva, a u drugom krugu izbora će se iskazati prava moć opozicije, koja se zalaže za promjene, koje će stvoriti uslove za vladavinu prava i normalizovati funkcionalnost institucija za sve njene građane.

Njin protivkandidat je M. Đukanović, koji kao da nije svjestan svega onog što je uništio, pa od građana traži i tu čast da bude njin predśednik. (Svako želi da se prikaže drugima na najbolji način kako to sam želi, ipak i pri tome se odaju opšte karakteristike ličnosti, a i djela govore sama za sebe, pa „tri loša /djela/ ubiše Miloša“ u čovjeku.)

 I površnim sagledavanjem može se reći da on jeste čovjek od akcije, osim za vladavinu prava i borbe protiv korupcije, sa jakom voljom i učtivosti do drskosti i kad ljudima kači mlinski kamen oko vrata. (Sinestezi bi rekli da i njegov način izgovaranja „R“ sugeriše tok i kretanje.) On je zarobljen svojom površnošću i lošim obrazovanjem. (I pored velikog političkog staža i iskustva nije naučio nijedan diplomatski jezik.) Te i to govori da je zavisan od ljudi iz svog okruženja kojima vjeruje, jer su oni za njega oči i uši, zbog čega se može reći da prijateljstvo i ortakluk u poslu zna da cijeni. (Po pitanju državnih resursa velikodušan je i za prijatelje.  Koga uvažava od svojih podanika pritiče u pomoć i ne zaboravlja izvršiti svoje građanske dužnosti, što je lijepa osobina.) Uvijek je oficijalan u ophođenju, ambiciozan u poslu. U govoru formalan i decidan sa uvježbano dobrom dikcijom, ali i konvencionalan sa suvoparnim vokabularom. Voli da mu podanici vjeruju na riječi kojih se ni sam ne pridržava. On je vojnik i strateg i nije kreativan za društvenu zbilju i kretanja, već je više formalista i praktičar koji finansijski ugađa sebi i svojima tražeći svaku priliku za to. O njegovoj kreativnosti za kulturološki napredak govore neriješena identitetska pitanja i brojna umjetnička udružanja koja su stala sa radom ili životare pod njegovom vlašću. Voli da se predstavlja kao vitez („pobjedničkog duha“), ali to nije iako je hrabar, kao što nije ni individualac, već dobro promišljeni utilitarista (koji sve namješta u svoju korist, a ono što njemu ne ide u prilog to i ne postoji). Poštuje silu i njoj se priklanja, kao svaki autoritet ovisan od vlasti, jer nije revolucionar, već praktikant tuđih dogmi (koje uzima kao svoje ukoliko mu koriste). Prihvatio je liberalni (pljačkaški) kapitalizam kad je svima u svijetu bilo jasno da on uništava privredu. Zato smo uništene privrede, iako do nas nijesu stizala ratna dejstva; sa bogatim tajkunima koji su iznikli na tom zgarištu..

Uvijek odlučno, spremna srca i sa istom voljom, disciplinom i agilnošću služio je Miloševiću, Rusima i sad NATO-u, a da to bez volje naroda nije bio obavezan činiti. Tu „slavu“ želio je samo za sebe. I ne bez rezultata koji su ostavili dubok trag u crnogorskom društvu, ali, takođe i u njegovom džepu i džapu tajkuna koje je stvorio. (Oni jedino i rade veće poslove dok ih država i njene institucije opslužuju, a da pojedini ne moraju plaćati ni porez.) Narod mu u svemu dođe kao hipoteka za lično bogaćenje. Nekadašnji komunista i borac za radničku klasu je tu istu klasu iz njinih fabrika protjerao na ulicu, ostavljajući ih bez ičeg, pa i prava na rad. Pri svakoj promjeni ostavljao je s prezrenjem one koji njegove promjene nijesu slijedili. Nekadašnji njegovi saborci preko noći su proglašavani državnim neprijateljima, a bivši „neprijatelji“ koje je vidio u suverenistima ostali su i dalje na distanci kao „neprijateli“, ukoliko nijesu njegovi lični obožavaoci. Voli da manipuliše drugima, ali i da ih nagrađuje čime je stekao svoje brojne dobrovoljce koje isplaćuje iz državnog vagana.

Stekao je i veliku omraženost u dijelu opozicije, one po nacionalnoj osnovi treba uglavnom odbaciti, jer su neosnovane. A na tome treba zahvaliti i njegovom postavljenom kadru, koji su ga debelo iskoristili za svoje nesposobnosti i zloupotrebe, ali je kao magnet privukao na sebe i njinu omražaenost od strane nezadovoljnih građana, jer on personifikuje svu garnituru vlasi državnih i lokalnih institucija, skoro cijele tri decenije. I građanski „Otpor beznađu“ je olako shvatio, kao i brojne opravdane proteste, štrajkove i negodovanja očajnih građana. Nije smatrao cjelishodno da  išta uradi i ispravi po njinim opravdanim zahtjevima, jer je siguran u svoje snage na prestolu. Poput sujetnih, loših režisera, neistomišljenike potcjenjuje kao da su živote našli na ulici a one sa „ulice“ poštuje ako su njegove pristalice i fanovi. U početku se od opozicije branio na sudu, tražeći odštetu za „duševne bolove“, da bi kasnije svoje oponente tjerao u tamnicu, počevši od poslanika Višnjića. Sad ih kupuje o čemu govore korumpirani „preletači“ i iznenadni koalicioni partneri u presudnim momentima za vlast, što je postala redovna pojava. Novci za to nijesu njegovi, niti stranački, već državni, pa se može reći da je otvoreno uzurpirao državu. Nije komentarisao brojna devijantna ponašanja u društvu (afere), neke je čak minimizirao i branio, što se tumačilo u javnosti da upravo on stoji iza njih.

Milo Đukanović je došao na vlast u burnom vremenu, i za svo vrijeme svoje vladavine održavao je tu buru i metež. Sada mu smeta realnost koja mu nije naklonjena, a to košta mnogo više od onog što misli da dobija. I zato ne bi trebao da osuđuju ljude kojima realnost nije smetnja već put istine od koje se nijedan čovjek ne smije udaljavati, bez obzira na vjeroispovijest. (Pravo na pravdu i istinu su jednako demokratsko pravo koliko i religiozna obaveza.)

Tako je i Sarkozi izigravao vojnika. Prvi je napao Libiju, a sad ga oni koji su ga iskoristili da dođu do nafte, tuže da je primio od Gadafija milione za svoju predśedničku kampanju.

Svaki izbor čini čovjeka onim što jeste, dobrim ili lošim. Izbor nam određuje životni put, opredjeljuje profesiju, ali i u profesiji određuje mogućnosti. Kao što pogrešan izbor znači i pogrešno skretanje koje nas umjesto približavanja sve više udaljava od ispravnosti izabranog cilja. A tako je i društvu đe nema sloge. Ali đe je etika putokaz tu su i uzvišeni ciljevi Istine i otvorenosti koji vode opštem napretku društva a stranputice skrivenih partijskih i ličnih interesa ostavljaju ironične utiske nazadnosti sebičluka i potkupljivosti.

Domovina se  ne brani silama izvještačenosti i laži. Crna Gora je željna postojanja trajnog mira, kao i sve napredne zemlje Evrope.