kulturologija izbora
Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 30. 03. 2018.

Sretoh na ulici
bolešljivog prijatelja, pjesnika, koji mi u razgovoru reče: „Ovo vrijeme nije
za rad, ni za čekanje, niti za umiranje. Nije nizašta“. Zapravo, ovo je pravo vrijeme
za loviniće i vlastodržačko nasilje nad pravom u totalnoj uzurpaciji države i
njenih institucija. (Poslije kraha mnogih fabrika, pojava neprilične Krnje skupštine –
nepojmljive i za drevni Rim, javni prenosi sudijskih farsi, ugnjetavanje Javnog servisa, sadističko zlostavljanje
opozicije koja traži vladavinu prava, divlji urbanizam, bombaški obračuni
mafije...) Dotle se došlo na Evropskom putu. Kao
da smo svih ovih godina birali vlast na maskembalu nekog karnevala, one kompromitovane,
sa najboljom maskom. Jedno govore drugo rade. Ustvari, sve bira i sprovodi
jedan čovjek, koji sad na bis svojih partijskih obožavalaca izlazi na podij kao
predśednički kandidat.
Maskembali se i
održavaju u vrijeme koje nije nizašta. Do sada smo imali priliku da doživimo da
se u takvom beznađu građanima pruža nada tek toliko da bi se još dublje propalo.
Biraju vlast na izborima a propadaju. Otima im se sve najvrednije što imaju a
ne vide. Prestalo je da ih se tiče otkad nijesu gospodari svoje sudbine. Stisli
se posramnjeno u svoje krpice od platica i penzijica, i dokazuju se vlastima time
što im ukazuju povjerenje. Nekim organizmima i odgovara žabokrečina bez
vladavine prava, u njoj se najljepše i najsigurnije ośećaju. A vlast umjesto da stimuliše ljude koji se bore
za vladavinu prava i borbu protiv
korupcije, iste sabotiraju i lažno kompromituju, pa narod ne smije ni prijaviti
korupciju. I kome to odgovara?
Ali da napravimo
paralelu sa zakonima prirode. Kao što reče jedan turista u medijima: „Oni su
iznad zakona, pa nas odozgo zajebavaju. Gledao sam te majmune u Indiji, skinu
šešir prolazniku pa se ispenju na najvišu granu drveta, pored puta, i na njoj śednu i keze se. A vruće, bez šešira ne možeš niđe mrdnuti.“
Kad moralna vrlina
nije sredstvo za postizanje vrhovnih ciljeva, onda je za sve, ama baš sve, kriva
politika vlasti, jer ona oblikuje društveni prostor. Što je vlast više režimska
reflektuje više negativan način ponašanja. Od sramote se ne propada u zemlju
već se dobijaju krila za veću i važniju funkciju. Tako su njine selektivne
primjene zakona i protekcija decenijama urušavale vrijednosti sistem društva, i
od države stvarale hajdučku pećinu u kojoj je najvažniji „ratni“ plijen i
zalagaj istrgnut iz usta građana. Nekad „euro po euro“ a sad vjetrenjača po vjetrenjača,
građanima u džepu a familijama iz vlasti po Krnovu. A za očuvanje Sistema
vrijednosti je zadužena vlast, ali se on pretočio u mućke svake vrste. (Najslikovitiji
sveži primjer za to je promjena savjeta Javnog servisa.) Dakle, razvijamo simultanu
demokratiju i Sisteme mućki koji „svakog dana sve više napreduju“. Ne zaobilaze
ni sudnice i tužilaštva.
U svojoj očajničkoj
borbi da sačuvaju vlast, DPS je sve podredio tom cilju, što se reflektuje,
snažnije nego ikad, na cijelo društvo. Ti „spasioci“ države, na čelu sa
„Pinkom“ i njegovom agitacijom, su od svojih nesposobnosti napravili šou i
cirkus za lakovjerne da bi strateški lovili u mutnom. Eto i „Varvari“, navijači
KK Budućnost odoše u Zagreb da lome kontejnere i flaše uz pokliče „Ovo je
Srbija“. (Sad se śetili pogodne prilike.)
To je ta kvazi „magija“, sa potkupljivom
„kulturom“ novčanika, kao centrom gravitacije, odnosno, egoizma. Egoizam i
kapital otet od države sebi a mazohizam i nudizam narodu. Tako je nastala moda hajdučkog
plijena u kojoj debljina šlajpeka, podrazumijeva debljinu obraza koji daje
sigurnost i budali, ali i pravo da se ośeća
mudro i kao prevarant, jer se u opštem raspadanju političkog organizma i
sunovratu prava, gubi odgovornost pojedinca i značenje države, koja se vraća „političkom“
varvarstvu, kao sinonimu korupcije i kriminala, kažu knjige. A braniti je lažnim
riječima u lijepo sročenim lažnim govorima izopačenog licemjerstva, su dodatni
zločini prema njoj i građanima. Ali, uzalud je o tome govoriti.
Sve je staro osim
novih budala koje i u odmaklom dobu žele započeti novi život, sa aktivnostima
koje su im strane, zarad privilegija i uobrazilja. I jedan pop se nećkao da li
da se kandiduje za to. Tako, u opštoj navali, dobismo i kandidate za predśednika koji švercuju potpise. (Kao, bilo je pa nije
bilo, dovoljno da se sumnja baci na sve, što je bio i cilj, da bi se potom
demonstrirala sila vlasti i „brdo“ potpisa koje su skupili.) A filozof Seneka
se podsmijavao nemoralu koji je nalazio i u aktivnostima ljudi koji su u svojoj
starijoj dobi željeli da započnu novi i aktivniji život. A kod nas su
afirmativne takve i reklame. Zašto bi se onda i predśednički kandidati za izbore razlikovali od toga. „I
baba će sine za đedom u visine“, (skorojevići slogan jedne TV reklame).
I šta sve uobrazilje
skorojevića neće prihvatiti kao normalno, na polju urođenih psihičkih ograničenosti
i životno stečenih kompleksa tamne strane svoje ličnosti, u opštem, ali projektovanom
moralnom metežu. Tada se umjesto stida i pokvarenjak pravi važan i prsi, kad
ima dobru zaleđinu, ili neku vlast u šaci, a pred „političkim gospodarima“ ne skriva licemjerstvo, jer su im oni jedini
put za „napredak“ u „profesionalnoj“ karijeri i boljoj egzistenciji. Vole da se
kupe oko vlasti kao Romi oko kumovske kese na seoskoj svadbi. Ali oni su
gospoda, uzmu i odu, a ovi dobrovoljci ne prestaju da se uvlače. Neki ponosni
hoće i slavu na račun partijske protekcije. Kolebljivi i lako potkupljivi, a
ipak drski da se pretvaraju i lažu. I ko će kao oni. Niko nije ponosniji od pijevca
na bunjištu. Prosto, blistaju i kad nekog prevare. Kad su kakvi izbori odnekud
izmile. Ima ih svuđe, i u medijskim kućama. Imaju eksluzivno pravo da nekog
opanjkaju zarad vlasti. (Da nije njih ne bi bilo ni Juda, koji prvo izdaju
čovjeka u sebi a time i Boga na nebu. A Jude su u tijesnoj vezi sa kasom i
novcem. I gle paradoksa, juda na hebrejsko-aramejskom znači: hvaljen, slavljen.
Baš takvi bi zbog klevete željeli biti pohvaljeni.)
Nesigurno vrijeme
borbe za golu egzistenciju, postaje dobra šansa i intelektualnim elitama da
vjeruju samo u pun buđelar, poput onih sa najprizemnijim duhom, pohlepnih lupeža,
(upravo onakvih likova o kojima je sveti Petar Cetinjski govorio). Jedan
izdavač živi od toga što kleveće opoziciju, ni krivu ni dužnu za ovo što nam se
događa. Upro svim slilama. Uobrazio se u taj „biznis“. Sve, pa i „duhovnost“ u
„čast“ valute materijalizma. A po takvoj ojađenoj matrici sve se zbog novca i
radi; ovako ili onako; nijesu neke velike razlike. Pa i fakultetski napredak
nije zbog znanja, već, kako kažu „napretka u karijeri“, za koji se troši grdni
novac a znanje nikakvo i bez rezultata. Ali, došlo je i vrijeme da i ono što
smute ovđe moraće prosipati napolje. I zašta će nam takva država, suverenitet,
NATO i EU, kad smo bez demokratije,
vladavine prava i pravih vrijednosti društva.
Govore o ulasku u
Evropu, a ne žele tamo bez cirkusa. Takva im je psihologija predstavljanja. Ustvari,
ćese su im odavno ušle u Evropu, ali moraju svoj zarobljeni narod zadržavati
zbog „viših“ ciljeva. Mogli bi se polomiti u toj trci. (A na internetu građani
pišu: „Pune se i dalje lupeštinom, od svega onog što su sa mukom sticali i
čuvali naši pretci, pa se hvale i koketiraju po medijima i samitima sa nekim
uspjesima kojih nema, ali izgleda kao da to zavisi od naroda koji još nije
sazreo za ulazak u EU, Kao da govore maloumnicima: još, malo, za koju deceniju,
a možda i prije. A sa njima i ‘zarobljenom državom’ nemamo kud u Evropu, ukoliko ne smijenimo vlast na
izborima prije nego se domognu penzije i promijene mjesto prebivališta koje su
poharali. Nezasluženo treba vratiti.“)
Sudeći po internetu,
veliki dio naroda misli da čega su se god dohvatili da su upropastili (od
Dubrovačkog ratišta, preko privrede, divlje gradnje, stihijskog urbanizma,
političkog zapoščljavanja, nezaposlenosti, podjela u društvu, pada sistema
vrijednosti do korupcije i kriminala), ali oni peru ruke od svega, dok im
koalicioni partneri pridržavaju sapun i peškir, baš sad, u vrijeme kad ih
civilizacijski treba nadvisiti pred svijetom. (Te iste manjinske partije, koje
je nekad od DPS-a spašavala opozicija, sad okrenuše leđa od nje i svojih
glasača i traže Mila za predśednika,
umjesto da su izabrali i stali iza svog kandidata. Ali ne vole ni oni da se
pita njin narod, niti razmišljaju o tome da takvi njini postupci mogu biti
podsticaj za stvaranje međunacionalnih animoziteta, ali i unutar svog naroda.
Važno je da im se lično isplati biti na vlasti.)
U „zarobljenoj
državi“, kako piše o Crnoj Gori u Strategiji EU, sve je lažno, niti ima
dostojanstva građanina, niti institucija, jer koruptivna poltronerija ruši sve
zakone etičnosti i znanja u jalovosti birokratskog beznađa stvorenog političkim
zapošljavanjem i korupcijom. Pa, tako, kako čujem od nekih medija, u jednom „Akcionom planu“ Ministarsrva kulture
piše da crnogorski umjetnici ne vole da se bave savremenom umjetnošću. A to
zbog toga da bi neko drugi imao opravdanje da troši njin novac, a same
umjetnike unize, da bi sa njima lakše manipulisali, što onim partijski
odabranim umjetnicima najviše i odgovara, jer su bez konkurencije i sa punom ćesom
šićara, kao da vrede. (A time su umjetnicima stopirali i svaku pomoć iz fondova
EU.)
Ovih dana opet
obećavaju i Muzej savremene umjetnosti. Tako nešto, više puta i pred kakve
izbore, je potpuno degutantno u kulturnom svijetu, jer je to trebalo davno
uraditi. Glavni grad u Evropi a nema tako nešto kulturološki važno i to baš u
onom u čemu smo najbolji od svega što imamo. (Tako su makar u prošlosti govorili
intelektualci iz našeg okružnja.) A povodom toga su novinari iz Vijesti tragali
za partijskim umjetnikom i direktorom CSU u Podgorici, koji je to najavio na
jednoj predizbornoj kampanji DPS-a 2014., ali ga nijesu neđeljama mogli pronaći
na poslu. Željeli su i da ga pitaju šta je sa onih 60 hiljada eura za taj
projekat, koji nije ni započet.
I samo što izabraše
nove članove savjeta za Javni servis, počeše opet promovisati političke
aktiviste nadriumjetnosti i plagijaštva. Vade ih iz fundusa i repriziraju kao
trajno „dobro“ za zamlaćivanje normalne pameti. Zato
je i Petar Ćuković opet dobio šansu da demagogijom promoviše strateški važnu (naftalinski
modernu) kvazi kulturu, svojstvenu politici na vlasti a i njemu bliskoj. (Tako
je bilo i u Neronovo vrijeme, najviše u poeziji netalentovanih pjesnika, koji
su i prije nego što su rođeni bili prepušteni moru zaborava zajedno sa
glupostima koje su pisali, čemu su se podsmijavali tadašnji filozofi.)
Tako, doznajemo od Petra
da se u nazivu „San o drugom životu“, kako nosi naziv jedna nadriumjetnička
izložba nekog našeg autora, krije osnov umjetnosti, (a ne recimo „zagrobnog
života“ mnogih religija). Dakle, nije bilo kakav san, već „San o drugom
životu“. Ali, kad je duhovnost tako prizemnio sa svojom „logikom“, ipak ostaje
nepoznato zašto to nije prije uradilo Šekspirovo djelo „San ljetne noći“, jer je
i u tom naslovu „san“, a san je sam po sebi „drugi život“. (A nadahnuće
umjetniku može biti sve.) Da čovjek ne vjeruje kakve sve taj Ćuković nebulize malograđanskim
podanicima prosipa, i to u emisiji za obrazovanje. Zapravo on u „politici“
vlasti samo objašnjava svoje bolesne ambicije, kao i one nadriumjetnika, a
usput unižava savremenu umjetnost i zdrav razum. Teško bi se mogla zamisliti
takva osoba (da ne kažem krupniju riječ) da on ne postoji. I upravo je njegov
uspjeh u tome, sa kojim upropaštava ono preostalo volje omladini, (koji žive u
oskudici svake vrste), da se iskreno posveti likovnoj umjetnosti, jer bez
iskrenosti nema ni prave umjetnosti. Glupost ili umjetnost – jedno od to dvoje
ne bi ni postojalo da njega nema.
I gle čuda, prizemna ubjeđenja
svojom izopačenošću želi da predstavi istinom. Takav dojam sam imao o toj
„reportaži“. A izložba je pravljena u jednom
praznom stančiću u potkrovlju, bez pokućstva za život, navodno, u Londonu, sa stilski
dekadentnim i prostim foto-montažama po zidovima, koje su uramljene, a koje
predstavljaju lokalizam autorovog mentalnog sklopa, čiji je vulgaritet stvaralaštva
proistekao kao rezultat nerazumjevanja Magritove prefinjenosti mašte i
misaonosti od koje je crpio viđenje za svoje prostakluke. Sudeći po nazivu san postaje izložba u Londonu, kao „osnov
umjetnosti“ – kako kaže, čime djela postaju nevažna (i da što vrijede), a
mjesto održavanja izložbe poprima najveću važnost. Prava DPS politika u dodjeli
funkcija. (Na taj način se partijskim službenicima finansira bezličnost i
neznanje, zarad stranačke pripadnosti.) Ali se pitam zašto bi neko imao san da
izlaže u nekoj rupi od garsonjere na periferiji Londona, kad takvih „rupa“
imamo i ovđe. Zapravo, mislim da je sve laž i simulacija, da je to što je
snimano na kratko u nekom stanu i podužeg govora na stepeništu, obavljeno u
nekoj našoj „rupi“, jer otkud bi Javnom servisu bile te pare da ide u London
zbog njegove glupave priče. (Ali, priča je morala da se desi, po zakonima
propagande.)
Štaviše, svojom spekulativnom
površnošću nadigrao je i samog sebe. Ali, negirao je ne samo temelje estetike,
već i duhovnu konstituciju običnog čovjeka, kome se perfidno uvlači i obraća sa
poltronski lažnim sentimentima izvježbanog glumca, kako bi u njegovom neznanju
i površnosti našao prostor za tupavo divljenje izvještačenostima koja mu ništa
ne objašnjavaju, već zbunjuju zamjenom teza i lažnim iskazima bez elementa bilo
kakvog znanja. Psihološka propaganda je takva, ako ništa, ostavlja se dojam da se
nešto „važno“ dešava u „kulturi i umjetnosti“. Kao u nekoj vlastodržačkoj
politici nudi šargarepu malim magaradima i upućuje ih na vlast koja im može
rezervisati sobu za malograđanske snove i hirove. (Takve rezidencijalne boravke
u drugoj zemlji jedino i sufinansira naše Ministarstvo kulture, dok izložbe u
zemlji odbija.) A njegova nadležnost je
da on lično i od magarca može napraviti dobrog umjetnika. Kao pod nekim nadripolitičkim
sloganom da „potlačene podanike treba držati u svakoj vrsti zablude“ ne bi li
kompromitovana vlast opstala kao demijurg stvanosti i istine nekog prostora kao
nečije interesne kolonije. Tako umjesto kulture i umjetnosti imamo torturu koja
unižava i one pozitivnosti koje se na tom polju rade i ostvaruju. Zato bunjište
raste pa izgleda da je bisera sve manje, što građanima dodatno odvlači
interesovanje od bilo kakvih likovnih događanja. Dakle, nije riječ o stvaranju
vrijednosti sa kojom se treba nešto univerzalno i objasniti, već o
zatupljivanju i same stvarnosti, da bi u opštem beznađu pojedinci mogli harati
opšta dobra.
U takvim „obrazovanim“
okolnostima medijskog zamlaćivanja predstoje nam predśednički izbori sa prvim ženskim kandidatom Draginjom
Vuksanović, poslanicom SDP-a. Nadam se da će je građani nagraditi jer je njin predstavnik.
A to i zaslužuje svojom dosadašnjom iskazanom hrabrošću, razboritosti i iskrenom
borbom protiv korupcije. Za to ima iskustvo i znanje jer je sa desetkama
završila Pravni fakultet i doktorala, te je i profesor na istom fakultetu. Ona je
čovjek od riječi, kakvi su nam danas u politici i životu najviše potrebni; i
pružiće priliku da je glasaju i brojni apstinenti, među kojima su mnoge žene,
majke i omladina. A velika izlaznost doprinijeće pobjedi demokratije.
Malo se koja stranka
može pohvaliti kao SDP da je izašla iz lagodnosti vlasti i prešla u teške opozicione redove radi pravedne i istinske
Crne Gore. Time je omogućila cjelokupnoj opoziciji da u suverenoj državi preuzme
vlast i omogući normalan razvoj društva i demokratije. Ali su ih u tome
spriječili, prvo Pozitivna, a potom SD, koji su pristupili koaliciji DPS-a, sa
razlozima zbog kojih su uvećali stambenu kvadraturu i došli do posla i visokih
funkcija. Sad je sve na građanima.
Neko će reći: „Zašto
nijesu prije?“ E pa nijesu, ali kad jesu treba ih podržati i poštovati, jer su
ostali čisti. Ali, dok su bili u vlasti izvojevali su suverenitet Crnoj Gori,
što im je i bio cilj. Napustili su je onda kad su uviđeli da se Crna Gora ne
demokratizuje već više kriminalizuje. Kao činioci vlasti činjeli su što su
mogli, jer, važno je odazvati se plemenitom pozivu čistih obraza, bilo kad i
bilo đe, dok je išta pravedno moguće ostvariti. (U
Bibliji se govori o vinogradaru, kao personifikaciji Boga, koji je platio
svakom beraču isto, punu dnevnicu, bez obzira ko je i u koje je doba dana, bio
pozivan, da dođe da radi. Tako su neki radili cio dan /bili svo vrijeme u
opozicionim klupama/ a neki nekoliko sati. Ali, prilikom isplate, pobunili su
se oni koji su radili cio dan iako su dobili punu dnevnicu, kako je bilo i
dogovoreno. Pošten rad treba pošteno i platiti a velikodušnost razumije dobre
namjere i da krivicu ne snosi onaj ko nije pozvan na početku berbe a da mu je
za život potrebno isto što i drugima.)
A svima nama je
potrebna svijetla Crna Gora, ka kojoj treba usmjeriti svu pozitivnu energiju, a
nikako sumnjive i nevrijedne razmjerice oko prava prvjenstva. Tako i Bojaniću
treba poželjeti sreću, jer je iskren borac za pravdu i napredak društva, a u
drugom krugu izbora će se iskazati prava moć opozicije, koja se zalaže za promjene,
koje će stvoriti uslove za vladavinu prava i normalizovati funkcionalnost
institucija za sve njene građane.
Njin protivkandidat
je M. Đukanović, koji kao da nije svjestan svega onog što je uništio, pa od
građana traži i tu čast da bude njin predśednik. (Svako želi da se prikaže drugima na najbolji način kako
to sam želi, ipak i pri tome se odaju opšte karakteristike ličnosti, a i djela
govore sama za sebe, pa „tri loša /djela/ ubiše Miloša“ u čovjeku.)
I površnim sagledavanjem može se reći da on jeste
čovjek od akcije, osim za vladavinu prava i borbe protiv korupcije, sa jakom voljom
i učtivosti do drskosti i kad ljudima kači mlinski kamen oko vrata. (Sinestezi
bi rekli da i njegov način izgovaranja „R“ sugeriše tok i kretanje.) On je zarobljen
svojom površnošću i lošim obrazovanjem. (I pored velikog političkog staža i
iskustva nije naučio nijedan diplomatski jezik.) Te i to govori da je zavisan
od ljudi iz svog okruženja kojima vjeruje, jer su oni za njega oči i uši, zbog
čega se može reći da prijateljstvo i ortakluk u poslu zna da cijeni. (Po
pitanju državnih resursa velikodušan je i za prijatelje. Koga uvažava od svojih podanika pritiče u
pomoć i ne zaboravlja izvršiti svoje građanske dužnosti, što je lijepa
osobina.) Uvijek je oficijalan u ophođenju, ambiciozan u poslu. U govoru formalan
i decidan sa uvježbano dobrom dikcijom, ali i konvencionalan sa suvoparnim
vokabularom. Voli da mu podanici vjeruju na riječi kojih se ni sam ne
pridržava. On je vojnik i strateg i nije kreativan za društvenu zbilju i
kretanja, već je više formalista i praktičar koji finansijski ugađa sebi i
svojima tražeći svaku priliku za to. O njegovoj kreativnosti za kulturološki
napredak govore neriješena identitetska pitanja i brojna umjetnička udružanja koja
su stala sa radom ili životare pod njegovom vlašću. Voli
da se predstavlja kao vitez („pobjedničkog duha“), ali to nije iako je hrabar,
kao što nije ni individualac, već dobro promišljeni utilitarista (koji sve
namješta u svoju korist, a ono što njemu ne ide u prilog to i ne postoji). Poštuje
silu i njoj se priklanja, kao svaki autoritet ovisan od vlasti, jer nije
revolucionar, već praktikant tuđih dogmi (koje uzima kao svoje ukoliko mu
koriste). Prihvatio je liberalni (pljačkaški) kapitalizam kad je svima u
svijetu bilo jasno da on uništava privredu. Zato smo uništene privrede, iako do
nas nijesu stizala ratna dejstva; sa bogatim tajkunima koji su iznikli na tom
zgarištu..
Uvijek odlučno,
spremna srca i sa istom voljom, disciplinom i agilnošću služio je Miloševiću,
Rusima i sad NATO-u, a da to bez volje naroda nije bio obavezan činiti. Tu
„slavu“ želio je samo za sebe. I ne bez rezultata koji su ostavili dubok trag u
crnogorskom društvu, ali, takođe i u njegovom džepu i džapu tajkuna koje je
stvorio. (Oni jedino i rade veće poslove dok ih država i njene institucije
opslužuju, a da pojedini ne moraju plaćati ni porez.) Narod mu u svemu dođe kao
hipoteka za lično bogaćenje. Nekadašnji komunista i borac za radničku klasu je
tu istu klasu iz njinih fabrika protjerao na ulicu, ostavljajući ih bez ičeg,
pa i prava na rad. Pri svakoj promjeni ostavljao je s prezrenjem one koji
njegove promjene nijesu slijedili. Nekadašnji njegovi saborci preko noći su
proglašavani državnim neprijateljima, a bivši „neprijatelji“ koje je vidio u
suverenistima ostali su i dalje na distanci kao „neprijateli“, ukoliko nijesu
njegovi lični obožavaoci. Voli da manipuliše drugima, ali i da ih nagrađuje
čime je stekao svoje brojne dobrovoljce koje isplaćuje iz državnog vagana.
Stekao je i veliku
omraženost u dijelu opozicije, one po nacionalnoj osnovi treba uglavnom
odbaciti, jer su neosnovane. A na tome treba zahvaliti i njegovom postavljenom
kadru, koji su ga debelo iskoristili za svoje nesposobnosti i zloupotrebe, ali
je kao magnet privukao na sebe i njinu omražaenost od strane nezadovoljnih
građana, jer on personifikuje svu garnituru vlasi državnih i lokalnih
institucija, skoro cijele tri decenije. I građanski
„Otpor beznađu“ je olako shvatio, kao i brojne opravdane proteste, štrajkove i
negodovanja očajnih građana. Nije smatrao
cjelishodno da išta uradi i ispravi po
njinim opravdanim zahtjevima, jer je siguran u svoje snage na prestolu. Poput sujetnih,
loših režisera, neistomišljenike potcjenjuje kao da su živote našli na ulici a
one sa „ulice“ poštuje ako su njegove pristalice i fanovi. U početku se od
opozicije branio na sudu, tražeći odštetu za „duševne bolove“, da bi kasnije
svoje oponente tjerao u tamnicu, počevši od poslanika Višnjića. Sad ih kupuje o
čemu govore korumpirani „preletači“ i iznenadni koalicioni partneri u presudnim
momentima za vlast, što je postala redovna pojava. Novci za to nijesu njegovi,
niti stranački, već državni, pa se može reći da je otvoreno uzurpirao državu. Nije
komentarisao brojna devijantna ponašanja u društvu (afere), neke je čak
minimizirao i branio, što se tumačilo u javnosti da upravo on stoji iza njih.
Milo Đukanović je
došao na vlast u burnom vremenu, i za svo vrijeme svoje vladavine održavao je
tu buru i metež. Sada mu smeta realnost koja mu nije naklonjena, a to košta
mnogo više od onog što misli da dobija. I zato ne bi trebao da osuđuju ljude kojima
realnost nije smetnja već put istine od koje se nijedan čovjek ne smije
udaljavati, bez obzira na vjeroispovijest. (Pravo na pravdu i istinu su jednako
demokratsko pravo koliko i religiozna obaveza.)
Tako je i Sarkozi
izigravao vojnika. Prvi je napao Libiju, a sad ga oni koji su ga iskoristili da
dođu do nafte, tuže da je primio od Gadafija milione za svoju predśedničku kampanju.
Svaki izbor čini
čovjeka onim što jeste, dobrim ili lošim. Izbor nam određuje životni put,
opredjeljuje profesiju, ali i u profesiji određuje mogućnosti. Kao što pogrešan
izbor znači i pogrešno skretanje koje nas umjesto približavanja sve više
udaljava od ispravnosti izabranog cilja. A tako je i društvu đe nema sloge. Ali
đe je etika putokaz tu su i uzvišeni ciljevi Istine i otvorenosti koji vode
opštem napretku društva a stranputice skrivenih partijskih i ličnih interesa
ostavljaju ironične utiske nazadnosti sebičluka i potkupljivosti.
Domovina se ne brani silama izvještačenosti i laži. Crna
Gora je željna postojanja trajnog mira, kao i sve napredne zemlje Evrope.
No comments:
Post a Comment