Malograđanska kultura apsurda

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  16. 12. 2017.

Opet su neki cetinjani glasali za fabriku čokolade.

Ovi poslednji opštinski izbori su pokazali da su mnogi birači pronašli sebe u postojećoj društvenoj (i)realnosti, koju promoviše trodecenijska politika na vlasti. Dok opozicija negoduje, građani sa „zadovoljstvom“ biraju iste, kao što ista vlast ne krije zadovoljstvo što vlada. Ipak, ministar Nuhodžić izjavljuje da nije baš „krajnje zadovoljan“. Ali, i EU je zadovoljna što DPS vlada, jer je ekspresno podržala povratak DF u poslaničke klupe, radi produženja leta vlasti, postojeće pozicije (jer joj nije dovoljno vještačko disanje od posade iz njene orbite). Te dramatične razlike realnog i doživljenog svijeta su sveprisutne, tokom i posle svih izbora, a objašnjenje treba tražiti u geštalt psihologiji. (U njenim metodama treba tražiti i objašnjenje za mentalnu matricu naše tipologije ličnosti: glasača i biranih.)

Kao u nekom internatu, priča se po internetu da treba izvesti još koji „državni udar“, jer bi to opravdalo postavljanje NATO vojnih baza, ali i bolje učvrstilo DPS na vlast.

Zato u neuspjeloj opoziciji, našeg uspješnog naroda, komentarišu: da su na lokalnim izborima za postojeću vlast glasali šverceri iz Tuzi; propali intelektualci sa Cetinja; dijaspora iz Petnjice i dokoni Mojkovčani. Oni svjesniji nijesu imali tu priliku. Otišli za boljim životom, u pravcu Podgorice do Amerike, jer se iz ovih opština, poslednjih decenija uspješne vladavine postojeće vlasti, najradije odlazi. Zapravo, problem njine uspješnosti je baš u tome, što im i na vrbi rađa grožđe, koje im potvrđuje EU. Doduše, uz neke male primedbe, poput korupcije, koja se izgleda nalazi na Marsu, na koji Tramp želi poslati ljudsku posadu, radi istraživanja. Do tada će i EU čekati rezultate. (Jer ljudima nije svojstveno da sami sebe optužuju i tjeraju na robiju, već potpuno suprotno - mogu uključiti u vezu i čiča Glišu iz „državnog udara“.) A za sada, što se tiče EU, mislim da smo stekli uslove za otvoranje novih poglavlja: Kulturu apsurda i Umjetnost apsurda. Pogotovo posle izjave predśednika DPS-a, M. Đukanovića, koja ga otvoreno deklariše kao diktatora, da je „opozicija korov“. U te dvije riječi je stalo toliko toga, kao i veliki dio crnogorske mladosti koja želi prosperitet svojoj zemlji u vladavini prava.   

Njina dugogodišnja „politika“ je stvorila konfuziju u shvatanju realnosti. Ali, Cetinje najviše zabrinjava. Pored svoje liberalne tradicije, tamo su pored Ministarstva kulture skoncetrisane tri akademije (likovna, muzička i dramska), pa ga i u naučno-estetskom pogledu treba ukratko razjasniti, jer, po H. Ridu, umjetnost je najvažniji elemenat vaspitanja. Međutim, očigledno ne pomaže razmišljanju, koje je zagovarao A. Kumarasvami, već se suprostavlja vlastitoj tradiciji, umu i Istini, kao što to rade nadriumjetnosti, koje su kod nas u trendu jer ih finansira Ministarstvo kulture. Pa umjesto da umjetnici oblikuju zajednicu (L. Mamford; H. Rid), izvan komercijalnog populizma kulture koja kvari društvo i umjetnost, po Šilerovoj teoriji nagona za igru (ljepote umjetnosti), njima se igraju nadripolitičari iz vlasti, po Spenserovim „kontrastima djelatnosti za očuvanje života“, odnosno, vlasti.

A koja je svrha toga, govori i pomanjkanje (oko 3 000) muzejskih eksponenata u Narodnom muzeju Crne Gore. Kao da su kakve tarakovine. (Takav odnos prema vlastitoj kulturi nemaju ni najprimitivnija društva. Ništa slično u svijetu nije zabilježeno u vrijeme mirnodobskih uslova života, jer je tako nešto moguće samo u vrijeme ratnih pohara neke okupacione sile.) Ali, više zabrinjava podatak koji se može čuti od nekih muzeologa, vezano za to; da je iznošenje takvih informacija iz „kuće“ nemoralan čin, kao i biti „zviždač“, što je u potpunoj suprotnosti sa transparentnošću institucija koje nam diktira Evropa. Zapravo, širi se propaganda da službenici državnih i opštinskih institucija, treba da kriju od javnosti sve nepravilnosti rada svoje ustanove, kao da su neke tajne partijske podružnice ili kriminalne organizacije. Dakle, narod plaća a za uzvrat ne smije da zna šta se dešava sa njegovim investicijama, što je anticivilizacijski i antievropski čin.  

DPS je u fabrikama napravio pustoš, pa se sada na ulici vodi presudna politička borba. Tako su u Cetinju neki zavodljivi građani, kojima se savjest ne pita nizašta, potezali pištolje i prskali suzavcem prestavnike opozicije. Institucije sistema to minimiziraju, kao da su i same bile uključene u takva djelovanja. Ako nisu, onda to svojim povlađivanjem rade. Sve kriju i prikrivaju osim zadovoljstva sobom.

Sada je u skupštinsku proceduru i Zakon o aboliciji lica koja su počinila teška krivična djela. A u sličnoj prilici je prorok Isaija svom narodu prenosio Božje riječi: „Tvoji su knezovi  (danas - političari) tvrdoglavi i s lopovima druguju. Vole mito i za darovima trče.“ (Prenešeni iz Biblije, njegovi brojni stihovi su ispisani po vanjskim zidovima zgrade UN u Njujorku.) Jer, najgore što se može dogoditi čovjeku je da bude loš čovjek. Takvi za Istinu ne mare.

Ali, ko ne voli ulicu u Crnoj Gori i u njoj ne nalazi svrhu svog postojanja. Ako ništa da svojim luksuznim autom u brzini prođe kroz glibež lokve i poprska prolaznike, time privuče pažnju i izmami nečiju zavist ili bijes. Ona je rezultat opšteg stanja. U potrazi za izgubljenim identitetom postala je i biznis zona, obrazovni program, glavna podružnica Zavoda za zapošljavanje. Radno vrijeme za nju ne postoji. Kao u nekom opštem štrajku na Zapadu, po njoj se usred radnog vremena tumara po cio dan, a pod njene pokrivene dijelove kibicuju prolaznici, ispija kafa i „junački“ šuška spekulacijama do sitničarenja. Bolje nego iz kancelarije. Boeme su zamijenili štreberi koji ne progovaraju već tipkaju po tastaturi telefona, koji nekima služi i kao čaktar koji su nekad nosile ovce, kao zvučna orjentacija čobanima.  Opjane se od limunade ili čaše vode, pa onda ne znaju šta će sa sobom. Tin Ujević je nezamisliv u takvom ambijentu.

Kafići su postali kao kakve čekaonice mini autobuskih i željezničkih stanica, đe svako prati svoj vozni red na internetu telefona. A, u čijoj zagušljivoj atmosferi se jedva mogu razaznati mala đeca kako spavaju po stolicama i klupama dok čekaju roditelje da im svane, a trudnice kako periodično obigravaju stolove u transverzali do toaleta, dok čekaju da im proradi veza za slobodan krevet u porodilištu. (Kako i ne bi, kad u stilu reklame: „Marko opušteno i bez brige izlazi iz kuće bez novčanika. Mama i tata mu šalju novac na telefon.“ Sreće njegove.)

U jednom Jutarnjem programu na Javnom servisu, jedan elementarno nevaspitan prosvjetar sa kapom na glavi i na njoj umetnutim naočarima za sunce, objašnjavao je kako treba vaspitavati malu đecu. Kaže da je u takvoj poziciji da vaspitava i roditelje.

Nekad se gradilo društvo za ljude a sad za klovnove.

Kao što bi rekao Džozef Mil: „U prošlosti sam sreo mnogo izuzeztnih ljudi koji nijesu bili zadovoljni sobom, jer su u svom velikom pregnuću da dokuče veća znanja, ipak, ostajali uskraćeni za mnoge odgovore. Ali, poput starih Grka, imali su harmoniju unutar svojih sposobnosti, koja je mnogima nezamisliva. Danas zadovoljan sobom što je šupak, može biti samo šupak.“ A stofftrieb (čulni nagon) po Šileru, određuje čovjeka kao konačno biće, „ograničeno na određeni prostor i smješteno u vrijeme“. Tako ograničnost određuje ograničenost, odnosno, oblik ropstva.

Nekad se gradilo povjerenje a sada prevara i mržnja. Ali, uprkos tome što demokratija podrazumijeva vladavinu prava za sve, mnogi misle da žive u demokratsko društvo. A za to nije kriva škola već mediji.

Mi smo do socijalizma došli uz ogromne žrtve NOB-a. S ponosom smo cijelu državu prekrili spomenicima posvećenim palim borcima, a Cetinje proglasili Grad Herojem. Ipak, Marks nije mogao predviđeti da se neko socijalističko društvo može vratiti u režimski kapitalizam prvobitne akumulacije kapitala i monopolizam. Ali, Lenjin jeste naslutio da socijalizam mogu izigrati mangupi. Ipak, nevjerovatno je to da su na Balkanu, sredstva za proizvodnju bila u vlasništvu radnika, kojih se odrekao i predao u ruke mangupima, bez ikakve nadoknade. (Zapravo, izuzetno mali broj njih su postali akcionari u novoj raspodjeli društvene svojine.) Radnik se odrekao i većine svojih prava, kako bi mogao slušati palamudu novopečenih bogataša, koji su na vlasti. I kao što kaže Dž. Mil: „Za tu palamudu je potrebna samo izopačenost.“

Nekad se izgrađivala intelektualna svijest i srednji sloj društva a sad malograđanština i podaništvo.

Ovi izbori, kao i svi do sada, su pokazali da naše društvo nije za promjene. A to pokazuju i mediji. Najbolje ośećaju kad ih nešto zasvrbi, pa su solidarni i udruženi jedino kad je ugrožena njina bezbijednost, a sve ostalo funkcioniše na distanci, kao da su resor Ministarstva neutralnih poslova. (Naravno, izuzimajući Pink i Antenu M, koji su trubionice DPS divizije.) Kao izvještači sa lica mjesta, naučili su da budu na repu događaja, umjesto da svojom inicijativom i pritiskom omoguće pozitivna događanja u društvu. Doduše, iako se oporavlja od torture DPS-a, Javni servis još uvijek to radi uobraženo i revijalno, kao kakva lažna aristokratija koja se pravi da sve zna. A u svojoj površnosti su ustvari nojevi, koji su u suočavanju sa stvarnošću duboko zabili glavu u svoju prozaičnost. Ili pak u internet, odakle crpe skoro sve informacije. Inače, uređivačka politika medija na Balkanu istraživačko novinarstvo smatra opasnim ekstremizmom, a ne njegovim sastavnim dijelom. Bez njega nema ni pravog znanja. A informacije bez znanja služe obmani. Zato su logika i operacionalizacija informacija potisnute u drugi plan, pa su i višečlane debate u nekim medijima napravljene prije radi priče o nekom problemu nego njegovom objašnjenju, što je dušu dalo za jeftino samoisticanje pojedinaca u nekom prestižu. Kao da se pojavom u medije neki želi kandidovati za preśedničke izbore, ili poslanike (kakvih ima iz redova novinara), bez ikakvih profesionalnih rezultata. Kvalitet značajno oscilira i kod istih emisija. Tako su u emisiji Načisto u studio dovedeni bivši direktori muzeja, da govore o problemima čiji su oni sastavni dio, kao što su dio i mnogo širih problema. U jednoj drugoj na Javnom servisu, u svom samoisticanju, govorio je o opštim problemima jedan kolumnista režimske Pobjede. A na trubionici Antene M „nezavisni“ publicista koji satanizuje lidere lijeve orjentacije iz opozicije, što je van svake pameti u građanskom društvu.

I kad je Javni servis u Crnoj Gori počeo da pravi svoje prve samostalne korake, DPS, bez skrupula rastjeruje njegove članove savjeta, i uvodi svoje partijske službenike, jer ga želi opet pod svoju kontrolu. A govore da hoće u Evropu!

Nekad su znanje i iskustvo određivali svrhu ličnosti u društvu a sada sumnjivi poslovi i spekulacije.

Tako je izostala i podrška opoziciji tokom predizbornog stanja. Jer, ako opozicija podrazumijeva promjene, onda je u tom pravcu i podrška medija trebala biti snažna, sa programskim sadržajima koji bi na objektivan način, podśećali građane na situaciju u kojoj se nalazi društvo.

Zato se sada mogu čuti i kritike na račun loših izbornih rezultata opozicije, od strane vladajućih, valjda zato što nijesu imali pravovremenu podršku i prodornost „svojih“ medija. Dok na drugoj strani trubionice: Antena M i Pink, već pripremaju teren za predśedničke izbore.

Zbog inferiornosti i nespremnosti medija za ove protekle opštinske izbore, mnogim građanima je izgledalo da su zapravo licemjerno navijali za opoziciju a tapšali po ramenu poziciju. Jer, Vlada je svo vrijeme promovisala sebe po tim opštinama, a novinari to prenosili. Time je DPS indirektno uređivao politiku svih medija, pa je opozicija, što se tiče dnevnih izvještaja, potisnuta u mrak. I to ne običi, već gust, zato što su objavljivane i optužnice, od strane vlasti, za pojedine opozicione lidere. Upravo, zbog svega toga, mediji su morali u to vrijeme da otvore debate o tome kakvo je stanje u našim opštinama. Šta je sve propalo, a šta urađeno. Dakle, mogle su se otvoriti mnoge teme, ali nisu. Kao da im nikad neće biti jasno da narod svakom prigodom treba podśećati, da se ne bi davio u nečijim praznim obećanjima, vlastitoj sklerozi i kukavičluku.

Veliki broj intelektualaca je razbijao i Jugoslaviju, iako su u njoj bili povlašten srednji sloj. To im se vratilo, pa su potom postali nikakav sloj. Tako rasklimani i bez sigurnosti, po nekoj inerciji, mnogi su se dodvoravali vlastima radi „boljeg života“, apanaža, mutnih nagrada i priznanja, ili, kako to neki vole da kažu: „spašavanja života“. Tu „modu“ političke prostitucije je započela Narodna stranka, a nastavili preletači iz LSCG, zbog čega je i propao.

Ali, kad smo kod „spašavanja života“, treba znati i to da sud u Hagu, nikad nije podiglo optužnicu protiv novinara sa ovih prostora, čime su sačuvali integritet njinih nalogodavca, a zvanično unizili čast novinarstva na Balkanu kome se sad podsmijeva Evropa, jer  trpi velike posledice baš zbog toga. A ti nečasni novinari su mnoge poslali u smrt, radi svog „spašavanja života“, (kako vole da nazivaju ratno i stranačko profiterstvo), dok su oni časni iz tog perioda i dalje u nemilosti vlasti.

Zato je i dalje na snazi u novinarstvu nepisano pravilo da se nečasno zastupanje nekog isplati, jer se dobro plaća, a govoriti istinu u svoje ime ne isplati.

Sada je u modi i druga vrsta samoisticanja (na Pinku i Anteni M), u debatama, s animozitetitima umjesto mišljenja, koja ne otkrivaju ništa, osim što bezobrazno pružaju mogućnost za dobijanje simpatija od svog etablismenta, zbog nečijeg sramoćenja. Ako je ta pojava na nekim medijima medicinski metod da se liječe kompleksi pojedinca ili društva, onda podržavam te medije. Ali,ukoliko nemaju tu svrhu, onda je stanje u njima očajno, jer kao medijski moćno sredstvo, doprinose opštem metežu vrijednosti, koje treba strogo sankcionisati.

I dok se u politici vode bitke na mnogim poljima, Podgorica počiva u miru. Još je ne potresa predizborna groznica, na  lokalnom planu, iako ima značenje Armagedona (Har-Magedon), odnosno, odlučujuće bitke između opozicije i pozicije.

I dok se i dalje opštinari nesmetno razbacuju sa milionskim iznosima svojih građana na sve strane, u kasi kulture je sirotinjsko stanje. Tamo je poneki eurić, koji opet, nekim slučajem ili jačom silom ode vodećim službenicima kulture za proširenje stana. Zato se, kao i prethodnih godina, vrlo skromno, održava „Decembarska umjetnička scena“, prevashodno u KIC Budo Tomović.

A decembarski dani kulture u Podgorici su poput svih drugih dana. Ja ne otkrivam razliku, osim učestalosti promocija knjiga i monografija koje su pratile prethodne izložbe. Neke, čak od prije nekoliko godina. Tu su i koncerti klasične muzike, među njima osnovnih i srednjih muzičkih škola, zatim, folka, estrade, amaterskih pozorišnih predstava, promocije filmova, od kojih je jedan dokumentarac iz sedamdesetih. Sve to skupa se moglo staviti u nekoliko dana, pa ko šta voli nek izvoli. Ali ne, sve je razvučeno na cio mjesec, sa po jednom stavkom na dan, čak i u vrijeme vikenda. (Danas se gleda neki bezvezni film u 19h, pa molim da cio grad dođe iako ima mjesta za stotinak.) Ništa značajno, niti van opservacija postojećeg kadra opštinskih službi kulture.

Sve ovo je počelo petog decembra s otvaranjem izložbe nikšićke vajarke Nade Kažić, u Modernoj galeriji.

Ova vajarka je sklona dekorativnosti. Kao da želi nju da promoviše pod okriljem savremene umjetnosti. Ali, ako svaki ishod zavisi od pristupa, onda se ova autorka površno zadržava na analizi, dok sintezu zanemaruje. Zapravo, odlika savremene umjetnosti ima naglasak na analizi (izdvajanju). Ipak, od sintetičkog promišljanja zavisi kvalitetno krajnje ishodište djela. To je najbolje na Balkanu pokazao Džamonja, sa srodnim materijalima koje koristi i ova vajarka. U traženju harmonije odnosa fakture u strukturi kompozitne konstrukcije, on  je od običnih klinaca i eksera pravio impresivne forme djela, koje su i simbolici uključenih predmeta davale snažnu estetsku putanju značenja i raznovrsnost moći njenog izražavanja.

Nada se zadržava na dizajnu, koji se, u većini njenih djela, bavi dekorativnom umjetnošću. Zapravo, ona ima talenat za primijenjenu umjetnost koja teži apstrakcijama modernih stilova. Njeni radovi sa žičanim mrežama nemaju skulpturalnost koja računa na trodimenzionalnost prostora, već su okačeni na zidove pa liče na modne detalje, odnosno, podsjećaju na uvećane aplikacije namijenjene za neku odjevnu kreaciju. Dakle, iako radi aranžmane sa savijenim žičanim mrežama i metalnim poljima, ona to radi poput modnih kreatora. Te apstraktne kombinacije od nerđajućeg metala teže asemblažu, ali tamo ne završavaju, jer je fokusirana samo na jednoj vrsti materijala. Za drugačije prirode, od sjaja i sive hladnoće metala, nije zainteresovana pri ovakom vidu tretmana: žice i metalnih pločica. 

Koliko mi je poznato, ova vajarka se ranije predstavljala sa aranžmanima štikli od žice. Poput neke malograđanske umjetnosti, ti relikti mode, kao motivacioni centar pažnje, sami po sebi usmjeravaju površnostima dekoracije. Tih primjera je bilo i na ovoj izložbi, u vidu „zastava“, (poput pregradnih „zidova“, transparentnih paravana koji su još starim Sumerima bili poznati). Ali, romantičare mogu podsjećati i na deformisane ribarske mreže u koje  su se nekim slučajem uprele i poneke štikle.

Ipak, ono što je na ovoj izložbi karakteristično su stare poljoprivredne alatke: srpovi i kose. Većina tih starih alata iz poljoprivrednog arsenala je nekad bio dio folklorne umjetnosti. Poneđe u Africi je još uvijek dio toga. Ali Nada ne ide u tom pravcu. Ona od metalnih dijelova srpa pravi kružnicu, tako što ih sastavlja po dva, odnosno, po dva njina polukruga. Unutar njih prepliće tanke žice, kao paučinu, sa pokojom kuglicom, poput rose na njoj. Dakle, sve to liči na ilustraciju jednog detalja iz prirode, u kome je simbolika srpa u paradoksalnom odnosu sa svojom funkcijom. Srp je tretiran kao odbačena primitivna alatka u bezlično novoj kreaciji, u kojoj ima imitatorski karakter neke prirodne radnje („paučina“), to jest, izmještene u polju sasvim druge simbolike kojoj se suprostavlja. Geometrija u novom značenju: kružnice ili materice je u koliziji sa „paučinom“, koju je autorka vidno istakla kao dekoraciju. (Inače, neuputno šaranje po krugu je kod nas postalo moda.)

Iako je u svojim aranžmanima sačuvala autentičnost srpa, ipak sam se zapitao šta je za autorku srp? Alatka, simbol ili materijal za izradu, jer je sve to kod nje u paralelno sumnjivoj korelaciji i usiljeno, te se stoga nečeg trebala odreći. Makar minimalno, kao D. Đurić u knjzi iz biologije.

Kao značenje, srp postiže bogatstvo, puni ambare žita za ugodan život, a u novijoj ikonografiji simbolizuje selo i poljoprivredu. U paganskoj prošlosti Grčke je simbolizovao Demetru, boginju usjeva. U psihološkom značenju njegova simbolička lepeza je široka i zavisna od konteksta, odnosno, okolnosti u kojoj se nalazi. Može da simbolizuje zrelost ili njegov svršetak, godišnje doba... Njegoš je njegov pastoralni ambijent poetski pretočio u snažnu parabolu: „Mlado žito navijaj klasove, prođe roka došla ti je žnjetva“.

Ova vajarka od zarđalog metala kosa pravi lepeze. U svim tim površnostma su najozbiljnije skulpture, čije postolje čini kvadratna metalna ploča iz koga izbijaju četiri vertikalno postavljene šine, poput drvene drške kosišta, u visini čovjeka, na kojima je zavarena po jedna kosa, sa vrhom okrenutim na gore, poput izdignutih jatagana i sablji. U većoj grupi ovih identičnih skulptura, nalazi se „mrtva“ živost neke davno istrule „vojske“, čije je „oružje“ ostalo da i dalje lebdi u vazduhu, kao kakva prijetnja, ili vapaj za davnim vremenima, na neki raštimovani način. Ipak, treba znati neke elementarne stvari u simbolici kose, jer ona i u likovnoj umjetnosti, kao kod Direra koji je to preuzeo od alhemičara i Tarot karata, personifikuje  smrt. Ona je glavno oružje Četiri jahača apokalipse, kao vinovnike ratova i epidemija kuge.

Ova izložba više otkriva Nadinu psihologiju ličnosti, nego li što ima likovne vrijednosti. Jer, ako srp i kosu posmatramo u ravni atributa ženskog i muškog simbola, dolazimo do autorkinog poimanja života u psihološkom polju nesvesnog, koji nadrealisti koriste u svojim naracijama.

Inače, u savremenoj umjetnosti je iz nedovoljnog razumijevanja konceptule proizišlo pomodarstvo, koje se tek tako igra već postojećim simbolima, radi prividnosti težine same simbolike, ali ne i doživljenog dubljeg objašnjenja, te stoga ne nalaze ni vrijedan metafizički put u igri likovnosti.