Sunovrat kulture i stvaralaštva

Piše: Bratislav Bato Medojević  30. 05. 2015.

I dok, već deceniju liderski ulazimo u Evropu, ovog mjeseca vodila se debata o medijima u Crnoj Gori. Za okruglim stolom seminara, Slovenka Brankica Petković je izjavila da su svi mediji u Crnoj Gori korumpirani, sa naglaskom na njihov destruktivan uticaj na javnost, posebno uzimajući u obzir ulogu Javnog servisa, koji finansiraju građani. (U tako opisanoj stvarnosti građani finansiraju i one koji ih obmanjuju i vrše propagandu).  Akcente sa tog sastanka prenijela je samo televizija Vijesti. Javni servis se oglušio, (kao nekad, ostajući nijem, na UNESCO-ove izvještaje o stanju u porodilištima,) jer je preokupiran svakodnevnom agitacijom o ulasku u NATO savez. Razlećeli se servilni novinarčići sa mikrofonima na sve strane, da su građani stekli utisak da u Briselu nije ostala nijedna higijeničarka koja se po tom pitanju nije javno, pred kamerama izjasnila. Narod, odavno naučen da iz atmosfere  izdvaja samo propagandu za disanje, doveden je u stanje blaženstva zbog prekomjerne objektivne  uglađenosti, po svakom pitanju, jer se zbog većeg uspjeha Vlade odrekao da se izašta pita, osim što je iz patriotizma dužan da sluša Javni servis, da mu vjeruje i da ga finansira, da bi Vlada mogla nesmetano da troši povjereni joj kapital. Ipak, od svih stranih investicija najprofitabilnije su domaće Plantaže, jer se vezivanjem loze iskorjenjuju mnogi problemi društva – kako kažu.

A, na drugoj strani po śeveru, đe su slabiji signali Javnog servisa,  vodi se debata isluženih  kadrovika „o medijskoj pismenosti“ za ispiranje mozgova. Dakle vodi se „stručna“ polemika o detaljima „šminke“, koja je u domenu lekture svakog medija, a ne temeljnih vrijednosti novinarstva za objektivno informisanje javnosti. (Da bi se shvatili detalji, treba poznavati cjelinu, što našim demagoški nastrojenim „ekspertima“ nikad nije bila osobina, ali honorari i provizije osmišljavaju svemu smisao.) I kao što bi se zapitao S.J. Lec (poljski pjesnik): „Zar je to napredak kad ljudožder počne da koristi nož i viljušku.“ Ali, i F. Hebela (njemački dramski pisac): „Kakva je ogromna razlika između varvarizma koji prethodi kulturi i varvarizma koji dolazi posle nje.“

Ima nečeg i realnog: već duži niz godina SDP je jedina grana na kojoj je stajao DPS. Sad i ta grana počinje da mu smeta, da se poslije kongresa SDP-a mogu očekivati prijevremeni izbori, ili početi pisati komedije, tako da će pokisle kokice, sa tog skupa, uzalud tražiti strehu DPS-a, da bi se sklonile.

I kako ne biti srećan, kad nam se sa puno pompe i larme, svi putevi u neizvjesnost svakodnevno otvaraju. Ali, dobro je da narod sluša istog onog premijera koji je sa istim žarom i agilnošću početkom devedesetih, širom Crne Gore raznosio propagandu da je (Krnja) Jugoslavija jedini obrazac opstanka našeg naroda, kao što to sad govori za NATO*, (kao novi razlog za produžetak vladavine). Nekadašnji istomišljenici su mu sada najveći oponenti. Neki komercijalni DPS-ovac će, posle ovih riječi, odmah u meni prepoznati protivnika stupanja u NATO savez, ali nije tako. Kao što nam je bila neophodna suverenost, sada nam je potreban taj savez sa civilizovanim svijetom, ako ni zbog čega, a ono što i najmanje elementarne nepogode, koje pogađaju samo narod, ne umijemo pravovremeno da riješimo. A drugo, Njemačka je u svojoj istoriji imala samo jednog Hitlera, a na Balkanu se oni rađaju kao svakodnevna pojava, jer ovđe i gluposti zvuče kao u svijetu naučni dokazi. Gluposti kod nas imaju barutno punilo i nikad ne zastarijevaju. Uvijek nalaze elan da se iznova dokazuju, pa bi trebalo da imaju i adekvatan Muzej za to. Bio bi najpośećeniji “kulturološki” objekat. Tim stopama bi jedino mogli natjerati da ide i ostatak svijeta. Bio bi stvarniji nego fejzbuk, ko sve ne bi u njemu prepoznao sebe, i svoju “slavu”. Ipak, od svih izdaja zdrave pameti najgora je ona protiv čovječnosti koja se uvijek krije iza partijskih, odnosno, ličnih interesa i pogrešno ostrašćenih nacionalnih uvjerenja, đe je znak jednakosti između vladavine i tutorisanja drugih. Takvima predati vlast je isto kao predati državnu kasu na čuvanje mafiji.

Ali, da li je u javnom životu najopasnija korumpiranost medija, kada se zna da su glavni kreatori realnosti društvenog života institucije sistema? Kad otkažu institucije sistema oni su poslednja karika etike za napredne društvene promjene. Ako danas u “čaršiji” dolazimo do objektivnijih vijesti od onih koje plasiraju mediji, onda etika nije filter društva, već postaje dio “crnog tržišta”, kao otpisana društvena kategorija iz  legalnih tokova javnog života. (Zbog korupcije, finansijski propala opština Kolašin je za to pravi primjer nazadovanja.) Sva “poglavlja” su tu samo radi pravne teorije, a nikako stvarnog, objektivnog ponašanja, kao puko mijenjanje tablica na automobilu ministra. (Volj’ ti jednu, volj’ drugu.) Šoferi su jedini u “sukobu interesa” za koje im se sudi, pa ih treba u Skupštini imenovati za obavljanje privatno-državnih djelatnosti. (U robovlasništvu su robovi izvršavali zatvorsku kaznu umjesto gazda.)

I đe tavori kultura kad je na sceni korupcija, to nikoga ne brine: ni medije ni opoziciju, ni poziciju. A koliko je diskriminisana kultura najbolje pokazuju TV dnevnici, jer je odavno ni u njima nema, iako bi trebalo da obuhvata trećinu ukupne minutaže svih izvještaja.  I oni su opterećeni samo politikanstvom, kao kakva neznana zemlja, koju ne dotiče opšta prizemnost u kojoj se guši, a čije gušenje kulturološkog identiteta ne treba ni otkrivati. (Ali, kao u tajnim aktima NB, možda je sve posledica nedostatka kadrova, umjesto kojih se hiperproduktivni ostatak zaklinje da ama baš sve zna i sprovodi u djelo.) Nama makar ne fali pameti dokle god ima partijskih knjižica, jer su nečiji obični klikeri skuplji i od dijamanata, ali činjenica je da su kulturno-umjetnički stvaraoci, poput samostalnih umjetnika,  u Crnoj Gori kategorija ljudi sa najizrazitijim potrebama socijalne zaštite. Oni najplemenitiji, koji su van okvira svake politikanske trgovine, rade, stvaraju za dobrobit i plemenitost društva a za to nemaju nikakvu satisfakciju.

Da li će novi ministar za kulturu, kao slamka među vihorove, išta promijeniti u svom resoru, ostaje da se vidi - da li je kultura slamka ili neko ko pravi vihorove. Za sada se umirio, ne odgovara ni na pisma.

Ministarstvo za kulturu, umjetnost i medije je odavno u sunovratu. I za to nije kriva samo korupcija i lična korist, već i njene neodržive strategije koje su pogubile vezu sa vremenom i potrebama. Trica i kučina je svud okolo. Tako da nam i jedan tezgaroš sa glasnim žicama u nosu može beśediti da smo postigli izvanredan uspjeh na trinaestom mjestu autsajdeskog kiča u Evropi, dok kultura i umjetnost grcaju u nemaštini i nemaru. A koliko smo muzički pismeni govori i to da smo na Dan nezavisnosti, imali priliku da u omalenoj sali Doma omladine slušamo operske arije preko mikrofona i ozvučenja, jer je partijski kadar to vidio od Pavarotija kad je pjevao na stadionima.

Za prosperitet “elitnog” turizma pravimo festivale, kao da su takvi turisti željni falš muzike koja samo za sirotinjski populističko okruženje ima neku prvorazrednu važnost, na dan-dva. I dok kulturni i turistički centri Evrope imaju bogate kulturne sadržaje, i javno ih objavljuju na razne načine - poput Londona, gdje se zbirno prikazuju godišnji programi izložbi u brojnim značajnijim galerijama, kod nas turisti imaju priliku da se upoznaju sa kulturom susjednih zemalja, od komercijalne muzike do likovnog stvaralaštva. Od našeg stvaralaštva dovoljan je kačamak i priganice. Ni Crnogorsko narodno pozorište nikad nije izvodilo predstave u Budvi. (U Sarajevu je prije trideset godina građanstvo obavještavano o mjesečnim kulturnim događanjima u gradu na panoima duž najprometnijih ulica.) I zapitamo li se kad: ko su turisti, i ko to neđe ide, a da nema želju da upozna znamenitosti kulture i kraja koji pośećuje? Budvu stambeno uveličaše, a zaboraviše na iole pristojne galerije i druge kulturne sadržaje, pa pored komfora turisti u hotelima mogu susresti i sav kičeraj kojim raspolažemo. Stiče se utisak, da smo zbog njih uvezli tone jeftinog kičeraja iz raznih dijelova svijeta. Internacionalno! Da, baš smo “elitni” , sa skupljim priganicama za doručak od kupljenih  slika na zidovima, od kojih su vredniji i okviri. Ni u seoskim restoranima se niđe ne kače grabulje i vile, kao ambijentalne specifičnosti kraja zbog kojih se dolazi, već Ajfelove kule i Nijagarini vodopadi. (Kada se u selu, kroz koje prolazi švercerski put, podignu stambene zgrade i kafići, dobije se devastirano selo, čiji seljani i paradajz moraju uvoziti. Ali, na opštu radost, kako nas obavještavaju partijski mediji, u njima se redovno rađa neki „Ecce homo“, koji nam ukazuje na  dostignute „blagodeti“.)

Po prirodi stvari pravi umjetnik je u svijetu moralista, ali, kod nas se i u kulturi etika izostavlja, pa je najbolje  preslikati nešto što se viđelo u svijetu. Ništa kao to ne djeluje internacionalno i savremeno u borbi protiv “predrasuda”. Sa takvim “projektima” idemo u svijet i njega da prevaspitavamo. Tako, ne čudi da se i površnim pogledom na izvještaj o rezultatima konkursa o sufinansiranju stvaralaštva u Crnoj Gori, može steći uvid u organizovani kriminal i korupciji u akciji. Treba biti neograničena neznalica, ili slijepac pa to ne primijetiti. Ko bira žiri, i ko sačinjava žiri, kome se i koliko dodjeljuje novca i za šta, i eto odgovora i na “strategiju” tezgarenja “kulture”,  a da i ne govorimo o uzročno posledičnim vezama preraspodjele novca po djelatnostima u te svrhe. Za razvoj stvaralaštva daje se novac za realizaciju projekata u inostranstvu. Kakva logika razvoja stvaralaštva i kulture u Crnoj Gori? I bez ulaženja u kvalitet projekata, takav pristup se može tumačiti samo sa maloumnošću, korupcijom, i organizovanim kriminalom. Nijedan projekat po pitanju stvaralaštva iz oblasti likovne umjetnosti nije dodijeljen lično stvaraocu za realizaciju nekog projekta u Crnoj Gori, izuzimajući “pomoć śeveru”. Čak nijedna knjiga na tom polju, iako se u tome razlikujemo okruženja i svih evropskih država. Što će nama išta osim propagande i lažnog predstavljanja kroz medije, kad se naši “eksperti” ionako dokazuju samo unutar partijskih i klanovskih veza za bolje pozicije u institucijama sistema.

Po pitanju stvaralaštva u likovnoj umjetnosti - zar se za podsticaj stvaralaštva može računati izrada kataloga, za koji likovni umjetnici jedino dobijaju novac od Ministarstva, kad je to obaveza galerije. Od kataloga umjetnik, niti njegovo stvaralaštvo nema nikakve koristi. I zar je moguće da likovni umjetnik za izložbu koja traje desetak ili dvadesetak dana, ne dobija čak nikakvo obeštećenje, niti mu se uvažavaju dnevnice, smještaj, dok kafanske pjevačice naplaćuju svaki minut? (I kako bi to izgledalo da reditelji pozorišnih predstava i filmova dobijaju samo sufinansije za parče papira, kao prologa za premijeru?) Umjetničke slike se vozaju kao krompiri, bez ikakvog osiguranja i adekvatne opremljenosti za prevoz. I koga sve lažemo i pogrešno predstavljamo kad kažemo da podstičemo stvaralačke “projekte”, kad je faktičko stanje sasvim drugačije. U neki stvaralački projekat ulaze svi troškovi vezani za vrijeme njegove izrade. Dakle, za jednu izložbu to je vrijeme od jedne do tri godine. Tako je u svijetu. Pa je Berlin to riješio tako da sufinansira samo privatne galerije, koje se bore za izlagačku djelatnost svih umjetnika. Porez se iz tih namjena opet vraća istim galerijama za podsticaj razvoja izlagačke djelatnosti, dok umjetici dobijaju mjesečnu naknadu, u vidu dohotka umanjenog za trideset posto, kao sigurnost za neometano odvijanje stvaralaštva, dok onaj ostatak nadoknađuju svojim stručnim uslugama i prodajom djela. Ali, kod nas samostalni umjetnici su prepušteni ulici. Ako uspiju da dođu do starosti stećiće penziju, a do tada, kad je u najvećem stvaralačkom zanosu, ima priliku da zaboravi i kako se zove, jer nikakav ni kredit za realizaciju nekog projekta ne može uzeti od banke, jer je osoba bez stalnih prihoda. Prihvati li se kakvog drugog posla zbog čiste borbe za preživljavanje, ili prijavi na Biro za zapošljavanje gubi i taj status. Dakle, ostaje mu komercijalizacija u stalnom produbljavanju pada sistema vrijednosti. I đe bi se tu snašao, da se kojim slučajem obreo Mikalanđelo, sa stavom da „umjetnost je ljubomorna; ona želi da joj čovjek potpuno pripada.“

Doduše u pozorištu nije tako. Bivši ministar je i kao uposleni reditelj u istoj kući mogao, pored plate i stanova, dobijati na desetine hiljada eura za svaku režiju koju bi realizovao, pa je imao i mogućnosti da se u tome bolje i dokaže od drugih. (Kao ministar radio je i kao profesor, pa i savjetnik u nekim bankama, dok je samostalnim stvaraocima sve to zabranjivao.)Tako je ove godine za filmske projekte dodijeljeno najviše novca. Likovna umjetnost oko 25 000 eura, a film 627 000. Najviše novca su dobili komercijalni filmovi od reditelja čiji prethodni filmovi nemaju nikakvu zapaženiju ulugu, niti vrijednost. Ne zna se ni kolika je zarada od njih bila, niti su je prikazali reditelji prilikom novog zahtjeva, što je trebalo da bude dokaz opravdanosti zahtjeva. Za to im nije bila potrebna čak ni knjiga snimanja ili završen scenarij, već samo opisna lupetanja o ambicijama reditelja da napravi svjetsko čudo. I gle čuda, nemamo kino-dvorane, a finansiramo komercijalne filmove, koji su nedostupni za gledanje i narodu koji ih finansira. Čist gubitak, bez ikakve fajde za građanstvo, jer se ni centa ne može vratiti za uložena sredstva. Oh, da! Oni treba da razvijaju kulturu Centalne Evrope i Holivuda. Tako je muzička umjetnost dobila 11.000 eura, koji se odnose na tri institucije, a nijedan pojedinac, dok je jedan časopis dobio 25.000, koji još niko nikad nije kupio. Festivali odnose 178.500, od čijih ulaznica profitiraju organizatori, kojima je to biznis. Državne pare su jedine jasle za mnoge „biznismene“, koji otimaju novac namijenjen za pravo stvaralaštvo. I da li je teško i laiku zaključiti da je riječ o korupciji i organizovanom kriminalu?

I da li ima smisla da postoje umjetničke akademije, jer od njih korist imaju samo loši profesori, kojih je više nego studenata. Crnoj Gori bi se desetostruko više i finansijski isplatilo da svoje talente finansira sa profesorskim platama bilo đe u svijetu, nego što finansira nemar i neznanje korumpiranih i preko veze primljenih profesora.

Čije su žrtve naši građani?

Ko zna šta sve piše u aktima i akcionim planovima Ministarstva kulture, ali stvarnost je svima sasvim poznata, jer nije od juče.

* I dok se po trgovima  uzvikivalo: “E viva Montenegro”, do 1998. godine je govorio u brojnim mjesnim zajednicama i gradovima Crne Gore: Budvi, Pljevljima, Beranama, Zlatici, Rasovu, Brzavi, Kličevu..., poput onog u Buče: „Jugoslaviju nijesmo gradili zbog Miloševića, pa je zbog njega nećemo ni rušiti...Srpstvo u Crnoj Gori sada brane oni koji su u Hagu potpisali dokument o suverenosti Crne Gore.“