Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 04. 02. 2018.
Śetiše se nikšićani da načine spomenik Ljubu Čupiću. Sa
nepotpunim informacijama objaviše to neki, po svemu sudeći, nedovršeni mediji
sa nekim nedovršenim novinarima punim impresija. Kakav i kolikav to ne rekoše,
ali autora pomenuše. Ali, ko i kako su ga izabrali, ni to ne rekoše. Kao da je
samo važno napraviti spomenik, bilo kakav i bez konkursa? Zato nam je ovakva
spomenična kultura, kakva je. Ipak, možda neće biti „impresivan“ promašaj kao
onaj Svetom Vladimiru u Baru, a ostaje i da se nadamo da će biti monumentalan i
rađen po fotografiji pred njegovo strijeljanje, jer ona sve govori. Ona je
izraz vrline, ali i drugih osobina, kakve je vidio kod Crnogoraca i opjevao I.
Mažuranić. A čovjekove vrline su iznad svega ostalog, kao sunce iznad olovno teških
i sumorno crnih oblaka sudbine.
Ljuba Čupića ubiše
fašisti 1942., a njegove ideale pogazi narod u privatizaciji devedesetih, (poslije
„Generacija 42“ – naziv evrovizijske pjesme sedamdesetih - Korni grupe),
zastrašen u kukavičluku, koji je prezirao. Ali, sad taj narod, neriješenih
identitetskih pitanja, govori da su Narodni heroji ginuli samo za slobodu, koju
nijesu imali ni prije dolaska fašista. I da li slobode iđe ima, ili je ona samo
„pravo građanina da izabere one u koje ima povjerenje da sa njegovom slobodom
upravlja“, - rekao je Seneka. (A u primitivnim društvima nekima sloboda predstavlja
mogućnost da se bave švercom i kriminalom.) Ipak, najbitnije je to što ga se śetiše, pogotovu što je mnoge obradovala ta vijest. Zato
ovu plemenitu ideju u ovo poražavajuće vrijeme pod uticajem licemjerne i kolebljive
malograđanštine, („sirove i lakome“ – kako jedan reče), tumačim vjesnikom nekog
novog doba, u kome će se posvećivati veća pažnja opštim dobrima.
Seneka u svojim
spisima pominje filozofa Stilpona, kome je vojskovođa Demetrije, prilikom
osvajanja njegovog grada, pobio cijelu familiju. Slično su prošli i ostali
mještani opsjednutog grada, ali je Stilpon nekako iz tog ognja isčupao živu
glavu. Kada ga je Demetrije, prozvan Poliorket (opsadnik; okupator), poslije
bitke sreo, zapitao ga je da li je šta izgubio? Na to je Stilpon odgovorio: „Sve
svoje sobom nosim“. Ostavljajući okupatora
u nedoumici da li je u ratu pobijedio. Seneka tu priču završava sa riječima: „Lakše
je pobijediti čitav narod, nego jednog jedinog čovjeka.“
Ali, danas omladina
tancuje uz stihove Bora Čorbe: „za
ideale ginu budale“. (Vjerovatno misli na „ideale“ čiiju slavu pronose kafanski
kuloari i pevaljke.) Možda se u ovo vrijeme podjela neko śeti da i tome podigne spomenik. A i od posla se može
izginuti, kao u mojkovačkim fabrikama. I zašto stradati kad se može po cio dan malodušno śeđeti zavaljen između „otkosa“ u kafićima. A i ovce
znaju plandovati na suncu usred januara. Bolje i tako jer manje ostaje para za
benzin, jer kad poneki uđu u auto, izgube strpljenje, kao da ih je vatra
dotakla. Ali, nepravda im je sve prihvatljivija, pa zbog nje ne skaču u vatru,
niti dižu proteste ili prijavljuju nasilje. Od aviona (svojih vrlina) prave „kade“
u koje se brčkaju sa svojom melanholijom,
traćeći dragocjeno vrijeme u životnom dobu kad mogu biti najproduktivniji. A
svi su, ako ništa, talentovani za neki od sportova. Ipak, nijesu nizašta krivi,
već društvo, koje ne mari za njih. Kažu: „Neka ih, nek’ i dalje čekaju posao kad nijesu za
konobare i berače grožđa“, - pošto im finansijski oderu roditelje po privatnim
fakultetima, (a tamo nema tih ispita, struka i „sportova“). Doduše, naučeni su
da im se prinosi, a ne da oni prinose drugima. (Ali zato A2. Pejović se pretrže.
Radi po nekoliko državnih poslova, pa prima uz bonus za prevodilačku „duhovitost“,
kako kažu, ministarsku i ambasadorsku platu, kao neki modni komplet sa sloganom
„što duže to bolje“. I vazda je u društvu. Kud ambasador tu i ministar. Sve
uduplo. # Kao kad nam tumači ono što su drugi objasnili.) Ni Javni servis ne
vidi njin problem iako imaju redakciju za istraživačko novinarstvo, forme radi.
Emituju „Stižu bebe“ i razne malograđanske reprize a nijednu emisiju posvećenu
problemima mladih, jer bi ukazale na mnoge slabosti vladajuće politike. Kao i
Javni servis, umjesto da su snaga, mladi su postali problem društva i raznih
zavoda i savjeta. Zapostavljeni su kao nosioci građanskog kukavičluka svojih
roditelja, koji se uzdaju samo u „veze“, što ne doliči normalnom, već
„savremenom“ DPS društvu. Pa, ko još može reći da smo konzervativni?
Najgori od svih ljudi
su oni koji ubijaju čovjeka u čovjeku. A savremena društva u demokratskoj Evropi,
navodno, isključuju tu mogućnost, što znači da plemenita djela afirmišu. Ali...,
ne smeta im ni naša Krnja skupština. A, plememenitost pružaju i neke tvari,
poput knjiga.
Tako me na ulicu susreće
nepoznata mlada žena i posle ljubaznog oslovnjavanja upita: „Da li je Biblija
za savremenog čovjeka?“ Pošto joj odgovorih uruči mi časopis sa napisanim istim
takvim pitanjem na naslovnici lista, teološke sadržine. (Sa originala štampanog
u Americi, preveden je u Srbiji.) Blago uzrujana produži dalje užurbanim
koracima, ostavljajući me u nedoumici o povodu za njeno postavljeno pitanje.
Dovoditi plemenitost
Biblije u bilo kakvu nedoumicu je moguće samo iz neznanja i hira, jer davno je
rečeno da „kako je god obrneš, sve je u njoj“. Pa i naučnici; P. Andreas i G.
Kilin, tvrde da je svijest starija od mozga. A takva je i Biblija, Svijest
čovječanstva. U njoj je izdignut moral za koji antropolog, istoričar i filozof:
Špengler kaže da „bi bio istinit i važeći i kad čovječanstvo ne bi postojalo“. Ali,
mladu damu je očigledno uznemirila neka društvena realnost koju dovoljno ne
razumije jer je suprotna od simbolike i intime njenog vaspitanja. (I veliki Hajne
se pitao: „zašto se pod krstom vuče pravednik po blatu, dok kao pobjednik na
konju jaše hulja na svom atu?“) Jer u vrijeme laži i nepravdi najbolje
uspijevaju laži i nepravde. Cvetaju u svako doba godine kad nema odgovornosti i
zakonskih kazni, pa, kao korov, pored materijalne čine i veliku društvenu štetu,
goru od epidemija, jer kontaminiraju i tlo koje se prenosi na druga koljena i
teško se ispravlja. Tako se mijenja i demografska slika: najbolji odlaze a
najgori dolaze. „Mozgovi“ odlaze a fizikalci dolaze.
Nekako sa godinama
sve više volim teološke teme, zato se śetih
jedne priče iz Biblije kada je prorok Isaija (VIII vijek prije n.e.) prijetio Jevrejima, da će im Bog sve razvaliti što im
je podario, jer su ga iznevjerili, zato što ne poštuju pravdu i pravičnost. Nijesu
mu vjerovali, već su mu saopštavali da kaže Bogu da to uradi što je brže moguće,
kako bi se uvjerili da On postoji. Umjesto toga stigla ih je prvo kazna koja im
je pomračila um, tako da ništa vrijedno nijesu shvatali niti rasuđivali. „Učini
da srce tog naroda bude neprijemčivo, da im uši budu neosjetljive, zatvori im
oči da očima ne vide i ušima ne čuju, da srcem ne razumiju i da se ne obrate i
ne ozdrave.“ Poslije te zbunjenosti i
zaluđivanja uslijedilo je njino odvođenje i ropstvo u Vavilonu, koje im je
prorekao Isaija, kao i dugo očekivanu slobodu koju će im persijski kralj Kir
vratiti.
A opominjao ih je prorok Isaija: „Teško onima
koji za zlo kažu da je dobro, a za dobro kažu da je zlo, koji od tame prave
svjetlost, a od svjetlosti tamu, koji od gorkog prave slatko, a od slatkog
gorko!“. Upravo, kao što se to „dobronamjerno“ radi danas, kod nas u savremeno
doba, bez vladavine prava.
Kažu „glas naroda je glas
Boga“, što i ateistima imponuje jer zvuči ozbiljno. Svakako, civilizacijska
dužnost političara je da priznaju jedni drugima izborni rezultat ukoliko je
regularan. Ipak, te riječi su samo obična floskula, jer „glas naroda“ može biti
posledica Božije kazne, a ne njegove dobre volje, zbog koje narod nanosi štetu sebi,
jer je postao neznaven, pa je izabrao onakve kakvi mu i priliče. Greškama
greške ispravlja. Zbog sopstvene nepravične svojevolje imaju bolesno razumjevanje
za nepravednu svojevolju vlasti. I zar korumpiran i zastrašen narod nije tražio
od Pilata da se Varava pusti na slobodu a Hrist razapne. (Ali se, ipak, uvijek tješim
da je u pitanju neka stranačka krađa glasova, a ne mentalni poblem većine
građanstva.)
Da je Miodrag Lekić
na prošlim predśedničkim izborima
pobijedio, ne bi smo imali ovo što danas imamo. Na korupciju se niko ne obrće,
već se ratuje sa opozicijom i ugrožava rad nezavisnih medija. Umjesto lažiranja
prava i protežiranja korupcije vjerovatno bi bili i u članstvu EU. Ali, kako
Pindar kaže: „Varljivo i puno obmana vrijeme (DPS-a) nad ljudskim glavama lebdi
i tok života mijenja.“
Narod koliko god da
želi da Crna Gora bude članica EU, bira da ih vode oni koji ga uporno varaju.
Ne jednom, dvaput, triput, već danonoćno, decenijama. Od izbora do izbora
građanima „dušebrižno“ bacaju prašinu u oči dok ih tovare lažima i završavaju
svoj privatni „biznis“ koji je neostvariv bez državnih resursa. A, kako kažu: „upornost
se nagrađuje“ i kad se ratuje sa zdravim razumom, mislili su i Vardarski
Makedonci, prisvajajući ime i djela Filipa i Aleksandra Makedonskog..
Ali, čovjek sa lažnim
moralom je nedovršen čovjek. Takvi su kao rođeni za korupciju. Njima nije
vjerovati na riječ ako nijeste u dilu s njima. A takve normalni narodi ne vole
ni da im uče đecu a ne da budu ministri.
Treba sprovesti istraživanje kolikav tovar laži (obećanja
iz „najboljih“ namjera, poput onih o dubrovačkom ratištu, privatizacijama,
vaučerima, solanama, limenkama...) građanin može izdržati da ne bi posegao mijenjati
vlast. Vjerujem, kao najizdržljiviji bili bi smo lideri u svijetu. Postali smo
zavisni od laži, kao od droge oni na Kakarinskoj gori. One nas jednostavno drže
u životu. I sve u svoje vrijeme imale „uzvišene“ zadatke i ciljeve, čija mračna
pozadina nije bila dozvoljena za smrtnike.
Kada se preplavi mozak konstantnim propagandama, efemernim informacijama i dezinformacijama
dobije se „isprani mozak“, kome se pomrači i śećanje. A mentalni problemi, pored etičkog, su tihe
ubice i fizičkog zdravlja na duže staze. „Dobronamjerno“ natovareni lažima, kao
magarad burilima i slamom (sa planina Korupcije i Kriminala) na slikama nekih crnogorskih
naivaca, u takvom ambijentu živimo skoro tri decenije. A da bi informacije bile
stalno privlačne, potrebna je sve veća buka i demonstracija sile. Tada je i
pometnja veća jer izaziva veći strah koji i razbojnika vraća u sentimentalnost
mirnog okruženja zatvorske ćelije. Od same larme vremenom se blokira i
istraumira mozak koji se učauri i pretopi u spisak lijepih želja i nadanja, iza
kojih, i onih najmanjih, stoje brojne legije strahova. A za izvođenje tako
nečeg su potrebni prljavi mediji, Zato, na svemu tome narod treba da zahvali i
„novinarima“, jer nesavjestan rad jednog „novinara“, gori je od cijelog
bataljona loših političara koji su u stanju da sve tumače osim svojih lažnih
iskaza. Tako i „zaštićeni svedoci“ na sudu bivaju u toku trajanja suđenja
promovisani u intervjuima na nekim TV kanalima.
Loš novinar i urednik
svoju „inteligenciju“ koristi da prikrije svoje neznanje i neodgovornost tako što
ne daje svoje lažne iskaze, već afirmiše tuđe. „Živa istina.“ I po tome se
jedino razlikuje od lošeg političara, izlizanog u svojoj dekadenciji. Ipak, svaki
primitivac bez etike misli da je superiorniji i od kulture, koju svodi na
formalnost oponašanja. I đe je u svemu tome kultura kad su upakovane laži preče
od istine? To je postalo navika i za sve ostalo. Tada se sa onim što je
istinito, ili umjetničko, ne zna šta će se činjeti.
Domaće nezavisno
novinarstvo se u Crnoj Gori guši, jer njin profesionalizam smeta vlastima. Ni
Javnom servisu se ne dozvoljava da stane na noge iako je objektivnost informacija
javno dobro. Ali, kao takvi prirodno je da se protive samovolji i neodgovornom
ponašanju vlasti, što ide u prilog opoziciji. A to nije dobro za vlast uz koju
se u primitivnom društvu može neodgovorno profitirati na račun građana. Zato su
naši mediji balkanski, jer živimo na Balkanu. Što su viši pobornici vlasti,
tipičniji su, do besvijesti.* Neki iz takvih novinarskih „objektivnosti“ uskaču
u njine poslaničke klupe. A, publika im je prikladnija
što je drže u većem neznanju, pa im takva postaje preča i od istine, toliki su
intelektualci. (Po zakonitostima „telešopa“, publika postaje bitna kao broj a
ne kvalitet.) Jer, loši intelektualci, umjesto da čvrsto brane svoje stavove
koji teže objektivnosti, pd svojom stukom, oni se dodvoravaju vlastima i publici,
kao niđe u svijetu. Nešto mislim da je to sve zbog prodora udbe u sve slojeve
društva, ali nije. Konj se prepušta da ga jaše svako ko je kadar za to.
Tako se gradi i
razvija duh kolebljive malograđanštine, koja nalazi opravdanje i u tome kad se
kalapi država. Ima i onih koji su nečim spriječeni da u tome učestvuju, što ne znači
da to ne odobravaju, jer ćute, što znači da bi u tome rado sudjelovali ako bi
im se pružila mogućnost A pruža im se u ostvarenju nekih „veza“, jer u
demonstraciji kriminala prije vide svoju šansu nego li potrebu za osudu. Tu
malograđanštinu su još stari filozofi nazivali „gomila“. A moderni filozof
Gustav le Bon je prorekao, znatno prije pojave interneta, da njeno vrijeme tek
dolazi, „jer gomila je rob impulsa, koje primi“. Ali, na Balkanu se to odavno
dokazalo tačnim. Ipak, jedan od najvećih etičara među filozofima je najvjernije
opisao primitivizam propadanja njegove jedinke, koji odvodi maloumlju – što je
za njega čovjek bez etike. (Jer se bez etike sve, prije ili kasnije, pokaže
maloumno.) „Među maloumnima nikoga ne bi trebalo prepustiti samome sebi: jer
oni čas stvaraju zle namjere, čas sebi i drugima pripremaju opasnosti za
budućnost, zatim se odaju svojim nepoštenim željama; srce im otkriva ono što su
krili strah ili stid, raste im drskost, bude se pohota i gnjev.“ (Otud u demokratskim društvima i kontrola
vlasti, jer neograničena vlast može dovesti do sličnih ponašanja.) Dakle,
govori upravo o onome na šta se danas žale korisnici interneta. A, tako nešto doživjele su i
Vijesti, ovih dana, kada su objavile reportažu o podgoričkim švercerima duvana.
Na njinom portalu se obrušila lavina bezumnika, sa uvredama i prijetnjama. Ali
kad treba da legitimno traže svoja prava i da pridruže drugima u borbi za
istinu i pravdu, onda se povlače duboko u svoj kukavičluk, u kome su spremni da
za desetak eura prodaju svoj glas na izborima, jer su svoju čovječnost davno
izgubili kao nepotreban teret za vrijeme u kome žive. Snašli se.
Sve se vidi, sve se
zna, a neki mediji (poput Pobjede), „analitički“ ćute i naklapaju priče
nametnute od političara. Kao u onoj pjesmi: „perspektiva im je jeftina cigara“.
„Aktuelno“ im je samo ono što je dnevna tema političara iz vlasti. Novinarske
prvorazredne teme bi im uništile vladajuću reputaciju, kao i sadašnjim vlastima
imidž sa kojim su sve to zamutile.
Lideri smo po
najvećim unutrašnjim problemima u regionu. Neki su poput „Pandorine kutije“, a
neki kao „živo blato“ u koje tone i umjetničko stvaralaštvo. Zato, samo smjena
vlasti može normalizovati državu i njene institucije, kulturu i sve druge
društvene odnose i saržaje u kojima sad caruje korupcija svih profila.
Opozicija je loša
onoliko koliko je vlast u stanju da je kvari. Ipak, jedino se na nju i njin dogovor građani mogu osloniti ukoliko želi normalizaciju društva. A to trebaju pokazati i na
predśedničkim izborima, jer za to će imati i kvalitetan
izbor. Ujedinjena opozicija ima dobre lidere: R. Krivokapić, M. Lekić, A.
Bečić, D. Abazović.*
A saopštenja o
istraživanju javnog mnjenja će vjerovatno reći drugačije. Ta ispitivanja javnog
mnjenja će DPS-u biti prioritet, pogotovu ako izgubi dominaciju na Javnom
servisu.
A kako kažu
ispitivanja javnog mnenja, koja su skoro vršena, su nevjerovatno kontradiktorna,
pa se ne mogu smatrati ozbiljnim. Po njima, više od polovine građanstva vjeruje u one za koje kažu da su korumpirani. Kod
njih je mnogo šta poslednje što bi trebalo da je na prvom mjestu, makar kod
Crnogoraca. Tako je Sveta Crnogorska Crkva koja nam je kroz silne vijekove bila
na prvom mjestu, u zadnjem istraživanju, na poslednje mjesto po povjerenju. Kao
da Crnogoraca nema. Ali, ajde, iako neki kažu „igraju se demografijom usled
nekog primitivizma i propagandi“, ali sa Crkvom se nije igrati, jer je ona
sazdana na pravičnosti i dostojanstvu naroda pred Bogom.
Dobrim dijelom ovo
„tranzicijsko“ vrijeme dobro ilustruju skulpture vajara Zorana Kuzmanovića.
U Galeriji Dvorac
Petrovića, na Kruškovoj glavici u Podgorici, otvorena je izložba srpskog vajara
Zorana Kuzmanovića. Za izložbu sam kasno saznao, ali je uspjeh pogledati. Bilo
je to vrlo prijatno iznenađenje za mene, posle dugog niza godina u kojima je
CSU uglavnom ugošćavao izložbe nadriumjetnika.
Vajar Zoran
Kuzmanović se kreće putevima savremene umjetnosti sa izraženim analitičkim
pristupom tematici svojih djela, te je, otud, ova izložba dobro promišljen
konglomerat razuđenih ideja i simboličnosti unutar tematske preokupacije.
Kad se sve svede Zorana
tematski interesuje ličnost. Da li je ona savremena; svakidašnja; iz okruženja ili
politizovana, sasvim je svejedno, jer im je većinom glavni imenitelj: osobitost
profanosti. Kao neka profanost funkcionalnosti. On likove postavlja u
psihološku ravan istine, sa simbolikom koja ih jasno i čvrsto determiniše, kao
što stameno i djeluju u svojim formama. Izrađene su od legura koje imaju veliko
prisustvo aluminijuma, čije sivilo prosijava na površini.
Te „ličnosti“,
odnosno, likove predstavlja na tri različita, potpuno partikularna načina, koja
se sa svojim osobitostima rijetko kad mogu susresti u jednom djelu, a ipak se
iskustveno mogu povezati u jednu cjelinu, kako autor u nekim navratima i
sugeriše. To su, uslovno rečeno: biste „prazne ljušture“; presjeci raspolućene
gromade biste; i „konture“ profila, koje u svom sadržaju održavaju kontinuitet
psihološkog lika. On im se ironično ne podsmijeva već ih posmatra kao simboliku
realnih konstanti, kojima pristupa sa jasnim vizuelno analitičkim stavom,
unutar likovnosti simboličko psihološkog predstavljanja.
Ono što njegove
skulpture jasno proklamuju, je to: da su te „ličnosti“ lišene svake duhovnosti,
jer unutar ljušture, koja predstavlja materijalističko poimanje života i
svijeta, je banalnost praznine. Kao što se i sam materijalizam može smatrati
površnim i bez suštine, koji je davno i budizam objasnio, upoređujući ga sa
šupljim palminim stablom. Prazne „ljušture“ (biste), poput oklopa, i liče na
oklope ili šlemove, sa minimalnim naznakama čovjekovog lika, su neskriveno
ispunjene vkuumom. Neke su bez „nosa“, a nekima je umjesto „usta“ tunel, koji
stvara promaju u „glavi“, a simbolički navode na karakteristike lažne ličnosti.
Upravo kao svrhu maski koje pominje lik Hasanaginice dramaturga Lj. Simovića,
koje kod Zorana imaju i osobitosti šlema.
Ovakve monumentalnije
biste se mogu simbolički tumačiti kao odraz kolektivne svijesti pojedinca. U
slikarstvu je nadrealista Đ. de Kiriko predstavljao ljude sa „balonima“ umjesto
glava. Zapravo, na Balkanu se značenje „autoriteta“ nikad nije mijenjalo. Na
Zapadu je krajem osamnaestog vijeka došlo do značajne revizije, makar kada je
nauka u pitanju. Tada je „autoritet“ izgubio svoje značenje i došlo je do
afirmacije znanja, koje se moralo dokazati u praksi. Dakle, postalo je
relevantno znanje a ne „časna riječ“ autoriteta, koji je svoju važnost u
društvu sticao političkim i drugim vezama, čak i u nauci. Iz ovog opusa je
najmonumentalnija figura bila izložena ispred galerije. Po svojoj simbolici i
najznačajnija. „Glava“ biste,odnosno „ljuštura“, je postavljena na tjeme, kao
pri nekom padu. Zapravo ona objašnjava pad materijalističkog čovjeka. (Poput bista
kakvog savremenog Poliorketa, odnosno, diktatora čije su i spomenike rušili
smjenom vlasti.) Vakuum unutrašnjosti djelimično ispunjava nasumice nabacano
kamenje, koje simboliše okamenjena materijalistička svojstva, poput ubjeđenja,
umišljenosti, poroka... Mišljenja sam, da su njenu unutrašnjost mogli
ispunjavati i neki oblici smeća, koje
nalazimo pored puteva, jer da bi ono dospjelo tamo morala se prvo u glavi
roditi ta „ideja“. A one čine čovjeka onakvim kakav zapravo jeste.
U svom predstavljanju
„raspolućene“ biste postavljaju drugačije činioce. Spoljašnjost je skoro
identična „ljušturama“. Uglavnom nema nikakvog naglašavanja, ali su nekim načinjeni
prorezi umjesto oči. One, time nijesu postale dublje, već, kao da predstavljaju
otvore nekog utvrđenja, bunkera, dok su umjesto vakuuma polutke popunjene na
mjestu rascjepa. U ispunjenom masivu rascjepa, simetričnih polutki, krhko su iscrtane
konture profila običnih ljudi, sa većim naglaskom na oči, kao kod arhajskih
posmrtnih maski. Za razliku od ostale mase,one su u zlatnoj nijansi. Dakle
sadržaj je ljudski, čovječan, ali raspolućen, radi isticanja vanjske i
unutrašnje prirode čovjeka. Kao neki homodublex, većinom posvećen sebi, što
ostalu simboliku ostavlja malo po strani. Autor je i fizički razdvojio intravertnu i
ekstravertnu psihologiju čovjekove ličnosti, koju je Jung objašnjavao. Upravo
su me ti raspolućeni profili podśetili
na karikaturistu i ilustratora J. Vlahovića, iz neđeljnika NIN, sedamdesetih
godina. On je u preśeku profila čovjeka,
umjesto mozga i njegovih vijuga, nacrtao vijuge debelog crijeva koje se
završavaju na usta.
Ali, na ovoj izložbi,
interesantne su i skulpture u obliku kontura čovjekovog profila glave. U prvi
mah sam pomislio da je to neka savijena žica, armatura, kako se u poslednje
vrijeme često radi u svijetu, i kao skulpture na otvorenom. Ipak, Zoran
Kuzmanović je tome dodao svoja simboliku i značenje. Zapravo te konture
ljudskog profila su povezani zglobovi, koji neznatno mogu mijenjati svoj
izgled. Ipak, tu mijenu ne smatram važnom koliko samu simboliku zglobova u
ljudskom liku. Ti zglobovi su koljeno do koljena, kao zbir pokolenja u nekoj
kolektivnoj svijesti podaništva. Taj futuristički pristup u njegovom nadrealnom
značenju ljudskog lika ima praktičnu mehanicističku funkciju, koja poništava
sve druge. Tu tvrdnju mi daju za pravo njegove skulpture koje su poput suđa,
bokala koji ocrtava individum čovjekove glave, kao uslužne rabote i pribora
drugih. Drška tih bokala su uši, kao i kod konturnih skulptura „ličnosti“..
Dakle, uslužno mehanicistička funkcija „ličnosti“ je opredmećena, bez drugih
naznaka. A koliko je ona dvosmislena neću govoriti. Ali, simbolička osnova
njegovih „dvodimenzionalnih“ psihološki profila je jasna, da se slaže i sa Šekspirom,
koji je kroz lik Hamleta rekao: „Nek zaslađen jezik liže glupi sjaj, a koljeno
svija svoj uslužni zglob tamo đe korist sleduje laskanju.“
Zoran, ove konture od
zglobova i koljena razvlači na razne načine, što je nekima možda simbolički
impresivno, ali ih ja tumačim kao neke populistički nižerazredne naracije koje
za objašnjenje mogu imati „uticaj sredine na razvoj čovjekove ličnosti“, kao
dobro uopštenom štivu za domaćice i „praktične žene“.
--
*Tada je sve za njih
kliše, pa se strogo pridržavaju recitovanja tuđih stihova. Mentalna ukočenost
je za njih oficijalnost, a politički miljenici
plafon djelovanja. Svaki je odabrao nekog kome se dodvorava, „zlu ne
trbalo“. Van toga ne postoji ništa važno. Ukoliko nije iz vladajuće stranke
onda je to neko iz uredničkog klana, koji ne trpi suparništvo. Ubiše se u
oponašaju svojih gazda. Misle tako je najracionalnije prikriti svoje
profesionalne nedostatke u trci za boljim profitom i finansijskom sigurnošću.
Mnoge važnosti koje oponiraju njinim gazdama ne primjećuju, a kad moraju
usitnjavaju. Pri tome, razmišljaju „analogno“ kao u onom vicu o ćelavom
papagaju, jer misle da građanstvo to traži od njih, pa u tom pravcu daju sve od
sebe.
No comments:
Post a Comment