Renome i reference

Pisao: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  30. 12. 2017.

Opet se DPS vraća na svoje davno utabane staze. Teško se odriču starih navika ukalupljenog diktatorskog sistema u kome su izvan svih zakona. A za one iznad zakona, zakoni i ljudi su obične igračke. Ipak, plaše se demokratije i vladavine prava kao đeca od mraka, u sirotištu. Zacenu se kad moraju sići sa neke funkcije.Ne daju vlast ni za živu glavu. Zato se isti rotiraju, pa moraju biti poslušni na svakom položaju, jer im je to nekad i jedina referenca. S toga, mislim da Adler nije bio u pravu, jer ima nečeg infantilnog u želji za vlast (moć). A razlog je taj što ona kod nas ima značenje privilegija, kakve đeca imaju. U našem izdanju one su često roditelji laži i konforizma.

Površni ljudi rade površno posao i kad je iz struke, tako da i korupciju smatraju odrazom njine uspješnosti. Ustvari površnost je odraz nesavjesnosti koliko i neznanja.

U narodu kažu: “Hoće da ukrkaju u Javni servis pošto-poto, kao početkom devedesetih”, jer im gori tlo pod nogama”, a vlast tvrdi suprotno, da sve radi zbog ponešenosti za narod i demokratiju. Istine u tome nema. Ipak, ovo nijesu devedesete, pa se povodom “ponešenosti” vlasti za narod i Javni servis pred Skupštinom CG održao protest “Nezavisni Javni servis i tačka”. Njemu je prisustvovao nevladin sektor, opozicione stranke, nezavisni mediji i građani. Ali, među građanima nije bilo nikog od onog njinog „svjesnijeg“ dijela koji svakodnevno besplatno reklamira Javni servis.

A ono što je DPS najviše ostvario u cijelom slučaju, jeste, da je čvršće konsolidovao redove NVO sektora, medija i opozicije, pa će im i “pesnica” biti jača i prodornija, a i frekvencija “neurona” brža i efikasnija.

Pravo naroda na istinitost objektivnog informisanja je najvažnije pravo u informatičko doba  u kome živimo. Zato je nezavisnost Javnog servisa od prvorazrednog značaja u demokratskom društvu sa vladavinom prava. On je barijera od prodora političke prljavštine u društvu.

A u sadašnjim političkim sukobima vlasti sa opozicijom je najviše izvitoperenih i izopačenih tvrdnji i optuživanja, poput prljavštine poplava kad isplivaju laki materijali. Tako je Škrelja optužio evropski orjentisane protestante pred Skupštinom da se „protive zakonu i demokratiji“, istih evropskih načela koje on svojim odlukama beskrupulozno gazi i tumači kako odgovara njegovim partijskim gazdama. A jedan drugi službenik diktature optužuje rukovodstvo Javnog servisa za obmanu, zbog jednog efemernog propusta menadžmenta, a ne mari za flagrantne obmane i kršenja prava koje rade njegovi nalogodavci.

Izgleda, čega se god DPS dotakne iskrivi. Tako će i građani koji su bili za učlanjenje u NATO savez, smatrati ga okupatorom jer podržava nedemokratsku vlast, (jer ovo je Balkan). A to ne bi odgovaralo ni jednima ni drugima. Ali, ono što je izvjesno, DPS indirektno želi da kod naroda smanji želju za EU. To donekle uspijeva jer ga EU podržava iako je odavno zastranio na evropskom putu.

A naši političari bi trebali učiti vještinu izražavanja od NVO sektora, jer ma koliko da su protiv njih uperena nepravedna optuživanja, ne vrijeđaju ni kad trpe uvrede. Jer, pitanje je: koliko je umjesno kozu nazvati kozom, ili  fašistu fašistom, kad se oni u toj funkciji najbolje ostvaruju. Da nijesu to što jesu bili bi drugačiji, pa bi i prekor imao logičniji smisao. Ali, pošto je prekor bez uticaja onda ni logika, koja se bazira na iskustvu i objektivnosti čovjekove misaonosti, gubi smisao u svakom verbalnom konfliktu. (Ipak, frustriran narod najbolje prepoznaje agresivne konflikte, dok sve drugo „prespava“. Nije mu interesantno ono što ne razumije, pa se i ne trudi. „A kako mu reče“, je važnije od istine. Zato su predvodnici takvih koflikata uvijek imali uspjeha za svo ovo vrijeme.)

Zato mi nije jasno čime neki ljudi razmišljaju kad im je blokirana pamet (mozak). Jer, nedostatak etike znači da veći dio mozga uopšte nije u funkciji. Jung je svijest i savjest smatrao istim, kao dva termina iste stvari. Dakle, taj nesporazum je riješen. Pa kako je onda moguće da pamet (mozak) radi bez savjesti kad je savjest neodvojiva od etike? Možda se u tome krije značenje riječi „poslušnost“, kao neke davno izumrle refleksije mozga, koja je potpuno izgubila vezu sa sviješću i Bogom, pa jedino što joj preostaje jeste da se slijepo drži upustava gazde. „I magarac prepoznaje jasle gospodara.“ (Biblija)

Zapravo, čovjek logikom sve objašnjava, kao što ona objašnjava i čovjeka koji je primjenjuje ili neprimjenjuje (jer je i ne raspolaže). Njena primjena (ili nepośedovanje) kodifikuje obrazac svake ličnosti. Pomanjkanje logike kod čovjeka psiholozima govori o njinoj slaboumnosti. Ona objašnjava i nedostatke etike i razumnosti. Ali, iskusnom hoštapleru nedoslednost logičnosti služi za manipulaciju. On će radije izdvojiti nevažno i postaviti ga kao glavni problem, dok će ono važno minimizirati ili skloniti u stranu kao nebitno, jer mu takvo stanje odgovara za iskvarene namjere. Svaka strahovlada, pomognuta institucijama sistema, obmanjuje narod na sličan način, jer je ne interesuje dobrobit društva koliko privilegije i lična korist koju uživa kao vlast. Tako je na pitanje jednog arheologa Egipatski kralj iz XVIII vijeka, (Muhamed A.), „zašto umjesto mukotrpnih ručnih pumpi ne omogući narodu da mašinama crpe vodu i navodnjava polja“, on odgovara: „Zar da im još olakšam“.

Kod nas se umjesto izgradnje velikih hidroerektrana, od kojih bi čitava država imala koristi, grade mini hidroelektrane koje finansiraju građani, a od kojih uživaju samo nekolicina ljudi bliskih vlastima, na štetu seljaka kojima se otimaju potoci i rječice za navodnjavanje.

Nelogičnosti najviše iznenađuju sa najvećih funkcija. Tako je ministar pravde, Pažin, koji je uvijek oprezan kad nešto saopštava, na jednom skupu rekao (kako su izjavili mediji 25. 12. 2017.) da se sudski proces „državni udar“ želi prenijeti u medije i druga mjesta van suda, a ustvari državne institucije su ga izmjestile direktnim penosom putem medija. Time je, kao javni događaj, postao i otvorena tema za svaku diskusiju i komentare, i na medijima i van njih. Ali, ostaje mnogima nejasno, kako nešto logično može biti preinačeno nečim nelogičnim (i u koje svrhe), od strane pravnika na najvećoj pravnoj funkciji u državi.

U tom pravcu ja bih predložio novi termin za političke svrhe, a to je sinđin kompleks.

Dakle, ako pogledamo političku scenu, onda i na prvi pogled možemo reći da se mnogo šta nelogično događa, ali, tako i objašnjava. A to zbunjuje javnost, odnosno veliki dio pasivnih građana koji umjesto edukacije prima obmane potpuno nelogične sadržine*. Razloga ima i u tome što je Logika izbačena i iz školskog programa iako je neophodna svakoj nauci, te se i u javnom životu ośeća njen veliki nedostatak.

Razvoj logičnog razmišljanja je direktno uslovila razvoj Prava, te je stoga najbolji pokazatelj civilizovanosti pojedinca, kao što stupanj razvoja prava jedne države objašnjava civilizovanost tog društva. Naravno, Logika nije zatočenik prava, ona je dobra vila u svakoj ljudskoj djelatnosti. Neodvojiva je od racionalnog razmišljanja, jer je razum i mišljenje u neposrednom odnosu. A u filozofiji ona dostiže svoj najuzvišeniji stupanj.

Ali, da se podśetimo. Što se tiče sadržaja svakog mišljenja, knjige kažu, da je svaki sud tvrđenje ili poricanje, koji su po modalitetima problematični na svoj način. Ipak, jasno se drže svojih podjela.

Po modalitetima sudova nekog mišljenja, kod nas su najprisutniji problematični sudovi, kod kojih je sve klimavo ili se podrazumijeva, pa i stvari koje nemaju direktne veze sa istim. Tako se održavaju veze i sa nečim što je irelevantno, kao neki podtekst ozbiljno izrečen na uvid, a ne obična glupost. Ispred mnogih mišljenja se može staviti „možda“, kao kod nekih nagađanja a ne logičnih konstatacija. Jer, oni su ti kod kojih je vjerovatnoća mala ili nikakva, jer su obmanjujući. Opasniji su bez onog „možda“, jer zvuče laiku kao neka naučna tvrdnja, poput dobro poznatih ljekarskih dijagnoza. Zato je učestala manipulativna pojava da laici i nekompetentni ljudi govore u ime nauke, kao što i ljudi od struke, u ime nauke, govore jezikom laika, odnosno, nagađanja. A to stvara zbrku, jer problematični sudovi prividno plegiraju biti asertorički, pa i apodiktički sudovi, iako imaju lažnu osnovu koja drugorazredno uzima za osnovno, što je karakteristika ograničenih ljudi. Ipak, kod nas se to često koristi i svjesno a ne iz neznanja, kao vid obmane javnosti, radi neke smišljene zloupotrebe, ili opravdanje iste. (Javnost zna da svi labudovi nijesu bijeli, ali slabije vrijednosno prepoznaje crne ovce u etici i politici, jer su joj nepoznate mnoge činjenice, pa je objektivno informisanje postala nužnost ovog vremena.)

A kakav sud takav i zaključak. Tako je Gvozdenović iz DPS-a, na predlog Vlade da ministar kulture bude A. Bogdanović, kratko obrazložio: „Jer on to zaslužuje.“ Da nije obična glupost zvučalo bi lakonski. Kao gradonačelnik Cetinja otpao je iz političkog tezgarenja SD-a i DPS-a. I sad hopla! – kao iver od klade, iskoči na veću funkciju za koju nema nikakve reference osim ako je član nekog kluba „ljubitelja kulture i umjetnosti“. Zaslužan je kao gradonačelnik za izborni rezultat DPS-a na Cetinju, iako nije dobio većinu, ali ga te zasluge ni u kom slučaju ne mogu preporučivati za Ministra kulture.

Nedostatak etike se naročito primjećuje u društvima sa poremećenim sistemom vrijednosti, što je odraz pomanjkana vrste sudova po saznajnoj vrijednosti, odnosno sudova utvrđivanja vrijednosti: logičkih, etičkih, estetičkih, kulturalnih... Vrijednosti sudovi, zbog prethodnih stanja političke pomahnitalosti (usled pohare državne imovine i lične koristi) izostali su iz take utrke, ili su pregaženi, pa nam je i vrijednosni sistem potpuno poremećen. Na glas razuma se ukazivalo i prije dvadeset godina, ali je on i dalje u opozicionim redovima kao oponent vlasi. Zato je sad stvar i gora, a privikavanje na poremećaj vrijednosti veće, (kao i na svo smeće oko puteva),  pa je i politika postala nezajažljivo poprište u kome je sve moguće, i u kome se svako nepočinstvo može opravdati.

Sve to diktira vlast, kao što i poremećaj sistema vrijednosti dolazi iz instrumentalizovanih institucija sistema od strane vladajućih stranki a ne od običnih građana.

U sve to sam se uvjerio ovih dana, jer sam i bukvalno bio uključen u tu kolotečinu. Nijesam prvi put, ali ovaj ću opisati, radi pojašnjenja rada takvog mehanizma (sebi i drugima). Na periferiji je političkog zbivanja, ali je srodan primjer svim ostalim tezgarenjima, kad obične potrebe bivaju transponovane u politička htjenja i presije na uštrb etike i prava.

Od jednog običnog Zahtjeva za retrospektivnu izložbu u opštinskoj Modernoj galeriji sam doživio toliko toga, u pola sata, što bi nekom izvan Balkana moglo pasti na pamet da je nešto tako moguće u nekoj instituciji kulture. Pravu represiju nerazumijevanja.

Do ovog slučaja sam te stvari u Crnoj Gori često završavao telefonom za desetak minuta. Najčešće su to bile opštinske galerije Nikšića, Bara, Tivta, Pljevalja, Plava ili Sombora i Subotice đe sam nekad bio privučen njinim pozorištem. Od kada imam internet adresu, od galerista iz inostranstva sam dobijao ponude za izlaganje, koje sam morao odbijati jer sufinansijere nijesam mogao naći. Kad je tek otvorena kolonija u renoviranom Počitelju, ja sam prvi i jedini umjetnik iz Crne Gore koji je bio pozvan da dođe. O tome su pisale i bosanske novine, ali moje Ministarstvo kulture za to nije imalo razumijevanje, pa nijesam ni otišao. Ali, evo sad izlažu odavde u Sarejevu, ali ja ne mogu ni tamo to realizovati za 500 eura koliko mi je davalo naše Ministarstvo za kulturu. Zato, kad mi neki galerista iz svijeta uputi pitanje, da li može da mi uputi čestitku za Novu godinu ili Božić, ja odgovorim da ne želim, jer bi to značilo neku dalju saradnju koju ne mogu ispoštovati. A takvih adresa galerija imam više stotina, jer sam ih obavještavao o mom sajtu. Ali, znam da se pitaju u kojoj to rupi od svijeta živim kad iz nje ne mogu izaći.

Tri osobe u Modernoj galeriji Podgorice: direktor, pravnik Sead Đokaj, sekretar za kulturu grada: Nela Savković i kustos galerije Petrica Duletić, koje su po političkoj liniji došle na te funkcije, morao sam uvjeravati da sam ja umjetnik (po statutu samostalni slikar), koji po prirodi posla traži da mu se omogući galerijski prostor za izlaganje svojih slika. (Imaju četiri galerije: KIC; K.uća; A. galerija; M, galerija, a samo desetak godišnjih izložbi, jer nijesu sve u funkciji.)

Mislio sam da je to prirodno i normalno, ali zadnju deceniju, od kada im šaljem zahtjeve za izložbu, a oni ne odobravaju tako nešto, odlučio sam da ih za to pitam. I u tome sam napravio veliku grešku.

Do ove godine sam često slušao da mi se Zahtjevi gube pa se o njima nije nije ni odlučivalo. Sada je odlučivano, ali ne baš definitivno jer je u proceduri, od septembra, kod skupštine grada, ili čega drugog. A ja za to nijesam znao do prije neki dan, iako sam se za njega redovno interesovao kod Petrice Duletić, čime mi ona telefonom obavezno odgovara da će mi javiti. Dakle, odlučeno je i nije odlučeno, jer još tu nešto hvali da bi mogao prevagnuti tas na jednu ili drugu stranu. Tako su počele obrade terena. Prvo su mi rekli da je lista čekanja veoma dugačka (kao da je red do Bioča) i da su za sledeću godinu odabrani umjetnici koji već tri godine čekaju na izlaganje. (Preskočili su onih deset i više od kada im se obraćam sa zahtjevima za izložbu. Ali i to da odavno zaslužujem štampanje monografije, jer mnoga moja djela zaslužuju veliku pažnju, jer su „antologijska“, kako su ih na samom početku mog stvaralaštva nazivali upravo njini politički kadrovi.) A tu je i uvod u raspravu o renomeu koji održava galerija, od strane dva nekompetentna lica za to, a koja su došla tu da rade prije godinu dana koristeći isključivo političke veze a ne stručne reference poznavalaca likovne umjetnosti. Te dvije osobe odlučuju o izlagačkoj djelatnosti, jer ni stručni savjet za to nemaju, Na pitanje: dovode li u pitanje moje stvaralaštvo sa tim njinim „renomeom“, odgovaraju suprotno, ali nastavljaju, kao da nijesu opštinska galerija već neka internacionalna. (Time mi se dalo do znanja šta će im biti opravdanje, za neupućenu javnost, za odbijanje mog Zahtjeva.) A kada je riječ o izložbama, opštinske galerije su prvenstveno tu da afirmišu umjetnike iz svoje sredine. Đe će ako ne u svoj grad. Ali, po pitanju renomea, Državna Galerija Nesvrstanih u Podgorici, je bila na najistaknutijem mjestu za to, jer je imala visok internacionalni značaj a time i umjetnički rejting u našoj zemlji, đe sam i ja izlagao svoje slike.

Ali kad je ta tupava bezrazložna priča prevršila mjeru, ja im kažem da mene ne interesuje njin renome, i da je to njina stvar, već kvalitetan izložbeni prostor u kome se građanima mogu predstaviti na najbolji način. Nela, kao kakav „kadar“ iz Đekne, sa „logikom“ iz podruma i nosom u oblacima, odmah uzvikuje: „Kako to? Zašto sam onda došao kad ih ne cijenim.“ U čemu je našla povod za takvo motivaciono pitanje, nije za objasniti. Kao da moram bilo koga od njih i poznavati za ono što tražim.

Mute mi deset godina sa Zahtjevima a ja došao da ih pitam o sudbini zadnjeg, što oni koriste da me filuju glupostima. Ali, vjerovatno zamišlja da umjetnici trebaju biti njeni partijski službenici, koji su tu zbog nje a ne ona zbog njih i građanstva. Na pomen kataloga za izložbu, konstatovala je da sam došao kao trgovac, jer je, izgleda, kod nje sve moguće. Ali,  nevjerovatno je sa kojom izopačenom „logikom“ je sve to mogla povezati. A, posebno mene dovoditi u vezu bilo kakve trgovine. (Mojih slika nema po prodajnim galerijama. Ne nudim ih na prodaju nikom pa ni državnim institucijama, niti učestvujem u bilo kakvom dilu sa njima, kako to rade neki njini favoriti. Ne ućestvujem na kolektivnim izložbama koje dodjeljuju nagrade. Ne držim privatno časove, niti bilo kakve. Ne primam honorare za svoje tekstove. Zapravo, jedini pišem kritike o nadriumjetnostima,  kiču i komercijalizmu kojeg je bilo i u njinim galerijama. A desetak primjeraka moje prve knjige sam poklonio službenicima Moderne galerije.) A svakom umjetniku je najbitniji kvalitet izlagačkog prostora i katalog izložbe, kao dokument da je ona održana  sa predstavljenim kvalitetom. I to je neki minimum u ponudi galerija na koji umjetnici pristaju izlagati.

Zato sam imao utisak da je Nela DPS-a, neki strani uljez unutar tuđe svojine koji ne razumije galeriju kao ambijentalni prostor umjetnika, koji nema nikakve veze sa izlozima Tržnog centra Delte.

A ono što je demantuje u svemu je događaj koji se istovremeno odvijao pod istim krovom, dok sam slušao pomodarska naklapanja o renomeo. U Modernoj galeriji je Adin Hebib, iz Sarajeva, pod izgovorom izložbe, prodavao nakit dizajniran od svoje kćerke, načinjen od masivnog zlata, za naše novopečene bogataše. Dizajn je tu najmanje važan koliko njegova težina. A doveden je o trošku naših građana. Na televiziji je hvalio Aca Đukanovića, koji ga je vjerovatno i doveo.

Pošto odglumata ljutnju, śeti se da je čeka neki posa. (Vjerovatno projekti poput opštinske televizije koju nema najveći grad u Crnoj Gori, ili radia, pa gradskih novina koje je nekad imao; Staroj Varoši pod zaštitom kulture grada od novogradnje...) Ustah i ja da izađem ali me zadrža da nastavim razgovor sa ostatkom: direktorom i kustosom, zašto sam potpuno izgubio potrebu. Što me tu zadržaše ne znam, kao ni to šta su od mene očekivali?  Ali, izgubih i želju da sa takvim osobama pravim bilo kakvu izložbu, jer je kustos Petrica Duletić, sa kojom sam godinama imao korektnu saradnju, odjednom u njinom prisustvu promijenila i svoje ponašanje. Nijema. Našla se u novom izdanju nebranog grožđa, pa nijesam u vezi nje potencirao nikakvu priču.

Ali prije izlaska, Nela iz DPS-a, u nekoj pomisli da je i osoba iz stiha M. Lompara, („Ni tajno mi tankosjena osamom ne hodiš.“), poput neke lokalne pomodarke, revanšistički reče (u skladu čitača hororoskopa): „Nije slučajno što me je Mladen odabrao da mu napišem predgovor za knjigu za koju je dobio nagradu.“

Za one koji ne znaju, ja sam o toj knjizi pisao kritiku, a tiče se Mladenovih (M. Lompar) poetičnih hvalospjevova za monografiju Crnogorski slikari, koju je po svom izboru sačinio. Njih 66. Prepravljao je i dorađiva (poetično uljepšavao) svoje članke iz novina i predgovora kataloga. Htio je da piše i o mom slikarstvu, ali ja se nijesam odazvao njegovom pozivu da mi njegov fotograf fotografiše slike. Razloga za to je više i nijesu bitni. Ipak, nije bio ljut zbog mog odbijanja, jer je odmah našao zamjenu, već se zbog mog obujavljenog teksta žalio mojim prijateljima, iako sam u njemu objektivno, ali i ovlaš, prikazao stanje. Ali, činjenica je da za svoja najbolja djela, po kojima je sa razlogom cijenjen kao pjesnik, nije dobiojao nikakve nagrade u „Vrijeme stida“. A nagradu „Miroslavljevo jevanđelje“ je dobio za najgore svoje djelo, van svoje branše, kad se naglo promijenio kao čovjek i iznevjerio visoko uzdignute zastave koje su prkosno viorile njegovim stihovima, zbog kojih sam angažovao glumce da ih recituju na otvaranjima mojih izložbi. Kao da se uz duboko proživljavanje sudbine i patnji „Opata Dolčia“, uvukao nekakav nemir i ośećaj nemoći u njegove kosti, od upornosti tlačitelja i tamničara koji su mu gradili tamnicu, pa im se u tom strahu priklonio, jer mu je uveliko dojadilo da sa mnogima trpi teret iste takve sudbine. Bilo mu je lako protiviti se ludilu S. Miloševića, a još lakše prikloniti se njegovim pomagačima i gledati kako za druge grade tamnice, sa malim prozorčićem za vazduh i doživotno zazidanim vratima, nego li biti njin zatočenik. Ipak, sve to sada nema smisla, jer su iza njega ostale velike pjesme, a tamnica opata Dolčia, osta i dalje adresa za brojne, „na čija vrata sudbina nema šta da traži“, (kako je Seneka opisivao Diogena, kome se divio).

I sama činjenica da je Nela iz DPS-a, pisala predgovor za Mladenovu knjigu, dosta govori, jer nije kompetentna da daje sud o stvarima koje ne poznaje. Recenzije su odavno prošlost da ga je tako nešto obavezivalo. Ali, napisan Predgovor od političkog službenika je značio više od predgovora. Zato sam, vjerovatno, u tom svojstvu trebao nju ponuditi za otvaranje izložbe. Ili, Miga, ne bih li došao do svojih prava.

Sve u svemu, Ministarstvo kulture me sprečava da pravim izložbe van zemlje, ali ni u našoj državi ukoliko im se lično obratim za pomoć, niti mi želi sufinansirati štampanje knjiga evo pet godina. Nijesu im značile ništa ni preporuke pokojne Olge Perović koja je mnogo čime zadužila Crnu Goru. A podgorička Opština me onemogućava da izlažem i u njenim galerijama, iako nikad u njinim galerijskim prostorima nijesam imao samostalnu izložbu. Ali, da nekoj zemlji EU, tražim azil kao disident ove vlasti, ne bi mi vjerovali jer su lideri u regionu.

-

 *Ako pada kiša, nekad je dovoljno reći kao vijest da pada kiša. Ali, ako je neko saopštio da će neđe biti zemljotres, nije dovoljno samo prenijeti njegovo saopštenje javnosti, već i razloge:  zašto i na osnovu čega ih saopštava. Ukoliko i kaže, to treba uporediti sa iskazom drugih stručnjaka povodom toga. I na kraju novinar ne smije da se libi da kaže i svoje mišljenje, pogotovo kad je nelogičnost i netačnost u pitanju, jer bi trebalo da  ima dovoljno iskustva i znanja o onome što izvještava.