Piše:
Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 26. 02. 2018.
Početkom
ovog mjeseca su počela predavanja o demokratiji za NVO sektor i
građane, koja organizuju članice EU i Američka ambasada. Zapravo, ta predavanja
su trebala davno biti okrenuta ka Vladi, vladajućoj stranci i institucijama
sistema.
Prva predavanja su otpočeli: ambasadorka SAD-a, i po
jedan predstavnik Norveške i Bugarske. Ali se pitam, koliko su usaglašene
kapitalističke demokratije Amerike i Norveške, jer su različite. U Norveškoj najvećim
kapitalom upravlja država, t.j. građani, dok je u Americi sasvim drugačije jer
tamo najveći kapital pośeduju
banke i industrijski konzorcijumi. Balkanu je bliža Norveška verzija. Ona je
trebala biti i nastavak nekadašnjem samoupravnom socijalizmu (socijalističkoj
demokratiji), koji je sada ostao bez svojih resursa zbog uništenja privrede u
divljoj privatizaciji (kapitalizaciji) koju je počinila sadašnja vlast DPS-a. Tako je, gomilanjem kapitala u svojim
redovima stvorila oligarhiju koja upravlja „demokratijom“ i svim državnim
resursima, pa mogu biti zadovoljni što imaju obespravljene podanike koji su ih ohrabrivali
u svemu, jer su ih birali.
U jadima korupcije,
naša „demokratija“ nikako da stane na noge, već treću deceniju, zbog autoritarnih
uobrazilja pojedinaca koje su nezasite, jer im je svega malo. Zato se u našoj „demokratiji“ ne želi imati
prirodni sklad vladavine prava, pa je podanička malograđanština u trendu.
Snalaze se i na visokim funkcijama, pogotovu tamo đe se prioriteti
marginalizuju, poput borbe protiv korupcije. Dovoljan im je smireni ton glasa
da bi zračili povjerenjem. I kad nema rezultata „napredak“ se uveličava, ništa
lakše za one bez etike i nezasluženog napretka u službi, jer su i visoke
institucije sistema koje zakone treba da
primjenjuju u istom kolu korupcije i poltronstva. I otkud toliki „Jadnici“ tamo đe jesu? (A pisao je taj roman
V. Igo, u progonstvu poslije državnog udara). Dakle, oni nijesu samo iznad
zakona, već su zakone, s „modernim“ varvarizmom, stavili pod noge, kao kakav
otirač; čemu im i služe. A otirači ne obavezuju na odgovornost. Zato se šepure
i kočopere kao ćurani, ako nemaju sa čim a ono sa pozicijom i fizičkim izgledom
(ako im je ko rekao da fino izgledaju u odijelu), kao u onoj priči kad
uobražene guske izdužuju vrat da liče na labudove. Tako se od strane odabranih
u organizovanom laganju produžavao i ulazak u EU, da bi „begovima“ sačuvali
organizovani kriminal u svojim „pašalucima“.
Ali, zbog puste pameti i poštenja, odnose sa
novinarima i javnošću izbjegavaju u zadnje vrijeme i u studiju Javnog servisa. (Jer,
ipak se prilike mijenjaju u društvu sa „pokušajima terorizma“ i suđenjima po
principu: „pitaj brata lažova“, pa sad i one lako povodljive birače iz
Sidždžina /Knjiga grešnika – kod Arapa/ muči veći strah od budućnosti nego onaj
koju im konstantno servira vlast, zbog čega joj žele smjenu. Tako u svom strahu
od gubljenja vlasti DPS je zahvatila očajnička panika, pa primjenjuje
neprimjeren pritisak nad pravom i zakonima, primoravajući i Krnju skupštinu /kako
je prozva opozicija/ da ne poštuje odluke suda, pa se građani pitaju: „Zašto
skupština da uopšte određuje sudije i sudske savjete kad može DPS sa svojim
poslaničkim „kadrom sudija“, na čelu sa Škreljom i sličnim njemu, da rješava
sudske sporove, pošto su iznad zakona“. Nevjerovatno, najveći zakonodavni organ
države ne poštuje odluke suda, odnosno zakone koje je donijela. A M. Đukanović,
sve to objašnjava golootočkom retorikom, jer kaže: „sudovi ne mogu poništavati
političke odluke...“. I „ko to tamo
peva“ da nijesmo na evropskom putu demokratije i vladavine prava? „Pa uživajte,
a saznaćete!“ – kaže se u Kuranu. Jer imamo i slonove u staklenoj bašti koji
pomažu DPS-u, iako od njega trpe velike posledice. DF je, u stilu rmpadžija i
kabadahija, potpuno razbio ujedinjenu opoziciju sa svojim kandidatom za izbor
preśednika države i time stvorio neizvjesnost izbora i
produžio agoniju društva.)
Neodgovornost u
mešetarenju sa „demokratijom“ naučila nas je mnogo čemu, pa je licemjerstvo
postalo pouzdan partner, ali i alatka za svaku priliku u službi profiterstva. jer
uobrazilje je nemoguće zasititi. A što ne može „finoća“ licemjerstva onda je tu
bahatost i protekcija. Nekad se dramski pisac Fridrih Hebel pitao: „Kakva je
ogromna razlika između varvarizma koji prethodi kulturi i varvarizma koji
dolazi poslije nje?“ A na sličan način se zapitao i Poljski satiričar Stanislav
Ježi Lec, u jednom tekstu: „Zar je to napredak kad ljudožder počne da koristi
nož i viljušku.“
Samo divlji i zamlaćen narod živi u diktaturi neke strahovlade,
koja voli državu onoliko koliko može da zadovolji potrebe svojih uobrazilja –
koje su beskonačno bolelesne. Dakle, i državu vole beskonačno – kad je samo
njina. kao kakva fatma. Ipak, Demokratija je nešto sasvim drugo. Ona civilizuje
društvo vladavinom prava kojim obezbjeđuje uslove za sveopšti razvoj.
Prva pojava demokratije se vezuje za Grčku i Evropu,
odnosno za Antičku Atinu kao jednoj od mnogih grčkih gradova–država. U
revolucionarnom prevratu, s početka V vijeka prije n.e., zbačena je tiranija i
formirana demokratska vlast. Ona je u tome bila jedinstven primjer, jer su
mnogim drugim državama i dalje upravljali kraljevi, odnosno oligarhija, kako je
bilo i u suparničkoj Sparti. U svojim kolonijama oligarhija je na prijesto
postavljala tiranina. To isto su radili i osvajači koji bi ih porobili. A sistemi
oligarske vlasti su se razlikovali po broju članova savjeta. Manji savjet veća
tiranija. Antička Atina, i kada je bila na najvećem vrhuncu, svoju demokratiju
nije nametala drugima, ali njena demokratija nije smetala ni suparnicima, osim
domaćoj oligarhiji koja je uvijek imala pretenzije da bude na vlast. Služili su
se i brojnim podlostima ne bi li došli do nje.
Ipak, neki oblici demokratije su uvijek neđe postojali u
svijetu, a u većini slučaja nikad nijesu potpuno ukidali staleške razlike u
civilizacijski razvijenijim društvima. Ali,
ostaje nepoznato, odakle potiče ideja za stvaranje demokratskog društva,
kakvo su antički atinjani sproveli u djelo?
Pisana dokumenata o tome nijesu u cjelosti poznata. Ali,
Herodot govori o jednom događaju kada je Persija imala tu mogućnost da u VI
vijeku, (prije atinjana), postane demokratska država. To je kraj vladavine kralja
Kambiza. On kaže; “Dok je boravio u Egiptu i tamo izvodio svoje ludorije,
sklope protiv njega zavjeru dva maga, dva brata, od kojih je Kambiz jednom
povjerio dvor na čuvanje.” Pošto je doznao za prevaru, Kambiz je požurio da se
vrati, ali nesretnim slučajem se teško rani i od infekcije umre na putu. Ipak,
njegove pristalice, njih sedam, koje je narod kasnije prozvao “sedam
veličanstvenih” (kako navodi O. Potežica, da stoji u nekim staro-persijskim
dokumentima), uspiju da uđu u dvor i pobiju prevratnike, od kojih se jedan
predstavljao kraljem, bratom Kambiza, (jer mu je izgledom ličio), koga je ovaj,
pred podlazak za Egipat, tajno ubio, kao konkurenta vlasti, i njegovu smrt
prikrio. Poslije toga, sedam osvetnika kralja Kambiza, je razgovaralo kako da
urede državu i koga da postave za kralja. Jedan od njih: Otan, predlagao je
demokratiju. Herodot navodi njegove riječi: “...Vlada naroda je, prije sveg, i
po imenu nešto najljepše u svijetu, i ona, prije svega, znači ravnopravnost za
sve; i drugo, pod njom se ne dešavaju stvari kakve se dešavaju pod vlašću
jednoga. Za službu će biti kockom biran i biće odgovoran za svoj posao, a sve
odluke iznosiće pred skupštinu.”
Ipak, do toga nije došlo, već je izabran jedan od njih da
stupi na prijesto. Bio je to Darije. Zapravo, demokratija u Persiji nije tada bila
ni moguća, jer je zahvatala veliko geografsko prostranstvo sa mnogim narodima,
jezicima, vjerama i kulturama, zbog čega je Darije, stupivši na prijesto
podijelio carstvo na satrapije i u njima postavio svoje namjesnike.
Tako ostaje da zaključimo da je demokratija jedinstven
slučaj u istoriji, kojoj je trebalo
dvije hiljade godina da se preseli iz Antičke Atine na Divlji zapad, kao
državno uređenje.
Ali, ostaje i dalje nepoznato otkud persijancu Otanu
ideja o demokratiji, pa se uz to prirodno nameće i pretpostavka da je to znanje
usvojio od nekih razvijenih kultura Azije, koju je Persija pokorila?
Za demokratsko uređenje se može reći da je postojalo
mnogo prije atinskog. U sumerskom gradu-državi Lagašu, 2400. godine prije n.e.
došlo je do prve revolucije u svijetu, za koju postoje pisani izvori, u kojoj
je obespravljen narod preuzeo vlast od tadašnjeg svještenstva koji su
raspolagali svom državnom imovinom. Pobunjeno stanovništvo je predvodio
Urukagina, čovjek iz naroda, koga Z. Kosidovski deklariše kao prvog političkog
reformatora u istoriji. On je napravio veliki korak ka demokratiji, mada se ne
može reći da ju je u pravom smislu i ostvario, jer, kao što mnogo kasnije, u demokratskoj
Atini nije ukinuto ropstvo, tako se pretpostavlja da ni Urukagina nije u
putpunosti izvršio staleške razlike. Na jednoj njegovoj steli piše: “sirotinji
i udovicama bogataš nije više nanosio krivdu”.
Njegovo uređenje države, koja je doživjela procvat, nije
dugo trajalo. Poslije pet godina pokorio ih je kralj grada-države Ume. Usled
intriga domaćeg svještenstva i zavisti ostalih gradova izvršen je iznenadan
napad i Lagaš je osvojen.
Dakle, u
Atini je Solon (VI vijek prije n.e.), za razliku od svog prethodnika Drakona
(koga je izabrala oligarhija za zakonodavca), ukinuo dužničko ropstvo u
Antičkoj Atini, i omogućio veća prava građanstvu, što je prethodilo uvođenju
demokratije, A Urukagina je u mesopotanskom
Lagašu u XXV vijeku prije n.e. uradio, ne samo slično njemu, već i više,
iako je živio u dubokoreligioznom društvu u kome su svještenici vršili i
svjetovnu vlast kao najbogatiji sloj društva, dok su svi ostali bili podanici. Tada
su Sumeri, živjeli u uvjerenju da je zemlja božija i da je normalno da njom
upravljaju svještenici, koji su to zloupotrebljavali, pa su oduzimali sve njine
viškove i smanjivali im obradive površine, dok su svoje povećavali. Ako se tome
doda da su Sumeri ubirali izuzetno visoke prinose od zemlje, za razliku od
drugih naroda, jer su umnogome unaprijedili proizvodnju, onda je lako doći do
zaključka da je narod bio teško izrabljivan. I to je sve podnosio zbog vlasti svještenstva
koje je širilo uvjerenja da rade za boga a ne za derikože, kakvi su oni bili.
Tako je na nekad plodnoj i bogatoj zemlji život njenih nasamarenih žitelja sve
više ličio na ropstvo, zbog pogrešnih ubjeđenja.
Pada mi na pamet baš ta
naša riječ „samar“, poput „sumer“, jer kao da vodi porijeklo od izrabljivačkog
odnosa prema njima, koji su dobrovoljno, iz pobožnosti prihvatali, a koji su u
početku izvršavali prema domaćem svještenstvu, a kasnije prisilno vršili za
strane osvajače, zbog porobljavanja. A ni to nije nemoguće, jer smo posredstvom
Turske, ali i prije njih, prihvatili mnoge persijske izraze, a koji su, opet,
mnogo šta, pa i brojne termine, preuzeli od Sumera. Tako su postale „naše“
mnoge riječi koje vode porijeklo iz Persije, poput: viljuška, posteljina,
pidžama... (Neki autori navode da ih je na Balkanu više od hiljadu.)
Sumeri su u dalekoj prošlosti, bili narod sa
najrazvijenijom kulturom; imali ogroman uticaj na čitav region, tadašnjeg visokocivilizovanog
dijela svijeta. Zahvaljujući napretku u mnogim oblastima, njinu kulturu su
preuzimali svi njeni osvajači, pa i onda kada su kao narod nestali sa mape
svijeta, poslije vladavine Sargona I. Zapravo, kada su ih osvojila semitska
plemena Akada, sa kraljem-despotom
Sargonom I, (2360-2305. prije n.e.), narod Sumera je dobio jedinstvenu državu u
kojoj je ravnopravno živio sa drugim narodom, ali je njina razvijena kultura
sasvim nadvladala akadsku. Tako su Sumeri prvi put došli i do jedinstva svojih
gradova-država, što nijesu bili kadri da sami urade, od stalnih međusobnih svađa
oko međaša, odnosno, pretenzija za tuđim obradivim površinama. Ipak, ostali su
pisani tragovi o njima, kao i artefakti koji govore o prefinjenosti izrade u
mnogim zanatima na polju umjetnosti i kulture. Otkrivene su mnoge njine
biblioteke, koje su već tada imali, prebogate mnoštvom zapisa na klinastom pismu.
Zahvaljujući arheološkim iskopavanjima u XVIII i XIX vijeku postali su poznati
i u izvornom obliku evropljanima. (Danas se po tim terenima svakodnevno siju
bombe u sukobima sa “Islamskom državom”, i uništavaju brojni arheološki nalazi,
time i smanjuje mogućnost za veća saznanja o prošlosti čovječanstva. Zavladao
je takav nemar kao da to neko i želi?
Danas
su to pustinje, a nekad najplodniji dijelovi svijeta, da se mnogi iz Evrope
pitaju da li se tamo može uopšte živjeti.)
Ali poslije Akađana porobljavaju ih Elamićani, narod iranskog
porijekla, poslije kojeg postepeno narod
Sumera odumire. Poslije njih porobljava ih Vavilon. Kasnije ih osvajaju nove
imperije: Asirci, a potom novo-vavilonska država koju su formirali semitski
Haldejci (Mesopotamija), sa kraljem Hamurabijem (!800. god. prije n.e.).
Poslije svih dolazi i Persija u VI vijeku pije n.e,, koja takođe preuzima
klinasto pismo i razvija ga, ali ono i dalje u izvornom obliku postoji kao
službeno pismo (i jezik, paralelno sa drugim jezicima). Na kraju Persiju
porobljava Aleksandar Makedonski, kada i upotreba klinastog pisma jenjava.
Ipak, grčki alfabet potiče od feničanskog pisma, koje se
razvilo iz klinastog i slikovnog pisma. Tim putem kretalo se jevrejsko i
arapsko pismo. Čak se u arhajskim gradovima Grčke u početku pisalo s lijeva na
desno i obostrano, s lijeva na desno i s desna na lijevu stranu, zavisno od
toga đe se prethodni red završavao. Da bi tek kasnije bio primijenjen i
sproveden isključivo sa desna ulijevo, kako evropljani i danas čine.
Nesumljivo je da su Sumeri odigrali veoma važnu ulogu u
kulturnom razvoju čovječanstva. Kao izumitelji mnogo čega, njina znanja su
preuzimali drugi, preko kojih i Antički Grci, čiju kulturu nasleđuje Evropa. Rimljani su pored Grčke
kulture bili pod velikim uticajem Etruraca (Tirena), koji su na obronke Apenina
stigli iz azijske Lidije, kako navodi Herodot. Tvrdi se da je njin poslednji
kralj u postojbini Lidiji poslužio Grcima za stvaranje mita o svom nacionalnom
heroju, polubogu Herkulu (Herakle), zbog velikih podudarnosti sa zapisima o
podvizima koje je imao.
I danas je naučnicima neobjašnjivo kako su drevni Sumeri
došli do izuzetno preciznih saznanja iz astronomije koja su evropljanima
postala poznata od skoro, ili prije koju stotinu godina, i to zahvaljujući
razvoju tehnologije. Njin proračun o vremenu obilaska Mjeseca oko Zemlje, kasni
samo četri sekunde od savremenog mjerenja. A danas je sasvim sigurno da lukovi i kupole u arhitekturi potiču od njih. Grnčarski
točak takođe. Prije svih imali su i borbene dvokolice. A pored svega imali su
istančan ośećaj za umjetnost
koja je bila na visokom nivou. Već u trećem milenijumu sa velikom sigurnošću su
izrađivali realističke skulpture, a neobično je i to da su u to vrijeme vajali likove
građana iz svakodnevnog života, izvan religiozne tematike bogova i vladara kako
su radile civilizacije poslijee njih. Otkriveno je i da je grandiozno djelo Ep
o Gilgamešu Sumerski, prvi te vrste, a prisvajali su ga svi narodi
Mesopotamije. pa ga danas dovode i u vezu sa nekim detaljima iz Biblije. Pospješili
su kvalitet i kulturu izržavanja sa potpuno novim izrazima (terminima), koje su
usvajali svi ostali narodi. Z. Kosidovski napominje, da poput sumerskog
klinastog pisma i jezika, kojima su se nekad služile drevne civilizacije, danas
se služimo latinskim jezikom a da Rimsko carstvo odavno ne postoji.
Da bih približio uticaj Sumera i na Balkan, iznijeću
tvrdnju da simbol “mjesec i zvijezda”, potiče od njih. Ta tvrdnja je bez konkretnog
materijalnog dokaza, jer ne postoji direktan podatak o tome, ali je zasnovana
na velikoj vjerovatnoći. (U svakom slučaju mnogo većoj od one sa kojom se sada
služimo.) Pored islama, on je služilo i kao hrišćansko obilježje, jer je često
bio uklesan na nadvratnicima, ili nekoj strani od ulaznih vrata na starim našim
crkvama. Ima ih i po Sloveniji đe nijesu dopirali Turci.
Kod crnogoraca se stilizovan mjesec i zvijezda prvobitno
nalazio izvezen i na kapama. Pa je moguće da je i sadašnja polukružnica ostatak
simbolike mjeseca. A cjelokupan znak je izgubio funkciju kao starozavjetno
obilježje, dolaskom Turaka na ove prostore, zbog podudarnosti s njinom
religioznom simbolikom koja je mogla stvoriti zabunu. Zapravo, taj simbol je u
hišćanstvu vjerovatno bio prihvaćen kao obilježje biblijskog Avrama. Ali, od
Avrama i Arapi tvrde da vode porijeklo, (pa je islamska religija preuzela taj
simbol, zbog čega se drugi njega odriču). Tačnije od Ismaila, sina prvjenca od
Avramove robinje Agare, koja vodi porijeklo iz Egipta. A koju je na nagovor svoje
zakonite žene Sare, protjerao, pošto mu je ona rodila sina Isaka, od kojeg
Jevreji vode porijeklo. Avram i Sara su od Boga proglašeni Avraam i Saara, kao
titule rodonačelnika Božijeg naroda.
Inače, kod Arapa su postojala mnoga predanja vezana za
Avrama, koja ne postoje zapisana u Bibliji. Neka od njih su zapisali prvi
istraživači od lokalnog stanovništva đe su radili na iskopinama, ali mnogi su
otišli u zaborav. A poznato je da su i Jevreji, po dolasku iz Vavilona,
preuređivali neke dijelove Biblije, mičući iz nje sve ono što su smatrali
suvišnim, a što je ostavilo traga u nekim drugim izvorima zbog kojih su
naučnici sigurni u te tvrdnje. (Poput apokrifa “Knjiga o Enohu” čiji original
ne postoji na jevrejskom, a koja postoji na etiopskom jeziku, ali i slovenskom
koji je preveden sa grčkog koji je izgubljen u vremenu.)
Simbol “mjesec i zvijezda” je, vjerovatno, Avramu služio
kao neko obilježje porijekla, raspoznavanja, neka vrsta “vize”, zaštitnog znaka
visoke civilizovanosti, na putevima po nepismenim zemljama sa periferije kroz
koje je prolazio; ili pak kao uspomena. (A prošao je Sodomu i Gomoru usred
njinog razaranja.) Ta mogućnost se može prenijeti i na nekog iz njegove familije, vojne pratnje, posluge, najamnika
ili robova koje je poveo sa sobom. Ti znaci su mogli biti predstavljeni na bilo
kakvom predmetu, tkanini na kapi (a u to vrijeme je ličila našoj crnogorskoj) ili
pak zastavi, (koju je mogla sačuvati za svog sina prognana Agara). Kao što i
danas putnici i bez namjere pronose simbole svoje države ili sportskih klubova.
Ali, nekad su matični grad i njegova obilježja imali veću važnost i od države u
kojoj se nalazi, jer su bili država u državi i po vjerskim karakteristikama, (pogotovu
ako su izbjeglice, što Avramova porodica, poslije selidbe iz Ura u Haran i
jeste bila). Tako su na tim prostorima, mnogo kasnije, i persijski vojnici,
koji nijesu činili kraljevu gardu, nosili nošnju kraja odakle su poticali, pa
je njino kretanje u nepregledno dugoj ratnoj povorci odisalo šarenilom
različitih nošnji i naoružanja. A Avram
je sa ocem Tarom, svojom ženom Sarom, bratom Nahorom i sinovcem Lotom, sinom od
preminulog brata Arana, živio u gradu Ur, koji je nekad bio izuzetno važan
Sumerski grad. U Bibliji se kaže: “slavni Ur Haldejski”. Bio je prijestonica Sumera,
a i mjesečevog boga Nanara (Nanar Sin, Nana), koga su kasnije poštovali Vavilonci
i Asirci, opstajao je 2000 godina. Njegov hram se nalazio na vrhu impozantog
zigurata, a odaje njegove supruge, boginje Nin-gal, sa ložama, galerijama i
dvoranama u kompleksu zgrada oko zigurata. On je bio razlog velelepnih religioznih
ceremonija, koje su u sumerskoj tradiciji imale visoku važnost i značenje. I
kada ga je Avram napuštao u njemu su se poštovala dva najvažnija božanstva
grada Ura. Pored Nanara poštovala se i boginja ljubavi Ištar (sirijski Astarte),
koju je simbolizovala zvijezda. Ištar je bila kćer boga Nanara. Astar, kao personifikaciju
neba su poštovali južni Arapi i etiopski semiti. U doba Solomona poznato je da
je Astarte bila prihvaćena od Jevreja, takođe kao personifikacija neba, a bila
je predstavljena u obliku kravlje glave sa rogovima nalik polumjesecu, koga je
takođe predstavljala. A simbolika grada Ura i njegovih žitelja, su bili mjesec
i zvijezda (Nanar i Ištar). Tako pojednostavljeni ideogram astralne vizije grada,
poput grba, vjerovatno je bio podesan za predstavljanje u neke svrhe, jer nije
nosio predanost religioznog obožavanja već obilježja inspirativne tematike,
koja su viša od običnog tekstualnog opisa. (A Sumeri su odlično poznavali
ideograme, kao i astronomiju, odnosno, astrologiju kojoj su bili izuzetno
posvećeni.) Materijalni dokazi za to ne
postoje, ali je vjerovatnoća velika i moguća, kao što su i lingvisti koji su
radili na prevodima mesopotamskih tekstova, prvi objavili da mora postojati
narod sa razvijenom kulturom i prije Vavilonaca i Asiraca. da bi tek kasnije
bili pronađeni brojni gradovi Sumera, sa bogatim bibliotekama.
Pored slikovnog pisma Sumerima su i boje imale simboliku.
(Kod Asteka u Americi plava je simbolizovala familiju, a kod Sumera Nebo,
božanski astralni svijet, što sliči evropskom, ili egipatskom tumačenju, đe je
kobaltno plava boja bila skuplja i od zlata. Plava u Evropi simboliše Nebo i
nebo, kao što ima značenje, sa zvjezdicama, astralne projekcije previše
idealizovane EU i materijalističkog svijeta.) Tome treba dodati i to da su oni
rodonačelnici kabale, kojom su se kasnije bavili i Jevreji, što pokazuje i
Talmud. U Evropi se porijeklo kabale pripisivalo jevrejskom kralju Davidu, (po
kome je plava boja obilježje istoka i duhovnosti). Ona je težila uspostavljanju i razvoju pozitivnih
energija u čovjeku, kao što je i mnoga druga znanja razvijala i čuvala od zloupotrebe (atbaš,
gematrija, notarikon, temura). Kniževniku Umbertu Eku su to teme u romanu
„Fukovo platno“. A simbolično predstavljanje, u hrišćanstvu, četvorice
Jevanđelista kao primordijalnih sila (čovjek, lav, orao i vo, odnosno:
arhetipski, mentalni, astralni i fizički svijet) je recidiv te priče.
Evropska kabala navodno potiče iz veoma starih izvora,
iako je dopunjena mnoštvom novina, kao što je postala i predmet interesovanja
mnogih osobenjaka, šarlatana i spekulanata, ali je u mnogo čemu zadržala
prvobitno slikovno pismo, iako je simbolici uvećavala značenja i opis.
Evropljani su pored
kabale prihvatili i hermetizam koji se nastavlja u alhemiji. Zapravo, došlo je
do miješanja kabale i hermetizma. Hermetizam potiče od egipatskog čudotvorca
Hermesa Trismegisa, čije su učenje prvo usvojili Grci, odakle se raširio po
Evropi. Poistovjećen je sa glasnikom
bogova, istoimenim Hermesom. (U srednjem vijeku biva prevođen u raznolike
obrasce i forme misticizma, poput alhemije, koje je Jung najviše izučavao i objašnjavao, dovodeći ih u
vezu sa podsviješću, dok je njinu magijsku moć i djelotvornost opovrgavao. A
antropolozi nas uče da je simpatička magija, način vjerovanja primitivnih ljudi,
prije pojave gradova, odakle vode porijeklo mnogi obredi, poput karnevala.
Kartelj to dopunjava tvrdnjom da su isti centri mozga “zaduženi” za vjeru ili
politiku.)
Neki kabalisti i hermetisti su pokušali da formiraju i novu
nauku pod nazivom Psihotronika (po izrazu koji je prvi upotrijebio naučnik
Fernar Kler), koja bi se bavila “psihotronskom energijom” (vančulnim percepcijama: telepatije,
vidovidosti, predznanja, telekineze), ali u tome nijesu uspjeli, jer zvanične nauke
odbacuju njina gledišta koja su u većini slučaja naučno nedokaziva, iako
postoje neki statistički pomaci u eksperimentima zbog kojih parapsiholozi i
dalje rade na tome. (A to je uvijek bila vječita tema, koja je kroz metafizičke
studije nekih filozofa, poput Kanta, kristalisala raiconalna rešenja.)
Biblija je protivna magiji, koju anatemiše, ali nas
upućuje na izuzetne moći proroka, kao božjih glasnika uzvišene moralne čistote
i pravednosti, a Novi zavjet i hrišćanstvo na postojanje nečistih sila kod
grešnika, koje psihoanaliza klasifikuje i formuliše kao odraz uticaja negativne
strane neke ličnosti, koje u svom pogrešnom razvoju čovjek stvara u svojoj
psihi, čime pozitivne strane potpadaju pod uticaj onih negativnih na razne
načine. To je bitka čovjeka i zvjeri unutar čovjeka o čemu na slikovit način
objašnjavaju neka Jevanđelja. I kao u jednom filmu, pobjeđuje bolje nahranjeni.
Danas se i neka polja kabale i hermetizma primjenjuju u
oblastima alternativne medicine. Proučavaju se u parapsihologiji, kao ogranku
psihologije, ali i antropologiji. A kao predmet obrade na polju metafizike je
uvijek bio u opsegu filozofije, a potom i estetike, kao što i simbolični
slikovni jezik podsvijesti nalazi svoj put i u nadrealnoj modernoj umjetnosti.
Tako i danas polumjesec u okultnim naukama i astrologiji ima prvobitno značenje
emotivnosti, kao i pehar. U kabali on prestavlja astralni svijet u srebrno
sivo-bijeloj boji. U hrišćanstvu taj astralan svijet je svijet senzibilnosti i predstavlja
ga Jevanđelista Jovan, koga simboliše orao.
Zvijezda je kod Jevreja pretočena u šestokraku “Davidovu
zvijezdu”, koja je poprimila i nacionalna obilježja. Ona je dva simbola pretvorila
u jedan, odnosno u jedinstvo koje stvara preostala dva. Po jednom tumačenju
kabale (ne mora biti tačno, već je uzet kao primjer) se kaže da takvo jedinstvo
predstavlja “vodu i vatru”, ili “širinu i visinu”, koje simbolišu spoj “duše i
duha”, emocija i volje, ljubavi i vjere. (Tako i naša policija nosi stilizovan amblem:
Kabalistički (dupli) kvadrat, kao osmougaonu zvijezdu, koja prvenstveno ima
geografski karakter i značenje.) A sa pojavom računara i interneta ideogrami
doživljavaju novi procvat i nova značenja. Oni su nekad doveli do stvaranja
slova, ali i pored pismenosti i pisma uvijek su bili dio nekih potreba
svakidašnjice: grbova i oznaka svake vrste. Kao što danas svaka firma u svijetu
ima svoj zaštitni znak u koji teži unijeti simboliku svog rada i postojanja.
Kod nas se romantična
simbolika polumjeseca i zvijezde pripisivala gnosticima ranog hrišćanstva, kao
po nekom ustaljenom šablonu, iako ona sa gnostikom nema nikakve veze. Nema je
ni u kakvom nagovještaju. Zapravo gnosticizam je raznorodan i u svom dualizmu,
koji mu u većini čini glavnu karakteristiku, te otud vuče i simboliku
polarnosti dobra i zla, čega nema u „zanosnom romantizmu“ zvijezde i mjeseca,
koja je odraz iskazivanja uzvišene vjernosti, odnosno, odanosti i mentalne
slike vjere.
Izvori
gnosticizma su mali a njegovi tokovi mnogostrani, čemu je doprinosio i tok
vremena. U početku je bio pod najsnažnijim uticajem Zaratustrinog (Zaratuštra)
dualističkog religijskog učenja, čiji su sledbenici bili persijsko plemstvo
Ahemedina (Darijevih Arijevaca). (On je u istoriji jedini prorok indoevropskog
porijekla.) Tog dualizma ima i u vavilonskom spjevu Enuma Eliš, ali kasnije i manihejskog
učenja filozofa Manesa (Mani) s početka III vijeka, koji je htio da objedini
sve religije. (U nauci je poznat po tome što je prvi tvrdio da je primarna
osobina materije da se kreće, iako mu nije bila poznata struktura atoma.) Ali,
dualizma nema u Bibliji jer je Bog stvorio cjelokupan svijet, a Satana je njegov
pali anđeo, te je stoga borba dobra i zla drugačije prirode, rekao bih prirode
izdajstva, unutar Božijeg jednoobraznog svijeta. A
dualizma nema ni u jevrejskoj kabali, kao što je i pri kanonizovanju Novog
zavjeta odbačeno sve ono u šta se sumnjalo da je odraz upliva paganstva.
U Vizantiji su u to vrijeme postojala i mnoga gnostički pokreti
i učenja koja su širila i svještena lica, koja su prije protjerivanja vršila
službu u kanonskim crkavama, poput Pavla iz Samosate, episkopa iz Antiohije, od
koga je nastalo pavlikanstvo, a smatra se da je posredno bio utemeljivač
arijanstva i nestorijanstva. Tada su se u samom Konstatinopolju pisale i paganske
knjige o moćima nečistih sila, čiji se jedan primjerak spisa iz učenja Mihaila
Psela /Pselos/, tvorca “nauke o demonima”, čuva u manastiru Sveta Trojica u
Pljevljima, prepisan na slovenski jezik. U tom skretanju ka primitivizmu prerađivala
su se i Platonova učenja o ideji u učenja o demonima i nečistim silama. A u
takvu vrstu paganskog vjerovanja u demone su vjerovali i Sumeri.
A pojmovne strukture zvijezde i mjeseca uopšte nema ni
kod kakvih gnostika, kao što ih nema ni kod njinih uticajnih uzora. Tako nešto
nije opisano ni u Bibliji. Dakle, hrišćani su iz nekih usmenih predanja
prihvatili polumjesec i zvijezdu, koji simbolišu Avrama i njegovo porijeklo,
(time i Stari zavjet), kao njegovi Božji sledbenici; a Arapi ga preuzimaju kao
njegovi naslednici, po nekom pravu sina prvjenca. Čvršćom kanonizacijom Crkve,
ta simbolika je vremenom zanemarena, kao nevažni relikt prošlosti koji konkuriše
krstu, jer je neuke vjernike mogao da zbuni i navede na pogrešna paganska
razmišljanja. Treba se śetiti
da je i riba nekad bila simbol hrišćanstva, te je otud i Maljević u te svrhe
predstavlja na jednoj svojoj slici.
Osim ideograma grada sa jasnim obilježima, za Avrama ti
simboli nijesu imali nikakvu drugu vrijednost, jer je njegova religioznost
sasvim drugačija. (Treba dodati i to da Jevreji tada nijesu imali svoje pismo,
pa je vjerovatno da su se služili ideogramima.) Pošto zbog ugroženosti prava na
vjersku slobodu sa ocem i familijom napušta osvojeni Ur, kome osvajač nameće
svoja božanstva, njemu se ukazuje božanska vizija i on postaje vjernik jednog
Boga, zbog koga napušta Haran u potrazi za obećanom zemljom. Ali upravo njegova
snažna ośećanja koja prepušta Božijoj volji iz
ljubavi i čiste vjere u Njega, jedan bi Sumer to ideogramom predstavio sa
polumjesecom i zvijezdom. Avramova odanost Bogu, bila je filozofska tema Kjerkegoru.
A “Žrtvovanje Isaka” motiv brojnih slika, klasika, kao najimpresivnija tema
odanosti čovjeka prema Bogu, iskazana u Starom zavjetu.
Dakle, Avramov otac Tara (na starojevrejski t’hara znači čistoća) odlučuje da se sa familijom
seli u Haran jer je Hamurabi nametnuo boga Marduka nad svim drugim bogovima u
Mesopotamiji. Iz Ura su pošli sjeverozapadno, duž cijele Haldeje, prolazeći pored
Vavilona, pa sve do Harana (śeverno
od Damaska). Haran tada postaje dom za mnoge izbjeglice. U njemu ugledni i
bogat trgovac Tara pravi velelepan dom, ali brzo potom umire. Tada Avram u seamdeset petoj godini odlučuje
da ode sa svojom ženom Sarom i sinovcem Lotom, ka Obećanoj zemlji u predjelima
Hanana.
Tako se može reći da je simbolika “mjeseca i zvijezde”,
dio rodoslovne istorije Avrama iz Starog zavjeta, koja svedoči o nekom
prapočetku i porijeklu njega i naroda sa kojima je obitovao na istom prostoru i
iz kojih se izdvojio. Pored Sumera, Akađana, Asiraca, Vavilonaca na prostoru
Mesopotamije tada su živjeli i Hetiti i Aramejci koji su govorili jezikom
srodnim Jevrejskom. Avram je u Haranu, đe se govorilo aramejski, ostavio svoga
brata Nahora, pa ga je nesumljivo ta simbolika i na njega podśećala, kao i na postojbinu grada Ur, u
kome su srećno i lagodno sa ocem živjeli.
Mnoga usmena svedočanstva su zauvijek izgubljena, ali nam
uvijek ostaje mogućnost da na osnovu saznanja stečenih uvidom u neke
materijalne dokaze, rekonstruišemo prošlost i praznine popunimo pretpostavkama na
koje nam logika ukazuje. Ipak, realnost nadilazi svaku maštu, jer svojom kompleksnošću
opovrgava svaku naivnost, s kojom i sadašnjost uvlači u simboliku prošlosti,
kao što je to u prošlosti radila sa budućnošću. Zato se za Avrama, našim
žargonom može reći, da je svoju mukotrpnu pustolovinu ovjenčao Božjom slavom
jer je bio odan svojoj zvijezdi vodilji, koju je slijedio za živiota. Tako je i
sam postao zvijezda vodilja i putokaz svom potomstvu i hrišćanima.
-
Literatura:
Zenon Kosidovski: “Kad je sunce bilo bog”;
Zenon Kosidovski: “Biblijske legende”;
“Herodotova istorija”;
Oliver Potežica: “Drevna Persija”
No comments:
Post a Comment