Sudnica i kultura

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  14. 10. 2017.

 

Vrijeme je da Evropa naprvi kodeks koji bi određivao kakvi se filmovi mogu javno emitovati, jer u novijim komercijalnim filmovima ne samo da ima previše nasilja, već je ono i beskrupulozno, što dovodi u pitanje njin “zabavni” karakter. Najčešće su to filmovi iz Amerike i Dalekog Istoka.

Takvi se filmovi reklamiraju i na Javnom servisu u jutarnjim satima (subotom), kome treba striktno zabraniti da bilo šta reklamira jer nije komercijalna televizija. (Time krše zakon, i pokazuju da ne razumiju zašto su od državnog značaja.)

Amerikanci su u svojoj prošlosti napravili brojne filmove čija je tematika vezana za sudske procese. Među njima su i oni koji su odigrali važnu ulogu u razvoju demokratskog društva. Tako se civilizacijski čin iz sudnica pretočio u kulturni događaj koji je našao mjesto i u filmskoj umjetnosti. A tome treba dodati i to, da su mnogi sudovi u Americi oplemenili suvaparnost svog prostora angažujući crtače da u toku sudskog procesa crtežom dokumentuju scene i likove iz sudnice, što je djelovalo relaksirajuće na sve prisutne, a sudnicu činilo manje stresnoj i represivnoj. Međutim, u spoljnoj politici pokazuju sasvim drugo lice. Kada su njine vojne trupe ušle u Iran i Libiju, dozvolili su varvarsko linčovanje njinih predśednika države.

Inače, najznačajniji sudski procesi u svijetu, koji su snažno obilježili čovječanstvo, su: suđenje Hristu pred Irodom i Pilatom, vođen u Rimskoj provinciji, te je stoga i improvizacija pravog suda namijenjena za one koji nijesu imali status rimskog građanina. Ali, svima je iz Biblije poznato i pronicljivo Solomonovo suđenje. A suđenje Sokratu, i danas zaokuplja veliku pažnju, kao prvoj žrtvi demokratije, kojoj se protivio. U to spadaju i zloglasna suđenja inkvizicije: Đ. Brunu, Koperniku... Tu je i suđenje nacistima za ratne zločine u Nirnberškom procesu, poslije Drugog svetskog rata. Iz novije istorije, cjelokupnoj svjetskoj javnosi je poznato i dugogodišnje suđenje Mendeli, borcu za oslobođenje Južne Afrike, kao što su i suđenja Haškog tribunala za ratne zločine počinjene u građanskom ratu na Balkanu.

Na Balkanu, iz dalje istorije, primat drži suđenje Matiji Gubcu. Iz novije, suđenje Draži Mihajiloviću. A u Crnoj Gori Bombaški proces, iz 1907. godine, kada je suđeno vođama indoktriniranih beogradskih studenata za spremanje atentata na svog kralja - Nikolu. Bombe su nesmetano unošene i preko granice sa Austrijom, da bi se odagnale sumnje u umiješanost Srbije. Kralj je to iskoristio i da pozatvara neke „klubaše“, koji su mu željeli ograničiti vlast i izvršiti ustavne promjene. Država Crna Gora je tada imala savremene Evropske zakone, ali nerazvijen parlament. Crkva je bila državna svojina, autokefalna, kao i srpska u Srbiji.

Sudski procesi su zaokupljali pažnju i umjetnika. Tako je u klasičnoj književnosti Servantes opisivao mnoge lucidne situacije na tu temu, a Dostojevski opisivao u Karamazovima cijeli sudski proces sa događajima vezanim za njega. Po mnogim analitičarima to je i najbolji roman u svetskoj istoriji, upravo po analitici koju sa sobom nosi. Jevrejski Talmud daje i preporuke za dobro suđenje. U poeziji se i za Dantea može reći da je u Božanstvenoj komediji bio inspirisan Nebeskim sudom koji u Čistilištu ispituje grijehe duša, odakle se upućuju u Raj ili Pakao. Tu se vodi i „spor da li nos il’ oko pravo ima“. E. Svedenborg ih u svojim vizijama i podrobno objašnjavao. A mnogo prije njih, u Antičkoj Grčoj je to radio i komediograf Aristofan na pozorišnoj sceni uz pomoć prerušenog Dionisa, na putu u donji svijet, pa je u svom djelu „Žabe“, na taj način ismijavao tragičare: Eshila i Euripida, koji su živjeli u burno vrijeme prevrata oligarhije nad demokratima, kada je Euripid morao da bježi u Makedoniju da bi spasio živu glavu.

Uz ta velika i neprocjenjiva knjževna djela koja su ostavila veliki civilizacijski trag na duhovnom putu čovjeka, a govore, manje ili više o važnosti suđenja, može se svrstati i Kafkin Proces koji se zadržava na apsurdu „izviđaja“, koji Orvel umotava u političku oblandu modernog – primitivnog društva, kada su sudnice postale politički kabineti. (A to smo dobro ośetili mi na Balkanu.) Modernog po tehnološkom napretku i novim društvenim službama a primitivnog po političkom i etičkom nazadovanju, svodeći ga na animalne nagone (ćudi) i njine fizičke predispozicije materijalističkog društva, kakvo savremeno, potrošačko društvo jeste. Političko nasilje je sve prisutnije u svijetu. Njega karakteriše zveckanje oružja moćnika, izbjeglice, sankcije, terorizam... Zaboravlja se biti čovjek. Sve se pravda nekim interesima, i kad su svedeni na najniže grane. Na daljinski bi da se upravlja drugima. Sve to skupa proročanski govori da će za čovječanstvo biti koban odnos primitivizma i tehnike, kako u samom čovjeku, tako i društvu sa svojim vođama.

Dakle, snažna književna crta opisuje sudsku djelatnost na mnoge načine, različite i po obrascu i pristupu, zavisno od intelektualnih usmjerenja i preokupacija autora, ali im je zajednička crta zanimanja - sudbina čovjeka. A čovjek nije samo tvar. Zato je u likovnoj umjetnosti, kroz vjekove, što se tiče sudskih procesa, akcenat stavljen na Nebeski sud, i suđenje Hristu, kao dvije vječite i neprolazne teme koje u sebi akumuliraju sve druge.

U likovnoj umjetnosti je najpoznatiji Mikalanđelov Strašni sud koji se nalazi u Sikstinskoj kapeli. H. Memling je na tu temu radio triptihe. Boš je naslikao dvije verzije suđenja Hristu. A to je radio i N. Maes. Ali se može zaključiti da je vrlo mali broj umjetnika tome posvećivalo pažnju, jer je i sama tema veoma zahtjevna. Laura Knight je naslikala Suđenje u Nirnbergu. Ipak, likovnjake su vrlo malo interesovali državni sudovi, niti su u njima tražili nadahnuće za svoj rad, iako su tamo mogli naći raznolike likove i karaktere za portretnu umjetnost, koja zahtijeva fiziognomiku (predstavljanje građe izraza lica – karaktera). A Leonardo je izumitelj varijacija na tu temu. Ali, Domije je uradio izvanredan crtež dvosmislenih oblika sa izuzetno sugestivnim portretima advokata, koji se mogu svrstati u crtački anale najbolje iskazanih karaktera u nekoj profesiji..

Naša iskustva na Balkanu su suprotna tome. Kako na filmu, tako u književnosti i narodnom predanju, sudski procesi, makar oni za pamćenje, izuzimajući herojsku ulogu Matije Gubca i antifašista, su imali satiričnu konotaciju, kao “bruka”, koja se prenosila i školskom literaturom, poput “Jazavac pred sudom”- P. Kočića, djela Glišića, Nušića. Zapravo okolnosti su ih činile takvim, jer su često vođeni pod stranom okupacijom ili partijskom i monarhističkom diktaturom, odnosno, rukom moćnika, što je uticalo da se u kolektivnoj svijesti naroda učvrsti nepovjerljiv stav prema sudovima. I danas se vode rasprave da li je G. Princip terorista ili rodoljub. Upravo to nepovjerenje je njin zajednički imenitelj i danas. Ali, iako je u socijalizmu njin ugled vraćen, i gotovo potpuno u policiju i inspekcijske službe, poslije pljačke društvene imovine, šverca duvana i narkotika, to se nepovjerenje vratilo, kao kakva fatalna tradicija iz daleke prošlosti. Vjerovatno se u tome kriju razlozi zašto smo opet postali, društvo “nagonskih karaktera” sa Balkana, koje je više sklono varvarizmu od vladavine prava. A za to je isključivo kriva neodgovorna vlast koja se izdigla iznad zakona, te je i korupciju uvela na visokom nivou, pa su Talični i braća Dalton na istom zadatku, (kao kakva kultura Zapada, koja je zbog greške u prepisivanju, permutacijom potpuno izvitoperena).

Da su sudovi instrumentalizovani od strane vlasti, pokazalo se odmah po pitanju ratnih zločina iz devedesetih, jer po tom pitanju nijesu ništa uradili, dok pred brojnom milionskom pljačkom državne imovine zatvaraju oči. Postoji i slučaj kada je jedan ratni zločin u Bukovici, sud proglasio da je učinjen u afektu i iz koristoljublja, da bi bližoj rodbini bila onemogućena isplata štete od strane države, ali i opralo državu da nije učesnik etničkog čišćenja. (Po nekom političkom dogovoru, Bukovica nije bila ni tema Haškog tibunala, pa su svi akteri tog zlodjela na slobodi.) Tako je i sud u Sarajevu oslobodio optužnice N. Orića, koga je sud u Hagu proglasio zločincem, jer je utvrdio da je počinio zločine nad srpskim stanovništvom.

I psihoanalitičari kažu da je “moralni način života praktični interes čovječanstva”. A ono što je bitno u moralu je odricanje, kao civilizacijski čin. Upravo to kulturu čini uzvišenom. Ipak, uz taj ispravan put odricanja, se vodi vječita borba  “nagonskih zahtjeva individue sa zahtjevima ljudskog društva”, zbog čega odgovornost i kaznene mjere sudova moraju biti pravovremene i efikasne.

Sudovi postoje radi pravde i sanacije raznih oblika destrukcije koji trpi pojedinac i društvo. A zašto destrukcija ima prevagu nad moralom, trebaju nam biti jasne neke osnove ljudske prirode i ponašanja. Kant je to jednostavno objasnio: “Ako se Ja koje obavezuje uzme u istom smislu s obaveznim, onda je dužnost prema samom sebi jedan u sebi protivrječan čin,” Tu protivrječnost stvaraju nagoni, koji, su u dominaciji kod neodgovornih ljudi. Jung je to Ja (Ego) podijelio na više međusobno zavisnih cjelina. Tako je po njemu najniži nivo Ega Id, primitivno Ja, koje je u najtješnjoj korelaciji sa nagonima čovjeka, te time slijedi njinu svrhu.

U jednoj analizi Dostojevskog, Frojd kaže da su zajedničke karakteristike svih kriminalaca bezgranična sebičnost i jaka sklonost destrukciji. A destrukcija je sve što nije moralno. A, moral je predispozicija i za humanost, odnosno, ljbav koja čini temelj kulture.

Iako i u Bibliji piše da je traženje istine i pravde Božja zapovijest - kako navodi prorok Isaija, to ne proklamuje ni Amfilohije, koji kaže da je śeo na tron Svetog Petra Cetinjskog, iako su pravoslavne crkve u Crnoj Gori, u njegovo vrijeme, bile državna imovina. (Zapravo, on je śeo na tron Karlovačke mitropolije koja samo funkcioniše u Crnoj Gori. Jer je njoj Austrougarska dala vlast (jurisdikciju) nad crnogorskim crkvama u Primorju, u vrijeme Svetog Petra, pošto ih je Napoleon Crnoj Gori oduzeo, kao odmazdu, zbog napada na njegovu flotu od strane crnogorske vojske. Tako je za zelenim stolom, posle kraha osvajačkih ratova Francuske, Austrija dobila u pośed Primorje, čije je crkve prepustila Karlovačkoj mitropoliji, koja je sprovodila Načertanije I. Garašanina, kojeg je uradio po kopiji jednog plana poljske emigracije. Pa se može uvrstiti u plagijat sa najdužim rokom trajanja.)

Duh Istine i pravičnost su osnovni postulati hrišćanstva, kao što su i uzvišeni ciljevi svakog civilizacijskog društva. Ali ne i onog đe nema vladavine prava i đe se uzvišenost istine ne poštuje. Zato još uvijek nijesmo članica EU. Ona se više i ne pominje, niti se otvaraju ili zatvaraju Poglavlja koja nam je dala za zadatak, već idemo po nekim regionalnim vašarima, kao kakvi repetenti na popravnim ispitima, ili tumaramo po opštinskim izborima tražeći vlast, radi vlasti, a ne dobra narodu, jer od piljarenja i praznih obećanja provincijskog duha ne možemo daleko odmaći.

Ali, nekad su i zakoni nepravedni i nepravični kada nijesu u skladu sa vremenom i pozitivnim društvenim kretanjima. A tako je i sa demokratskim procesima koji se odvijaju samo radi forme, ali ne i suštine zbog koje i postoje.

Novi Zakon o planiranju prostora je jasno pokazao da je i Skupština korumpirana. A ona donosi zakone po kojima postupaju i sudovi. Kao kakva okupaciona sila, zakon je centralizovao vlast upravljanja i na tom polju, odizimajući opštinama učešće u tome, kao i građanima zbog kojih i postoji, dajući ga u ruke ljudima iza kojih postoje afere, upravo u tome da su neodgovorno upravljali prostorom sa kojim su do ovog novog zakona raspolagali. Tako su za taj zakon glasali i poslanici iz onih opština i partija kojima to nije u interesu ni po kom osnovu. Ali to ne sprečava premijera da legitimiše korumpiranu Krnju skupštinu, pozivom opoziciji da se u nju vrati. A kako i ne bi kad se Evropa pravi da to ne vidi, pa izgleda da je ośetljiva na interese NATO-a, (kao da je UNICEF). Za loša izvršenja ne kažnjava izvršioce, već potlačene – narod Crne Gore, u kome opozicija snosi najveći teret. (Zato je zaćutao i čitav NVO sektor, pa im je tek sad jasno zašto se DPS- u žurilo da pristupi NATO-u, zbog čega je D. Marković postao premijer.)

I dok Stoltenberg, nadahnuto poručuje crnogorskim građanima za „nevjerovatan napredak Crne Gore“,kao Seneki, opoziciji su date dvije mogućnosti: da prihvati Neronov nož, ili da mu se pridruži. Ipak, opozicija je stabilna i ne nasijeda na trikove, već je još čvršća i upornija u svojim zahtjevima.

A sve to utiče na povećanje nezadovoljstva građana prema Vladi, pa su u porastu suđenja i policijska privođenja od strane sve agresivnnije vlasti, usmjerena ka opoziciji koja traži potpunu demokratizaciju društva, a ne ka korupciji koja uništava zdravo tkivo društva. Tako su se, od skoro, drznuli da privode i supruge partijskih lidera na saslušanje, i da privode njinu đecu, što je najprizemniji vid javne torture i zastrašivanja prema oponentima vlasti. Sve to, pospješuje konfrotaciju i stvara nepotrebnu mržnju, ne samo u političkom, već i sociološkom životu društva.

DPS zaboravlja da ovo nijesu devedesete i da opoziciju čine iskusni borci i stranke za demokratska prava, koje se svakog dana šire.

Agresivnu politiku, po Frojdu nije donijela svojina. On kaže da „agresiju stvara povlastica“. Zapravo, DPS je za sebe napravio takve privilegije, kakve Evropa ne pamti, a odgovornost potpuno izostaje. Zato su neprijateljski raspoloženi prema svima, osim onih koji im pomažu da održe vlast. Ako ih nemaju među prijateljima, kupiće ih, (od novca koji je trebao biti usmjeren vrtićima, školama, bolnicama...), jer, i to Frojd objašnjava: „Pośedovanje lične svojine daje moć, a time i iskušenje da zloupotrijebi druge“. A neodgovornoj vlasti su u tome mnogućnosti mnogo veće. I ne završava se sve na kupovini potrebnog za svoje svrhe, već im „pričinjava zadovoljstvo da se bezobzirno ismijavaju, vrijeđaju i kleveću oponente, da bi pokazali svoju moć nad njima“. Savremena tehnologija im u tome orvelovsko-pinkovski pomaže.

A da bi objasnili zašto su neprijateljski raspoloženi, vratimo se nauci i Frojdu, koji je najbolje poznavao „nagonske karaktere“, a koji je utvrdio da: „suparništvo nije što i neprijateljstvo, već se zloupotrijebljava kao povod za to“. Ali, „zbog primarnog međusobnog neprijateljstva ljudi, kulturna zajednica je u stalnoj opasnosti raspada. Zajednički interesi je ne bi održali, jer su strasti proistekle iz nagona jače od interesa koje nalaže razum.“ A te strasti su „biznis“ koji prikrivaju. A taj „biznis“ je unazadio državnu imovinu i privredu, razvio šovinizam i porušio čitav vrijednosni sistem.

S obzirom na bojkot skupštine, i upornosti premijera da dokaže da je nezamjenljiv, za nas je izleda bolje da raspišemo međunarodni konkurs za izbor premijera i ministare, a da odustanemo od izbora. Tako bi ušteđeli  novac i vrijeme. Naravno, ne bi birali bitange, već stručne ljude od etike, koji bi se obavezali da za nekoliko godina iskorijene korupciju, zavedu potpunu vladavinu prava i omoguće ulazak Crne Gore u EU. Mnogi bi se svetski eksperti odazvali da to rade i volonterski, radi slave, jer za to je više potrebna volja nego znanje.

Sudovi su ogledalo društva. Njin kvalitet ne zavisi samo od uposlenih u njima, već i od civilizacijskog kvaliteta društvenog poredka u kome se nalaze. Zbog toga moraju biti nezavisni od bilo kakvog uticaja vlasti. Oni ne smiju da trpe, provincijalnost, diletantizam i politiku.

I kad se na tom polju, kod nas u prošlosti, i pokazivao veći civilizacijski iskorak, važniji sudski procesi su znali biti brzo relativizirani. Tako je proteklo suđenje D. Mihailoviću, poslije rata. Iako je objavljen stenogram sa suđenja, pravilno vođenog za te prilike, cio slučaj je brzo bio zaboravljen, tako da se iz njega nijesu izvukle neke pouke, niti je ikad ekranizovan. Nepravična politička suđenja inforbirovcima pomračila su svaku pozitivnu praksu takvih sudova u društvu. Ipak, dugo je vremena ostao dobar primjer u sudskoj praksi, sve do ponovnog buđenja šovinizma na Balkanu, koji je, takođe, donijela vlast. A dobar sud daje jasne i dobre pouke, dok loš širi zastrašivanje, konfuziju i nemir. Zato se na Balkanu “sudske bruke” duže pamte od svake druge ispravnosti.

Danas smo svedoci da su sudovi i javno tužilaštvo u Crnoj Gori pod pritiskom vlasti i onda kad nemaju političku težinu, kao što je sudbina “majki sa troje i više đece”, a da o brojnim “aferama”, poput “limenke”, i ne govorimo, jer nemaju ni pravičan epilog u domaćim sudovima, pa smo i sud u Strasburu dodatno opteretili. Ono što je bitno u svemu, pokušava se van institucija uticati na oštećene ili svjedoke, kao i iskonstruisati cio slučaj. (Pribjegava se i kompromitaciji ili korupciji nekog od čelnika nekog protesta ili stranke. Tako cio slučaj propadne na štetu svih drugih, jer se protesti prekidaju, ili stranke dijele,a njine opravdane namjere često ne završe ni na sudu.) Kod specijalnog državnog tužioca u ladici stoje brojne prijave, ali on se radije obračunava sa opozicijom.

Kad nema nezavisnog sudstva, odnos prema istini i pravdi diktira vlast na razne načine, a time nijesu obavezujuće ni za sudnicu. Početkom devedesetih su se u Skupštini čitala i “anonimna pisma”, odnosno, neosnovane “anonimne klevete” od strane Ministra policije, kao “dokaz” koji je imao svrhu da diskredituje političkog lidera Liberala. Normalan čovjek se tad zapita: “šta tek rade tajne službe”.

Tako, danas, kao u službi propagande, brojni sudski procesi počinju bučno, sa krupnim optužbama, a završavju kao lakrdija koja skupo košta poreske obveznike. Takvi su “slučaj Kalić”, “Šarić”...

Sudovi, policija, tužilaštva i inspekcijske službe moraju u potpunosti prve biti oslobođene korupcije, ako želimo zdravo i civilizovano društvo. Od njih sve počinje i zvršava se. Moja iskustva sa Komunalnom inspekcijom su zastrašujuća, jer govore da ih i obični građani mogu korumpirati.

A da li smo od toga odmakli najbolje govori suđenje o “Državnom udaru”, koje je u optužnici preinačeno u “Pokušaj terorizma”. Ipak, radi podsjećanja, kako je na izborni dan najavio M. Katnić, radi se o državnom udaru, jer je “državni udar”  nasilna smjena vlasti, kakvu je i najavio preko medija.

A, “jedan Krićanin (na Pinku) veli da svi Krićani lažu”.

Zapravo, ono što je svima jasno jeste da je “državnim udarom”, na dan izbora, spriječena demokratizacija društva, pa je na sud pala velika odgovornost da da konačnu odluku. A ispravnost te odluke prvenstveno zavisiti od sudske nezavisnosti.

Ujedinjena opozicija smatra da je na taj način vladajuća stranka nasilno onemogućila da oni preuzmu vlast. Te da je specijalno državno tužilaštvo toga dana zloupotrijebilo ovlaštenja u propagandne svrhe za obmanu javnosti, a da o tome nije obavijestilo nadležne organe. A samu optužnicu pravnici tumače kao zbirku traljavih kleveta (optužbi bez pokrića), koje se baziraju na sumnjama a ne na materijalnim dokazima. Kao što su sve činjenice kojima se optuženi povezuju sa slučajem, da su usiljene i od perifernog značaja. Drugim riječima da je suđenje političko kopile silovane stvarnosti. A, kao što je N. Kilibarda znao da kaže: “Rodilo se, sad ga valja odnjihati”.

“Ništa ne opstaje tako kao opstanak.”

Tako je ovo suđenje, od strane brojnih stručnjaka, unaprijed proglašeno “političkim”, kao epilog destrukcije nedemokratske vlasti, sa specijalnim ratnim ciljem da razjedini opoziciju i da se glavnom političkom protivniku nanese trajna šteta: političke, materijalne i finansijske prirode, a građanima ulije strah i podozrenje.  Napominju i to, da s toga nije slučajno da se sa iste adrese lideri DF-a, učestalo okrivljuju za pranje novca a da izostaju suđenja, što će vremenom prenijeti i na druge opozicione stranke. (A cinik bi dodao i to, da ih od goreg spašava to što ih ne dovode u vezu s kućnim ljubimcima.)

Ako se to na sudu pokaže tačnim, onda se može sa sigurnošću reći da živimo u režimu koji se sve više pokazuje kao okupaciona sila, slična onoj iz doba Karađorđevića, kada su se na dan izbora znala dešavati i krvoprolića po Crnoj Gori, (tada je i Srpska crkva postala vlasnik crkvene imovine, kao što je i danas). I da vladajuća stranka, pred očima stranih vlada, praktikuje samo procedure koje traži demokratsko društvo, ali ne i njena načela. Jer, dok se na jednoj strani vrše beskrupulozne pohare društvene imovine, na drugoj strani se vrše dubioze društva po svim osnovama, radi očuvanja vlasti, koja preferira lično bogaćenje a ne dobrobit naroda. Zaslugom vlasti, najgore prolazi Crnogorska struja koja je potpuno razjedinjena. I kao što tvrdi Mitropolit Crnogorske crkve Mihailo, da su postali građani trećeg reda. A Crnogorci nemaju ni rezervnu državu na koju bi se mogli osloniti i pozivati na svoja prava.

Inače, zbog javnog TV prenosa, suđenje prati veliki dio građanstva. Ono je predmet pažnje i u regionu, pa se već mogu čuti brojni stručni komentari na tu temu, ali i oni koji nijesu odmakli dalje od podsmijeha. Tako ima i onih koji kažu da: “Što nekima nije jasno u prvim ročištima suda, nikad ništa neće biti jasno”. I zaista, toliko je mnogo u njima detalja koji mogu mnogo šta reći, kao i iscrtati kompletan psihološki profil aktera, ali bi za to bio potreban prostor romana.

 (Na tu temu jedan mi poznanik reče: „Postali smo seir za cio svijet!“ I pokaza mi objavljen konkurs u jednoj humoreski na internetu: „Mole se svi ravnogorci iz Srbije, koji su u potrebi socijalne pomoći, da se jave na konkurs „Državni udar“, kod gospodina M. Katnića. Sa sobom ponijeti telefon. Za one koji ispune uslove, moguće je zadržavanje 12 mjeseci, poslije čega slijedi velika novčana nagrada. Uslovi za smještaj i hranu su obezbijeđeni.“)

Suđenje je počelo tako što je sudija prvog dana izbacila publiku iz suda, kao trajno rešenje. A to je mnogim građanima neshvatljivo iz razloga što nijedna škola na početku godine ne izbacuje đaka ili studenta do kraja školske godine, već samo sa tog časa ili predavanja. I otkud ta isključivost?

Ovo suđenje nam je otkrilo da je pored onog od šesnaestog, postojao još jedan “državni udar”: osamnaestog oktobra, kao neka zakašnjela vantjelesna oplodnja. Tada su, navodno, slomljena stakla na jednoj zgradi na Starom aerodromu”. Jedini akter tog događaja je ispričao “cio slučaj”, u šta mu tužioci potpuno vjeruju, kao da sa sobom nosi preporuke iz Strasbura. Ipak, za cijeli događaj koji je ispričao ne postoji nikakav materijalni dokaz. Čak ni taj da je uopšte dolazio u Crnu Goru, da se čovjek i na samom početku suđenja upita u ozbiljnost cijelog postupka, koji je izmiješan sa nekim drugim postupcima i vremenom, kao u nekom triku iluzionista. Zato, radi jednostavnosti, nije potrebna neka dublja analiza samog suđenja, jer i površno sagledavanje jasno pokazuje mnogo toga.

Ono što je zabrinjavajuće je i to što je sud odbio prijedlog branioca da sudski vještaci ispitaju psihosomatsko stanje tog svedoka - saradika, jer se nije śećao važnih stvari. Mogli su to tražiti i za tužioce, s obzirom da su garantovali za njegovu odgovornost. (A poznato je da prilikom neke važne i riskantne aktivnosti koja se  obavlja, moć zapažanja je usled koncetracije izuzetno velika. Neki kažu da im se tada otvara i šesti čulo, jer uspješan ishod neke akcije zavisi od brojnih predvidljivih i nepredvidljivih okolnosti. Pa posle takvih psiho-fizičkih aktivnosti ako neko kaže da se ne śeća važnih pojedinosti je jasan znak da ne govori istinu ili mu je smanjena uračunljivost. A takvu vrsta opšteg znanja iz psihologije moraju imati tužitelji, branioci i sudije. Ali, bez obzira na to, sud i zbog najmanje sumnje mora poslati svedoke ekspertima te struke na analizu, zbog velike odgovornosti koju svako svedočenje nosi. Nagađanja u sudu ne smiju da postoje.)

I zato, usled tog neshvatljivog propusta suda, taj svedok nije došao na kasnija ročišta, i pored garancije tužitelja, pa je njegov predmet odvojen od drugih da bi se suđenje moglo nastaviti. Dakle, dat je valjan dokaz odbrani optuženih da je taj svedok saradnik bio i bukvalno ostao obična trik aplikacija u cijelom  slučaju, čija je svrha da pospješi famu ostalih sumnji istražnih organa da je “državni udar” stvarno postojao i bio organizovan od ljudi koji su se naprasno predomislili da to urade, i da su time postali svedoci saradnici u nekoj bestidnoj “ šali” moćnika. Bolju alternativnu predstavu ne bi napravio ni P. Milatović.

Taj prvi svedok – saradnik je, kao u nekoj monodrami, radi uvjerljivosti koju zahtijeva težina priznanja, rekao i da je imao namjeru i gore čudo da napravi, na toj audiciji (adresi), ali nije. I taj se akter, kao kakav “antiterorista”, (poslije položenog prijemnog ispita) sam prijavio, kao u kući kod “Velikog brata”, i došao da svedoči a da nema u džepu novca ni za beogradski tramvaj, (kao i svi crnogorski umjetnici), a ne za antidepresivne lijekove, za koje kaže da se na njih “navukao”. A o čijem trošku je došao bilo je zabranjeno pitanje.

A zašto je pristao da bude svedok-saradnik, iako je bio nepoznat našoj policiji, kao što je to bilo i njegovo počinjeno i nepočinjeno djelo, to ga ni advokati odbrane, a ni sudija, nijesu pitali. Ali je zastrašio publku, ukoliko bude išla na skupove koje organizuje opozicija. Pa bi tako i sami lideri stranaka trebali imati strah da dolaze na svoje skupove,  što, nadam se nije želja suda.

Prvi put pratim neko suđenje, pa mi je bilo Interesantno i to što sam na kasnijim ročištima, u kojima su davali izjave optuženi, na momente pomislio da sud želi da populariše volontere ravnogorskog pokreta u Srbiji, jer se tužilaštvo najviše za to interesovalo. Optužena B. Milić ih je najbolje reprezentovala, pa je Ustavni sud zatražio njeno puštanje na slobodu, jer je uvidjelo da, žargonski rečeno, njen kalibar ne odgovara opisu optužnice, kao što nema nikakvih materijalnih dokaza za ono što joj stavlja na teret. (A novih neće bit, jer, kako joj je sudija sapštila, da su izvršene sve istražne radnje nad njom.) Ipak, sud to nije uvažio. A došla je na promociju knjige a završila u zatvoru. Iako je žena bolesna i u godinama, prijavila se tužilaštvu da, kao ronilac, izvadi potrebne dokaze protiv nje, za koje oni tvrde da su neđe pali u vodu, a ne znaju koju. Tužioca, svog progonitelja, je u jednom momentu oslovila sa: vojvoda. A zbog reakcije sudije, objasnila je da ga je tako nazvala jer ga “nekako prisno oseća”.

Sa advokatom zajedno, ona ostače od drugih optuženih na pomalo zagonetan način. Iako ima veliko iskustvo sa sudovima i dovoljno inteligencije da zna da nema razloga da se plaši, s obziromna na „kvalitet“ optužnice, ona pokazuje zbunjenost i uplašenost od suda, iako nije kolerična osoba. A njen advokat je stalno ustajao da nešo prigovori i kad treba i netreba, što je uvlačilo nervozu u sudnicu, jer je sudija, poput alergične osobe, mnogo češće reagovala.

Cio slučaj u vezi nje je zanimljiv. Ne samo sa pravne, već i sociološke strane. Na kraju je branilac optužene demonstrativno najavio napuštanje sudnice, jer, kako je naveo, sudija opstruiše njegovu odbranu, pa je to i učinio, iako je propustio mnogo toga da pita svoju branjenicu. Ali, sudija mu je po izlasku odredila novčanu kaznu. Zato je ustala i optužena da kaže sudiji da više neće odgovarati na njena pitanja, jer je obmanjuje pošto joj je već unaprijed odredila kaznu. A to sigurno nema na osnovu čega.

Inače, svi optuženi iz Srbije su u životnoj dobi od oko 60 godina, kada im i duže putovanje može predstavljati zdravstveni problem, pa je njina mogućnost da izvrše „državni udar“ ista kao zaprežnom vozilu da stigne na Mjesec. Ali, sve je moguće, poput pljačke nikšićke Prve banke, prije nego je promijenila vlasnika. (A otkupljena je sa manje novca nego što je imala u svom opljačkanom trezoru.)

Tako je na svaki predlog odbrane da se optuženi brane sa slobode, specijalni tužilac sugerisao sudiji suprotno, (osim za B. Milić), uz zaprepašćujuću vijest da optuženi mogu na slobodi izazvati novi “državni udar”. Ipak, vremenom, dvoje je pušteno.

Ono što je sigurno, svi će osumnjičeni za nepotrebno leškarenje u zatvoru dobiti obeštećenje od građana Crne Gore, zbog skupih mono drama koje su izveli pred TV kamerama, kao da su najbolji profesionalci u tom poslu. A toliko mnogo se izdvaja za CNP.

Pošto sam se obreo u kući jednog svog prijatelja, dok je suđenje trajalo, zanešen prizorima sa “kašete”, vidno uzbuđen mi reče: „Dok je radio šverc sa cigaretama s ovim ravnogorcima su se nekad junačili na Dubrovačkom ratištu...“  A ja mu na to odgovorih: „Sad smo postali država sporova i sportova.“

Ipak, ono što je najviše odjeknulo iz ove sudnice su riječi optuženog šofera DF-a. Posle osam mjeseci nepravednog boravka u zatvoru, dozvoljeno mu je da se brani sa slobode, pa su njegove riječi time dobile i na značaju. On je optužio tužilaštvo da ga je prije i poslije saslušanja primoravalo da da lažni iskaz da su njegovi partijski šefovi učestvovali u organizovanju „državnog udara“.

A njegovi šefovi, partijski lideri DF-a, su svoje „beśede“ iskoristili da promovišu stranku, ali i da se vrate korijenima problema koji vode i do jednog incidetnta u Skupštini, posle kojeg se, tvrde,  i NATO pridružio premijerovim „čestitkama“, koje se čine jako razumljivim za narod. A, M. Knežević i da prezentuje svoje obrazovanje ruske književnosti, jer voli Ruse, a Šišmišove ne poznaje. Na šta mu je u sudijskom Objašnjenju zamjereno od tužioca M. Katnića, jer smatra da su književne fikcije veoma opasne, (a to narod sluša), mada ih je i sam primijenio u istom govoru, koji teži biti kitnjast (po Ciceronu). Što me relaksiralo, pa se nadam da to nije samo njegova privilegija, jer ako su opasne onda su, po toj tvrdnji, književnost, nauka i umjetnost opasne za društvo,( izuzev, vjerovatno, ako se koriste u strogo određenim prostorima za to). U tom slučaju bi i ona „fikcija“, „nema stvarnosti bez tumačenja“, bila samo svojina tužilaštva i vladajućih, (van tih strogo određenih prostora). A šta tek da kažemo za ono likovno pravilo, koje je i književna „fikcija“ i naučna teza: „da bez izvjesnih mjerila poređenja, stvarnost ne možemo uhvatiti“. Uostalom, ja Frojda smatram i dobrim književnikom, koji je pisao atipična književna djela. I ko mu taj talenat može osporiti, ili koristiti njegove  tvrdnje, (odnosno, „fikcije“ – po M. Katniću)?

(Fraze su nešto drugo. Pod jednom od njih se i M. Katnić obreo u Cavtatu. A, ta fraza „rat za mir“, nije čak ni obična fraza, već plagijat koji su koristili studenti u Francuskoj, na demonstracijama krajem šezdesetih.)

Ali, što da se bakćemo time, kad Evropskoj uniji možemo predložiti M. Katnića za mjernu jedinicu „istine“, jer je ona isključiva svojina tužilaštva, koje se ponaša poput impresionista „ja tako vidim“, i tako mora biti, pa se ti puši. A njine brojne istrage propadoše prije sudova i pred sudovima, jer im nagodbe i priznanja krivice više odgovaraju. Nasuprot njemu, V. Čerčil se bavio slikarstvom i književnošću, i one su za njega bile nauka, kao što jednim velikim dijelom jesu, kako objašnjava Gombrih. Ali, prije će biti da su kultura, umjetnost i nauka u opasnosti u društvu čiji visoki funkcioneri imaju takve stavove u govorima. (Udruženja književnika i umjetnika su odavno propala.) Jer je i Seneka rekao da se po govoru visokih državnih funkcionera može zaključiti kakva je država, njena kultura i sve ostalo.

Inače, M. Katnić je dosta opaski rekao koje zavređuju komentar, ali sam komentarisao ovu, upravo zbog opasnosti koju nose takvi učmali stavovi. Mada su i advokati primijetili da uvijek po saslušanju svedoka on iznosi neke novine koje ne postoje u optužnici, pa bi psiholozi rekli da se mnogo više ośeća širim nego što jeste.

i sama riječ “državni udar” je strašna riječ, koja treba da mobiliše sve raspoložive snage u zemlji da se on što prije spriječi. Zato je i rekcija na taj događaj kod građana veliki, a time i mogućnost njegove zloupotrebe u političke svrhe. Toga je puna istorija.

Sad se otvara pitanje: kako u daljem postupku uozbiljiti mnoge lakrdije, koje je iznijela optužnica i sam proces? (Pogotovu što se na sudu neće pojaviti optuženi ruski državljani, pa bi i izjave glavnog svedoka, ukoliko se dogode, zvučale kao pucanj u prazno. Zbog njegove biografije istinitost njegovog svedočenja ne zavređuje ozbiljniju pažnju.) Jer, treba dokazati da se desio „državni udar“, ali i da niko od uhapšenih nije kriv. (Uz neobičnost: da su glavni akteri već na slobodi, kao svedoci – saradnici,) Tako bi sva publika bila zadovljna srećnim krajem, kao što se to dešava poslije svih namjerno izazvanih pometnji, radi iskorištenja vremena i prilika u svoju korist, zadovoljni su i nalogodavci.

Ipak, ovo suđenje mi je dalo do znanja da svi građani mogu biti osumnjičeni i privedeni po svakom pitanju, bez ikakvih materijalnih dokaza. Samo oni koji imaju člansku kartu DPS-a mogu biti sigurni. Vratili smo se u četrdeset osme. To su te naše “nove vrijednosi”.