Utilitarizam

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  14. 11. 2017.

Vrijeme je tapkaroša, pa tapkamo u mjestu, osim, kada se razletimo na sve strane pred kakve izbore. Ipak, na putu za EU, guramo se u poslednjem vagonu sa (za)ostalim u regionu. Kažu, među njima smo lideri. Dakle, zaostajemo, ali napredujemo, iako smo sve dalje od Slovenije i Hrvatske. Ipak, nekad smo bili najnerazvijenija republika, a sad imamo najbogatije lidere, kojima mogu zaviđeti i političari najrazvijenijih zemalja svijeta.

Nekad smo bili poznati i po likovnoj umjetnosti. Sad je stanje katastrofalno, da su i galerijski prostori ostali nijemi. Fakulteti umjetnosti proizvode socijalne slučajeve; privatni u Donjoj Gorici neznalice, - kako kažu istraživanja; Zavod za zapošljavanje dokoličare. A ove godine, iz Ministarstva kulture nije dat ni cent za Kotor- art, koji je najrenomiraniji festival umjetnosti u Crnoj Gori. Ipak, „Državni udar“, kao alternativna „lakrdija“ (kako je pozorište zvao Kjerkegor), je na sceni već nekoliko sezona. Ali, mada je ovaj sinhronizovani događaj organizovan od države, u svijetlom dijelu pozornice su samo advokati, jer je nešto na tim daskama u osnovi trulo. Narodu nikako ne može biti jasno kakva  je uloga „svedok-saradnika“, pa o tome priča.  Čude se, kako glavni organizator, optužuje DF, čak i  njine advokate, i naziva ih izdajnicima, što mu nijesu omogućili da izvrši „državni udar“, odnosno, krvoproliće. A država tuži i zlostavlja te „izdajnike“, a ne njega. Pogotovu je nekima nejasan njegov navodni prijatelj, nalogodavac nepočinstva, kao nepoznata kviz – figura, koju naziva Edi. Za ljubitelje kviza to je obična književna fikcija nekog šund romana, ali ga tumače i kao pseudonim grupe autora ovog komada. Ipak, većina sve to posmatra sa prezrenjem, ili nezainteresovano.

Tražeći smisao u besmislu, oni, politički obrazovaniji, idu i dotle, da vlast želi da Rusiju uključi u (politički) „rat“, pri čemu bi joj obmanuta Evropa i NATO, bili saveznici, u obračunu sa sopstvenom opozicijom, kao što je to iz lične koristi pokušavao (1882. god.) s Austrijom, hercegovački hajduk Stojan Kovačević u vrijeme knjaza Nikole. Ipak, korist je oko svega imao vojvoda L Sočica, koji ga je pomagao (možda i angažovao), a knjaza obmanjivao.

Međutim, populistički Pink se poistovjetio sa „svedokom saradnikom“, kao da je kod njih izučavao poligraf, pa se u te svrhe pokazao kao obdaren agitator. Nečuveno je od njih i to da su i po advokatima osuđenih osuli rafalnu paljbu. Sa perverznom izopačenošću  kupleraja, strasno su se predali kleveti svih oponenata vlasti, po svojoj turbo-mahali, kao kakve narkomahaluše koje ne žele da shvate ni svrhu suda, niti vladavinu prava.

Mada ovo suđenje nema procrnogorski karakter, neka krila obje strane ga takvim prikazuju.

Sve to skupa liči na stranačko - politički rat (i „zlostavljanje“ – kako kaže Pučdemon) suparnika zbog dominacije u „pašaluku“, pri čemu, izvan političkih propagandi nije preostalo ništa važno u šta bi javnost bila upućena.

Zato mi o likovnoj umjetnosti preostaje vrlo malo da pišem, pogotovo, uporno kritikovati Galeriju Dvorac Petrovića, (kao da ih mrzim, iako cijenim njen stari kadar, a koja zahvaljujući direktoru N. Šoškiću, koji je i od svojih kolega sa fakulteta optuživan za plagijaštvo, potpuno urušio rejting ove ustanove),  koja često otvara vrata svog izložbenog prostora svakakvim plagijatorima i diletantima. Ovog mjeseca su izloženi mehanocistički promašaji, već viđenog, Nataše Đurović, koja početnički pokušava obične žvrljotine i mrlje da uozbilji i prilagodi nekim savremenim uzorima. A to se, kao detalj, dobro uklapa s naslovom ovog teksta, kao refleksija opšteg stanja.

Spekulativan pristup savremenoj umjetnosti donosi samo loše spekulacije i nikakav kvalitet. Tako je i kod nje, pa i tamo đe pokušava unijeti simboliku. Ovakve najezde na umjetnost, od strane nekih, po mom uvjerenju, je zbog toga što savremena umjetnost u sebi nosi nešto lakoće dizajna, u kome se svaki nadriumjetnik može okušati, jer ga pogrešno tumači, čime i pri prepisivanju poprima vulgarno površnu konotaciju u ishodištu djela. Tome treba dodati i to, da je savremena umjetnost teško razumljiva običnim građanima, zbog apstraktnosti koju u sebi nosi, pa su zbog toga u porastu i sračunate spekulacije nadriumjetnika koji koriste političke veze za svoj cilj. (Između Kefrenove piramide i neke druge napravljene od papira na radnom stolu, je ogromna razlika – i u znanju, i trudu i u iskustvu i koncepciji. A i talenat je bitniji od nadri rabote, bez obzira na osnove prethodnih razlika.) Tako je i Nataša ostala na spekulativno-površnoj distanci apstraktnih promišljanja i usiljenosti, koju nametljivljivim mehanicizmom, poput ekspresije, želi na silu podignuti iz duhovnog mrtvila, kojim ova djela i izložba zrače, lišena crtačkog znanja i vještine. Tako da sve liči na jeftine trikove. Inače, ona je profesor tehnologije na FLU, u Cetinju. Završila je Konzervatorski fakultet, ali, kako mi rekoše, i omiljen pedagog svojih studenata. I to je sasvim dovoljno i dobro za jednog profesora. Ali, baš to upućuje na razmišljanje: zašto se u javnom životu takmiči u crtežu sa svojim studentima, kada, vjerujem, nije bolja od njih, da bi im na tom polju mogla prenijeti ispravna iskustva?  Da li je to zarada, publicitet ili običan kompleks?

Ali bilo kako, Jovićević, njen prethodnik na fakultetu je otišao u penziju a da nije dobio stan. Bio je po profesiji slikar, ali i dobar pedagog iz tehnologije slikarstva. A za nju se našao stan nedugo pošto je primljena.

Na štetu države i njenig građana, kod nas je politika najisplatljiviji biznis. Tom neprirodnom stanju se prilagodila i mentalna matrica tradicionalnih vrijednosti, pa je sve postalo normalno. Odnosno, kako vlast kaže, ili ne kaže.

Tako se u jurnjavi za prestižom, neđe u Kokote, prilikom odlaska na jedan regionalni skup političara Balkana, zapalilo pratiće vozilo predśednika DPS-a, M. Đukanovića.

Vozilo je izgorelo, a tom prilikom su ozlijeđeni i neki putnici, jer je vatra zakačila i arsenal municije koji se prevozio tom prilikom. Kao da se kretalo na neko bojište. Očevidci kažu da su se čule nekolike detonacije, a duž ulice se širio i neprijatan miris suzavca. Po izbijanju vijesti o tom događaju, mnogi građani su očekivali i saopštenja o „državnom udaru“, ili „terorizma u pokušaju“, jer tako nešto je nezapamćeno na drumovima Crne Gore.

Ipak, ostalo je nerazjašnjeno: u koje svrhe i otkud tolika municija i eksplozivne naprave u jednom automobilu, koje je služilo za pratnju funkcionera vladajuće stranke, kad je nošenje oružja strogo zabranjeno u Crnoj Gori?  

Ali, to nećemo, nikad ni saznati, jer država po tom pitanju ćuti, da se ponekad možemo pitati čiji smo mi građani, kad po cestama političari razvoze toliku municiju? Zar i oko toga treba praviti misteriju i davati povod raznim spekulacijama, pogotovo zbog toga što je, ovih dana, opoziciomom poslaniku koalicije DF-a, (stranke: Pokret za promjene), Raduloviću, nepoznati počinioc skinuo šarafe sa prednjeg točka njegovog automobila. Pukom srećom je to na vrijeme primijetio, inače je lako mogao poginuti. A to kod ljudi potkrepljuje mnoga nagađanja, jer mnoge indicije ukazuju da „politička kriza“ prerasta u subverzivne aktivnosti i kriminal najgore vrste.

Pošto su umjetnost i kultura davno sklonjene u stranu, u jeku je prava subkultura mogućeg, sa recidivima davno izlizanih matrica, ali u novom ruhu savremene scenografije. Jer, sad su u modi regionalna okupljanja političara, od kojih su neki sve što se imali zamijesiti, zakuvali svom narodu, pa narod kusa i danas od onog što su kuvali prije skoro tri decenije. Doduše, ne potežu svoje topove jedni na druge, (iako ih nose u pripravnosti, kako se primijetilo u Kokotima), već zdušno zamjeraju Evropi što im zaostale „pašaluke“ ne prima u savez, iako nisu po standardima EU. Misle da se i tamo mogu švercovati, kao kod nas na izborima.

A takvi govori se mogu tumačiti i kao rušilački napadi na njene principe, zbog kojih je i sazdana. Doduše, često kažu i da im je Evropa cilj. (Vjerovatno sa istom „iskrenošću“, kao nekad Jugoslavija.) Ali, umjesto pripremljenih novih lokomotiva, koje bi ih dovele tom cilju, i pokrenule sa mrtve tačke isčekivanja, od njih su se mogli čuti i mnogi oportuni stavovi, a nikakva samokritika o zaostajanju.Tako je M. Đukanović izjavio da Evropska unija, u svijetu, više nije „jedina nevjesta kojoj svi teže“, već da su tu: „Rusija, Kina, i Turska“. A takvim se nezahvalnim izjavama gubi dostignuti politički rejting, jer otkriva psihologiju tapkaroša, kome je država na prodaji a ne interes za vladavinu prava. (Vjerovatno po nekom iskustvu iz bogatog političkog repertoara, đe je bitnija prijeteća zvučnost  izjave od nesmotrenosti izraza, koji se u krajnjem ishodu može i tumači: da prevariti nevjestu nije nikakva sramota, kao i neodržati datu riječ. A Kučan, iz Slovenije, nalazi da NATO nije više onaj isti miran momak kome su se pridružili, već „da se od njega sad treba bojati“. U međuvremenu je na nekom drugom skupu regiona,  D. Marković, dok uživa u blagodetima „državnog udara“,  izjavio da će proraditi linija Skoplje – Podgorica. Ne čuh da li autobuska ili avio. A nije ni važno, koliko i sva ta jalova populistička zamlaćivanja i sofizmi, kojima su punu verifikaciju dale još neke izjave koje nijesu vrijedne ni pomena. Ali, bitno je da D. Markovića ne zabrinjava kad će u njegovoj zemlji proraditi Skupština, a bojkotuje se cijelu godinu.

Da je živ latinski car Domicijan, upražnjavao bi svoj „hobi“¹, na tim druženjima, i bio konkretniji.

Umjesto da vode razgovore u četiri zida, kao što to radi naša opozicija, i da po završetku izvijeste javnost o dostignutim krupnim koracima i odlukama, oni su toliko javni da liče na cirkus, (ili šou-program na nekoj alternativnoj televiziji), kome nije u obavezi da donosi ikakva rešenja, već samo da zabavlja publiku. Nešto se kao događa, a ne događa se ništa, osim mlaćenja prazne slame. I to baš onda kada su društvu potrebne snažne promjene. (Potpuno su u retro stilu, pa im još samo fali muzička podloga one pjesme Korni grupe iz sedamdesetih: „Trla baba lan, da joj prođe dan“. I ona je sva od refrena.) Ali, eto, uz dužno poštovanje, druže se pa mogu međusobno razmijeniti vizit-karte i komplimente, jer su veoma daleko i od Višegradskog saveza Srednje Evrope. Te su države bile u velikom zaostatku u odnosu na nas, prije pojave DPS-a, a sad nam i one izgledaju nedostižne.

Taj što ih je natjerao da se sastaju, mislim da se grdno našalio. Ali, što ti je tehnološki napredak. Nekad su se na Balkanu na takve vrste skupova nosile samo džepne špigle (ogledala), sa fotkom neke omiljene glumice na poleđini, da bi se bolje namjestila frizura za neku važnost, a sad se šiša blizu nularice i nose ajfoni. (Radi „važnosti zadatka“ dovode se i pravi glumci.) U tom praznom hodu novinari im prate svaki korak i tutkaju mikrofon đe god stižu, zašto su oni uvijek spremni, jer im probavni sistem radi neprestalno, zbog velike želje za što većom moći. (Unatoč Bibliji, koja kaže da se u začetak nekih želja, rađa grijeh.)

Popularnost vole svi grešnici. S njom misle da se iskupljuju „slijepoj“ publici, što je još gore za etiku, ali ne i za napredovanje u biznisu, koji je zavisan od biračkog tijela, zbog čega je, uz programirana obećanja, dodatno angažovana i propaganda. Zato su angažovani i instruktori za manipulaciju „javnog mnenja“, zbog čega je sva ta ujdurma, ovakva kakva jeste. Balkan je privlačan za mnoge, pa priskaču. Po potrebi i komšije. Oni od poljuljanog ugleda svojih klijenata kolebljivom pučanstvu konstruišu primamljivu sliku povjerenja, (što se najviše izučavalo u Americi u vrijeme Hladnog rata).

Zapravo želi se građanstvu pružiti iskrena posvećenost politici i kad rezultati izostaju.

Biti častan političar na Balkanu je teško, zato i za veliko poštovanje. Ali, takvih je sve manje od populističke „AB-revolucije“. T. Kulenović je dobro primijetio, da je Balzak lik provincijalca, u uzavrelom Parizu, najbolje pretočio u sveopšti lik „penjača“ u društvu.( U kome ima i kvartova đe „starci umiru, a vesela mladež silom radi“, ili je na birou, „niko ne živi,“ već životari). A politika na Balkanu, kao magnet najviše privlači takve, Tik uz njih je Gogoljev  gradski pokvarenjak, Čičikov. Pogotovu kada su u pitanju izbori, „kupovina glasova“, što je uslovilo ogromnu pojavu „divlje gradnje“, i svega ostalog. Njima je pravna država „biznis“ barijera. Oni su ti zbog kojih se loše živi. A to dodatno rađa skepsu u društvu i razne bolesti, biološke i etičke pirode.

Pošto su u jeku pelcovanja protiv epidemija, poput Malih boginja, jedan moj skeptičan poznanik je ubijeđen da se okupljaju da bi lakše raširili neku od tih bolesti. Kaže „Pogledaj nam zdravstvo? Njih nije briga, jer imaju svu zaštitu. Ipak, neki se tajno opiru od primanja vakcine, jer misle da se od nje može oboljeti od autizma, kao što su to postala privredna i kulturna društva na čijem su bili čelu.“

Kada se ne postižu važni društveni ciljevi, onda se stvaraju razlike svake vrste, koje se narodu mogu objašnjavati i interpretirati na razne načine. Pa i gluposti „penjača“ prikazivati velikim dostignućima, o čemu najbolje govore neke nagrade i priznanja. A Balkan kao da je oduvijek uživao u tome. Tako da se i svaki vid manipulatorske propagande dobro uklapa u takav ambijent, zašta su najviše podobni mediji.

Ipak, svi su događaji postali takvi da se na alegoričan način mogu analogno prenositi jedni na druge, kao refleksije. Kao da su klonirani, Slični, kao kakve reprize jedne te iste „sapunice“², sa evrovizijskom špicom, pod sloganom: „Lideri smo u regionu“. Jer, u gorkom dijelu istine, u mnogo čemu i jesmo.

Uvijek je Balkanu Evropa određivala granice, i zato, samo sa ostvarenim ciljevima, koje je dala za zadatak zemljama Balkana, mogu biti njen ravnopravan partner. Propozicije postoje da bi se poštovale, kao što postoji i kućni red, da bi se s nekim bilo za istim stolom. A ti ciljevi EU narodu odgovaraju. Oni kojima ne odgovaraju, neće to ni da priznaju, već se dovijaju na razne načine da ih izbjegnu. Više im odgovaraju improvizovani „pašaluci“, prilagođeni njinom mentalnom stanju, u kojima su svemoćni i nedodirljivi, a narod zatočen u ropstvu njinih prohtjeva. (Samo po pitanju znanja: kome trebaju plagijati, lažne diplome i doktorati?)Tako da i sva početna zalaganja na putu ka EU, nekima, danas izgledaju, kao da su bila obično zavaravanje radi produženja i očuvanja vlasti. I upravo na tu temu je neko iz Srbije koncizno rekao, kako su prenijeli naši mediji, da „Vučić učlanjenje u EU gradi na lažima“. Pa se po internetu građani pitaju, zašto se politečki lideri regiona pompezno sastaju po nekim forumima i samitima regiona, kada je na Balkanu laž osnovni gradivni element „politike“.

Trebaju li građani Balkana biti sretni, zbog te staronove garniture političara koji su naučili hodati krivudavim stazama? Taman što uhvate jedan pravac, a oni se penju nekud drugo, ka nekoj novoj obećanoj zemlji.

Tako je i kod nas. Dok su se na jednoj strani društvene zbilje odvijale socijalne tragedije: loše privatizacije i propast mnogih državnih fabrika; na drugoj strani je cvetao kriminal na visokom nivou, korupcija koja je uzela maha i u politici, „političko“ zapošljavanje, „kupovina“ glasova. Ipak, za svo to vrijeme smo se naslušali raznovrsnih patriotskih podviga i državnih uspjeha.

Zato, ne treba kriviti samo političare, jer jedan dio građana uporno zaboravlja prošlost, ali i vrijedna iskustva stečena dobrim vaspitanjem. Padom sistema vrijednosti i gušenjem kulture i umjetnosti  pokušava se sve pretvoriti u malograđanštinu. A malograđanštini glas razuma ne dopire ni do ušne školjke, već se pod uticajem veće sile odbija kao od praznog lonca. Ona traga za nečim samo po mirisu.

Ali, ako suštinski sagledamo sve te nedaće društva, koje su nam se dešavale zadnjih decenija, trebali bi i da utvrdimko i njinog zajedničkog imenitelja na tim krivudavim putevima naše vlasti. A to je, u pravnom smislu (po Rudolfu Jeringu³), utilitarizam. Ipak, u politici taj termin ima najgoru konotaciju,  Od etiketiranja te vrste smo se prije tridesetak godina zgražavali, jer je u politici taj termin značio „težnju da se u svemu traže samo sebični lični interesi“, odnosno, koristoljublje, što je za sociološki napredno  društvo katastrofalno. (Sama riječ „koristoljublje“ ima lokalni značaj, i može biti odraz zavidljivosti.) Ali, danas smo i sam taj pojam zaboravili, u vrijeme kad utilitarizam kod nas doživljava „renesansu“, odakle lako prelazi u subverzivno djelovanje i kriminal. U potpunosti je izbačen i iz upotrebe u našim akademskim krugovima. O njemu se ne uči ni na fakultetima. Akademije nauka su, na neki način, i savjest društva, ali ne ukazuju na tu pojavu. Politički analitičari i NVO sektor ga preskaču, je se kao korisnici tuđe pomoći neki prepoznaju u njemu.

Tako je utilitarizam postao normalna pojava u našem društvu. Kao neko ultra načelo budućnosti čemu se vječito težilo. Zapravo, iznenadna konfornost koju je donijelo vrijeme praktičnosti digitalizacije, i laka dostupnost pośedovanja automobila, stvorila su kod velikog dijela profanog građanstva zabludu da je sve to skupa došlo u istom paketu u vremenu koje treba slijediti po tom obrascu. Po nasumičnom subkulturnom obrascu profanosti svega i svačega, pa i prostitucije etike u sumraku kulture, koju odomaćeni autsajderi medija u svemu promovišu.

Da bih provjerio ove činjenice, upitao sam jednog svog starog prijatelja, koji prati medije, pa je dobro obaviješten kao novinar u penziji, da li je u zadnjih trideset godina čuo tu riječ iz naših medija? Rekao mi je da nije.

Zapravo utilitarizam sve objašnjava, jer kada se kroz prizmu sebičnih interesa uđe u politiku, onda se sve nedaće društva kroz nju mogu sagledati. On se lakše širi od bilo koje epidemije, i zadržava u nedogled ukoliko ne postoji vladavina prava.

Politika ima svoju psihologiju predstavljanja i tehničke je prirode, a individua i svoju mentalnu usmjerenost, koja je lična. Spoj ta dva elementa kod utilitariste stvara kontroverznu dvoličnost predstavljanja: javnog nastupa i tajnog ponašanja. Da bi se prikrile, takve suprotnosti iziskuju obmane. Zato se utilitarizam rado krije iza paravana zvučnih obrazaca nacije i države, ali i vjere, jer ta zvučnost skreće pažnju sa svega ostalog. (Na utilitarizam gledaju, kao da je od Boga dat, neki svještenici Srpske crkve u Crnoj Gori, jer zauzeli su crkve koje su naši državljani gradili, a imovinu i korist pripisuju svojoj državi, što je van svih hrišćanskih pravila.)

 Bez odgovornosti pravnog sistema ona se razvija na štetu društva, a ne sankcioniše kao u razvijenim zemljama Zapada. A ne sankcioniše se jer je i ta karika društva pod njegovim nadzorom. Ona mu je od veoma velike važnosti, jer mu daje neophodnu sigurnost. A kad je postigne, i njegova bahatost poprima misionarsku važnost.

Koristoljublje daje agilnost i polet u „političkim“ aktivnostima, a privilegije veliki ośećaj važnosti, nikako odgovornosti. (Tako „vlast kvari čovjeka“.) Te, stoga i vladavina prava nije moguća pod takvom upravom. jer su uvijek pred njom „od izvora dva putića (koji) vode na dvije strane“.

Utilitarizam i od političke stranke pravi sektu poslušnika i „penjača“. Njin program je fiktivan, ali i kao takav promjenljiv i zavistan od individualniog hira, i procjene ličnog interesa. Pa je za očekivati da će nam i EU postati neprijatelj u nekoj budućoj prostituciji etike.

--------

¹Rimski biograf i istoričar Svetonije Trankvil, je u svojim hronikama naveo da je Domicijan svakoga dana po nekoliko sati lovio muve.

 ²Jeste da se burni događaji na Balkanu, proteklih decenija, mogu uporediti i sa  koncetričnim krugovima kompozitne forme Homerove Odiseje, đe postoji niz stepenovanih problema, u kojima glavni junak, na kraju, savladava i samu ironiju vremena. Ali, još uvijek smo skloniji primamljivim lokalnim „sapunicama“ đe se taj niz koncetričnih krugova, nemuštih događaja, samo paradoksalno širi i patetično produžava, iz sezone u sezonu, zavisno od gledanosti a ne kvaliteta i etičnosti, jer to po utvrđenom scenariju odgovara rediteljima, kao i glavnim junacima, zbog kojih (takve serije), neke države i postoje. Bolje to, nego tražiti novi posao, ili državu u kojoj bi se tako komotno ośećali, sa znanjem i navikama koje imaju.

Ali ti glavni junaci su se, u našem slučaju, previše osilil, baš kada su od sapunice trebali preći na internacionalno ozbiljnije teme. Ponašaju se tako kao da su samo prepisivali poglavlja nekog svjetskog bestselera, dok je sve išlo glatko, kao podmazano lojem. Kad je trebalo štivo sprovesti u djelo prestala su interesovanja, ali se improvizacijom pred publikom prikriva da nijesu naučili ostatak teksta, pa je i knjiga ostala otvorena. Te stoga i ostali nepripremljeni za dalji tok radnji i dijalog sa režijom iz Evrope. Uzalud su im i sufleri.

³Dakle, filozofsko gledište korisnosti, izvedeno iz  Bentamovog etičko političkog učenja o „postizanju najveće moguće sreće najvećeg mogućeg broja ljudi“, prelazi u pravno shvatanje koje za cilj ima „samo da zaštiti izvjesne interese, a ne da ostvari neku višu pravdu“.