Njegoš, Lubarda i okoliš

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  17. 09. 2017.

Ovih dana je od EU izdato saopštenje da je naše priključenje tom savezu prolongirano. A to znači da je datum priključenja, koji nam je obećao Premijer D. Marković, pomjeren i da će se pomjerati u nedogled, sve dok se ne ispune uslovi za vladavinu prava, jer je korupcija svezala ruke i državi i njenim institucijama.

Ako nema uslova za vladavinu pava u našem društvu, to znači da imamo pomanjkanje etike. A pomanjkanje etike je osobitost ljudi sužene svijesti. Pa po tom silogizmo izlazi da smo društvo sužene svijesti  (koja se manifestuje u neodgovornosti lakomoj na svaki šićar). A neodgovornost prouzrokuje korupciju, koja ometa uslove za vladavinu prava. I tako sve u krug.Ta šarada ponavljanja ciklusa produžava rokove ulaska našeg društva u EU, da se postavlja pitanje: je li to cilj naše Vlade? U svakom slučaju s ovako nečim se prvi put suočavamo u istoriji, da nam pomanjkanje etike ne dozvoljava pristup nekim višim ciljevima. A koliko znam iz istorije, svega nam je drugog falilo kroz istoriju, osim etike.

Dakle, Vlada je nemoćna da se sa tim bori, pa bi pod hitno trebala da rasformira cjelokupno rukovodstvo Ministarstva za Evropske integracije i raspiše izbore, jer joj izmiče glavni državni projekat koji se odnosi na priključenje EU. Pa neka druga Vlada to učini u trajanju svog mandata.

Možda bi do toga i došlo da se Premijer za to pita. Ali do toga neće doći jer se zna čiji čiji je on zatočenik, doduše u povlaštenijem položaju od ostalih građana.

S obzirom na društveno stanje u kome se nalazimo, moglo bi se reći da Melhisedek (Biblijska ličnost, čije se ime prevodi  „Moj car je Pravda.“) ovđe ne bi bio ni rad gost, zbog nepovoljne „političke situacije“, ali bi mu mnogi došli na sahranu da iskažu poštovanje. Možda bi mu i mauzolej podigli da iskažu bliskost tuđoj ispravnosti, jer na rijeječima smo puni poštovanja prema pravdi iako nam je srce daleko od nje, pa su nam i djela takva. Takvi smo i prema EU, Njegošu, antifašizmu...

Zato, otkad poče da radi pozornica “Državni udar” zaboravismo na sve drugo. Tako ni do danas ne znamo kolika je u Crnoj Gori bila šteta od požara proteklog ljeta.

A od početka ljeta plamćeli su požari po Crnoj Gori. Gorio je i Lovćen, ponos države i njene duhovnosti. Lubarda ga je na svojim platnima slikao u nebeskim bojama. Ali, otkad ga makoše sa grba Crne Gore, nasta i kriza morala. Sada haraju ubistva, lopovštine, korupcija, piromanija i perfidnost svakolikog kriminala u kojima političko tezgarenje pretenduje da izvuče korist u svemu. Ta politička korupcija je po svim osnovama opasnija od drugih, jer trajno disharmonizuje društvo i cijeli vrijednosni sistem. Njeno jedino oružje su prazne deklamacije, s kojima žele prkriti loša djela. Narod nekim političarima daje veliku čast da ga zastupa, a oni to koriste da se prodaju tuđim interesima radi vlastitog šićara.Time je i nezadovoljstvo naroda mnogo više izražena nego do sada. A evo i primjera.

Dok sam prolazio kroz staru podgoričku varoš, zapazio sam jednog starog gospodina u sveže uštirkanoj bijeloj košulji, kako korača kroz gužvu automobila. Dok se pokušavao skloniti sa dvosmjerne ulice na kakav trotoar, koji nije za ljude, jer je toliko uzak da se ni mačka na njima ne može skloniti, očajnički mi doviknu: „To su grobari gospodine, a ne ministri. Vi ste mladi, progovorite o tome.“  Pomislih: „Ta ulica i jeste prečica za gradsko groblje na Čepurcima.“ Ali, iskazano nezadovoljstvo pomenutog gospodina je mnogo šire, (jer je vjerovatno nekog prepoznao u automobilu) i tiče se nesavjesnih ljudi koji su na važnim funkcijama vlasti. Eto, najnoviji slučaj je taj što su vrtići prebukirani. Umjesto 25 mališana, neke grupe u vrtićima premašuju i 80. I niko nije odgovoran za te nehumane uslove boravka đece, jer se prema problemima odnosimo kao da su pali s neba a ne da su rezultat loših projekcija ljudi kojima je dužnost da obavljaju taj posao.

U narodu je sve prisutnija izreka da „ministar može biti bilo ko“, pa i Mis plagijaštva, U opštem politikanstvu koje rasturaju po medijima, nekima su i Hamurabijevi zakoni važniji od Ustava, pa je kao u Bibliji: “Gledaju a ne vide, slušaju a ne čuju i ne razumiju.” Jer, kako Njegoš slikovito kaže: „A slijepcu oči ne smetaju, no se drži sve jednoga (partijskoga) puta, ka pjan plota kada se prihvati.“ Lovcima na privilegije drugo ništa i ne preostaje.

Mnogi naši ministri su pravi klokani, a da ne govorimo o mnogim partijskim službenicima koji prave nevjerovatne skokove iz jednog resora u drugi, sa funkcije na funkciju, a da za to nemaju adekvatno znanje i iskustvo. A to je najgori vid populizma. Tu su da zapošljavaju svoje, naročito u nekim savjetima. I u odlasku, poslije njinih „reformi“, uglavnom, ostavljaju gore stanje od onog koje su zatekli. Što više „kadrovskih“ promjena u jednoj instituciji to je gore stanje u toj instituciji. To se vidi i po samoj Vladi. Nijedno njeno ministarstvo nema ni svoj Zakon o radu, koliko čujem, pa je u takvim okolnostima izlišna i odgovornost u takvoj ilegali. A koliko poštuju znanje, najbolje govori podatak da su Akademiji nauka oteli zgradu koja se za njih gradila.

Skoro je i Petnjica dobila opštinu, zasnovanu na „Studijima opravdanosti i izvodljivosti“ koje nemaju nikakve veze sa realnošću, osim potrebe da DPS udovolji koalicijonom partneru radi produženja vlasti.Tu papirologiju im je završio neki Babović iz Berana, uz pomoć fantazije, kako su poručioci i tražili. Ali i svaki laik zna da to nema nikakve veze sa stvarnošću. I što da ne, kad iz svoga džepa neće to finansirati.

Političkih kadrova Narodne stranke,koja odavno ne postoji, dovedenih devedesetih, dok su bili u koaliciji sa DPS-om, ima u svakoj državnoj i opštinskoj instituciji. Lijepo im pa se slizali sa vlašću. I šta je sa drugima? Dođu po političkoj liniji i tu ostanu, puste korijene, a da nemaju ni potrebnu stručnost za posao koji obavljaju. Tako od institucija pravimo deponije koječega, ne dajući im nimalo prostora za profesionalizam.

Zato po podgoričkim kafićima, a ima ih napretek, (ali ne na svaki ćošak, već od ćoška do ćoška, u ponekim zgradama, i nikad u zgradama đe žive funkcioneri); često jedinim „kulturnim“ sadržajem koji nudi Glavni grad, može se čuti i to: „Biram ga da bi ismijao moje povjerenje, čime postaje gori i od obične fukare. Te puste pameti kojoj treba zaviđeti! I onda mu ne preostaje ništa drugo nego da glumata ozbiljnost i bezočno laže sa visine, kao da mu je ta funkcija od baba ostala a koju je mojom zaslugom dobio. Može mu bit’, jer nije kriv dok se ne dokažu nepočinstva koja svakodnevno čini, pred istim onim „kadijama“ koji su kao i on. Kako je moguće da nije sramota one iz Agencije za antikorupciju da primaju platu. A sitna im je ona šta dobija zauzvrat. Gušimo se u korupciji a oni ni prstom da mrdnu.To treba proćerati iz države. Neki su i zakoni takvi da one koje biramo tjeraju da budu takavi, jer kriminalne radnje koje su radili zastarijevaju prije nego i siđu sa vlasti, jer i zakone kroje po svom ćefu.“

U jednom filmu sam čuo i to, da ako u nekoj instituciji ne rade posao kako valja, je znak da su glupi ili korumpirani, - trećeg nema. A ni jedno ni drugo građani nemaju želju da finansiraju.

Tako se u opštem politikanskom metežu, kao šlagort, jedni śetiše da Njegoša proglase za sveca a drugi ga optužuju za genocidnost. I sve to je bilo na dnevnom redu u ovoj godini, kao kakvi važni „kulturni“ događaji koji su najviše zaokupljali i pažnu naših medija. A koliko pažnje, toliko i zataškavanja.

Kakvo obrazovanje i vaspitanje takvo i društvo. A stigli smo i dotle da prepisujemo i tuđe nastavne programe, za čem Ministar nije našao shodno da pronađe  svoju odgovornost u tome, pa ni za kompetentnost fnkcije koju obavlja, jer nema potrebnu spremu i iskustvo stečeno u prosveti.

Ipak, Premijer D. Marković  je „prepisivanje“ nazvao „zastiđem“, ali je sa autoritativnom izričitošću rekao da je novi Program za školstvo dobar i da se reforma mora sprovesti. Kao da se „zeza“, jer su je i prosvetari u školama već nazvali „zezancija“. A kako i ne bi, jer „prepisivači“ su u svoj toj priči najmanje krivi, što mediji nisu objelodanili. Zapravo, „Reforma školstva“ je počela tako što su im, takvima kakvi su, šefovi dali po 150. eura i naredili da programe završe za dva mjeseca, što je više i od krajnje neozbiljnosti.

Plagijaštvo je kod nas u modi. Najbolje ga je promovisala jedna ministrica, a sad ambasadorka. Imamo ga svuđe a neprimjećujemo ga. Zapravo, preporučljivo je kićenje tuđim perjem u opštem mrtvilu, za opšte dobro. A sramotu u Ministarstvu prosvete nam otkriše Hrvati, inače se na nju ne bi osvrtali, da je na to ukazao neko iz domaćih redova. Zaludu je Njegoš zborio: „Budale su s očima slijepe, koje vide, a zaludu vide; trebaju im za proste potrebe ka ostaloj isto životini.“

Zato nam je i likovna umjetnost u zapećku.

Prepisasmo silna Poglavlja, prevedesmo ih i tu stadosmo. Za Evropu još nijesmo naredni. I u odnosu na naše pretke smo izopačeni, iako oni u školu nijesu ulazili, niti je bilo u njin vidokrug. A šta nam to danas, pored sve tehnike koju imamo, fali da iz etičke zaostalosti krenemo putem ispravnosti i kako objasniti taj disbalans različitosti s modernim svijetom, kome je prioritet vladavina prava, a da krivicu okolišno ne prebacujemo na: druge, „nove vrijednosti“ ili prošlost?

Ako je vjerovati Gorskom vijencu naši su preci bili umniji od nas, pa se čitanjem stiče i taj utisak da je to bio veliki narod koji je za hrišćansku etiku, znao prije svih, jer se nje čvrsto pridržavao. Kao da je došla pravo iz Nebesa, među odabrane. I, kao da je visoki Lovćen, sa svojim pijedestalom, kao kakav centar svetskih događaja, bio baš taj odakle je prvo potekla. Samo njega sunce grije, dok su se svuda okolo nadvili tmurni oblaci, - navodi genijalni pjesnik, nadahnut i  uzvišenim ciljevima neoplatonizma.

Iako se njegovi događaji kose sa istorijijskim činjenicama, pa i vremenom, karakteri njegovih likova imaju uvjerljivo realan karakter. Vajar Risto Stijović ih je na svoj način pretočio u skulptrure. Oni su zapravo sublimacija ličnosti iz različitih epoha u skladu sa karakterima njegovih savremenika. (Vladika Danilo je živio cio vijek prije njega, a Svetom Petru se za života divio.) Tako je na talasima snažne i jezgrovite filozofske misaonosti logosa, zaplovio impresivni brod sazdan po  mjerama i pravilima eposa, sa posadom mitosa koju more svetske i domaće brige, dok na palubi vrve događaji, čuje čak i lirika i pričaju doživljaji iz svakidašnjeg života u susret ogromnoj buri koja se sprema na kolebljivoj  pučini, Lubardinog „kamenog mora“.

Kao da se Pjesnik, prethodno, duboko zamislio, ne samo kako animirati narod pred vjekovnom, konstantnom najezdom osvajača, već i dati mu moralnu podršku da istraje. Iz njegovog života znamo, da je često dolazio u pogranični Vir i slušao o potkupljivanju svojih sunarodnika od strane osvajača, koji je sa novcem, ali i brašnom i drugim potrebštinama, unio tu omrznutu korupciju u njegove redove, koja se smatrala gorom od svake krađe, jer ju je njegov hrišćanski duh posmatrao kao sramotu pohlepnog Jude za srebrenjaka. Sama pohlepa je izdajstvo čovjeka u čovjeku.

I dok narod „snom mrtvijem spava“ pred najezdom najvećeg osvajača svijeta, tog vremena, pred kojim je drhtala sva Evropa, visoka hrišćanska etika, oličena u vladici, koji preuzima ulogu „krstaša“, i pokazuje svoju promišljenost i vitešku snagu pred važnim, sudbonosnim odlukama za svoj narod. Tu su, na uzvišenom Lovćenu, vijećali glavari Crnogorski, uzimajući sudbinu u svoje ruke, bez ikakve pomoći tuđinaca, iako je svaki „brat mio, bilo koje vjere bio“. A Hrišćanski „brat“ je svaki pošten i pravičan čovjek, što od nas traži i EU. (Nijesu se šepurili, kao na korzou, poput seoskih đilkoša, pokazujući svoja razvijena leđa, nabildana NATO-m ili Putinom)

Važnost i čast domaćeg ognjišta imala je čiste nebeske visine, lišene propadljivosti materijalnog svijeta. A većina naroda znala je samo za jednu knjigu, koju su zbog nepismenosti, većinom, usmeno prenosili. Pored etike Božjih zapovijesti, Biblija ih je učila parabolama, ali i paradigmama i jednostavnim metaforama i analogijama, da jasno razlikuju dobro od lošeg, što se vidi i po Njegoševim razmišljanjima i prikazanim likovima u svom djelu, „đe je dobro śeme palo na dobru zemlju“ razboritosti. Tako se svako licemjerstvo preziralo a dobro i zlo razlikovalo kao drvo po plodu. „Dobro drvo rađa dobar plod“ – Božije su riječi, i drugačije ne može biti, jer je priroda nepogrešiva, dok je Zlo i njegova tiranija uvijek perfidno i lažno, što je tražilo i ljudsku osudu. Takve znaju biti misli i nagoni u čovjeku sa kojima mora da se bori, To se u prenosnom značenju moglo primijeniti na sve, jer je jednostavno i univerzalno pravilo, kao što i prava moć dolazi od Istine a ne od laži, bogatstva i mržnje, jer da nije tako ne bi se od nje plašili. A đe nema etike, “svijetlog oružja”, nema ni putokaza. Stvara se “metež ništavni” od laži i drugih koještarije za budale bez rasuđivanja, kao odbrana od ružne savjesti, koja u svojoj nezajažljivoj pohoti nagonski srlja u dublju propast po širokom i primamljivo šarenokolikom putu crvotočnog poroka.

Uprkos teškim vremenima sa takvim “nastavnim programom” znalo se đe je čemu mjesto, pa se danas možemo ponositi svojom istorijom i vladarima uzvišenog morala, (poput onih na stranicama Biblije): Svetog Vladimira, Crnojevića koji svu svoju imovinu prepisaše Crkvi i Svetog Petra Cetinjskog koji izmiri i složi cijelu Crnu Goru.

Ali danas je potpuno drugačija priča, kod istog naroda i na istom geografskom prostoru. Tutamo po mraku, jer kad nema vladavine prava, što je drugo nego mrak oko nas.

A pored mraka, tu su i druge neodgovornosti da nas i fizički guše guše.

I dok je neđeljama gorio Radovče i Kuči, ovog ljeta, Podgorica se gušila u dimu, kao da smo neka zemlja vulkanskog porijekla, đe nam je, poput Pompeja, prašina prekrila i śećanje na etiku. Umjesto stendalovske “kristalizacije” - kalcifikovala se, pa se trudimo da što prije sve zaboravimo i prepuštimo samozadovoljstvima svoje površnosti, koju pokazujemo u svemu. I gle čuda, nadležne službe nas, baš zbog toga, pravovremeno nijesu obavještavale o zagađenosti vazduha, jer im aparati za mjerenje nijesu bili u funkciji zbog neispravnosti. Izgleda, rade samo onda kad ih śever i kiša pročiste, po onom vic-principu dobijanja čaja od lipe. Unatoč svemu, mediji su nas redovno informisali da je vatra pod kontrolom i da se bezbrižno možemo gušiti u dimu, iako su počinioci takvih djela i dalje nepoznati i na slobodi, a ugroženost svakodnevna. Ali, i pored alarmantnog stanja, zbog izuzetno visokih temperatura, kontaminirane ulice se noću nijesu prale vodom, što rashlađuje i uzavreli vazduh za nekoliko stepeni,  niti je radio ijedan javni bazen u gradu. Razlog je, što se na jednom od njih pravi krov. A krov se pravi na drvenoj konstrukciji, koja je kratkog vijeka, pa će to biti najveća koliba u Evropi. Košta će nevjerovatnih dva miliona. Ali me čudi đe su projektanti viđeli to da se za nju smiju kačiti brojni višenaponski reflektori. I da li su uopšte čuli za pojačanu kondezaciju, kakvu izaziva bazen ispod nje. (Upočetku sam mislio da je ta konstrukcija samo oplata za drugu vrstu konstrukcije, ali izgleda da nije.)

Ipak, iz Turističke agencije Glavnog grada pozivali su građane, pod sloganom “Svi na Moraču” (poput čestih grafita po zidovima zgrada: “Svi na stadion”, “Svi na śever”, “Svi u p.m.”), koju su preplivavale samo alge duž praznih plaža, jer je voda bila zagađena fekalijama. A, to nam otkriva i to da populizam dolazi iz vladajućih garnitura kao vid obmane. To je i jasan pokazatelj da, umjesto prosvjetljenja, narod prave slijepim i zbunjenim aIvanima, sa kojima se može manipulisati kako vlasti hoće, mimo svake etike koja ljudima treba da je orjentir u svemu. Tako, izgleda, da su građani prepušteni informanima (protivnicima zdrave pameti, reda) da ih informišu.

I hajte, molim vas, ko se još više śeća ljeta. Bilo pa prošlo. Mediji su već početkom septembra bili zabrinuti da li će u novembru i decembru pasti kiša. Kao kakve dodole, tri su se “stručnjaka” po tom pitanju izjasnila u istom prilogu Dnevnika, a među njima nijedan meteorolog. Znači i padanje kiše je “brižno” političko pitanje u službi zamajavanja građanstva.

Neočekivano, ipak u Podgorici je protekao jedan lijep događaj. Doduše neopaženo. U Galeriji Dvorac Petrovića, ovog ljeta, u avgustu su bile izložene slike našeg velikana: Petra Lubarde.

Kolekcija ovih slika stigla je iz Srbije đe se i nalazi veliki dio stvaralaštva ovog slikara. Tamo se nalaze i njegova najveća remek-djela, što se može tumačiti i kao odraz našeg varvarskog odnosa prema kulturi i umjetnosti, prema kojima mislimo da je dovoljno javno iskazati hvalu i trenutno divljenje ali ne i obzir da takve vrijednosti moramo imati, njegovati i čuvati, jer „Budalama kad bi vjerovali, poete su pokolenje ludo.“

Takva jedna vrijedna „ludost“ je okačena na zidu u našoj Skupštini, đe joj mjesto nije. A mjesto joj je u Muzeju đe je dostupna poštovaocima umjetnosti. Vjerovatno, da imamo Leonardovu Đokondu, okačili bi i nju tamo, da popravi važnost opšteg utiska, pogotovu kada su u pitanju „taster poslanici“.

Ipak, da se vratimo izložbi i orginalnostima.

Za ovako divan događaj, najprije trebamo zahvaliti srpskim autorima ove izložbe: Mr. Milani Kvas, Dini Pavić i Gordani Krstić-Faj.

Ova izložba je interesantna i po tome što su na njoj zastupljene Lubardine slike iz raznih njegovih perioda. Uz to, na izložbi je i njegova bista koju je radio vajar Sreten Stojanović, poznat podgoričkoj publici po skulpturama Njegoša i Karađorđa, koje krase istoimene parkove u Podgorici. Ova bista Lubarde je slučajno pronađena u njegovoj zaostavštini, kao odlivak u gipsu, i prva je te vrste urađena još za života Petra Lubarde. A, tik uz bistu se nalazi i crtež portreta Mila Milunovića koji je uradio Lubarda, koji nam otkriva ekspresivnu likovnu tananost slikarevog crteža, nasuprot odvažne eruptivnosti njegovih slika.

Zbog loše informisanosti građanstva o ovom velikom događaju, i ja sam se  našao u prilici da umalo propustim ovu izložbu, jer je u opštoj krizi identiteta  izgleda i Lubarda predmet političkih previranja, kod nas. Tako je zbog moguće polemike izbjegnuta medijska pažnja ka ovom važnom događaju. Kao da se izložba održava ilegalano. Zbog obostranog svojakanja, nijesmo se mogli dogovoriti čiji je, pa ni katlog nije štampan. Srbi ga otvoreno prisvajaju, jer se on neđe izjasnio kao Srbin, međutim u pasošu mu je pisalo da je po nacionalnosti Crnogorac. (Postoje fotokopije tog pasoša, ali je pasoš nestao.)

Tako je izbjegnuto i štampanje kataloga ove izložbe, odnosno, reprodukcija umjetničkih djela Lubarde, koja se po prvi put izlažu u Crnoj Gori, pa se ta ustaljena praksa CSU, sa predumišljajem, sada već može nazvati i kriminalnom. (Kada bi sabrali sve njine plate i podijelili sa brojem riječi koje su kao eksperti dužni da objave u katalozima, izašlo bi da im svaka riječ vrijedi više od 1 000 eura.)

Kao kakav Prometej, Petar Lubarda je Crnogorski velikan koji je ljudima spuštio nebo na zemlju i dao mu zemaljske prizvuke i notu. Iz platonovski nepreglednog okeana Zaborava na svjetlost dana je iznio pra početke iskonske božanske čari ljudskog postojanja.  U njegovoj snazi i jednostavnosti lako se prepoznaju i sami korijeni Estetike. Bez mistike, ona je ovaploćena Ljubav stvaraoca, koja u svojoj cjelovitosti potpuno nezavisno nastavlja svoj put univerzalnosti ka bidućim vjekovima. Zrela, sočna, potpuno svoja, kao što je i sam autor pretstavljao savršenstvo Sunca, kome je težio, kao kakvoj nedodirljivoj narandži (sazdanoj od svjetlosti i života), koja prevazilazi sve, ali je i arhetipski uzrok svih burnih događanja oko nje.

Lubarda je proputovao cijeli svijet. Instinkti su ga dovodili i u Indiju, kao zemlju poznatu po drevnim znanjima. Ali, čini se, da on niđe nije tražio ništa novo, već samo potvrdu za ono što je u dubini svog srca već znao i nalazio.