Prizori iz javnog života

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  07. 07. 2017.

Po nekom ustaljenom običaju, na likovnoj sceni Podgorice, u ovo doba godine, nema ničeg značajnog, niti zanimljivog. Nema ni prośečnog. Nema ničeg, osim sumorne topline betona u nekim galerijskim prostrima, u kojima se jedino možemo priśećati davnih dana kada se ljeti teško nalazio prostor za izlaganje, zbog prezauzetosti galerija. Sada je bavljenje umjetnošću postalo luksuz, pa se i u vazduhu ośeća ustaljeni vonj nerada i spekulacija.

Sva pažnja zastrašenih građana je usmjerena u DPS, koji je skoncentriso svoje snage u Spesijalno džavno tužilaštvo, čiji nas operativci vraćaju u vrhunsko ludilo i śećanje na Dubovačko ratiše; događaje i propagandu tog vremana. Dobro je rekao Mao Ce Tung: „Istorija je simptom. Dijagnoza smo mi“.

Bez jasne svjesnosti o svom identitetu, čovjek je dezorjentisan u razjedinjenom društvenom prostoru i teško da može kvalitetno da razlučuje pojave oko sebe i svijetu. Trpi nepravdu i kad ne mora, jer je zbog zastrašivanja podložan svakoj propagandnoj manipulaciji, kao povodljivo dijete, pa mu usled zaglupljivanja i sramotno postaje normalno. Tada su, u nedostatku rasuđivanja, i malograđanski hirovi jači od svake istine, zdravog razuma, nauke i umjetnosti, jer se ugrožen čovjek, bez obzira na stalež kome pripada, vraća šumskom prebivalištu svog primitivnog ega, u kome jedino perfidnost skorejevića likuje iza kulisa besramno stečenog bogatstva. Davno je rečeno: „Plemenitost dolazi iz duše a ne porijekla“, koja kod nas zaobilazi državne institucije, pa su i majke istjerane na ulicu.

Potpuno razumijem Ministra za prosvjetu. Treba pospješiti „odliv mozgova“ jer se to od nas i priželjkuje. Našu đecu treba učiti engleski još dok su u kolijevci, a čim prohodaju odmah ih uputiti u bijeli svijet, kako bi roditelji za života viđeli neku korist od njih. Ostanu li ovde, sve i da su geniji, mogu samo trunuti po birou rada, i živjeti od pomoći roditelja do kraja života. Mnoge je roditelje natjerala ta muka da arče državnu imovinu „dokle micat mogu“, i za čukununuke, pa moraju ostati ovdje. A ovako, naučiš ih engleski i pustiš u svijet.Tad si sve brige završio. Kad ih tamo pošalješ, uknjižiš ih kao zaposlene; kad se vrate, kao turiste ili investitore. Dupla korist. Sva Velika Kladuša tako živi. Što da ne kad nam je i školski program isti kao u Bosni i Hercegovini.

Za razliku od njih, mi još imamo i „političko zapošljavanje“, kao sumrak i sunovrat svekolikog civilizacijskog napretka jednog društva, čije je zlo ravno genocidu. To su u prošlom s. ratu prvo radili sa Jevrejima.

Ovde se od „politike“ najbolje živi. Ona život znači. Ukoliko si uz one na vlast, imaš mogućnost da se nečemu nadaš, monopolu na svemu i svačemu, pa i na perfidnošću. Veze rade besprekorno. Znanje i poštenje je suvišno kao kakav balans. Zato imamo brojne Florence (koju u filmu glumi M. Strip), koji baškare svoje „talente“ u neznanju i korupciji, ali, kod nas, sve je to o državnom trošku, kao što su i „talenti“ rotirajući. Njene zadnje riječi su bile: „Kažu da loše pjevam, ali niko ne može reći da nijesam pjevala“. A ova operska pjevačica, sa očajnim glasom i „talentom“, pjevala je na najistaknutijim mjesima u Americi, iako je publika ismijavala. A naši skorojevići takvima zavide i sa divljenjem kažu: „Uspjela je“. Ali njena biografija bi obmanula i pametnije, kao što je i Milivoja Katnića u našoj Skupštini.

Upravo zato, u svom očaju, što gube glasače, DPS ne pomišlja da izađe u susret opoziciji za ponavljanje izbora. Produbljuju krizu.Upali su u vlastitu zamku, koju „ponosno“ brane, okrivljujući za sve probleme opoziciju. Ipak, bojkot skupštine traje, a njina sigurnost u sebe prelazi u strah da će izgubiti na prestojećim izborima, pa se užurbano trude da kompromituju svoje najače rivale. Ali, postavlja se pitanje: od koga štite „demokratiju“? Od svog otriježnjenog naroda ili odgovornosti?

A narodu je sve teže da vidi bilo kakve pomake u napredku društva, koji mu deklarativno saopštava vlast. Po izvještajima NVO sektora, imamo i takvih institucija, koje umjesto da budu organizovanije, same sebe sapliću i urušavaju.

Kad u nekim institucijama sistema nema profesionalizma, to je pokazatelj legla korupcije. Ni štala ne može da funkcioniše na javašluku. Ali, zato sve svode na lijeporječive deklamacije, koje se mogu čuti od specijalno obučenih „glumaca“ za te svrhe, dok je učinkovitost prakse poražavajuća i svima vidljiva u mnogo čemu.

Zbog  švercera cigareta na Velikoj pjaci u Podgorici, koji svakodnevno u neposrednoj blizini policajaca nesmetano obavljaju svoj posao, zapitaš se đe završavaju zaplijenjena pakla cigareta na graničnim prelazima; bicikli, automobili, droga, dinamit... O tome možeš samo sebe da pitaš jer ti na to niko neće dati pravi odgovor, jer, kao što su pitali jednog policijskog inspektora u studiju TV Vijesti: „Odakle tako velike količine dinamita krivolovcima“, a on samo sliježe ramenima. Kralj Nikola je to nekad učas iskorijenio,na prvu primjedbu stranaca, a đe smo sad?

Ipak, kad svedeš demokratiju na „proceduru“ i pravo - na izviđaj, možeš da zabavljaš publiku kao M. Katnić. Pogotovo kad traju beskonačno, dok ljudi kao pod kakvim „morinjskim sindromom“ trunu u zatvoru, zbog njegovih sumnji. I to zastrašivanje se uvijek događa periodično u vrijeme državnih i opštinskih izbora, „dok ne prođe voz“.

U neravnopravnoj borbi dva partnera on pomaže jačem. Svrstao se. A kad dođe do klinča, uskače tužilac Stanković da razdvaja.

I da li su to opravdane sumnje ili obične klevete, kad nekog unaprijed optužuješ za šefa kriminalne organizacije sa krajnje sumnjivom osnovom. Zar za tako nešto nije potreban čvrst temelj, kao što to treba da ima i svaki razlog, koji snishodljivo odobrava i predśednik Skupštine? Kaže da nije našao za shodno da pozove Katnića u parlament da razjasni neobičnost optužbe. Takvim gestom, zbog „viših ciljeva“ vlasti, zapravo, Katnić ne degradira i opstruiše samo rad i ličnosti opozicije, već time prijeti svim čestitim građanima zdravog razuma i oponentima vlasti. (Čovjek je u zatvoru jer je prodao svoju kuću u Bosni i pozajmio novac opozicionoj stranci a ne DPS-u, i zato optužuje lidera stranke kome je dao novac, u zemlji đe ima 100 000 nelegalno izgrađenih objekata. I to zbog nekog poreza za koji ne navodi ko je nadležan: Bosna ili mi.) A to znači, da se i ja trebam ośećati ugroženim kao slikar i čovjek, jer ako prodam  sliku bez fiskalnog računa svaki me imbecil može optužiti kao šefa kriminalne organizacije. Ili zato što moj sajt sa postavljenim slikama pośećuju ljudi iz Rusije. Ne bih smijo ni atelje dati da se okreči nekom ko mi ne može dati fiskalni račun. A da bi do takvih došao načekao bih se 5-6 godina, i koštalo bi me kao da krečim soliter.

Čime se sve Milivoje u prošlosti bavio ne znam, a da se pored njega kradu čitava bogatstva, od Dubrovačkog ratišta na ovamo, to znam. Prošvercovaše onoliku Ulcinjsku solanu, a on to ne vidi, niti prstom da mrdne.

Možda ne za šefa, ali mirne savjesti bi mogao i sebe optužiti za organizovani kriminal i u slučaju „Marović“.

U narodu se već govori: „Dosta su neki njemu štitili leđa, sad je red da im se oduži“. A takve populističke riječi su proizvod slutnji koje dolaze od njegovog neobjašnjivog ponašanja. Tamo đe ima čvrste dokaze nagađa se za sitninu, a tamo đe ih nema izriče krupne optužbe.

Modifikuje ljudska ponašanja, prikriva dijagnozu o umno poremećenoj osobi, glavni osumnjičeni mu mijenjaju iskaze, neki su mu nedostupni, oduzima činjenice i dodaje pretpostavke poput pozorišnog reditelja, u nedogled, kao neko njegovo „stručno pravo“ na „umjetničke slobode“. Ili pak o spekulaciji koja omalovažava i pravni poredak. Vjerovatno je to tako kod  stručnjaka koji imaju mogućnost i obavezu prema pretpostavljenim da gledaju ušima, pa se zbog ideacijskog osjeta pojavljuju kontroverzne činjenice, dok pretpostavke multiplickacijom dobijaju na značaju, kao kod modernih slikara u highlightsu. (1948., bilo je dovoljno da bilo ko kaže da je nešto čuo, da bi se ugledan čovjek optužio za staljinistu, ali „uho koje vidi“ je i Istočnjački borilački test; a u obrnutom smislu „oko koje čuje“ i težnje Kandinskog u slikarstvu.) Tada se iz pravne važnosti i prioritetne diferencije društvene štete prelazi u selektivnost, čisto radi neke šoumenske „nauke“, kojoj nije cilj da podigne logiku znanosti već kosu i tonus mišića kod pozorišne publike, koju je brzo stekao gostujući po raznim TV studijima. (U savremenoj nadriumjetnosti te Berensonove „ideacijske osjete“ zloupotrijrbili su formalisti. Nekom improvizacijom šokiraju posmatrača samo da bi mu skrenuli pažnju.)

Na Javnom servisu njegove sumnje su poput univerzalnih vrijednosti, kao da imaju moć svetinja, koje se namjerno ceremonijalno protežiraju radi većeg psihološkog uticaja. A čiji ishod unaprijed zna „samo“ premijer Duško Marković, kako saopšti jednom cirkuzantu iz Rusije. Ipak, brojne „koincidencije“ dovode u opravdanu sumnju cijelu opoziciju da se vodi specijalni stranački rat sa običnim spekulacijama i selektivnošću, što će usporiti naš napredak i na međunarodnom planu. A kome to može biti cilj?

Na pitanje novinara kako je otkrio šokantno skretanje pažnje, zvane „državni udar“, on kaže: „Uz pomoć Boga, naroda i junačkog crnogorskog taliha“. (Turcizam: talih, talik znači – sreća; taličan – srećan.) Koji čovjek od nauke? Govori autoritativno u srednjevjekovnom arhaizmu kao crkveni poglavar koji je nadvisio i etiku. Vjerovatno u nekoj želji da zvuči kao Njegoš.  I u toj ironiji Boga je uključio u cio slučaj, nekadašnji komunista. A takva „iskrenost“ se u psihologiji tumači kao pokušaj biti ono što nisi, (kao kakav glumac).

Neko je lijepo rekao: „Ako naše namjere nijesu čiste, završićemo stvarajući monstruma“.

Lažne optužbe imaju i te kaku važnost i u međunarodnoj politici, kao opravdanje za predstojeća dejstva. Tako je Irak sravnjen sa zemljom a posle se utvrdilo da su optužbe bile lažne, ali niko nije odgovarao.

 Poput Blera, kao da Milivoje Katnić tačno zna šta Zapad voli da čuje, pa mu to i servira, ne bi li DPS-u produžio vlast i ugled. A u tome je veoma bitan i svaki dan, pogotovu kada su izborni dani u pitanju (Državni i opštinski:Nikšić, H. Novi, kao što sad prestoje i drugi). (Možda je to i neki obostrani dogovor „radi viših ciljeva“.) U tome mu pomaže onaj dio opozicije koji je protiv NATO-a. A niko ne simpatiše otvorene neprijatelje. I kako je moguće iskazivati neprijateljstvo protiv NATO-a, a ne povrijediti njene članice EU. Ali, to je dobra karta u rukama pozicije na spoljno-političkom planu, koju rado, i u svakoj prilici koriste.

I to licitiranje sa nekom vojnom silom rade ljudi sa istom matricom. Vole da se uznose sa tuđim moćima. Ništa ne naučismo od Svetog Petra, koji je čuda počinio kad se okrenuo onome što je imao - Crnoj Gori.

„To je sve što mogu da kažem“, često zna da kaže M. K., jer neke činjenice ne može iznijeti na svjetlost dana, zato što ih jednostavno nema, ne postoje ili ispare poput oružja u „državnom udaru“, dokumentacije „Limenke“, financijske istrage „Telekoma“, „Marovića“...  Ali, ono po čemu će biti upamćen i najviše citiran je njegova izjava u TV studiju (koji je emitovao Javni servis), da je u Cavtatu „branio Crnu Goru i Hrvatsku“. Pa da, „prva žrtva rata je istina“, tvrdio je H. Džonson. U tom njegovom brižno sročenom nastupu za javnost, svima je bilo jasno da mu nedostaje autentičnost, poput kakve uniforme sa Dubrovačkog ratišta, u kome se crnogorska vojska osramotila mimo njene vjekovne slavne prošlosti. I šta je jedan teritorijalac sa Slobovom armijom imao tamo da radi?

Počeo je spektakularno sa slučajem „Marović“, a sad, sve u svemu, zveči praznim sudovima, na sve strane. I to beskrajno traje, jer mu je vrijeme najmanji problem kad su drugi u pitanju. Pa ko preživi neka živi. A kako kaže Platon: „Prazan sud pravi najviše buke“.

I kako je uopšte moguće da prilikom biranja specijalnog državnog tužioca u Skupštini, bude izostavljeno iz njegove biografije da je bio oficir, ili kakva civilna vlast – kako kaže, (vjerovatno kontrolora zbunjenosti), na „Dubrovačko ratište“, zadužen za Cavtat. (Tek tako nije mogao biti tamo, što nameće i pitanje da li je tada u Cavtatu bio operativac DPS-a, odnosno saradnik D. Markovića?) Tada je iz Cavtata bila donešena u Cetinje i jedna potpuno nova štamparija, (koja, vjerujem, i danas štampa glasačke listiće za potrebe izbora). Na foteljama iz Titove rezidencije u Cavtatu su mogli śeđeti i pośetioci kafane ispod dva vojna solitera u centru Podgorice. Ono što smo svi mogli viđeti je da je cavtatski aerodrom bio u cjelosti opustošen, jer je njegovu unutrašnjos snimala naša državna televizija.

 Aerodrom u Cavtatu je bio nadaleko poznat po velikom broju reprezentativnih slika renomiranih jugoslovenskih slikara. Sve te slike su donešene u Crnu Goru, zajedno sa brojnim drugim umjetničkim djelima koja su zaplijenjena iz umjetničkih ateljea, opštinskih ustanova i privatnih stanova i kuća. Obijena je i rodna kuća Valtazara Bogišića, ministra pravde u Kraljevini Crnoj Gori, koja je bila pretvorena u muzej. Napisao je Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru, koji je tada bio bez premca u Evropi. Bogišić je bio i veliki kolekcionar grafika. Po nekim saznanjima, u toj kući se nalazilo do 8 000 grafika koje je sakupio. Niko ne zna tačno šta se njima desilo, jer da bi onemogućili bilo kakav uticaj opozicije u te događaje, sa direktorske funkcije Narodnog muzeja u Cetinju otpušten je Mladen Lompar, u to vrijeme opozicionar.

Sticajem okolnosti najviše o svemu je bio upućen pokojni Milan-Coko Marović, koji je tada vršio funkciju direktora međunarodne Galerije Nesvrstanih zemalja u Podgorici.

U to vrijeme su ga pośetila dva generala: Ivanović i Boljević, koji su ga zamolili da popiše zaplijenjene umjetničke slike koje su se nalazile samo u njinim magacinima, da bi se mogle vratiti Hrvatskoj. Na tome su insistirali.

To se dogodilo u stanu Milana, kome je prva riječ bila da ne odobrava pohod vojske na Dubrovnik, ali, ukoliko garantuju da će se zaplijenjene umjetničke slike vratiti Hrvatskoj, doći će da ih popiše.  Što su oni i potvrdili. O tome je obavijestio svoga brata Strahinju, iz  Zagreba, koji je decenijama bio na visokim funkcijama u Ministarstvu kulture Hrvatske.

U magacinu ovih generala bilo je oko 800 slika. Od toga 500 ispravnih, a oko 300 oštećenih. Koliko se śećam, deponovane su u Dom JNA u Podgorici. Više puta je pokušavano da se pokradu, ali su sačuvane zahvaljujući M. Kankarašu, kome su bile povjerene na čuvanje. Kasnijim zalaganjem Milana Marovića i njegovog brata, došlo je do predaje tih slika, Hrvatskoj. Ali ostali dio slika nije vraćen, poput onih sa cavtatskog aerodroma, kao što se ne zna ni za kolekciju grafička Bogišića i brojne druge iz tog regiona. Cijela se stvar lako zataškala u vihoru drugih strahota, tako da javnost o tome gotovo ništa nije znala, osim njegovih prijatelja. Jedino je Monitor objavio tu vijest o isporučenju nekih slika Hrvatskoj, na Debelom Brijegu, bez bližih podataka. U tim slikama su se najviše nalazila djela hrvatskog slikara Voja Stanića, koji je živio u Dubrovačkoj regiji i Americi. On je porijeklom iz Crne Gore, kao i naš Vojo Stanić (sa istim imenom i prezimenom). Njegov atelje je bio potpuno opljačkan i brojio je oko 500 slika.

 Ipak, gledajući „Titanik“ kad tone, duboko žalim one crnogorce koji su na njemu zarobljeni privilegijama, jer valja iskreno graditi bolji i sigurniji brod za sve njegove građane – putnike.

Kao u nekom apokrifnom  Jevanđelju, u jednom savrmenom futurističkom filmu je to dobro rečeno: da se u čovjeku, kao i društvu, bore dva vuka (nagona), jedan predstavlja tamu i očaj a drugi svjetlost i nadu. Pobjeđuje onaj koji je bolje nahranjen (na izborima).

Naša Krnja Skupština, kako je počeše nazivati i u medijima, je samo na papiru najviši zakonodavni organ. To je najbolje pokazaolo njeno zasijedanje 29. juna 2017. godine.

Dolaskom novog premijera, vlada je proširila svoje indirencije na skupštinu.

Prije četiri godine su nam rekli da ćemo ući u EU, za četiri godine. Sada nam premijer Duško Marković obećava da će to biti za 4-5 godina. Iz EU nam decidno kažu da ulazak Crne Gore u njin savez isključivo zavisi od nas. A naš „tumač“ Evropskih integracija A. Pejović, kaže da su oni koji govore o sporosti Crne Gore za ulazak u EU, protivnici Evropskih integracija i države. Pravdajući to problemima u EU, a nikako našim. Dakle, oni koji odugovlače njen ulazak su za državu, a oni koji kritikuju njegovo odugovlačenje su protiv.

S kojim pravom se narodu, građanima, oduzima to vrijeme, kao da su imbecili kojima ono ne znači ništa. Zar vrijeme u svemu nije od suštinskog značaja. Ali, i „obmane imaju svoje mjesto u satu“.

Zapravo, ulaskom u NATO, DPS je izgubio svako interesovanje za EU. Vladavina prava im nikad nije odgovarala, zato je sve je u stilu „Čekajući Godoa“, u režiji Branka Kovačevića.

Svašta se može čuti iz najvećih državnih službi, što vrijeđa i inteligenciju naivnih balavaca. Tako za ambasadora bivaju postavljeni ljudi poznati po svojim plagijatima. I to je moćna poruka građanstvu o populizmu i primitivizmu političke elite.

U opštem populizmu, političari su potpuno zamijenili intelektualce. Štaviše poznatiji su i od glumca. A to dvoje ima i zajedničkih osobina. Kao u jednom bosanskom filmu što jedan akter kaže: „svako ko laže umije i da glumi“. Velika obećanja zahtijevaju talentovanije glumce.

Ali jedna od krupnih osobina koja razdvaja te profesije  je ta što se kod nas političari dijele na „četnike“ i „partizane“, iako je od njih ostalo samo mrtvo slovo na papiru. (A ta dioba ne uključuje lično porijeklo, jer jednih i drugih ravnomjerno ima na obje strane.) Ali, navodno, te riječi označavaju one koji su bili za i protiv suverene države. Granica između prošlog i sadašnjeg vremena i dalje ne postoji iako je referendum davno završen, te su zbog toga i danas aktuelni, što postaje sve veći apsurd pojavom građanskih stranki.

Štaviše, DPS je raskidom koalicije sa SDP-om, pokazao svoje pravo lice, da ima sve osobine režima. I umjesto da se ide ka vladavini prava za koju se zalaže SDP, a koja po prirodi stvari učvršćuju građansko društvo,  diobe sazdane na mržnji i dalje su pokretač političkih dešavanja kod nas. Ona guši sve pred sobom pa i moralne obzire i dužnosti. A  nju podstiče vladajuća stranka. Taj zapaljivi materijal najviše plasiraju prilikom izbora. Njome šire strah. A, „Ništa nije moćnije od straha:“ To je u osnovi svakog režima.

Etika i kultura su svojstvene građanskim strankama. Jedino se kod nih nalazi ključ pravog rešenje, kako nalaže i Ustav ovog društva.

Režimska društva su najčešće skorojevićka, čija je elita brzo stekla bogatstvo, pa su po prirodi stvari  populistička, jer „boranija“ lako dolazi do privilegija. Na „audicijama“ te vrste, da bi te primili u njino kolo, dovoljno je dokazati da si odan. A odanost se dokazuje po iskazanoj količini mržnje prema drugim strankama. Primitivuzam mržnje određuje mrske. Dakle, „zle stvari“ su druge stranke, odnosno konkurenti. Ostalo se nauči u hodu. U filmu „Bogovi su pali na tjeme“ i flaša Koka-kole je „zla stvar“, zbog koje poglavica ide na „kraj svijeta“ da bi se nje oslobodio. Poput našeg D. Markovića, koji ne žali truda da svuđe predstavi opoziciju iz svoje vizure, kriveći je posredno, navodno, za saveznike Rusije koja je spremala „državni udar“, a njinu neposrednost o učešću u tom slučaju je priča za domaću publiku. Dakle dvije verzije istog slučaja s adaptiranom režijom, koja je iz proizvodnje izašla zakrivljena jer je na nju „omaškom“ uticao Vučić sa svojim preuranjenim izjavama, koje je kasnije prilagođavao potrebama. Po mom mišljenju se tako Katnić našao u nebrano grožđe, a Mandić i Knežević iz DF su izvukli tanji kraj, Da bi se teorija zavjere održala, ipak je nekog morao strpati u zatvor, makar šofera.

Naši političari vole da putuju. Kao u nekoj igri prestiža, ali od sebe ne mogu uteći. Novinari Javnog servisa ih obavezno prate na tim putovanjima, da bi nam prenijeli vijesti o njinim uspješnim podvizima u druženju sa drugim zvaničnicima. Putni troškovi i dnevnice su im mnogo veći od plate, što nije mali razlog njinog pojačanog kretanja. A, kaliko su im bitna ta „druženja“, najbolje je pokazala proslava jubileja Kraljevine Norveške, koji je održan u Hotelu Podgorica. Tada nije došao Premijer, ni Predsjednik, niti iko od ministara Crne Gore, pa ni izveštači Javnog servisa, iako su svi bili u Crnoj Gori. Vjerovatno nam bliskost sa Norveškom nije potrebna, jer se od nje, kao najuređenijom zemljom svijeta i među vodećim po standardu, nema šta naučiti. I od nje same važan nam je samo Stoltenberg, da žureći za njim zaboravljamo i na svaki protokol.

Prilikom nove sistematizacije u Javnom servisu, doznajemo da je projektovana za 750 radnih mjesta. Nevjeovatno! To je najveća „fabrika“ u Crnoj Gori. Ako tome dodamo uposlene u mnoge agencije i servise za elektronske i druge medije, ta cifra je mnogo veća. A o njinoj koristi je izlišno govoriti jer smo i u regionu jedni od najgorih. I Ministarstvo u svom resoru ima ljude za medije. Dakle, novinarstvo i policija, koje finansira država, su nam nekoliko puta veći od standarda EU. Ali, tu nije kraj, jer ko finansira one štampane medije koji imaju tiraž nešto veći od hiljadu.

Sjećam se da je početkom devedesetih, kada se utvrdilo da državna televizija i radio broje preko petsto zaposlenih, došlo do velikog tehnološkog otpuštanja, koje je trebalo da svede ukupan broj zaposlenih na manje od pola. Tom prilikom je otpušten i čitav muzički orkestar. Dijelile su im se i velike otpremnine.

Sada, sa prekomjerno zaposlenim osobljem, nema ni riječi o beskrupuloznom preuređenju grada. Ta pitanja ne otvara ni u jednoj emisiji, niti poziva opštinare da odgovaraju na pitanja građana, jer je očigledno da se mnogo toga radi mimo volje građana.  Od svih dešavanja najvažniji su joj festivali: ukljeve, vina, maslina, žućenice, tamburica... Danas čujem, i po 40 ih je u ekipi koje izvještavaju  tako nešto.

Ali, mimo festivala u Podgorici se i dalje ugrožava životni prostor građana. Besomučno se izgrađuju zgrade na kultivisanim zelenim površinama i parkiralištima. U Bulevaru Revolucije đe je smješten Javni servis, otima se prostor trotoara za biciklističke staze. Uništava se šetalište a u Javnom servisu to ne vide, niti dižu glas, jer se mnogo šta ne uklapa u njin zabavni program, kao u nekom zabavištu za odrasle. Zato su kao informativna kuća među poslednjim i u okruženju.

Staze za bicikliste se užurbano rade đe je to moguće i nemoguće, kao za neku scenografiju. U istom prostoru pločnika staze za pješake i bicikliste? Toga ima samo na Balkanu i niđe više. Tako postaju opasnost jedni drugima, posebno đeci i starijima. A ako tome dodamo da neki biciklisti doživljavaju taj prostor kao bob-stazu, onda su i teški udesi neminovni.

„Prekršaji“ koji su izazvali međusobne povrede, bez svjedoka,  nijesu dokazivi na sudu. Sve se može pripisati i nehatu. Brojne majke se žale policiji na bicikliste, jer su im đecu povrijedili, ali oni po tom pitanju ne mogu učiniti ništa. Vjerovatno se čeka teži udes sa smrtnim ishodom da bi se zamislili nad glupostima koje smo počinili.  Do tada, više se ni trotoarom neće moći slobodno ići.

Tako je stariju damu Vesnu B. udario biciklista kod semafora, dok je čekala preći ulicu. Htio je i on doći do malo hlada. Ali, ona se instiktivno okrnula i privalila mu šamarčinu ne gledajući ko je.  Srećom, policajac  se nalazio u blizini i rekao joj: „Taman si učinila! Da još ko tako uradi naučili bi voziti. Mnogi nam se žale na njih a mi ne možemo ništa učiniti.“ Ali, nije stvar o umjeću vožnje, već u potpuno pogrešno postavljenoj stvari. I koga je briga, izvođač staza će se namlatiti para poreskih obveznika prepuštenih samo sreći da se i sa trotoara vrate kući nepovrijeđeni.

Najgore u svemu je to, što obesviješćeni građani misle da se biciklisičke staze rade po uputu EU, što je možda nekima i cilj.

Biciklističke staze u gradu su neophodne, ali ih teba praviti tamo đe je to moguće i đe im je i mjesto, pored kolovoza, paralelno sa smjerom kojim se kreću automobili. Takva je saobraćajna kultura u svijetu.

Nekad se smatralo za bicikliste, koji su se kretali trotoarom, da su nevaspitani. Sada je to nevaspitanje legalizovano, kao što je i parkiranje auta na trotoaru.

 Urbanizam postoji da bi se oplemenio životni prostor a ne urušavao i sužavao do krajnjih granica kao u nekom prinudnom getu. Devastra se ono što je po mjeri urađeno za opšte dobro i prilagođava hirovima pojedinaca, kojima je grad samo beton, asfalt i staklo. „Posao – kuća“, za najamnike. Tako je i „Delta siti“ rasprodan kao neko „savremeno“ zdanje, koje je po tipskoj gradnji zgrada isto kao radnička naselja na priferiji Rima, građena početkom šezdesetih, ali sa puno zelenih površina.

I, otkud tolika inferiornost crnogorskog društva za sve što se događa oko njega. Zar mu je duh toliko slomljen da ne osjeća potrebu da se suprostavi invazijijama bahatosti u mnogim oblastima. Zar je moguće da naši građani vjeruju da će im neko drugi rješavati njine životne probleme? Kao da su utonli u svoju uobrazilju kojoj je stran i životni prostor kome pripadaju a koji mu bespravno urušavaju i otimaju. Pogotovu što te iste opštinske službe lično finansira, da bi mu oplemenile prostor u kome žive, a ne da u njega trpaju svoj bezobrazluk, nekulturu i neznaje radi p ličnog profita u nekom dilu.

Ako lijepu zgradu izgradiš nasred ulice ili parku, to je dupli grijeh. Napravljen je kič i zločin nad oboje, kao što je to urađeno sa biciklističkim stazama i parkinzima na trotoarima.

Ni sada, čitav gradski rejon Preko Morače nema nikakvih kulturnih sadržaja, izuzev Dvorca Petrovića. A kada je dovršen Blok V i VI, bila je predviđena izgradnja kulturnog centra sa brojnim sadržajima: muzejima, galerijama, bibliotekama, kino-dvoranama i pozorištima..., na mjesto današnjeg Maksima i okolnih zgrada. Tako nešto po urbanističkim propisima sleduje gradske prostore koji broje 20 hiljada stanovnika. Grad se u mnogome proširio a ipak je ostao bez tih sadržaja. Štaviše, parkovi i dječja igališta Preko Morače su mnogo manja zbog zgrada koje su nasilno nikle na njinim mjestima. Profitirali su samo pojedinci na štetu građana i grada.

Opštinarima je problem i ono što su im redovne obaveze. Ipak, unatoč tome govore koliko su mnogo preokupirani da u svemu pomognu građanima.

Kao i svako ljeto, temperatura dostiže četrdeseti podiok, a novi bazen za kupače ne radi jer su se śetili da na jednoj njegovoj polovini dograde krov. Taj dio novog zdanja su morali dijelom da ruše da bi izvršili dogradnju naknadne pameti. A zaboravili da pripreme postojeći, stari bazen na obali Morače koji zjapi prazan. Zato, ovih dana, opštinari pozivaju građane na obale Morače iako su prisutne velike količine algi duž plaža, što znači da je voda preko mjere zagađena, i da se u nju neđe ulivaju fekalije. Ribnica je presušila i njeno korito u gradu sada izgleda kao deponija za smeće.

U jednoj knjizi čutam: „Dobro je što su neki opštinari shvatili da moraju nositi odijelo i kravatu kako bi se mislilo da su vrijedni poštovanja.“