Likovna hronika

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  01. 05. 2017.

Nedavno je u Podgorici održan forum za dizajnere pod nazivom FLUID, sa plakatom koji je njegova najbolja anti-reklama. Značenje naziva „fluid“ je u potpunoj suprotnosti sa izgledom plakata, koji jasno nosi sa sobom konstruktivnost.  I pored  lošeg izgleda, „vidljivo“ je izgubio svaku važnost  kačenjem  u vrh visokog zida Centra za sport i kulturu Univerziteta Crne Gore, đe se ovaj forum i održavao.  Ali, pored potpunog odsustva dizajnerskog umjeća i savremenih tehnoloških mogućnosti, ovaj stripovski plakat pokazujje veliku prisutnost plagijaštva. Kao neki njegov pokušaj legalizacije.  Što, zapravo, pokazuje da svi seminari ove vrste treba kao najveći problem prvenstveno da upućuju na plagijaštvo u kome se davi naš, ali i u cijelom regionu, dizajn i „umjetnost“.

U potpunom nerazumijevanju intelektualne svojine, koja je u rangu sve druge, (jer, krađa je krađa, a orginalnost i činjenice krase nauku i umjetnost,) plagijaštvo je postalo sinonim za uspješnost i „talenat“. Jer u potpunom odsustvu kritike, (što je nedopustivo u informatičkoj eri), ali i borbi da se bolje nametnu javnosti, neki bezobzirno sebi daju za pravo da „pozajmljuju“ sve do čega stignu, a što mogu lako kopirati od drugih. Ta pogrešna mentalna usmjerenost da se motivi i ideje traže u tuđim ostvarenjima je opasna u onoj mjeri ukoliko dolazi sa važnih zvaničnih državnih adresaj. Vjerovatno shodno svojoj kulturi i znanju. A kad smo kod plakata i stripa („slikovnih novina“), R. Topfer, izumitelj stripa; kada plagijaštvo nije ni postojalo, je osuđivao i to što umjetnici rade samo zarad umjetnosti a ne i moralnosti.

 U svojstvu organizatora na otvaranju ovog foruma su se pojavili: profesor dizajna: Ana Matić, rektor: R. Vojvodić, i ministar kulture: Ljumović.

U opštem ugrožavanju elementarnih ljudskih prava i zastrašujuće borbe za golo preživljavanje, društvo se nalazi u kolapsu etike i profesionalizma, u kojima se kultura svodi na puke međuljudske formalnosti i oponašanja.

Teška kriza koja je zadesila crnogorsko društvo ima svoje ishodište i u dešavanjima u kulturi. Ali, zahvaljujući medijima, nijemih za svaku analizu i kritiku, još na viđelo nijesu izašli ni nagovještaji njenog lošeg stanja, jer, kao što je prestala biti briga intelektualnih „elita“,  nije ni u opsegu političkih i partijskih nadgornjavanja.

U opštem previranju, „naivna“ zamjena teza i igra gluvih telefona zamjenjuje bilo kakvu želju da se išta promijeni. Tako je i visokim  službenicima kulture dato za pravo da na Javnom servisu, prilikom pregleda dnevne štampe,  okrivljuju sindikalce za propast cjelokupne privrede i radničke klase. Dakle, licemjerstvo je postala praksa pa se i oni kojima su zavezali ruke da rade i usta da govore, budu krivi za opšti haos. A vlast ne može biti bolja u svim tim mukama i trulostima društva.

Tako su mnogi „forumi“ i „seminari“ raznih struka, poput „važnih savremenih događaja“, svedeni na puka propovjedanja, sa kojim državni mediji prikrivaju opšte privredno i kulturno rasulo. Ali, stiče se i utisak da se u galerijskim prostorima, ipak, još mogu viđeti poneke izložbe, više kao opravdanje brojnih uposlenih službenika za mjesečna novčana primanja, nego li stvarne želje da se angažuje i afirmiše kvalitet umjetničkog stvaranja, kojoj bi prethodila duboka analiza postojećeg stanja. Sada, u opticaju ima svega a ponajmanje kvaliteta na koji smo nekad bili navikli.

Ono što me najviše iznenadilo, ovih dana, je loš kvalitet umjetničkih djela sa kojima su se predstavili i profesori Likovne akademije u Bugarskoj, povodom 120 godina od njenog osnivanja. Da li je razlog tome stagnacija u vrijeme staljinizma, ili šta drugo, ostalo nam je tajna, jer izložbu nije propratio nikakav katalog iz koga bi se moglo bilo šta šire prosuditi. Ova izložba je održana u Galeriji Dvorca Petrovića, koja već dugi niz godina funkcioniše po principu protočnog bojlera, koji publici ne nudi nikakvu informaciju više od izloženih eksponenata. (Da se nameće prosto pitanje: šta rade njeni toliko brojni istoričari umjetnosti?)

Neposredno uz ovu galeriju, kao dio CSUCG, je i Galerija Perjanički dom, u kome je svoje radove izložila mlada dizajnerka iz Crne Gore: Bojana Bogavac.

Ona se publici predstavila svojim djelima, mahom kolažima u galerijskom formatu. Ovu izložbu prati katalog sa likovnom kritikom Milice Bezmarević, koja afirmativno govori o Bojaninim motivima. Međutim, taj njen lični utisak je efemeran jer je opredmećen nametnutim uopštavanjem osobitostima  nekih društvenih pojava koje tumači, a za koje kategorički tvrdi da postoje i na izloženim radovima, time izbjegavajući da svojim znanjem uputi umjetnicu i publiku na dostignute likovne vrijednosti izloženih umjeničkih djela, od čega bi i sama umjetnica imala najveće koristi. 

Doduše, kritičara dijelom opravdava takav pristup jer je suočen sa brojnim fragmentima scena u apstrahovanom prostoru kolaža, kao na nekoj stranici nedovršenog stripa sa potpuno izmiješanim crtačkim partijama, jer se ne nalaze u svojim posebnim linijskim okvirima. A sve što nije u ustaljenom redu odaje prividan utisak haotičnosti, kakav su u pristupu imali dadaisti. Ali je pitanje kakve:  lične neupućenosti ili stvarnog stanja? Te odgovore mora pronaći sam posmatrač jer autor ne nudi nikakav odgovor za valjaniju klasifikaciju. Tako, da se neki motivi, unatoč kritici iz kataloga izložbe, mogu tumačiti i kao izrazi izvještačene stvarnosti gradske vreve po baštama i kafićima.

Ali, napomenuću samo to da ovoj ambicioznoj umjetnici trebaju komentari i kritike, kako bi se hrabrije upustila u problematiku koju teži predstaviti. Tim komentarima treba dati i veći publicitet, bez obzira na veličinu kvaliteta, da se mladi umjetnici ne bi ośećali na marginama društva koje preferira kultivisanje kulturnog javnog mnenja.

U te svehe, bez dublje analize, napomenuću da ova umjetnica voli biti dadaistički ilustrativna, ali i simbolična. Ipak, ne nalazim da je „strip“, čiji kliše crteža koristi,  njen fah. Nagovještaj njenog potencijala se vrlo stidljivo krije u neodlučnosti da krene putem kubizma ili fovizma, čije bi osnovne vrijednosti trebala da ispita. Na to mišljenje me navodi njena dominacija linearnosti nad bojom. A taj potencijal ako ga ima trebala bi iskoristiti.

U odabiru grubih jednoličnih linija za crtačko predstavljanje figura, najčešće iskarikiranih izolovanih portreta i lobanja u parovima, koji podśećaju na ikoničnost internet aplikacija, (poput problematičnih portreta Vilijema Steiga, koje je teško odrediti da li su humor ili umjetnost), nije dovoljno rasporediti ih u apstraknoj kompziciji prostora, da bi se stvorila virtuelna atmosvera doživljaja „haosa“, („chaosa“, kako piše u nazivu kolaža). Strip je i u tome uvijek imao više različitih rešenja, jer za razliku od umjetnosti on nudi skraćeni stil sa sažetim izrazom, kao naracijom kod koje se mnogo šta podzumijeva, pa je i prazan prostor dio naracije - isčekivanja. Pa toj logici, zapravo, taj apstraktni dizajnerski talasasto sveden prostor kolaža kod ove autorke tumačim kao atmosferu u funkciji romantičnog isčekivanja.

Ljudi osim glave, kao složeni tjelesni mehanizam pośeduju još ponešto, pa lišiti ih toga u brojnom prikazu na jednoj površini kolaža je degutantno, jer je i apstrahovan prostor, prostor, nimalo nalik na frontalnost ćele-kulu.

Dakle,linearno talasastom apstraktnom prostoru kolaža su nametnute aplikacije lobanja i portreta. Doduše, pojednostavljene i sa težnjom da budu izrazit kliše u svojoj grubosti, pa se stiče dojam da i u likovnom smislu ova dizajnerka gubi kontakt sa prirodnošću motiva, jer ga likovno ne „objašnjava“ već usiljeno etiketira.

I

nače, portreti su jedna od najčešćih preokupacija mlađih generacija umjetnika. Najčešće rađenih po klišeima pop-arta i drugim neakademskim stilovima. Jedan od razloga, kako navode psiholozi, vjerovatno leži u tome da je čovjekova psiha tako predodređena da i u običnim mrljama i žvrljotinama najčešće prepoznaje izraze lica. Ipak, za snažnije nalaženje njinog karaktera potrebna je velika posvećenost u kojoj ne smije ni najmanje biti zanemarena likovnost, inače bi sve ostalo na nivou eksperimenta.  

Upravo je Domijea, ogromna životnost njegovih likova, izdvajala od osnivača drugih modernista koje je interesovala priroda. Smatrao ih je „kopiristima“, zato je ismijavao Kurbea i prezirao Milea, pa je i njegov stil uticao na ekspresioniste a ne na impresioniste. I on je za rad izraza, primjenjivao svoju, krajnje neobaveznu tehniku crtanja, suprotnu akademskom učenju, koja je i od Munka napravila to što jeste. Jer, da opet pomenem Topfera, koji je razrađivao različite karaktere u brojnim portretima, (davne 1845., je čelo Apolona Belvederskog  prikazao u 12 potpuno različitih fizionomija lica), je rekao: „suština umjetnosti nije podražavanje već izražavanje“. Taj njegov aksiom se može uzeti i kao odlika cijele moderne i postmoderne umjetnosti, jer istinski izraz se mora istinski ośetiti.