Ko to tamo sufinansira?

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  24. 03. 2017.

Živimo u ironiji vremena i dvoličnosti. Riječi više nijesu važne, već šta raditi u prepunoj ludnici u kojoj svi misle za sebe da su Napoleon, ili bar njegova desna ruka, dostojanstveno položena u bezbrižnoj uobraženosti na njedrama? Međutim, ima i onih skromnijih, koji samo žele da tako nešto budu, pa ćute i čekaju. Sve drugo ih je prestalo da dotiče. Intelektualaca tu nema, niti mogu doći do izražaja, već je „uspješan“ samo najbolje korumpiani partijski potrčko, kome je uloga potpuno suprotna prometejskoj. Umjesto istine on na svom „uzvišenom“ zadatku donosi obmane svom narodu, radi vlastitih ciljeva koje nalazi u visokim funkcijama, nagradama i privilegijama. Takav, i da u ruci ima luču istine ne bi dozvolio da zasvijetli drugima, već bi je sakrio u rukav sa kojim je do juče brisao nos, ili pod lonac, a njega, opet, sa šerpama, kotlovima i drugim kulinarskim priborom, instalacijama i tračevima, na oltar domovine i duhovnosti. (Kao u ispraznim „modernim“ nadriumjetnostima.) Složen je to i organizovan „posao“ srodnika, pun „patriotizma“ i „nacionalizma kao poslednjeg utočišta hulja“. Tako Istina biva zarobljena u lošem društvu, kao kakva podzemna svjetlost koja ima „privilegiju“ da tavori samo u podrumima mizerne ljudske uobraženosti, egoizma i pohlepe. Jer, kako mnogi rekoše: „Kao u kakvom getu, u društvu sa izvrnutim sisemom vrijednosti i etike, caruje laž, obmana, otimačina...“  Prometeja i da ima u takvo iskrivljenom društvu, kao u nekoj modernoj književnoj ironiji, bili bi osuđeni od smutljivih ljudi a ne od bogova.  Slična sudbina zadesila je i Hrista. Ali, u Istini vaskrsnu!

Od nestanka LSCG ostadosmo bez viđela. Sad nam soli pamet ko god hoće. Đe nam se đede pamet u nastaloj tmuši?  Postali smo nesposobni da budemo normalni. Pretvorismo se u uši, ali i one su nam plitke. Ne zadržava se u njima ništa, ali prenose  vibracije. Nekima je kroz njih i pamet isćurela. Slušaju a ne vide. Kad im dotuže pozajme tuđe, pa i Pinkove. Ponečije uši obigraju cijelo selo i srez a da niko ne zna čije su. Te su nafačne, partijske. Tako uzvišen Njegošev narod u mraku dvoličnih igri silnika zaboravi štošta, pa i to da je Viđelo Istina, koju jedino treba tražiti i slijediti (u Bibliji je poistovjećena sa Bogom), bez koje se ne može sagledati  i primijeniti ni etika. Koliko se traži, toliko se dobija. U suprotnom je mrak i njemu svojstveni sebični interesi. Dakle, i etika je sinonim ispravnosti znanja, kao odraz visoke svijesti, poput svetionika koji i drugima treba da osvijetli put. (Đe je nema, nema ni poštenja, ni pravde, a ispravnost i znanje postaju nezavisne, međusobno suprotne kategorije, svedene na kolotečine u službi egoizma. Sve to je zavisno od odgovornosti vlasti, pa je ovako kako je. Đe nema potpune vladavine prava, hara dezorjentisana mrzovoljno ostrašćena nesloga, društveno nezadovoljstvo i apatija svake vrste u kojima i racionalnost gubi smisao.)

Imamo nevjerovatno autentične teme za knjižvnike i filmadžije ali takvih ostvarenja nema, jer se i oni pogubiše u toj realnosti. A onima sa vrhuške  oko „Miroslavljevog jevanđelja“, i lični kompleksi su preči od opšteg sunovrata.   

Pored velikog nezadovoljstva i štrajkova, čak i oni osvijetljeni putevi za koje svi iskreno vjeruju da su bez alternative, a tiču se evropskih integracija, bivaju zarobljeni korupcijom  i hvalospjevom dobrih političkih rezultata, koji traju i repriziraju se u nedogled. A šta mrčovi slavimo, kad sve ljudsko sahranismo? I od Srbina, Crnogorca i Bošnjaka napravismo profesije, a od ministarstava i drugih državnih institucija amaterska društva. Neke se mogu kandidovati i za posebni budžet kao jednopatijsko alternativno pozorište.

I dok se svi cirkusi u svijetu zatvaraju naš pod otvorenim nebom posluje danonoćno, pod budnim okom Evrope, kao njen najdraži dio eksperimenta, u čiju se ambijentalnost bezakonja, navodno, ne želi da miješa, osim, kada su u pitanju gej-parade. „Svi ostali mogu pomrijeti“ – kako kaže narod. Zato, naočigled beznađa, (poput nekadašnjeg „rata za mir“) u svakoj prilici i mjestu, putem medija, od vladajućih dilera niču obećanja za slavnu budućnost, kao što su to nekad, u kriznim vremenima, obećavale načičkane Hekatine kapelice u Antičkoj Atini.  (I u njen podzemni svijet da bi se ušlo trebalo je proživjeti cijeli život.) A Hekata - sa tri lica (poput Danteovog raja, čistilišta i pakla) je postala EU, (kao poslednje odredište i spas od haosa u koji obitavamo, a  koga smo „patriotski“ stvarali), a u čiji svijet decenijama ulazimo a da tamo ni nosa nijesmo pomolili. Još „usklađujemo“, odnosno, prevodimo zakone. Sve ide u nedogled na super sporom kolosjeku bez vremenskog ograničenja, zbog obostrane kupovine vremena. Zato i dalje tavorimo neusklađeni sa ostatkom svijeta; i dalje nam se sa zadnjeg ulaza isporučuju „poglavlja“, koja redovno otvaramo a nijedno ne zatvaramo, pa smo i dalje otvorena knjiga za sva nepočinstva. Zbog stidljivih, dvosmislenih opomena koje dobijamo („šargarepe i štapića – za uši“), naša Vlada nema volje da sprovodi ni zakone koje nam je sopstvena Skupština usvojila. I čemu Skupština, kad su za rad vlastoljublja i nepoštene koristi bitnije podjele? Sada imamo i to da opstruktori krive opstruktore zbog opstrukcije, pa ko nadjača. Dogovor za stolom je poslednje mjesto na koje se računa na Balkanu.

I kako nazvati svu tu „kulturu“? I da li je ona bez uticaja na sve druge duhovne vrijednosti društva?

Izgleda da za mnoge pusule nijesmo naredni, jer je (profitabilna) dvoličnost izvojevala pobjedu nad (neprofitabilnim) moralom, pa za svo to vrijeme papiroloških primopredaja sa EU, i dalje uspješno sprovodimo odavno odomaćene AB-revolucije nadrikultura i anti-etike, i to od ljudi koji bi pored zvanja trebali da imaju i neko ispravno i potpunije profesionalno znanje, kao odnos nove, zdrave konkurentnosti u napretku društva, a ne partijsku servilnost običnih amaterskih tukaca.

Nema veće kazne za dobar posao nego povjeriti ga neznalici. Što više diploma i nagrada kupiše, utoliko postaše gori, zajedno sa svojim vrhuškama koje ih i dovedoše. Kao u organizovanom kriminalu, znanje im nije oslonac već oni, ogrezli u improvizacijama i interpretacijama.

Ipak, konačnim ulaskom Crne Gore u NATO savez, DPS će izgubiti svaki razlog da ostane na vlasti, jer i EU nema više šta da čeka. (Izuzev ako se narod ne bude „pomamljivao“ oko referenduma.  Zato i postoji trik da odluka bude u Skupštini.) Ali, na tome se neće završiti bez snažnije podrške naroda opoziciji i Evropskim integracijama.

Sve strukture društva pate od istih bolesti, koja je najprije izazvana virusom nemara i sebičnih ineresa. Tako i likovna umjenost u Crnoj Gori nije nikad bila u većoj katastofi. Izložbi je sve manje, njin kvalitet se spušta ispod minimuma sa obiljem plagijata a talentovanih likovnih stvaralaca je sve više koji nemaju ni elementarne uslove za rad. Svoje najbolje godine za rad, kao i talenat, traće u borbi za preživljavanje. Na to se niko ne osvrće, već se i dodatno kontaminira polje same umjetnosti, čije zagađivanje i podstrek dolazi iz državnih institucija. Autoriteti se daju neznalicama koji su zbog neznanja spremni na sve. Dok uživaju u privilegijama, mlade likovnjake uče da im za bavljenje umjetnošću nije potreban novac i radni prostor, i da katarzu mogu naći na smetilištu, jer su tamo kapije prave umjetnosti. Ukoliko pronađu kakvu dobru žicu mogu se nadati da sa njom naprave i remek djela za pamćenje. Za tako nešto su galerijski prostori širom otvoreni.

Sistematski se uništavaju mnoga kulturološka dobra, a izdižu do neba i one imbecilne partijske poslušnosti koje su protiv čovjeka kao bića. Zato se trude da uguše i svaku objektivnost koja govori o ovom vremenu. Danas, državne institucije zabranjuju i štampu knjiga iz likovne umjetnosti i kulturološke kritike, (koje se bave temama o kojima se nikad prije nije govorilo kod nas), što je, koliko se sjećam bilo samo u fašistički nastrojenim društvima, kojima je smetala svaka vrsta istine, kada su se intelektualci morali šćućuriti doma od bastijalnih i oholih vođa, koji su nizali pobjede za pobjedama protiv etike i razuma.

I dok visoko pozicionirane partijske šićardžije caruju, likovni umjetnici gladuju. Po zadnjem izvještaju o rezultatima Konkursa za sufinansiranje od Ministarstva kulture, objektivno izgleda da su najveći neprijatelji mladih umjetnika njinii bivši profesori. Dvojica ih je bilo u žiriju. Kao statisti. Obojica nekompetentni. Jedan po struci fotograf, i kao takav profesor FLU: Lazar Pejović, a drugi anonimus FLU, neki Marko Marković koji je i meni potpuno nepoznat. Njima se pridružila anonimna Svetlana Racanović. Poznat mi je njen apologetski intervju sa jednom nadriumjetnicom, đe je kao istoričar umjetnosti pokazala da je na fascinantan način predata kiču i fenomenologiji nadriumjetnosti.

Od brojnih mladih umjetnika samo dvoje-troje je prošlo konkurs. Ustvari, malo više od ništa novca. ULUCG-u ništa, iako taj kvalitetan galerijski prostor okuplja nekoliko stotina umjetnika. (Nekad su se u tom prostoru pravile najkvalitetnije izložbe u CG, svakih 15 dana, a sad zjapi poluprazan iako je umjetnika duplo više. (I dok je tako, na njegovom čelu je isti čovjek više od deceniju.) Izgleda da je državna strategija takva, da se mladim likovnim umjetnicima ne da ni kašika, a kamoli da se u nju nešto stavi.

Talente žive sahranjuju, pa ih posle dušebrižno pitaju: „Radiš li šta?“*

Ne dozvoljavati mladim umjetnicima da budu nezavisni i samo svoji je zločin. A nezavisnost i individualizam ličnosti, kakvih je najviše među mladima, u našim višim krugovima ima pežorativno značenje: „samoživ“. Takvo etiketiranje ima značenje kao u svijetu „terorista“. Zato, htjeli ili ne, moraju se povlačiti u sebe čime postaju meta raznih lešinara. Za bud-zašto im se otima vrijedno stvaralaštvo, a za političare su otvoren poligon za mnogo šta. Tako je i Lubardu, mlatarao po glavi savijenim novinom Politike, Đilas, u Beogradu, govoreći mu: „Jesam li ti rekao da tako ne slikaš?“  Lomili su i njega na vrhuncu slave, ali je ostao svojeglav i div u slikarstvu, kakav je naučio biti dok je studirao.

Nema ovde nikakve ekskluzive,  slika se iz hobija ili za prodaju, kao dodatno zanimanje. Sve ostalo je propaganda. Kolektivitet je takav. „Uspješni“ su oni koji slušaju partijske službenike, koji se trude da od umjetnosti naprave komunalnu djelatnost. Ne može se ni misliti na svoj način. Zato mnogo zavisimo od onoga što vidimo u svijetu, pa to i primjenjujemo i prilagođavamo svojim mogućnostima. Takvi su nam „majstori za kojih nema tajni.“ Umjetnost je jedna velika tajna, ipak, zadovoljni smo i kad to loše radimo, ali nam se čini da izgledamo svijetski. Zato i žabe potkivamo. Kao što imamo i kamena na pretek ali ne znamo ni njegove dekorativne vrijednosti, a kamo li utvrditi njegove prave mogućnosti. Kana je sa „bezvrijednim“, nama neupotrebljivim, rečnim oblucima stvorila ambijentalna remek-djela, koja otkrivaju njegove izrazite estetske vrijednosti u skladu sa podnevljem, koja ne vrednujemo, niti umijemo čuvati a ne uznapredovati i proširiti njegove varijatete i primjenu. Zato, kao po nekoj tradiciji, u Crnoj Gori nije bilo dovoljno mjesta ni za Lubardu, Milunovića, Stijovića, Dada... Iako su je neizmjerno voljeli, dolazili su u nju samo kao turisti. I bolje što je tako jer su ostali sačuvani, kakvim ih je plemenitim Bog stvorio. Što su bili dalji, bili su i draži, a zaviđelo im se na uspjehu.

Dakle na Konkursu Ministarstva kulture, profesori su dodijelili novac profesorima, i to u najvećim iznosima: Nataši Đurović, Nenadu Šoškiću, Rajku Todoroviću, Zlatku Glamočaku, pa čak i onim inostranim koji treba da drže neke lekcije mladim umjetnicima. Te oholosti, uobraženosti i sebičnosti? I ko još neće pomislii da nije riječ o kolegijarnom dilu, koji odgovara partijskoj strategiji da se ostali ućutkaju, kao u kakvoj demonstraciji sile. (Nove golootočke metode podrazumijevaju sankcije.) Ipak, gledano sveukupno, ta slika nije realna, jer većina profesora FLU nikad nije ni koristila sredstva ovog fonda, iako vrijedno rade i izlažu svoja djela. Z. Glamočak je jedini dobio novac za retrospektivnu izložbu u Podgorici, što je ispavno i dobro, ali nije po novokomponovanim pravilima Ministarstva, jer po njima odobrava samo izložbe u inostranstvu. Zapravo, izgleda da su zadovoljniji oni profesori FLU prema kojima je ovo partijsko društvo manje izdašno, što takođe govori o diskriminaciji. Ona se svakako odnosi i na veliku većinu mladih i ostalih samostalnih umjetnika, koji su talentovani, dostojanstveni i nepokupljivi, daleko od onog kako prikazuju rezultati konkursa.

Doduše, novčana sredstva konkursa za likovnjake su enormno mala (27 850 €), s obzirom na kvalitet i brojnost korisnika, ali je time i jasnije iskristalisalo pravo, stvarno stanje, kao što i naglašenija metafora zna snažnije opisati realnost. Tako je ovaj konkurs pokazao i nevjerovatne nelogičnosti o uzajamnom odnosu odobrenih sredstava po oblastima, koja ubijaju svaku logiku. (I dok su udruženja književnika potpuno propala, pomoć dobija Doo OKF Cetinje, za časopis Ars je dobilo 25 ooo €, a za učešće na sajmu knjiga u Lajpcigu i Puli 20 000 €)

Zapravo je i Konkurs za sufinansiranje Ministarstva kulture, po pitanju likovne umjetnosti, obični falsifikat, koji se upražnjava već treću godinu. Pozivaju se na član 77, Zakona o kulturi: „Sl. list CG, (br 49/8, 16/11 i 38/12)“, iako se u njemu kaže da se novac usmjerava za: „umjetnički kvalitet i značaj za razvoj crnogorske kulture“. To je  preinačeno, pa je umjesto toga, na istom mjestu za likovnjake postavljen tekst u  zagradi, kao za: (međunarodni program saradnje...), bez glavne klauzule. (A to bi trebalo da je domen Ministarstva inostranih poslova.) Time su u startu diskvalifikovali  „umjetnički kvalitet i značaj razvoja crnogorske kulture“. Tako i velikom dijelu talentovanih mladih umjetnika postaje nemoguće da po prvi put izlažu svoja djela, niti ostavlja mogućnost stručnoj i široj javnosti da se upozna sa njinim dostignućima. Ipak, implikacije takvog čina su i dublje i šire, jer, izgleda našim muzejima ne trbaju bolje slike od onih profesorskih sa FLU, niti likovnih kritika i analiza od onih partijskih. Takvog apsurda nema ni u kolonijalnim Afričkim zemljama.

Ovaj Konkurs i njegovi rezultati su u cjelosti i pojedinačno dvolični, kao što je dvolična i politika koju vodi ovo Ministarstvo.

Sudeći po rezultatima konkursa, može se reći i to, da mlade umjetnike partijski profesori smatraju nelojalnom konkurencijom pa ih na taj način i žele protjerati van zidina svoje imperije. Što se može shvatiti samo kao revanš loših prema talentovanijim, a nikako drugačije.(Loši nijesu konkurencija dobrim.)  Zapravo i sam FLU je katastrofa za sebe. Više je improvizacija nego fakultet. Razmješten je po Cetinjskim podrumima jer im je izgorio fakultet, smješten u zgradi bivšeg „Ruskog poslanstva“, u vrijeme dekana N. Šoškića, koji je za taj talenat dobio nagradu da bude direktor CSU (iako nema nijedno međunarodno priznanje koje drugi imaju i jedva opstaju). Nedavno je taj baranin dobio i stotinak kvadrata stambenog prostora u Profesorskoj zgradi u Podgorici, (a bez riješenog stambenog pitanja su u istoj ustanovi mnogi visokoškolci koji su tu od njenog osnivanja). Na ovom poslednjem Konkursu za sufinansiranje od Ministarstva je dobio i nekoliko hiljada eura za, navodno, izložbu u Majamiju. (Baš ga je geografski daleko dogurao.) Iako ima beznačajnosti i nelogičnosti u svemu tome o kojima je izlišno govoriti, vjerujem da bi mnogi voljeli da je tako. (Poznate su plaže Majamija.) Ali, isti ti daju sebi za pravo da misle da bi mu taj novac dobrodošao i za opremanje tek dobijenog prostora, jer i neke njegove kolege na sličan nači dobijaju novac od istog ministarstva, a da njegov utrošak ne prikazuju, niti im u biografijama piše da su održali izložbe za koje su uzimali novac. Jer, tek tada su u opasnosti da se dokaže da su spekulanti, pošto im minisarstvo to toleriše. Ipak, ako nije sa predumišljajem, lako se dogodi „preči posa“, što se može i razumjeti, ali rigoroznost ovog Ministarstva, po mnogo čemu, kao u ovom slučaju i prema velikom broju mladih i dugih stvaralaca, je, blago rečeno, potpuno nerazumno. Kultura je bez kritika i analiza, a Ministarstvo proganja kritiku i analizu koje su oduvijek bile u velikom deficitu kod nas; galerije prazne a ne finansiraju izložbe; mladi bez mogućnosti da rade a ne dozvoljavaju im da se bave svojim poslom ni sa minimalnom pomoću. Perverzno!

 Od kolega se može čuti da postoje i špekulacije sa međunarodnim nagradama. Pitanje je da li neki korisnici ovog fonda ministarsva, uopšte i pišu Prijave za konkurs, kad ih, kao u onom filmu, „vozi Mićo“ u istom autobusu?

Ipak, za nasmijati se, prednost u svemu ima profesor Rajko Todorović, kome su data sredstva za „promovisanje monografije u San Francisku“, bez navedene galerije. Pored interneta, mogućnosti svog sajta, bloga, CD-a za prezentaciju, pošte, on ide sa monografijom pod pazuhom, kao kod svojih u SF. (Od koga li je to vidio, pa presliko?) Sličnih nekoliko hiljada je dobio i prije neku godinu za performans u Galeriji ULUCG-a, u Podgorici, za koji nijesam u saznanju da je održao, iako ga je bučno najavljivao. Inače, među prvima je dobio i mjesečna novčana primanja kao Istaknuti kulturni radnik. Po mom mišljenju za razvoj diletantizma i plagijaštva u slikarstvu. Bez šablonskih implemenata, pitanje je da li umije i da crta? On je od početka svoje karijere uspijevao da od virtuoznosti gesta i izražajnosti figura, Bejkona, pretvori u banalnost, trapavost i bezličnost likuva. Vjerovatno ga je odabrao zbog sivila, jer mu boje ne odgovaraju. Ako ih koristi one su kod njega krajnje vulgarne. A to mi je bilo poznato još od „Jesenjeg likovnog salona“, održanog u Nikšiću 1982., kada su mu slike, kao kakvom nezvanom gostu, bile izložene u holu, ispred izložbenog prostora.

Ali, mnogim građanima je zaprepašćujuće i to, kako FLU u Cetinju, nije ni posle tri decenije rada izrodilo ubjedljivije umjetnike. Da li je to rezultat lošeg kadra ili studenata. Do njegovog osnivanja bilo je daleko plodnije vrijeme za stvaranje kvalitetnih likovnih stvaralaca. (Koliko je kadar bitan pokazale su Cetinjska i Hercegnovska srednjelikovna škola.) I čemu su učili svoje studente proteklih 30 godina, kad se od njih ne nađe niko da za račun postignutog kvaliteta stekne i deseti dio onog što su njini i najgori profesori za to vrijeme. Zar u talente ne treba ulagati? (Ili, pak, u talente trebamo računati one koji imaju najbolje veze.) Pa ako su im studenti toliko bezvrijedni da im ni novac za izložbe ne daju, kad su već u toj mogućnosti, otkud zauzvrat imaju tolika čašćavanja od države i na osnovu čega. Ali, baš u tom grmu leži zec.

Za većinu tih profesora se može reći da su vremenom razvili samo rutinu, jer decenijama štancuju iste slike. Neki čak sa potpuno istim motivima, čega u svijetu ima samo kod kičeraja, dok su neki bili ili postali loši plagijatori, pa je pitanje šta od takvih studenti mogu naučiti. Loša okolnost je i to što fakultet umjesto izučavanja akademskih vrijednosti likovnih umjetnosti preferira i neakademske frustracije nadriumjetnosti, pod navodno okriljem nečeg „modernog“, očigledno njima nerazumljivog ali prihvatljivog, jer je lako izvodljivo, iako nikakve umjetničke vrijednosti ne nosi sa sobom, već samo spekulaciju koja implicira da se navodno nešto zna.

Neki su radi samostalnog bavljenja umjetnošću napuštali državne poslove, zbog čega su dobijali velika obeštećenja, da bi se opet zapošljavali u druge državne ustanove kao profesori. I takva „uspješnost“ je postala odraz individualnog „kvaliteta“ i većeg društvenog ugleda.

Od stupanja na snagu Zakona o istaknutim kulturnim radnicima nastala je prava grabež i za nagrade, jer su one postale glavni osnov za sticanje dodatnih novčanih prihoda po tom osnovu. Ministarstvo u tajnosti drži spisak tih korisnika. Tako su već dobro uhljebljene starije generacije zbog sticanja što većih prihoda i po tom osnovu otimale nagrade iz ruku mlađih kolega, kojima su upravo materijalna i finansijska sredstva bitna  da uspješno razviju svoje stvaralaštvo, jer za kvalitet nijesu bitne godine. Korupcionaška domaća priznanja su tako postala osnov za vrednovanje nečijeg kvaliteta u očima državnih institucija, a talentovani stvaraoci ostali kratkih rukava bez uslova za rad. Apsurd je i to što je time kvalitet likovnih kritika i stručnog mišljenja o kvalitetima nečijeg rada ostao u potpunom zapećku. Sve je u rukama neznavenih članova žirija koji nikom ne odgovaraju, osim personi koja ih je postavila, niti im je za lični sud potrebno i usta da otvore. Zato štampanje mojih knjiga iz te oblasti (3 toma), dugi niz godina,  ne odobrava Ministarstvu kulture, iako nose preporuke najistaknutijeg i najiskusnijeg našeg likovnog kritičara i akademika, pokojne Olge Perović. Ona, pak, zadnjih desetina godina nije ni bila član iole ozbiljnijeg žirija. Sve se prepustilo partijskim službenicima za razvoj diskriminacije. Tako se na opštem neznanju stvara budućnost crnogorskog likovnog stvaralaštva.

Ali, u nekoj analizi, može se reći da je za takvu realnost krivo i malo tržište, pa se oko partijskih državnih jasala „krv miri“, jer prodaja teško ide. Tako da izgleda, ko je jaslama najbliži on je i najuspješniji, što lošoj vlasi najviše i odgoara. Zato je postalo apsurdno i napraviti kalitetno likovno djelo koje zahtijeva za svoju izradu veliko vrijeme, jer uzalud su dobri komentari kad je prodaja neostvarljiva. Tako je nekim autorima postao uspjeh da njina umjetnička slika visi u nekim partijskim kancelarijama. A početkom devedesetih, kada su se umjetnine prodavale i putem državne televizije, se jasno ocrtao poredak stvari, koji je svima dao do znanja da se više poštovao kvalitet, jer se on najviše i kupovao, tako da profesori FLU nijesu imali neku naročitu prođu. Njinu devalvaciju je prekinuo nagli prekid učešća prodajne galerije u takvim programa.

Posebno pitanje je i to koliko naših „uspješnih“ umjetnika putem „prodaje“ umjetnina pere prljav novac, a koliko njih je u sličnom dilu posvetilo svoje aktivnosti? Kad se tako „iskusni“ okupe, time se hvale a ne postignutim kvalitetom, za koji neki i ne znaju više od kada su završili studije.

Sve u svemu, ne pružanje mogućnosti mladima da rade svoj posao i da se taako dokazuju sredini je najgori vid dekadencije jednog društva. Čemu tada fakulteti?

Kod nas je izreka da: „sve ide u radni staž“. Jer, postojeći propisi su takvi. Tretiraju na isti način mrtvu savjest kao i onu živu.  A o tome treba razmisliti i zapitati se: da li se i ljudima koji su opskrbljivali koncetracione logore računao radni staž na tim poslovnim zadacima.

*Za zavidne osobe nema većeg uspjeha od onog da „bolje“ žive od onih koji su kvalitetniji od njih. Zato su im i funkcije bitne, do kojih dolaze partijskim angažmanom, kao kakvi Supermeni, koji su izabrani kao najbolji narodni predstavnici.  Loša politika ne cijeni profesionalizam, jer se  diplome i priznanja mogu kupiti, kao nekad u Srbiji pod Osmanskom vlašću. U takvoj oholosti vrijednost znanja i etike  postaje nebitna O tome najbolje svedoče sve brojniji gradonačelnici u Spuškom zatvoru. Koliko tek direktora, kao sitnijih riba, čeka taj poziv? Ali i dalje to daje za pravo onim na boljim pozicijama u društvu da misle da su bliži Bogu, ili da su pametniji, jer je sistem decenijama takav. Gori i od prethodnog, od kojeg su to i naučili. A kako i ne bi jer kad izađu iz pritvora čeka ih isto ono bogatstvo koje su opljačkali. Vjerovatno zato što se tretira stečenim kao prekovremeni rad, koji zahtijeva dodatne aktivnosti, jer, ako neko, kod nas, hoće „uspjeh“ u bilo čemu, onda mora razviti i neke uslužne djelatnosti prema partiji i klanu. I oteti plijen mora da se dijeli.

U trci za boljim platnim koeficijentom,  sa „prekovremenim“ radom u toku samog radnog vremena, dobili smo doktore iz raznih struka, pa čak i filmske reditelje koji nikad nijesu uradili nijedan film. Dok u svijetu vrednuju one koji naprave dobra ostvarenja, kod nas je vrednija funkcija i šuplja diploma, koja može da blokira rad svoj drugoj konkurenciji, pogotovu one koje mu partija odredi.  A loša i dekadentna je svaka ona stranka kojoj nije strana korupcija.