Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 23. 11. 2016.
„Državni udar“
je kod nas kulturna manifestacija poput performansa. Država plaća sve troškove
izvođačima odakle god da dolaze, zato je izverzirana. (Može da vidi komarca na
slonu u staklenoj bašti, a slona ne.) Svake godine ih imamo, kako Vlast kaže. Kao
nekad „duševnih bolova“. Naročito su bitni pred izbore. A da li su? Došlo je
takvo vrijeme da i kad pružiš ruku kroz prozor možeš opipati neku laž. Što si
na visočijoj etaži dojam je učestaliji, a podzemlje bliže.
Ipak, potrebniji bi nam bio neki kulturni
„udar“, a da nije laž.
Kultura je kompleksna. A da bi se napravio dobar
Program za kulturu*, prvo treba uraditi detaljnu analizu stanja, sa svim parametrima:
manjkavostima i prednostima. Dobro urađen program mora biti konkretan, sa
tačnim procjenama stanja i jasno određenom
svrhom i ciljevima, koji se finansijski mogu uklopiti u predviđen obim svih raspoloživih
sredstava. Prije bilo kakvog djelovanja
moraju se ispitati sve mogućnosti. To podrazumijeva veći stručni tim pod
vodstvom glavnog kreatora koji na sebe preuzima odgovornost za svaki uspjeh i
neuspjeh u praksi postignutog.
Shodno
velikom obimu djelovanja, ovaj sektor mora imati poseban, svoj žiro-račun, što
do sad nije bio slučaj, već su o svemu odlučivali nekompetentni ljudi, što je dodatno
davalo prostor za korupciju.
Osim
toga treba preispitati prethodni rad svih službi, posebno najodgovornijih lica
koji su stavili svoj potpis na brojne nerazumne odluke na štetu opštinskog
budžeta, struke i građana.
Opština
kao dio Sistema kulture
Opština
mora biti u skladu Sistema kulture na državnom nivou. Osim toga opština je
dužna da na tom planu, unutar sebe, koordinira sa svim svojim sektorima u punom
sastavu. Odnosno, opštinski Sektor kulture nije jedini nosioc kulture, zbog
čega mora usko sarađivati sa svim drugim sektorima, ukoliko želi ostvariti
dobre rezultate, podići na veći nivo kulture grada i približiti je najvećim
evropskim standardima. To mu kao Glavnom gradu i pripada.
Zato
se nedostatak opšte kulture u gradu ne smije tumačiti kao posledica nesavjesnih
građana. Nekultura se pojavljuje u onolikoj mjeri koliko joj nadležne gradske
službe dozvoljavaju da takva bude. Ona je proizvod loših kordinata u sistema
kulture, nemara i neznanja. Nikako lošeg finansijskog stanja. (Zato su nam pune
smeća korita Ribnice i Morače.) Nadležne službe manifestuju i unapređuju
kulturu u onolikoj mjeri koliko su funkcionalne i stručno sposobne za taj
odgovoran posao. Njina stručnost, (ili nestručnost) određuje program,
koordinate i način rada. (Nestručno lice
i korumpirano lice bez etičke kulture i da leži na pare nema trajno i
kvalitetno rešenje nizašta.)
Ako
nema kulture njeno mjesto zauzima
subkultura i trivijalna masovna kultura kojoj nije strana ideološka farba.
Značenja
kulture
„Kultura
je organizam“ – kako kaže Špengler, kao dobar poznavalac svetske istorije i
različitosti kultura. („Istorija svijeta je njen skupni životopis.“) Po ugledu
na Getea, kultura je za njega „prafenomen sve prošle i buduće svetske istorije“.
„Prafenomen“ je po Geteu bio divljenje, kao najveće zadovoljstvo koje se
čovjeku može pružiti. Frojdu, pak, to „zadovoljstvo“ predstavlja glavni smisao
života. A tako nešto, može se zaključiti, na duhovnom planu pružaju umjetnosti
i kultura življenja.
Kultura je veoma širok i
slojevit pojam koji obuhvata mnoge segmente društva i pojedinca, koji u sebi
podrazumijeva duhovnu nadgradnju. Frojd kaže „da kultura znači isto što i
usavršavanje, da je ona put ka savršenstvu koje je predodređeno čovjeku.“ Zato se nije čuditi što je taj pojam u široj
komunikaciji, poput američkog društva, izjednačen sa značenjem civilizovanosti.
Ipak, značenje civilizacije podrazumijeva tehnički napredak jednog društva (u
kome mas-kultura najviše prosperira), ali i doseg razvoja prava, što kulturi ne
daje puni smisao. (Inače bi se moglo reći i za običnog majmuna, koji bi se
kakvim slučajem našao za volanom automobila, ili bicikla za koji je obučen da
upravlja, da je na visokom stupnju kulture.) Na globalnom istorijskom planu Rim
će uvijek predstavljati visoke domete civilizacije a Antička Grčka kulture, što
ne znači da Rim nije imao kulturu, ali ta njegova kultura je u cjelosti bila
preuzeta iz Grčke, i neznatno preuređena.
Upravo
Antička Grčka je dobar primjer važnosti razvoja kulture, ali i kao specifikuma
jednog naroda u opštem zbiru znanja, što svakoj tradiciji daje veću važnost u
savremenom društvu. One po njima budu lako i prepoznatljive dajući boju više
opštem svetskom spektru različitosti. U Antičkoj Grčkoj je i u najvećim
društvenim problemima, kakve stvaraju ratovi, tradicija, umjetnost i nauka uvijek
bile na počesno mjesto, kao najvažnije odlika jednog društva i svojevrstan
identitet svakog pojedinca. Tako je i statua Nike (Pobjede), revolucionarna i
po umjetničkom iskoraku, kojoj se i danas divimo, bila postavljena na Akropolju
u vrijeme kada je Atina bila u potpunom finansijskom krahu.
Sadašnja
realna slika kulture u kojoj živimo
Kultura kao da je izdanak strnjike. Kod nas je briga o kulturi na poslednje mjesto. Ona je
kao trinaesto prase i kad su u pitanju finansije. Od kuće do škole, preko
medija i političara, zamijenili su je surogati koji omalovažavajuće krive
ljudsku psihu od najranijih đečijih dana do duboke starosti. Dok su nam navodno
puna usta kulture i svakojakih dostignuća, realnost je takva da dijete da bi
došlo do škole prvo mora da se probije kroz nabacane automobile ispred ulaza svoje
zgrade i trotoare duž ulica koji su jedino u Crnoj Gori legalizovani za
parkirališta. (A i to je fizičko i mentalno nasilje nad đecom koje niko ne
pominje, kao što se ne pominju ogromne đačke torbe koje svakodnevno nose, a
koje premašuju i težinu torbi za godišnje odmore.) I tako svaki dan, đaci uz pomoć
spretnosti i sreće, pod kišom fekalija iz klima, ivicom zgrada iz kojih poneki
stanari bacaju smeće sa prozora i terasa, dolaze nadomak škole u koju da bi
ušli moraju prvo da prođe kroz neku kafanu. Poneki kroz kafanu moraju da prođu
i da bi izašli iz kuće. (I umjesto u holu škole da ih dočeka pljuvaonica sa
gradonačelnikovim posterom, đaci direktno ulaze sa velikim rancima punim knjiga
i svesaka u učionicu đe ih predavač dodatno maltletira i upućuje da se moraju
diviti i samim imenima glavnih opštinara i njihovim uzvišenim funkcijama.) I na odmor kad izađu da bi užinali, moraju kesu i
otpadke baciti na ulicu, jer kante za smeće ne drže ispred vrata ni brojne prodavnice.
(Ali i svoju kuću kad uđu, dočekaće ih agresivna subkultura sa medija: TV-a ili
radija, kojima država dozvoljava da kičem, lažima i propagandom truju opštu
duhovnu klimu. Tako da su kafanske pevaljke, šarlatani i hohštapleri postali uzori
ponašanja, pa na Pinku đevojčice osmogodišnjih škola u „kulturno obrazovnom“ programu
mogu naučiti i koji im ruž za usne najbolje odgovara.)
Frojd
je rekao da je osnovni uslov kulture higijena, što znači da i potrošnja sapuna
može biti mjerilo kulture. Ali, tek kad bi se zapitali na kom nam je stupnju
etička kultura, dobili bi jasniju sliku o našem licemjerstvu i sunovratu
cjelokupnog vrijednosnog sistema koji je na uništenu kulturu istakao značaj
kvazi vrijednosti subkulture.
I ko god dođe u naš grad
prvo primijeti prljavštinu i neugledan dezavuisan trotoar, po kome kaplju
zarazne fekalije iz klima. Poneđe su trotoari toliko prezauzeti automobilima da
je jedino moguće pješaku da se gradom kreće uz uski betonski ivičnik zgrada kao
po bačkim selima. Poneđe trotoara i nema, ali veliki dio čine stari i raspali
trotoari, na kojima se jasno vide tragovi raznih prekopavanja i nemara, što je
potencijalna opasnost za prelome kosti, pogotovu kod starih ljudi. (I
najobičnija operacija ozleda te vrste je umnogome skuplja nego li obimnija opravka
trotoara. U Londonu opština isplaćuje veliku otštetu građaninu koji se povrijedio
zbog neuređenog trotoara.) Poneđe i u
novogradnji uži su i od metra, baš na mjestu đe je ulaz u restoran sa četri zvjezdica
(preko puta Siti kvarta, na čelu Profesorske zgrade), pa je gazda morao sa tako
uskog trotoara ukloniti saobraćajni znak da mu se pijani gosti ne bi o njega
saplitali pri izlasku. Kao „kompetentnoj“ osobi to mu je važnije od
saobraćajnih učesnika. (Kad su institucije nemarne, kakav li je tek varvarin u
drugim stvarima?) Neke novoizgrađene šestospratnice (Tološi, paralelno Dalmatinskoj)
od ulice dijeli trotoar od 1 metar širine, i bez drvoreda, dok kafane proširuju
svoje bašte unaokol cijelih zgrada. Zato zakon treba biti striktan na kojim
lokacijama i u koje je ulice to moguće, jer ovako preplavljen grad liči na
dembeliju bez reda i pameti.
Špengler
je u knjizi „Propast Zapada“ rekao: „Istorija jedne kulture je progresivno
ostvarenje onoga što je njena mogućnost“. Ta se teza sasvim dobro uklapa za
urbane sredine Zapada. Ipak, grad Podgorica tu je njegovu tezu potpuno demantovala,
jer, bez obzira na više nego duplo uvećane stanovništva opštine, i mnogo veći
priliv novca od poreskih obveznika (koji takoreći nije postojao u prethodnom
društvu), ovaj grad umanjuje veličine i postojećih parkova, a nove ne gradi. Manje
je i pozorišnih dvorana, odnosno mnogih javnih kulturnih ustanova i sadržaja nego
prije trideset godina. Sa lica zemlje nestala je i jedina bioskopska sala (u
jednoj od metropola Evrope). Zapravo, da apsurd bude veći, većinu kulturnih
dobara smo naslijedili od komunista koji su za relativno kratko vrijeme
izgradili sa obične ledine ili prilagodili namjeni sve značajne javne objekte i
institucije. Praktično iz ničeg, i sa polupismenim ljudima. Sredinom
osamdesetih se uradio projekat koji je cijeli prostor između Bloka V i ulice
Marksa i Engesa predvidio za izgranju Kulturnog centra sa mnogim sadržajima: likovnim
galerijama, bibliotekom sa čitaonicama, filmskim i pozorišnim dvoranama,
muzejskim i drugim sadržajima. Međutim, do tog iako zacrtanog prioriteta kome
je pravilno određena i lokacija, „kao progresivnog kulturnog ostvarenja“, nije
došlo bez obzira na potrebe i mogućnosti. Valjda, što se u tako nešto niko od
političara i opštinara nije mogao ugraditi, pa su nicale samo „spavaonice“,
odnosno stambene zgrade sa poslovnim prostorima.
Nevjerovatno
je da u cijelim kvartovima zgrada, mnogih predgrađa, opština nema svoje učešće
u vidu novih likovnih galerija,
biblioteka, parkova, kulturnih centara razne sadžine, klubova (večernjh škola)
za kurseve mladih. Cijelo Zabjelo, Masline, Zagorič, Zlatica, Sari Aerodrom, Konik,
Momišići, Tološi, Donja Gorica, nemaju ništa od toga. Svi su kulturni sadržaji
u gradu i dalje locirani u užem jezgru grada, đe se nalaze i najveće državne i
opštinske institucije. Dakle na istim onim
lokacijama đe su bile i prije pedest godina kada grad nije imao ni 50 hiljada
stanovnika. Ipak, oko trgova i na najboljim lokacijama su kafana do kafane, pa
čak i apoteke.
Stanje politizovanih
institucija kulture
Upravo
su službenici opštinskih i državnih institucija glavni nosioci sive ekonomije i
crnog tržišta. Sa svojih radnih mjesta završavaju te poslove. Oni su glavna
baza korupcije, zbog čega su dobili i naziv „multi praktik“. Njima ne odgovara
da se išta u društvu promijeni.
Iako je Podgorica jedan
od najtoplijih gradova Evrope, izgleda, kao da smo u nekoj zimskoj duhovnoj
epohi, pa nam se zbog smetova nemara i korupcije teško probiti i do
civilizovanosti. Sasvim suprotno i od skandinavaca. Pośećenost likovnih izložbi
je nezapamćeno mala, gotovo nikakva. Koncerata klasične muzike gotovo da i
nema. Filmske klasike nije moguće gledati jer za to nema ni dvorana. Knjiga se
prestala kupovati, kao i čitati. A urbanizmom nazivamo i vandalizam kabadahija.
U spomeničnoj kulturi je zavladao kič koji više ni kod intelektualaca ne
izaziva osudu. Kao niđe u svijetu opštinske vlasti propagiraju mas-kulturu,
plaćaju koncerte stranim komercijalnim muzičarima. (Umjesto da ih puste da sami
od ulaznica zarađuju novac oni se razbacuju sa novcem građana predviđenim za
razvoj umjetnosti i kulture.) Slične papazjanije uvijek ima tu i tamo.
I dok se prilikom
državnih praznika ne žali novac i trud da se grad okiti zastavicama, na drugoj
strani u gradu se na svakom koraku primjećuje nemar. Tako je korito Ribnice i
Morače tokom čitave godine okićeno smećem, a mnogi trotoari izgledaju
nepopravljivi.
Ipak,
komunalne službe su napravile novu „kadu“ za odlaganje smeća (mada plitka, ali
milionska) i znaju povremeno apelovati na građane putem medija. Ali, ne može se
samo mehanicistički apelovati na svijest građana, kad nemaju znanje o istom ni
oni koji upravljaju gradom. Kulturu ne čine apeli i priče, niti krivo i loše obrazovanje.
Naučene formalne priče i zamisli od
ograničenih lica mogu iluzorno samo ostaviti trenutan lični dojam ali nemaju
ničeg konkretnog da bi se napravio i najmanji pomak na tom planu. Zapravo
neznanje je izvor zla, u kome tavore ustaljene navike i nagoni. (Doduše i samosvijest
da nam niko nije ravan.) Treba širiti znanje o kulturi, a ono nije partijska
ili bilo kakva zapovijest ili deklamacija, već iskazano ponašanje i konkretno
djelovanje prilagođeno problemu. U tom smislu korpi za otpadke u gradu hvali
makar desetostruko više nego li što ih ima, kao da su luksuz. (Zapravo, s
obzirom na uslove, može se reći da su naši građani vrlo obzirni prema čistoći,
ali i prepušteni sami sebi, jer su trotoari prilično čisti iako nema dovoljno
korpi za smeće, pa ni jasnih opštinskih propisa o tome.) A propisa nema o mnogo
čemu da je i arhitektura i urbanizam postao varvarski čin.
Frojd kaže „da riječ
’kultura’ označava cjelokupni zbir dostignuća i ustanova u
kojima se naš život razlikuje od života naših životinjskih predaka“. Đe je
manjak kulture izraženi su nagoni i čovjekov analni karakter na uštrb psihičkih
aktivnosti i etike, a nečistoća i nemar
su njeni prvi pokazatelji.
(Kada
se dijete uči da samo sadi biljku, ono ne uči samo da sadi biljku već da izgradi
i sačuva svijet. U suprotnom sve je suprotno, a za to je kriv nemar kao najveći
zločinac koji se djetetu dodjeljuje kao doživotni partner. Takvima se ne može
probuditi svijest apelima, jer psiha nije list papira koji radi po diktatu. Ona
mora da prođe mnoge radnje da bi došla do saznanja i opravdanja za ono što čini
i predstavlja.)
Potrebne
promjene i konkretna djela
Potrebne promjene koje
treba hitno uraditi su brojne, ali ne smiju imati veće finansijske izdatke, da
bilo kakva ishitrenos ne bi dovela u opstanak tekuće poslove. Dakle, uvijek
treba poštovati prioritete.
Po
svim postojećim zakonim gradnje u svijetu su predviđene zelene površine i
kulturni sadržaji. Takvi zakoni su se poštovali i u nekadašnjem Titogradu. Graditelji
su dužni da u svemu ispune zahtjeve opštine. Zato su sada mnogi izgrađeni
objekti ostali opšini dužni protivuslugu: poslovne i druge prostore za pružene
usluge pri gradnji, ali te prostore su oteli i prisvojili pojedinci iz
opštinskih organa. Zato Opština trba pokrenuti brojne istražne radnje pred sudovima, jer taj prostor
pripada građanima a ne uzurpatorima, a on može biti i važna poluga za
kulturološki razvoj grada.
Naime,
sav raspoloživi prostor koji opština ima u svom pośedu, izvan administrativnih
ureda, treba staviti na raspolaganje, za namjensku i funkcionalnu svrhu u službu
grada, počev od prioritetnih oblasti kulture do onih koje samo građanstvo,
shodno potrebama i vremenu, može da kreira. Da bi se izbjegla dodatna
investiranja, održavanje i službena upošljavanja, treba se pribjeći partnerstvu
sa privatnim licima i firmama, čime bi se uspješno podržalo samozapošljavanje
lica. A da bi se to postiglo treba unaprijed osmisliti program.
U
jednom takvom programu, koji treba da podrži i izgradi kulturu na mnogo većem
nivou od današnje, opština svoje slobodne poslovne i druge prostore treba da
ustupi kulturološki kreativnim licima. Formiranje galerija u u takvim prostorima,
na cijeloj urbanoj površini grada, treba prepustiti privatnim galeristima i
licima iz kulture koja na javnom tenderu iskažu želju za tim. U detaljno
opisanom ugovoru o nadležnostima i namjeni opština treba maksimalno da odredi
povlastice za korištenje takvog prostora. Za uzvrat grad dobija kvalitetan
sadržaj i ponudu za svoje građane, čime i kultura dobija na značaju. Dakle, bez
novca za upošljavalje, reklamu, markenting koji suvlasnik pruža građanstvu, opština
osvaja šire građanstvo na polju kulture i dobija na kvalitetu života, koji u
svojoj ponudu nosi raznovrsnosti amaterske i profesionalne umjetnosti, dizajna
na svim poljima likovne estetike. Tako bi i naivci, koji su kod nas potpuno
zapostavljeni, iako su neki u estetskom kvalitetu ispred brojnih
profesionalaca, dobili svoje pravo mjesto u društvu. U tako širem kontaktu ostvarenosti
i profesionalizam dobija na kvalitetu.
Te
galerije mogu biti višenamenske, pa pored izložbenog i prodajnog prostora
umjetnina mogu se održavati muzički koncerti osnovnih i srednjih škola, ali i
studenata muzičke akademije, kao dio prakse koju u svojoj nastavi moraju imati.
Mnogi
se prostori mogu preurediti za kulturne sadržaje. Ono što Podgorici fali, kao
glavnom gradu u tek stečenoj nezavisnoj državi, a koji treba u kulturološkom
smislu da povuče sve ostale, su i klubovi u mnogim oblastima kulture, koji
programski treba da spriječe uticaj mas-medija, nazadovanje svake vrste i
preduprijede sveopšti razvoj. Tako bi klub ljubitelje knjige okupljao i afirmisao
one koji knjge pišu i čitaju. Stvorio bi se stalan i neposredan odnos pisaca i
čitalaca. Klubovi pjesnika u neposrednom kontaktu bi osnažili svoje djelovanje,
jer bi se javno čitala poezija. O njoj bi se samoinicijativno raspravljalo, a u
toj raspravi bi i sazrijevala na većem nivou, kao što bi i njen uticaj bio
veći. (Do sada se to radilo vrlo rijetko u ponekim knjižarama sa nametnutim
temama i pośetiocima.) Klub filmadžija, kako filmofila, tako i reditelja bi
iskristalisao i neposredno kvalitetno izgradio prirodan napredak u tim
oblastima. A da ne govorimo o brojnim drugim klubovima na polju kulture. Svi
oni lakše bi se angažovali i ukazali na bolne tačke i nedostatke društva, ali i
poboljšali na ličnom estetskom umjetničkom planu, jer neposredna razmjena iskustava
je najdragocenija u svakoj profesiji. Umjetnici su zasebne jedinke a klubovi
iste profesije su najprirodniji i najbolji način da međusobno kontaktiraju.
Preko klubova ih i opština može najbolje animirati za neke svoje akcije.
Ne
može se očekivati da ovi klubovi sami po sebi niknu, jer nijesu profitabilni,
iako su od velike koristi kreativcima i cijelom društvu. U tom slučaju samo
opština može biti inicijator za rad raspoloživog prostora kojim pośeduje. Zato
ih opština treba organizovati i za račun besplatnog prostora pokrene veliki kreativni
potencijal grada. Sadašnja klima odgovara samo kockarima, kriminalcima, ali i
plagijatorima u umjetnosti. A umjetnost je ekstrakt svake kulture, koji se mora
njegovati od strane društva.
Poput
privatnih galerija te klubove treba prepustiti privatnim licima da drže bife i
vode brigu o održavanju pod povoljnim okolnostima. Time bi se opština
oslobodila svakog finansiranja. A i to bi pomoglo samozapošljavanje. Za kvalitetan rad kluba,
nekad je potrebno imati samo svoj sto i stolicu, uz kafu, čaj i piće. U svom
namjenskom sastajalištu, ljudi iste profesije se povezuju, razmjenjuju ideje,
nude pomoć, ali i sklapaju biznisi u svojoj struci. Treba napomenuti i to da bi
se ovim putem izvukao veliki broj mladih iz modemskih i profanih kafića.
Klubovi omogućavaju umjetniku veću
pažnju na svoje polje interesovanja. Oni duhovno nadograđuju i stimulišu već
stečeno znanje za kreaciju. Posebno treba istaći, da se danas kreativne snage
društva povlače u sebe i u svoje kakve takve prostore, đe gube svaku motivaciju
za stvaralaštvo.
Dakle
stvaralaštvo mora biti glavni podsticaj u kulturi, u tom smislu prema svim
kreativnim strukturama drušva treba imati veliku pažnju, što podrazumijeva
stvaranje za njih dobre klime u kojoj se nesmetano mogu baviti punim javnim
životom i iskazati se na kulturnom planu.
Primjeri
i linije konkretnih akcija
Administracija
nam je do sada osmišljavala „kulturu“ i njene „vrijednosti“, ili, bolje reći: samo
mazala oči i stvarala pogrešne iluzije o stvarnom stanju u kome su i
nevrijednosti profitirale, zahvaljujući partijskim angažmanima i ličnim vezama.
Tako je cvetalo sve i svašta na račun korupcije (pa su se i žbiri predstavljali
kao umjetnici), jer je kultura bila isključivo vlasništvo partijskih radnika, „đe
joj je snaga zamirala, jer joj je krv oticala, pa je izumirala“. Kulturi
treba dati prostor da bi zaživjela u punoj mjeri. Treba je vratiti onima koji
razvijaju stvaralački duh (u slikarstvu, vajarstvu, arhitekturi, dizajnu,
muzici, igri, poeziji, pripovijedanju, drami i filmu), u čijem međusobnom
skladu je i jedino moguć njen progres, i
sveopšte prihvatanje od strane građanstva. Ona mora da živi i udiše punim plućima.
Do sada je to bilo na kašičicu.
- Opština treba da unaprijedi
važnost kulturnoistorijskih spomenika i da ih što je više moguće prilagodi
namjeni za isključivo kulturološke svrhe kroz partnerstvo sa drugim licima.
(Profitabilne kockarnice i igre na sreću u tome ne smiju imati učešće, već ih
treba tretirati kao neprijatelje društvenog života i etike.)
-
Primjer Jusovače je dobar pokazatelj u tome. Jer, još prije petnaest godina
postojala želje nekih nevladinih organizacija da je prilagode namjeni. Urađeni
su stručni elaborati za konzervaciju najstarijih njenih dijelova, kao i
rekonstrukciju onih koje nemaju istorijsku važnost. Skupljen je bio čak i
novac, ali im opština to nije dozvolila, mada je sličnih primjera postajalo i u
Sloveniji, a da ne govorimo o Evropi. Tako nešto treba hitno ostvariti danas,
ako još uvijek postoji želja za tim kod NVO sektora, sa kojima opština mora
izgraditi tijesnu saradnju na obostrano zadovoljstvo. Tako bi i Jusovača bila
rekonstruisana bez opterećenja za opštinski budžet, a u nju bi se smjestili oni
sektori NVO-a koji se bave kulturom, ekologijom i drugim humanim djelatnostima.
-
Poput Jusovače u Podgorici su za gradsku sramotu i brojne druge ruševine i
ruinirani objekti koji se uz malo sredstava mogu preurediti i prilagoditi
namjeni, koja treba biti usmjerena ka kulturi: opštem i stručnom obrazovanju i
umjetnostima. U Staroj varoši zjape ruševine koje su potencijalna prijetnja i
za prolaznike. Umjesto da se učvrste i uz neznatna sredstva ukrove po
standardima vremena u kojem su građene, na njih se niko iz opštine ne obazire.
Tako je i sa rodne kuće Rista Stijovića čak odnesena i spomen ploča, umjesto da
se neznatnim sredstvima učvrstila i ukrovila a potom predala na upotrebu, kao
atelje, nekom podgoričkom vajaru. Tako se u Staroj varoši mogu brojne ruinirane
kuće prilagoditi savremenoj namjeni. Neke od kuća su i po današnjim standardima
po kvadraturi izuzetno konforne, te sa okućnicom, avlijama oko nje, mogu lako prilagoditi
i nekim muzejskim odjeljenjima, poput: folklornim, odnosno etničkim, ili
prirodnjačkim.
To
se sve ne mora raditi odjednom, što bi iziskivalo veće finansijke izdatke, već
planski, na godišnjem nivou uz najmanje finansijske izdatke na godišnjem nivou.
A za to je potrebna uvezanost sektora kulture na opštinskom nivou sa drugim
službama. Tako bi komunalna služba uposlila nekoliko zidara koji dobro poznaju
rad sa kamenom, pa osim brojnih popravki zidova i kamenih međa po parkovima,
mogli bi uz stručan nadzor ljudi iz kulture, popravljati oštećenja i planski
raditi na rekonstrukcijama mnogih objekata u Staroj Varoši. Tako bi se uz
neznatna sredstva, postupno rekonstruisala i turska tvrđava na Ribnici. A to
nije teško s obzirom da postoje fotografije na kojima se tačno vide njeni
oblici i veličina. Dakle uz malo cementa i besplatan kamen iz okoline grada,
prevoz koji komunalna služba posjeduje i nekoliko uposlenih zidara, na
godišnjem nivou se mnogo toga može završiti. Fizičke poslove na raščišćavanju i
slično, mogu odrađivati i oni spuški zatvorenici koji su određeni za društveno
koristan rad.
Uposleni
zidari u komunalnoj službi opštine su dobri za svaki vid prevencije i brze
pomoći na čitavom lokalitetu grada, i kada su druge stvari u pitanju.
Grad
treba da se usmjeri na veće korištenje kamena, kako oblutaka iz Morače, tako i
običnog. Ti detalji bi obogatili estetiku grada, ali i dali kulturološku i
prirodnu vezu sa ambijentom i istorijom grada. Ako bi se tako nešto primijenilo
na nekom od parkova, kao kaldrma, međa ili gumno, to bi izledalo jasnije.
Dakle, umjesto pješčanih staza kaldrma od oblutaka, čija se veličina određuje
shodno potrebi i željenoj kreaciji. Takvim treba učiniti i mnoge trotoare.
-
Pored starih zdanja u Staroj Varoši, opština treba da se zainteresuje i za
stara fabrička zdanja: Radoje Dakić, Titeks, Marko Radović, Duvanski kombinat.
Zatim, tu je zemljište i broni objekti vojnih kasarni u kojima i opština
velikim dijelom ima prava na vlasništvo. To su sve izvanredni resursi sa kojima
se mogu upotpuniti mnogi kulturni sadržaji. Neki danas i ne postoje a drugi bi
se mogli unaprijediti za mala sredstva. Tako je London, kada je izmjestio tešku
industriju van grada, jer su predstavljali najveće zagađivače životne sredine,
ogromne fabričke hale su pretvorili u brojne kulturne sadržaje, pa i koncertne
dvorane.
-
Po parkovima i duž ulica je danas neminovno viđeti panjeve, a neka su mjesta za
drveće izravnana betonom. Zapravo, imamo stručnjake za hortikulturu koji kao da
apsolutno ne rade ništa. Pravo je čudo da su brojni jablani pośečeni na ušću
Ribnice a da nijedan nije posađen, iako je očigledno da to drvo najbolje
odgovara tom prostoru. Dozvolilo se da jablana gotovo da i nema, iako su bili
prebrodili dva svetska rata i nemaštinu, kada su ljudi śekli svako drvo da bi
se ogrijali. Neke se stvari čak i pogrešno rade, pa tako u parku Sportskog
centra stalno sijeku a ništa ne sade. Kod Dvorca Petrovića ostalo je još samo
nekoliko primorskih borova, jer se nijedan novi nije posadio iako ga oni čine
autentičnim ambijentom grada. U svijetu se za svaki park precizno određuje
vrsta stabala, često sa ciljem da bude što više vrsta, pa ukoliko ih napadne
bolest i sasuše se od starosti na isto
se mjesto sadi ista vrsta. Zato, kao osnov treba prebrojati svo drveće u gradu,
po zonama i razvrstati ga po vrstama. Posebno ono u parkovima a posebno
drvorede duž ulica. Shodno tome, drveću treba odrediti vrstu, starost i
vrijednost. (Vrijednost stabla treba da je veća nego u Nacionalnim parkovima,
jer ih je teže podići, ali i korist im je veća.) Ne smije se dogoditi da neko
stablo fali u drvoredu, duž ulica. A tako je stanje u cijelom gradu, pa i
ispred zgrade Predśednika i državne Skupštine.
-
Zato i automobile treba protjerati sa trotoara, da grad ne bi ličio na neko
divlje privremeno naselje kome je urbana kultura i kultura stanovanja na
poslednjem mjestu. Problem parkirališta se ne rešava na najgori način od svih
mogućih, već dobrim sagledavanjem mogućnosti. Tako se neke ulice mogu odrediti
za jednosmjerne; one sa tri trake prepraviti u dvije, kako bi se na ulicu
omogućilo parkiranje. Automobili trebaju imati nalijepljene dvije markice.
Jednu koja pokazuje vlasnikovu zonu stanovanja a druga zonu posla đe radi.
Opština i na taj način od svih vlasnika može ubirati siguran prihod, kao
mjesečna taksa za parkiranje. Svako drugačije parkiranje treba da je nekoliko
puta skuplje, pa se ne bi događalo da vlasnik auta nema mjesta za parkiranje
ispred svog ureda ili zgrade đe ževi. Pored toga treba da postoje parkirališta
ravnopravna za sve učesnike u blizini javnih institucija i svuđe đe je to
moguće.
-
Izduvni gasovi iz automobila su postali veći problem od zagađenja aluminijskog
kombinata. I kao mjera rešavanja problema parkiranja, je uvođenje trolejbusa.
Oni ne zahtijevaju veliku investiciju a rešavaju više problema, jer je
konfiguracija terena za njih idealna. Za početak treba uvesti liniju Dom
zdravlja na Starom aerodromu i Klinički centar, pa preko Zabjela u krug i
obrnuto. To bi u vjelikoj mjeri poboljšalo kulturu življenja onih
najugroženijih građana, koji su bolesni i zavisni od zdravstvene pomoći a
uobičajena im je maršuta između te dvije zdravstvene ustanove.
-
I zbog kulture življenja Podgorica treba da ima svoju bolnicu. Sada je jedini
grad u Evropi koji je nema. Samo taj podatak dovoljno govori na kom stupnju
kulture živimo.
-
Postoje Javne garaže koje dijele ulaz sa đečijim vrtićima (Vrtić Ljubica
Popović). To se pod hitno mora zabraniti i takve garaže preorjentisati na jedan
ulaz, a ulaz pri vrtićima zatvoriti.
-
Korito Ribnice treba dovesti u pređašnje stanje, da nam se, ako niko drugi,
turisti ne bi smijali. U korito Ribnice, na ponekim mjestima, su mogući samo
niski potporni zidovi koji se obavezno moraju raditi od zidanog kamena.
-
Spomenična kultura se mora dovesti na najveći nivo. A to podrazumijeva
uklanjanje kiča i postavljanje kvalitetnih skulptura širom grada. Do sada su to
najčešće bile biste narodnih heroja i istorijskih ličnosti što je pokazatelj i
naše psihičke opterećenosti istorijom. Zato se po tom pitanju moramo prepustiti
i drugim pravcima, odnosno motivima sa kvalitetnim likovnim rešenjima. A
duhovite skulpture su dobre za pločnike i tamo đe je najveći promet ljudi.
- U opštinskom sektoru
za kulturu brojni su oni koji ne rade ništa. Dodatno se obrazuju na privatnim
fakultetima radi „napretka“ u poslu, odnosno plate. Tako postoje i turistički
vodiči, dok je stvaralaštvo u opštini prepušteno samo sebi i bez ikakve pomoći
od opštine. Opština treba da podstiče stvaralaštvo jer je ono najuzvišeniji
proizvod grada. Umjetnici su najbolji službenici kulture. Opština je dužna da
obezbijedi ateljea likovnim umjetnicima i to bez ikakve nadoknade za korištenje,
kao što se ni za izložbe koje umjetnici organizuju ne naplaćuje ulaz. Pored
toga opština je dužna stvaraocima pomagati i na druge načine: pri štampanju
kataloga i obezbjeđivanju materijala za rad. (Apsurd je da postoji konkurs za
finansiranje NVO sektora, i to u značajnim iznosima, a da to isto ne postoji za
stvaraoce same kulture i umjetnosti. Tako opštinske vlasti bespovratno
dodjeljuju i prostore za kafiće brojnim nogometašima, što je uvreda za svu
inteligenciju grada koja je i tim putem marginalizovana i omalovažena.)
- Podgorička opština ima mogućnost da iskorači
na kulturno-umjrtničkom polju u međunarodne vode, po izuzetnim mogućnostima sa
kojim raspolaže. Mnoge napuštene kuće, koje povremeno plavi jezero mogu se uz
neznatna sredstva prilagoditi radu
likovnih umjetnika. Zainteresovani umjetnici bi uz svoja sredstva mogli u
potpunosti te kuće prilagoditi svojim stvaralačkim aktivnostima. Jedan dio tih
objekata bi opština u potpunosti adaptirala i pretvorila u likovnu koloniju
međunarodnog značaja, u netaknutoj prirodi nacionalnog parka Skadarsko jezero.
To bi bio veliki izazov za mnoge vrijedne umjetnike svijeta od kojih se mnogo
šta može naučiti. Takve prostore bi mogli koristiti i umjetnici raznih oblasti
kojima je neophodan mir za stvaralaštvo, blaga klima i prisan odnos sa prirodom,
poput književnika i nekih filmskih radnika. To bi Podgorici dalo veću
reputaciju i međunarodni značaj.
-
Pored obezbjeđivanja prostora za rad likovnim stvaraocima opština to treba da
čini, u skladu sa svojim mogućnostima, i licima koji se bave zanatima. Od
izrađivača suvenira zavisi i kvalitet ponude samog grada prema turistima,
putnicima namjernicima i prolaznicima. Mnoge zanate treba sačuvati od zaborava,
pogotovu one izvorne koji se tiču izrade narodne nošnje i tkanja. A svaka izvorna ponuda, samo zbog ukazane društvenih pogodnosti
i ličnog entuzijezma može da opstane. Ona poboljšava kvalitet življenja i kao
zanimljivost, ali i autentičnost koju je moguće uživo sredsti. Ti zanati su
živi muzeji koje trebaju obilaziti učenici osnovnih škola kao obavezan dio
nastave.
-
Podgorica ima veliki broj književnika ali i sve veći broj filmskih reditelja,
pa i u tom pravcu treba razmišljati. U
prvi mah, kao trajno dobro za stvaranje pozitivne klime čine novoformirani
klubovi o kojima je prethodno bilo riječ. Ali, moraju se naći sredstva i za
hram filma, koji pored dvorane mora imati i svoju baštu u kome bi se u vrijeme
ljetnjih mjeseci prikazivale projekcije. Nova kino-dvorana bi na repertoaru
morala imati prvenstveno klasike, kao i filmove koji su rađeni po romanima i
istorijskim događajima. Na taj način bi se obezbijedio najveći broj publike jer
i u školske programe i aktivnosti srednjeg i osnovnog obrazovanja treba
uvrstiti film kao umjetnost. Sa projekcijama dokumentarnih filmova bi se
obezbijedio i stručniji dio publike.
-
Odavno je svima postalo jasno da Pogorica mora imati Gradsko pozorište, pa je suvišno
o tome i govoriti. Gradsko pozorište treba biti drugi dom za djecu. Ali,
Podgorica treba da vrati značaj i amaterskog pozorišta, kakvo je nekad gajio
DODEST. Mora se vratiti značaj ametera u pozorištu, koje je nekad u mnogo čemu
bilo kreativnije i od Crnogorskog
narodnog pozorišta. Najbolji crnogorski glumci bili su njegovi polaznici.
DODEST je izgradio i sjajne reditelje, čije se predstave i danas pamte na
prostorima bivše Jugoslavije. I u svijetu je slično, najbolji su oni koji su u
tu priču krenuli kao amateri, a ne akademci koji se sviđaju samo svojim lošim profesorima,
kojima su dozvolili i da ih izopače. Zato se alternativnom i amaterskom
pozorištu moraju ustupiti sale Doma omladine. Prvenstveno njima, pa tek svemu
ostalom. U to ostalo prioritet treba imati koncertna muzika, kojoj nije teško
izdvojiti vrijeme na daskama bilo kog pozorišta. Ipak, klasičnu muziku treba
sve više činiti na otvorenom prostoru, kakvih na teritoriji Podgorice ima. Ta
vrsta muzike treba sve više biti zastupljena i po trgovima grada. Zato opština
treba imati svoj mobilni razglas, ozvučenje i montažnu binu, koju može
besplatno koristiti u svako doba i
prilikom mnogih proslava grada.
-
Na žalost niko u javnosti ne spominje da grad nema muzej likovnih umjetnosti,
što je jedinstven slučaj u Evropi. Takav glavni grad je obična kasaba i za
diplomatske prestavnike iz Afrike. Likovna umjetnost je tradicija Zapada, pa su
tako i muzeji posvećeni njoj od izuzetnog i centralnog značaja za opštu kulturu,
što nije slučaj sa Istokom. A svagda se hvalimo da smo imali ili da imamo
izuzetno dobre umjetnike, pogotovu kad mislimo na sebe. Tako i loše izdižemo na
pijadastale iako od plagijaštva nijesu daleko odmakli, a o pštem razvoju i ne razmišljamo, niti što činimo jer nije
lično isplatljivo.Dakle grad mora imati Muzej likovne umjetnosti kao osnov
svega daljeg u kulturi grada. To se na Zapadu podrazumijeva, pa o tome nije
umjesno ni govoriti. I u opštini Glavnog grada za tako nešto postoje eksponati,
ali opština mora otkupljivati mnogo veći broj najkvalitetnijih djela domaćih
autora. Ona se po kvalitetu moraju vrednovati po originalnosti, inače bi
postavka ličila na neku uobičajenu lokalnu priču, đe pravo prvenstva imaju
najbučniji a ne autentični stvaraoci umjetnosti.
-
Veliki iskorak u tom pravcu opština bi postigla otkupom bivše Zgrade vlade. Ona
je na dobroj lokaciji, kavka odgovara kvalitetnoj prezentaciji umjetnostima. Tu
bi se mogao smjestiti muzej i brojni drugi kulturni sadržaji. A u velikom
dvorištu oko zgrade moguće je izložiti eksponate od kamena od vremena Duklje do
današnjih dana.
- U gradu nijedna od
građevina ne podśeća na Duklju. Izgubio se taj kontinuitet vremena, pa je možda
kao najlakši, ali i dobar prijedlog, finansijski neznatan, da se pročelje
biblioteke koje izlazi na Trg Nezavisnosti, doradi u antičkom stilu hramova, sa
zabatom (frizom, triglifima i metopama) učvršćenim na stubovima. Time bi i sama
panorama trga dobila veću kulturološku važnost.
-
Opština mora obezbijediti desetak bilborda na najprometnijim ulicama, putem
kojih će građani biti obaviješteni o značajnim kulturnim događajima. I na taj
način kultura dobija na važnosti. Pored bilborda svaka institucija kulture mora
imati svoje panoe (unutar i ispred zgrade) na kojima građani mogu biti upoznati
sa mjesečnim ili godišnjim programima rada: koncertima, izložbama, pozorišnim
predstavama.
-
Podgorica mora imati i svoju televiziju, koja će na početku direktno prenositi
opštinska skupštinska zasijedanja. Mnoge direktne emisije bi uznapredovale informisanost
i angažman građanstva.
-
Dovodimo inostrane kafanske pjevače i tokom predizborne kampanje. Ipak, većina
sadašnje zabave i festivala se usiljeno održavaju jer su samo paravan za teški
nemar koji je izvršen nad kulturom. Kako dođu tako i prođu. Ali, i festivali se
mogu praviti u pozitivnom i podsticajnom vidu. Tako bi Podgorica, kao glavni
grad, mogla pojačati humanu, kulturnu homogenizaciju
drušvenog života na državnom nivou, koji bi rezultirao boljom saradnjom, pa i u
poslovnim odnosima manjih i srednjih preduzeća i trgovine. Glavni grad bi
vikendima mogao ugostiti i predstaviti kulturne i privredne sadržaje drugih
gradova u zemlji, kao i njin značaj u raznolikom i sveukupnom miljeu države.
Tako bi jednom mjesečno, tokom nekog vikenda imali priliku da se upoznamo sa
nekim drugim gradom i njegovim kulturnim sadržajima i privrednom opredjeljenju.
Na trgovima bi se postavljali štandovi sa proizvodima a sa podijuma igralo i
pjevalo. (U centrima kulture gledala bi se likovna ostvarenja pridošlih gosti,
promovisale knjige, igrale pozorišne predstave .) I tako od Pljevalja do
Ulcinja. A to je pozitivistički pristup sveukupnog razvoja, koje bez prirodnog
poznanstva i druženja nije moguć.
*Nijesam član nijedne stranke, ali na inicijativu Jadranke Vojinović
(SDP sekretarica glavnog odbora Glavnog grada) napisao sam predlog za Program
kulture Podgorice, koja i dalje trpi „cunami“
- kako davno Liberali nazvaše diktaturu DPS-a. Ośećao sam se dužnim i
kao njen građanin da o tome dam svoje mišljenje.
No comments:
Post a Comment