“Sigurni koraci” Miloša Šobajća, itd.

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  17. 09. 2016.

U prostoru Moderne Galerije u Podgorici, 12. septembra otvorena je izložba Miloša Šobajića, iz Srbije, koju finansira Crnogorsko ministarstvo kulture i Opština Podgorica, što miriše na korupciju (đe su slike platežno sredstvo za privatne usluge), jer ni najbogatije države ne finansiraju strane umjetnike.

Izložbu prati katalog, čiji uvodničarDejan Đorić, ovog umjetnika svrstava u vodeće savremene srpske umjetnike. Katalog je inače sastavljen od brojnih citata, kao u nekom spomenaru, tako da u ovom osvrtu neću govoriti o njima kao nekoj morfološkoj građi, niti prisezati za drugim štivom, jer je o njemu mnogo toga rečeno, već ću se uglavnom baviti suštinom njegovih djela na osnovu prirode vlastitog shvatanja, (uz trud jezičke jasnoće i jednostavnosti). Učešća uopštenih „filozofskih“ pomagala koja spekulativno favorizuju utisak, su sama po sebi lijepa, ali ih smatram prije nekom opsesivnom barijerom nego li stvarnim tumačenjem, jer uglavnom (kao u nekim dijelovima kataloga ove izložbe), prije stvaraju širu famu u okrilju nepoznatog, ili nedovoljno poznatog, umjesto da pruže neko direkto razjašnjenje.

Miloš Šobajić, porijeklo vodi iz Crne Gore. Rođen je u Beogradu 1945. godine, đe je završio i likovnu akademiju 1970. U Parizu počinje da živi i stvara od 1972. godine, a u Beograd se preseljava 2005.,  poslije političko - nacionalnih previranja u Krnjoj Jugoslaviji, koja na Balkanu podrazumijevaju i međisobno suprostavljena omalovažavanja svake vrste.

Ovaj autor se prvi put predstavio crnogorskoj publici sa izložbom koju je 1983. priredio na Cetinju. Tada su ga mediji prikazali kao talentovanog crnogorskog slikara koji uspješno stvara i živi u Parizu.

Na toj izložbi se predstavio kao iskusan slikar, koji je pored svoje virtuoznosti gesta imao u potpunosti izgrađen motiv, kao osnovnu preokupaciju svog stvaralačkog nadahnuća, koji je kao konstanta, poslužio njegovom daljem stvaralaćkom prodoru, duhovnom opredjeljenju i slikarskoj nadgradnji. Već tada je ovaj umjenik nagovijestio svoju istrajnost  želja da prikaže, unatoč tehničkom napretku, duhovno propadanje civilizacije i dekadenciju sveopšte ljudske sudbine. Meni se čini vjerovatnim da je tako nečim bio podstaknut i djelima Dada Đurića, koga i sada smatra jednim od najvećih svetskih slikara, ali i Veličkovića, koji je već tada, u Parizu, uspješno oslikavao ljudski strah i bezuspješan bijeg od njega. Ta groteskna djela su u tada mladom i talentovanom umjetniku, kakav je bio Miloš, nesumljivo ostavila veliki trag, ali i probudila želju, da se na svoj način upusti u srodnu morbidnu priču figurativnog slikarstva, koja mu se činila jasnom i izvjesnom.

Dolazak u velelepni Pariz mladih umjetnika sa ovih prostora, dodatno budi stvaralački eros, odnosno žustrinu i strast, da se ovjekovječi ono što pridošlicama prvo „bode oči“, a što neminovno svaka civilizacija nosi u sebi, a to su sveopšti kontrasti društva, u kojima se nasuprot velikih slobodarskih aktivnosti društvenog pozitivizma, odvijaju nazadne ustaljenosti života i atrofije životne energije koje se sporadično  gomilaju u kuloarima elita i lavirintima birokratije, kao kakav njin spontani balast, koji postupno i nesmetano svojom profanošću zatrpava sve dostignuto, vršeći opštu etičku reviziju i prava na lično.

Tako su se na tim slikama Šobajića, mogli viđeti ljudi u besprekornim odijelima u ambijetu raznolikog smeća i industrijskog otpada, kao u nekoj nadnaravnoj sredini, bezizlaznoj i bespoštednoj. Ipak, u svijetlini ljepuškastih pastelnih tonova boje, kao i virtuoznoj igri istančanih poteza četke, taj svijet nije izgledao zastrašujući, već više površan i distanciran od sadašnjosti, kao kakav nadobudni san iskazan u razmaženom životu autora koji u okruženju luksuznog ambijenta nekog salona, bez pravih vitalnih funkcija i svrhe, prekomjerno naslućuje civilizacijski sunovrat, kroz igru lakovjerne mašte koja se olako nameće drugima kao opomena za nešto što je moguće a ne prava zbilja. Reklo bi se, između uticaja nadrealizma i pop-arta, svi ti motivi iako likovno dobri sa akcentom samo na veliki otpad,   izgledali su ilustrativno nedovoljno uvjerljivi da bi metafizički objasni složenost viđenja i tvrdnji, jer su im nedostajali uvjerljiviji znaci simbolike, pa su više  odavali  autorov smislao za senzacionalizam nego li čvrst i proročki osoben doživljaj realnosti, pogotovo kad znamo da se Zapad uspješno odbranio od smeća i industrijskog otpada, koje je nama, tek sad, primarni cilj.

Miloš je tu „priču“ govorio na likovno vrlo profesionalan način. Uz vještu apstraktnu kompoziciju u figurativnom slikarstvu, kojom je u to vrijeme u Parizu baratao Čelebonović, a koja podrazumijeva i usmjereno akcentovanje simbolike. Ipak, njegova primarna vještina je figuralna materijalizicija svih islikanih objekata na slici. U duhu dobrih majstora potpuno racionalna u potezima četke, gustih i tonski sigurnih premaza boje, poput onih Ismara Mujezinovića, bez bilo kakvog zbunjujućeg prekomjernog islikavanja. Takvi gestovi četke u potpunosti prate formu i poprimaju lak, virtuozan karakter plastične tačnosti, bez struktura i dodatnih gradiva.

Na ovoj novoj izložbi u Podgorici, u fragmentima se dosta toga može prepoznati iako je ishodište motiva na slici poprimilo još groteskniji i snafniji odraz, koji dozvoljava sebi i poneku osmišljenu traljavost, koja postaje sastavni i neodvojivi dio morbidnijeg ishodišta slike, lišenog bilo kakve sentimentalnosti i patetike.  Opstala je i ona lakoća manevra četke. Kao da autora četka sama vodi kroz prostor slike - sigurno i lako, nasuprot zgusnutom izgledu teških i izmučenih figura očajnika, koje je svojim dejstvom predstavila. Tako da slika sve manje postaje prostor a više tijelo grča.

Sadašnje slike Miloša Šobajića, su slike potpunog očaja. Takve su i skulpture. Uostalom svi putevi dekadencije vode tamo, što je i predmet ovog slikarstva, tako da su razumljiva promišljanja autora, u kretanju i mijenama njegovog stvaralačkog opusa pri traganju ka njegovoj konačnosti.

U onome što sam prvo primijetio na ovoj izložbi Miloša Šobajića, je, za razliku od one iz osamdesetih, da je postao vulgarniji i „divlji“ u odabiru boja koje je suzijo na najmanju mjeru, kao što je i trapaviji, ali i snažniji u gestima četke zbog strastvenijeg, gotovo divljeg i neposrednijeg odnosa prema svim elementima prizora slike, bez obzira na pomno praćenje onog što ona želi. A to je kod slikara odlika hrabrosti čiji kvalitetan ishod opravdava iskustvo. Svoj dobar ośećaj za kompoziciju je nadgradio sa više različitih elemenata, što je na drugom polju proširilo i likovnost, ali, kao da je sve pravljeno u nekoj žurbi bez želje za konačnan završetak, kome perfekcionisti obično teže. Ipak, to slikama ovakve vrste i ne smeta jer one su tu, sa cjelokupnom svojom prirodom, baš takve kakve jesu da ustalasaju ośećanja, a ni pod koju cijenu da ih smire. Tako su neke slike ostale potpuno sirove u svojoj nezavršenosti, kao kakvi dobro postavljeni fragmenti velikog gradilišta koji ima tendenciju, kao kakav monstrum, da sve što je u blizini ugrozi svojim prisustvom i napredovanjem, što stvara dodatnu zebnju, ali ne i potpuni emotivni krah od te invazije izvjesnosti jer se da završavati u nekom dubinski praznom prostoru slike, čime se daje i fatalna mogućnost posmatraču da  bol koji ośeća sa slike pretoči u zadovoljstvo koje mu se pruža u zavodljivom otkrivanju estetske moći u svemu postignutom na slici, kao i kreacijama njine povezanosti koja iz figuracije s lakoćom prelazi u apstrakciju, u kojoj se može doći i do daha. Takvu sličnost imaju i neke skulpture. Ali, prije bih rekao u naznakama, jer previše se htjelo a dobilo se što se dobilo.

Na ovoj izložbi autor se predstavio sa tridesetak slika većih dimenzija i desetak vajarskih djela. Slike su, kako ih autor predstavlja, najčešće rađene u kombinovanoj tehnici. One su ustvari kolažnog tipa, jer se mogu i tako tumačiti.  Ono što slika, radi uljanom tehnikom na platnu i lesonitu, ili preko fotografija, postera. Površini slike dodaje i druge organske veze, popu kanapa, užadi, kablova, komade vreća od jute, platna, kartona, ali i vajarski modelovane dijelove ekstremiteta. A to me podśeća na djela Miće Popovića, koji je time, kao i Miloš, želio da iluzornom trodimezionalnošću više podstakne ośećaj stvarnosti u očima posmatrača. Ali, Miloš ide još dalje, tako da neke slike pośeduju reljef  kakav imaju vajarska djela.

To, što Šobajićeva djela prvenstveno žele da uskomešaju i uzbude ośećanja kod posmatrača, je osnovni cilj fovista i formalista, ali ne i nadrealista kojimа pripada. Jer nadrealisti žele pobuniti i promišljanja ljudskog uma svojom maštovitošću simbolike. Ali, ova pojava kod Miloša je prije odraz njegove ličnosti i prihvatljivog mu stava u značenju umjetnosti koji je više strastveniji i čulniji, a manje sklon meditiranju. Simbolika koju razvija je jednostavna i snažna i to mu dozvoljava. Ipak, „pročišćeniju“, odnosno senzibilniju (lirsku) simboliku možemo poneđe i kod njega pročitati, poput dalijevski predstavljenih minijaturnih ljudskih figura na pijedastalima u nekom kutku slike, ili kapija, naspram divljine ostrašćenih poteza četke na preostaloj iskazanoj figuraciji, kao po Ničeovom sloganu: „Neka sve oko mene bude neilosrdno more i pusta planina“.

Dalijevski pristup simbolici se primjećuje u gornjem fokusu kod većine ovih slika. Zapravo, riječ je o kompoziciji Dalijeve predstave Hrista, čiju simboliku Miloš preobraća u suprotnost, zadržavajući je u posve gornjem dijelu slike. Na njegovim slikama to je čovjek ispunjen strahom koji želi pobjeći sa svog mjesta koje mu „istorijski“ pripada. Dali je slikao Boga, a Miloš čovjeka. Nasuprot Bogu čovjek je očajnik. Različitost simbolike uključila je i različitost impresije.

Tu simboliku preuzima sa fotografija, postera, što mu najviše zamjeram. Jer, umjesto da ih slikarski islika, kao što mu je nekad bastalo, on ih kolažno lijepi na podlogu slike, uklapajući sve druge slikarske elemente sa njim. Miloš u tome vješto pointira ekspresionistički gusto nanešenim bojama, koje zrače vještinom svoje zgusnute plastičnosti, što ga razlikuje od Dada.

Ono što autor najviše koristi u svojoj figuraciji su šake, odnosno, raširene ruke, i stopala, odnosno, značenja koraka. To, kao da je moto svake njegove slike, odnosno, skulpture. Upravo njina ubjedljiva simbolika sa likovno raznolikim kontrastnim vezema koje stvara unutar slike daju posebnu osobitost i snagu ovom slikarstvu.

Koraci kod Miloša, katkad imaju i dvosmisleno značenje volje, jer, koliko predstavljaju nesiguran bijeg u borbi za egzistenciju, poneđe se pretvaraju u adlerovski „sigurni korak“ preko leševa, ka moći. U svakom slučaju kretanje je još od Manesa (Mane, III v.) postalo univerzalan pojam za osnovnu osobitost materije, time, još upečatljivije za biološki opstanak. To kretanje, kao korak, koji je neka vrsta pada po Rodenu, kod Miloša nosi atribut volje, koju prepušta Figi: bjekstvu od straha i užasa, Fobosa i Dejmosa.

Raširene ruke ni najmanje ne simbolišu, niti imaju srodno značenje sa najčuvenijom skulpturom Hrista u Riu, koji dočekuje u Vječni život pravednike i pokajnike (koju zloupotrebljava Telekom sa sličnim reklamnim fotografijama na bilbordima), već je to prije prkosni krik Gojinog seljanina pred streljačkim vodom. Zapravo, na skulpturama je to nedvosmislen zagrljaj smrti materijalnog poretka stvari, kakav dojam ostavljaju i strašila za ptice na nepreglednim francuskim  poljima žita. Otud i obezglavljene skulpture ovog autora.

U svom stvaralaštvu Šobaić isključuje poimanje duhovnosti, već čovjeka potpuno svodi na materijalnu ravan, kao biološki mehanizam u bespošdednoj borbi za obično preživljavanje u kome jedino samrtnički zastrašen  nagon i gola volja čine napor za promjenu - opstanak. Raspolućena čovjekova anatomija, njegoševski rečeno: „u mučenju umirućih členova“ („u mučenju umiru členovi“), povezanih „venama i aortama“, kanapima i gajtanima, crijevima i šipkama; svedena su na agoniju, koja se uz očajnički pokušaj volje, kao samrtnički roptaj prenosi na pokret ruku - šaka i nogu - stopala.

Ma koliko ličale groteskno, ove slike su bezvremene i kao bol stvarne na svoj način, jer do  ovakvih utesaka možemo doći i u realnom životu, jer su prisutna u patnjama svake vrste, a pogotovo u borbi sa bolestima koje sve više uzimaju maha. Njih su prepuni  izbjeglički kampovi i ratom pogođene oblasti, što čini surovu realnost današnjice. Iz luksuznih salona „pljačkaškog kapitalizma“, kako ga nazivaju neki američki intelektualci, koji u borbi za prljavi profit siju śeme mržnje i zla širom svijeta, razarajući brojne domove i društva, a potom stanovništvo prepuštaju očajničkoj borbi za golu egzistenciju. Podstičući međusobnu mržnju nekima nude i oružje da se međusobno poubijaju ili kao jeftini plaćenici izvršavaju njine naredbe. Nikad u Evropu nije pristizalo više izbjeglica kao danas.

Ali i Balkan je do skoro imao ratova, što ne znači da i danas nema sličnih rana. Uostalom, brojna propala preduzeća i nezaposlenost, siromaštvo i bolesti slute istom.

Gledano u globalu, materijalan poredak stvari i predstavlja smrt, a čovjek sveden na biologiju angažije običnu životinju u njemu. Jedino je duhovnost  prelaz. Upravo duhovna smrt je gora od biološke, kaže Hrišćanstvo. Da nije tako ne bi imalo smisla imati svijest.

O svemu tome govere ova Šobajićeva djela. Ona ne samo da naslućuju, već ubjedljivo govore o tome. U tom svijetu nema ni obrisa žene, da bi se mogla razmatrati simbolika plemenitosti nekog čina ili svrhe, jer je to nadri svijet u voljnom smislu, đe skulpture sa ogromnim stopalama, predstavljaju kolektivitet a ne jedinku slučajno izgubljenu u bastijalnom prostoru materijalnog beznađa, koja se vještačkom silom i bezskrupuloznom voljom održava u agoniji samozadovoljstva smrtnih grijeha biološkog života, koji je u ionako u bezizlaznom položaju, svojstvenom najgoroj vrsti pagansva koje se odreklo duhovnosti, a umjesto Hrista, odabralo smrtne odlike, kao svoju propast. Otud strah od krajnosti, kao pokretačka sila nagona ovaploćena u volji za moć i samoodržanje. Volja kao frojdovski nagon smrti. Volji, koja ustvari bježi. A, bježi od suočenja sa Istinom. Ali i takvi, mogu da zajašu kolektivitet i odvodećiga u potpuno beznađe, što tragičnost čini kompletnom. Otud i Šobajićeva potreba da temu svog slikarstva nadoveže vajarskim djelima.

Šobaić traži jednostavnu formulu opisa očaja, ali simbolički, kao potpunu nadrealističku ilustraciju, ne gubeći iz vida likovnost, koja je ponekad i potisnuta složenostima postupka i zahtjevima slike, pogotovo kod skulptura. Promišljeno je došao do simbolike koja ima dobru međusobnu komunikaciju i smisla kao jasan i dobar pokretač predstava u motivima kojim formuliše svoje snažne utiske svijeta koga predstavlja.

Na svaku kvalitetnu izložbu treba gledati kao na dobru investiciju u kulturi, što kod nas nije slučaj. Tako sam primijetio, dolaskom na ovu izložbu, śutri dan, da nikog od pośetilaca nije bilo, kao da je galerija neđe usred kakve pustinje. Pa shodno tome, sebi dajem pravo zaključiti, da bi našem mentalitetu više odgovarale kamile od automobila, za čijim se volanom poneki dure poput Pikasove skulpture pavijana, čiju je glavu napravio od šasije autića, đečije igračke.

Paralelno ovoj, istovremeno u Podgorici imamo još jednu izložbu, koja je sušta suprotnost umjetosti, odnosno djelima Miloša Šobajića.

Na sličnu temu je i u Galeriji “Dvorca Petrovića“, organizovana izložba kanadske anti-umjetnice Vesne Perunović, pod sloganom „Politika kretanja“.  Izložba se odnosi na problem izbjeglištva u svijetu. Finansijer izložbe je Kanadska ambasada, kustos Svetlana Mladenov, a pokrovitelj Ministarstvo kulture CG.

Ova nadriumjetnica je porijeklom iz Crne Gore, a neko vrijeme je živjela i u Srbiji, đe je i rođena. Ona zaboravlja da je upravo od političara, na koje se ironično poziva nazivom izložbe, angažovana za ovaj vid blamaže, vjerovatno poučena izbjegličkim iskustvom. Pa umjesto  da se Kanadska ambasada ovom narodu predstavi vrijednostima svoje kulture i umjetnosti, pružila nam je jeftinu političku propagandu, kao da je nemamo na svakom koraku pa je moramo trpati i u antropoteke muzeja i galerija, jer za drugo i nijesu u jednoj kolonijalnoj podružnici.

Na ovoj izložbi je predstavljeno tridesetak njenih radova, od projektora i projekcija do kaveza i rešetaka, uz izložene nekakve crvene vrećice ispunjene pijeskom i pilotinom koje navodno predstavljaju enormne kapi krvi, poput krokodilskih suza, koje su okačene na Kalderovoj grančici kao vrhunac patetike.  Narodski rečeno: „pravi pravcati kič“. Izloženi crteži su potpuno amaterski, likovno bezvrijedni, koji na infantilan način treba da simbolišu usamljenost i učmalost, jer su nacrtane figure malecke u odnosu na površinu papira, a gvozdeni kavezi, koji ispunjavaju sobe, ogromni, kao u zoo-vrtovima.  Ipak,  tema nije zaokružena.  Sva priča se svodi o samim posledicama rata, izražena običnom i bezličnim rekvizitama (koji su čak daleko bezazleniji od onih koje svi imamo po podrumima), dok su iz te priče potpuno isključeni uzroci, tako predstavljenog stanja, iako su oni prava adresa kojoj se treba obratiti ovakvom vrstom propagande. Nema ih ni u metaforama, ni u silueti crnog zlokobnog dima, nekog praska, vatri, izgledu zgarišta, osiromašenog urana, da bi saznali zbog čega i iz kakvog pakla sve mogu duše izaći. I da li nepovrijeđene i čiste od njega uopšte mogu prebjeći.

Ničim nije naznačeno beznađe duhovnog vakuuma čemu je izloženo čovječanstvo, koje za posledicu ima to što ima, već kao frustrirajuće površne ilustracije (instalacije) koje se mogu odnositi na bilo šta, pa, nekom bezvoljniku i  na dosadni školski čas. Ali, s obzirom na naziv izložbe, možda i na sudbinu „velikih riba“, kakve su počeli dočekivati i u našem Spužu, i sa kojima se (možda) treba javno solidarisati, (poput advokata Begovića, koji za to prima dobru novčanu naknadu). Sve same banalno-infantilne  izvedbe, koje i ljudsku patnju pretvaraju u besmislicu ovjenčanu duhovnom jadnošću, vulgarizmom i brutalnošću. Zapravo duhovnosti  nema ni u premisi kod samog autora, da bi svojom kreativnošću na djelu mogla predočiti pravi duševni ljudski bol i patnju, ili pak pokušati potražiti embrion svega toga.

Tako se, na ovoj infantilnoj izložbi, može na zidu, ispred kojeg su rešetke, viđeti projekcija śenki od ljudi koji se kreću u krugu. I polovina stanovnika u Crnoj Gori živi tako dok im sa pijedastala premijer Milo samoljubivo „junački“ obećava, (kao kakav strani zavojevač a ne premijer), da: „onima koji žive u njegovoj sjenci, bi će još gore“, poslije ponovnog osvajanja vlasti*.

(I sve je to možda u sukobu sa našim iskustvima te vrste. Jer su brojne izbjeglice kod nas dobile konforne stanove od države, dobra zaposlenja i penzije, zahvaljujući korupciji, iako su to imale i tamo odakle su došle. Sad uživaju dvojno državljanstvo, dvojno mjesto prebivališta, dvojne penzije, dok se većina domaćeg stanovništa bori cio životni vijek za krov nad glavom, zaposlenje i sl.)

Kod ove autorke, na jednom dugometražnom snimku, neko nosi dušek uzduž i poprijeko nekog grada. (Brojni autori jeftinih dokumentaraca su se oprobali u raznim sizifovskim nošnjama duž čitavog filma, kako bi probudili najprizemniju radoznalost dokoličara kojima vrijeme ne predstavlja nikakvu barijeru. Zašto?) I zar dušek može biti sinonim za teret, i kad se nosi? Te slatke muke! A naši beskućnici, koji se mogu viđeti po svim parkovima u gradu, spavaju na tvrdim klupama, jer i kad bi imali dušek ne bi imali đe da ga postave. Pa kad im ionako malaksalo tijelo od neuhranjenosti i bolesti pretrne od tvrdih dasaka klupe, prošetaju do prvog kontejnera, radi „politike kretanja“. Te slobode! Ne moraju ići u krug u kakvom zatvorenom prostoru (i pod nadzorom ljekara), kako nam predočava autorka na ovoj izložbi, ukoliko odlučimo poći đe drugo za boljim životom – što je možda i svrha ove izložbe.

Nadriumjetnost je politička djelatnost. Političarima su nadriumjetnici postali omiljeno sredstvo za zatupljivanje, odnosno, animiranje masa pred neke politički sumnjive odluke. I kod nas se to pokušavalo. I Cetinjska likovna akademija je bila uključena u to, pa su neki njeni profesori bili angažovani da sa tim truju đecu prilikom obilazaka mnogih škola, iako nema nikakve veze sa akademizmom. (CSU, ili kako ga zovu: Centar komunalnih umjetnosti u Podgorici i dalje konstantno obavlja tu praksu. Ako nešto i mora činjeti od toga, ne mora ga podsticati.) Jedni im služe za izazivanje terorizma i ratova (ismijavanje Muhameda, satanizovanje Gadafija, izazivanje straha od mogućeg hemijskog oružja Iraka i potpuno omalovažavanje Sadama),  a drugi se bave posledicama i liju krokodilske suze. Niko ne pita ko je kriv, a pozadina svega je upravo politika. Ustvari, nikad umjetnost nije doživjela takvo poniženje kao danas, favorizovanjem propagandi anti-umjetnosti od strane političara i njihovih mentora. U manjim, finansijski slabijim državama takvo stanje dovelo do gušenja umjetnosti i kulture, kao neki preduslov potpunog kolonijalnog ropstva.

Izložba „Politika kretanja“ je u konfliktu i sa svojim angažmanom problema koji opisuje, što dodatno intrigira i traži razjašnjenje o njenim namjerama. Navodno, ova izložba je pokrenuta iz humanih razloga jer  treba da angažuje stanovništvo za bolje uslove u izbjegličkim logorima. Dakle, želi se angažovati isto ono stanovništvo koje ako ponudi hljeb prośaku, po savremenom zakonu i pravu, kod nas i svijetu, može završiti u zatvor zbog podsticanja prośačenja, (što se umalo nije dogodilo supruzi mog prijatelja). Dakle to je apsurd, koji ponajmanje može biti razlog.

Ustvari, ovakvo animiranje javnosti, koje mediji dodato afirmišu (pa kolikav tiraž toliko i „upućene“ publike), treba da posluži političarima i kao opravdanje da prihvate što više izbjeglica i pruže im smještaj u svojoj državi (kao solidarnost onim državama u koje su izbjeglice prebjegle, upravo one koje su protjerale Rome u mjesta odakle su došli), na teret poreskih obveznika, iako ničim nijesu izazvali ovako stanje u svijeti. Servilni političari za to dobijaju podršku drugih država (što može biti vid korupcije) a narod ostaje praznih džepova i sa velikim problemom. (Problem je i u tome, što su države u koje su izbjeglice došle, već prihvatile radno sposobno stanovništvo za koji postoji deficit u društvu, pa su čak i od velike koristi, a onog manje sposobnog i nesposobnog dijela pridošlica bi se najradije oslobodile i prepuštile drugim humanistima.)

Tamo đe je NATO izazvao takav problem, a Kanada je u tom savezu, tamo problem treba i rješavati, kao vid ratne odštete za nedužno stanovništvo. (A ko nedužnom čovjeku sruši kuću treba novu da mu sagradi, što bi hrišćanskom svijetu trebalo da je poznato iz Biblije.) Izbjeglica iz Libije, Sirije i Iraka, nije bilo prije ratova.

(Oni kojima UN odobri ratna dejstva, trebaju dati garancije da će sanirati posledice civilnom stanovništvu, inače, oni koji stiču profit od ratova nikad neće snositi posledice.)

Sve u svemu, ova beživotna i bez duha izložba „Politički koraci“, po svojoj profanosti predviđena je za šire građanstvo, ponajmanje i nikako nije za buđenje svijesti ili nekog znanja, jer je po svojoj mentalnoj matrici više za obdanište. Ali, ona može da posluži i kao latentna prijetnja, psihološki pritisak i izazivanje straha od mogućeg, za one koji misle da mogu biti na meti nečije invazije (pa im se bolje pridružiti NATO-u, čemu se i ja nevoljno priključujem).

I za pojmove anti-umjetnosti, ovoj lošoj izložbi je u medijima dat i veći publicitet, naravno, kroz jeftine i hvalisave najave a ne razumna objašnjenja. Kao po nekom šablonu, više smo naučili poigravati se kakvim površnostima kiča, nadriumjetnostima, plagijatima i fabrikatima koje dižemo u nebo, nego li sagledavati suštinu nečeg, iako se samo tako nešto može naučiti i znati.

Gombrih je tvrdio da su u objašnjenjima u savremenoj umjetnosti i nadriumjetnostima potpuno zatajili psiholozi, što je izazvalo veliku pometnju i zbunjenost kod estetičara i istoričara umjetnosti zbog čega je nastupila anarhija u sistemu vrijednosti, pa se i profani sadržaji mogu izdići iznad stručnosti. (Možda se i u tome mogu naći „Politički koraci“, jer i Venecijanskim bijanalem upravljaju političari.) Međutim, današnja dešavanja na tom polju govore da jedan likovni kritičar mora poznavati još dosta toga, pa i ponešto o politici i pravu.

*Pa narode požuri, ako mu išta vjeruješ - uhvatite red za učlanjenje u DPS. Možda je već pripremio i teren za kakav rezervat, poput onih za indijance u Americi, pa ko se nacionalno ne izjašnjava kao depeesovac, ili nema državljanstvo depeesa,  tamo će biti smješten. Naravno ako primjećujete razliku „najljepšeg zatvora u svijetu“ i rezervata.