Od Mila do Mila

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  09. 08. 2016.

Sasvim skromno, kao da su bez mogućnosti, u medijima su najavili otvaranje izložbe slika, koju organizuje Narodni Muzej u Cetinju, jednog od naših velikana moderne umjetnosti - Mila Milunovića, na koga treba da je ponosna cijela Crna Gora.

Ne rekoše odakle su njegove slike sve prikupljene, niti iz kojeg perioda umjetnikovog života, kao da se radi o sasvim običnoj izložbi priređenoj za neznavene ljude, kojima je dovoljno reći u nekoliko sekundi da je neko velikan. A to je kod nas postao običaj kojim medijske neznalice utiru put kulturi. Pa tako kriminal bude opisivan do najsitnijih detalja, uz komentar najamničkih advokata i mišljenja svjedoka,  dok su kulturna dešavanja i kao običan prikaz potpuno sklonjeni u zapećak. (Zamrle su i promocije knjiga od naših brojnih književnika, jer ne tancuju po taktovima vlasti.)

Neuporedivo veću minutažu i prostor u medijima zauzima kriminal od kulture, čime se mjeri i društvena aktivnost, odnosno, važnost civilizacijskih tekovina jedne zemlje. A, to naši politizovani i površni medijski „znalci“ opravdavaju, bez ustručavanja, raznim nebulozama, pa ih je uzaludno i opominjati. U proizvedenom  mraku rade svoj posao baš onako kako im je naređeno. A kako je davno rečeno, „oni koji ne vole opomene i ukor ne vole ni znanje.“ Ali vole najamnički politički angažman kome istina i znanje predstavlja smetnju i opasnost na radu, pa je ta nebriga ustvari smišljena kao dio manipulatorskog koncepta vlastodržaca. I to je taj smišljeni udbaški apsurd za urušavanje sistema vrijednosti. Što su problemi u društvu složeniji to je lakše unositi veću pometnju (i manipulacije), tako da je na kraju najvažnije šta kaže Vlast, koja je proizvela sve to. Te, samo promjena takve vlasti može medije i društvo dovesti u red. (Jer, i po drugom zakonu termodinamike, za koji je Ajnštajn rekao da je „glavni zakon svih nauka“, kaže se da „što je veći nered u sistemu, veća je entropija.“ Graham je to otkrio i kod vjernika koji se ne pridržavaju izvornih načela Biblije.)

Toliko je društveni život obezvrijeđen, da su narodu postali poznatiji i sitniji kriminalci nego li vrijedni stvaraoci ili njina dostignuća. Takvim gubljenjem duhovnosti je stres dobio prevagu i nad relaksacijom i humanošću, te se izlaz traži u totalnoj afirmaciji sekundarnih populističkih tričarija. (Tako nas svakog mjeseca iscrpno izvještavaju sa Sajmova meda, nekoliko učesnika sa hoklicama i tezgama, o stanju u toj „industriji“, kao da niđe nema nijedne prodavnice u zemlji đe se taj „skupocjeni“ med može kupiti.)

Umjesto da nekim povodom afirmišu i objektivno približe široj publici stvarne vrijednosti nečijeg stvaralaštva, i time ih zainteresuju za duhovnu stranu čovjekovog života. Oni i u ono malo dodijeljenog prostora, frazerski formalizuju ili zamagljuju uopštavanjem, - vještački sročenim demagogijama, punim friziranih fraza i plagijatski  transkomponovanih „razmišljanja“. Uz svo iskazano, odnosno, nadrndano samopouzdanje, u koje jedino gaje veliku nadu,  izgledaju kao da moraju pričati o stvarima koje ni sami dovoljno ne razumiju, niti znaju. (Rade na fasadi dok je unutrašnjost trula i u krhotinama, kao kod ličnosti pomodara.) Što je možda i cilj nekog programa za obezvređivanje kulture, važnosti njenog integriteta i identiteta u društvu. Pa se jedino pomodarski svijet odlučuje viđeti izložbu samo zato što je neko velikan ili svojta nekoga iz vlasti, a ne zbog toga koje je sve vrijednosti pružio svojim radom. Jer takve ne interesuje znanje kome teži  duhovnost.  Misle da se mogu identifikovati sa nečijim uspjehom na prvi pogled, i to je sve. A to mu pruža i internet. Kao munafici, ukoliko ih u tome može još neko viđeti, tada im sve odiše uspjehom. Ali se bez edukacije vraćaju sa izložbe kao ista ona „telad“  kakva su i došla na izložbu. Samo, naravno, „očarana“. Tim prije što moderna umjetnost pored iskazanog znanja stvaraoca u svom stvaralaštvu traži znanje i posmatrača. A tako nešto je postalo problem i  nadriistoričarima umjetnosti, pa se dobro staro pravilo da se za javnost empiriski publikuje neko stvarno estetsko stanje sa nastalim okolnostima, potpuno isključuje, čime i puko novinarsko postaje sasvim normalno „stručno“ natucanje, odnosno neobrazovanje, a uz kakvu euforičnu izjavu čak i znanstveno. I sve to samo forme radi, u kojoj je, ipak, najpoželjnije  da se stvaraocu prepusti mikrofon i uloga spikera. Kao neka ustaljena navika sa političarima. Zato je velika disproporcija i u kvalitetu informisanja, od medija do medija. Zavisno od uređivačke politike i kadra, pa nekad lokalna glasila svojom profesionalnošću prevazilaze one šire. Od Nikšićke televizije mogao bi ponešto naučiti i Javni servis, pogotovu što neka „lokalna“ dešavanja nose univerzalan karakter vrijednosti. Ali, problem je u tome što ih treba prepoznati.

U svakom slučaju Milunovićeve slike na ovoj izložbi nijesu reprezentativne, (što se moglo viđeti i u prikazu na TV-u), jer su one najistaknutije, u kojima se vide njegovi najvredniji estetski dometi, po muzejima izvan Crne Gore, što pokazuje opštu genezu našeg odnosa prema duhovnoj i materijalnoj kulturi koju su stvarali izuzetni ljudi sa ovih prostora.  Ali, kod nas ima i falsifikata koji „krase“ domove istaknutih političkih ličnosti. Takvo stanje nikad niko u Crnoj Gori nije konstatovao, ili ispitao, niti su djela visoko rangiranih umjetnika zaštićena od kriminalnog degradiranja. A trebalo bi da su evidentirana i pod strogom zaštitom države. (Tako se jedan bivši istaknuti funkcioner policije hvalio da mu je stan pun takvih falsifikata, što su neki očevidci to i otvoreno potvrdili javnosti.) Uz neznatne sume novca, neki su falsifikati dobili i sartifikate kao da su orginali, pa su ovakve izložbe dobra prilika da se oni legalizuju, kao i da nađu „naivnog“, dobrostojećeg kupca. (Na žalost, takvoj su se lažnoj verifikaciji prepustili i dobri poznavaoci umjetnina na Balkanu, što je i široj javnosti poznato.) Pa bi ova izložba bila dobar povod i za istražne radnje državnih inspekcijskih službi, jer ne bi bilo dobro da ih afirmišu, ili otkupljuju naši muzeji, navodno, iz „neznanja“.

A, bilo bi korisno makar znati koji se naši umjetnici bave tim kriminalom, i da li su miljenici vlasti, i koga tako „skupim“ kriminalnim poklonima čašćavaju, kao i ko su posrednici? Dakle, to je cio lanac kriminalnog udruživanja.

U svakom slučaju, ova će izložba biti velika relaksacija za ljubitelje i poznavaoce umjetnosti. Pogotovu što se zadnjih decenija, u enormnim količinama, najčešće mogao viđeti šljam uobraženih nadriumjetnosti i plagijata. Kao što je rekao Ciceron: „U početku nas nove slike obično snažno privuku šarenilom, pa ipak, našu će pažnju zadržati neka stara i nedotjerana slika.“

Upravo slikar Milo Milunović pripada modernistima koji su iznad svega čovječanstvu pružili veliko slikarsko znanje, time i otvorili put ogromnom potencijalu koje slikarstvo nosi. Kao što kaže Gombrih: „U tradiciji Zapada, slikarstvom su se ljudi bavili kao naukom... čija su otkrića ishod neprekidnog eksperimentisanja.“ A to se u svakom segmentu stvaralaštva kod Milunovića sasvim jasno vidi.

Milo Milunović je je pripadao generaciji koja je Crnoj Gori, bez obzira na mnoge ratne strahote i nemaštinu, iznijela veliki broj velikana u raznim oblastima. Rođen na Cetinju 1897. godine, a umro je u Beogradu 1967. godine. Slikarsku školu je učio u Firenci, posle koje stvara slike u impresionističkom stilu. A izbijanjem I svetskog rata stupa u crnogorsku vojsku u kojoj biva zarobljen i interniran u Hrvatsku. Poslije rata odlazi u Pariz, kada se pod uticajem Sezana i klasika opredjeljuje za slikarstvo koje je blisko neoklasicizmu. U Beograd dolazi da živi 1922., odakle prelazi u Prčanj, đe u mjesnoj crkvi slika freske. U Zagreb prelazi da živi 1924 - 26. godine. Smatra se da je u periodu od 1926. do 1932. stvorio najznačajnija djela, među kojima je Mrtva priroda sa violinom, koja se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Među tim radovima ima i pejzaža koji otkrivaju sezanovki pristup slici. Milo je bio veoma vezan za Crnu Goru, a pogotovo za Crnogorsko primorje, đe je radio brojne skice za svoje buduće slike. Dolaskom na Cetinje 1947., sa Lubardom osniva Umjetničku školu. 1949., se ponovo vraća u Beograd, đe otpočinje ciklus u ekspresionističkom duhu. U tadašnjem njegovom slikarstvu vidan je uticaj freskog slikarstva, onog iz Pompeje, kao i domaćeg. Njegov ingenijum je u tom ciklusu uradio sliku sa ptičijim kavezom na otvorenom prozoru, kao neku proročku viziju čovjeka u budućnosti. (Biografski podaci M. Milunovića su korišteni iz zagrebačke Likovne Enciklopedije Jugoslavije.)

A da li je ova izložba u sklopu ovogodišnjih političkih izbora, kao neka ispoljena briga za očuvanje vrijednosti koje ispunjavaju naš životni prostor, to nije potrebno da utvrđujemo, jer je očigledno da je, u kontinuitetu, cjelokupna klima za umjetnost izuzetno loša. Taj nemar je zadnjih decenija prerastao u diskriminaciju i banalnost na više osnova, o čemu slikovito govori i rodna kuća Rista Stijovića usred Podgorice, ili devastiran prostor Udruženja književnika. A, to što se prividno popularišu i forsiraju skupe filmadžije, iako pružaju loše rezultate (kao što nema ni kinodvorana), je samo otimanje jednima u kulturi i davanje drugima - ništa više. Napredak tehnike ne podrazumijeva napredak znanja i talenta. (Magarcu kad se stavi samar ili sedlo on i dalje ostaje magarac.) Kada se stvori vakuum u njega prvo poleti najbliži škart i tričarije. Jer, i kulturu su zajahale uobražene neznalice radi svojih egoističnih interesa, a sve drugo je samo običan paravan, koji se od prekomjerne upotrebe toliko izlizao da je postao potpuno providan, kao i glavni akteri.

Licemjeri. Da mogu popeli bi se i na Nebo, i gurnuli u propast sve pod sobom.

Ali, kad smo kod talenata, trebamo konstatovati da su oni u današnje vrijeme prebjegli u sasvim druge vode. Milovo vrijeme zamijenilo je neko drugo Milovo vrijeme.

U Svetom Pismu piše da je Jevrejima najveća zakletva bila: „Živ bio Jehova, Bog istine, pravde i pravičnosti!“ Što će reći da su jedino plemenita znanja i radnje čovjeka u službi Boga. To je potvrdio i Hrist Nazarećanin svojim dolaskom, a Hrišćanstvo je prihvatilo Istinu kao Svetu, dok se u njene redove nije uvukla smutljiva paganska politika, šovinizam i šićar. Balkan je postao prepun toga.  I da podigneš, kakav kamen sa zemlje ispod njega ćeš otkriti nečiji kriminal, kao sastavni element tranzicijskog društva. Pa se čovjek prosto zapita: kako je moguće da u tolikom mraku mržnje i nepravde može i trava normalno da raste?  A kojim se sve bogovima mi molimo i zašta, te nam je ovakva pravna država i pravda, samo Bog zna. (U jednom apokrifnom spisu se kaže: „Sve slično voli sebi slično, i u tome nalazi zadovoljstvo“, a naš narod da: „Svaka ptica svome jatu leti.“)

Frustrirane ljude tjera mržnja prema društvu, da odbace istinu i prihvate laž, jer su ustvari oni obmanuti pa u njoj vide sigurniju egzistenciju. („Da im je Bog htio reći istinu, rekao bi je“. –Kuran) Jer, ono što dopire do uši ne znači da je došlo do dubine uma, kako kaže Biblija. Dakle, laž im nagonski dođe kao terapija. A da li mržnju možemo tretirati i kao specifičan strah (fobiju,) tu transmisiju treba prepustiti podrobnijem objašnjenju psihoanalitičara, jer ja tu ne vidim granicu, osim da nagonski proističu jedna od druge. Objašnjavajući traume i komplekse Frojd to poetično predstavlja sa velikim književnim darom, da i složena simbolika psihe poprima prirodna narativna svojstva opšte slike u slici individualnog procesa. Frojd je bio ateista ali je dobro poznavao Bibliju. (Po mom mišljenju, iz nje je izveo neke naučne teze o nagonima, koje su u njoj dobro obrađene.)

Biti ateista ne znači biti nemoralan ili savremen, ali veliki broj najvećih  savremenih naučnika svijeta je vjerovalo u Boga, i slično govorila kao Maks Planč (Max Planck): „Vjera je suštinski atribut nauke.“ A i Pravo je nauka.

Poslije Čarapićke novi Javni i Specijalni državni tužioci izgledaju kao Supermeni. Rade, objavljuju rezultate. Mediji ih vole i oni vole medije, pa se polako vraća vjera u čovjeka. Lijepo je to kad je ljubav obostrana, ali, ima stvari koje ne rade ni ovi novi kao što nije ni Čarapićka. Kao što nije polazila sa mrtve tačke za vrijeme (mislim, dva mandata), njena se odgovornost za tako nešto ne utvrđuje od strane novih tužioca. (Uredno je primala mjesečni dohodak, ali je ostalo nepoznato za šta? Pa, ako “vrana vrani oči ne vadi”, što se odnosi na iste loše moralne vrijednosti ljudi u struci, ali ne i u kodeks struke i funkcije. A, upravo je to jedan od važnih razloga propadanja društva. Loše rukovodstvo, koje je dovelo do propadanja ustanova, se sračunato zamjenjuje još gorim “kadrom”, koji ne utvrđuje malverzacije prethodnika, već je tu da ih prikriva, nastavljajući njin slijed kao dobri poslušnici. Pa se neznanje i nemoral više isplati, kao ishod entropije.)

U njeno vrijeme su se događale brojne stvari. Kao primjer pomenuću da je ona prećutala izgradnju novog bazena za kupanje na već postojećim i kultivisanim terenima Sportskog Centra, jer joj je i muž bio uključen u tu ludačku izgradnju na pogrešno mjesto. A ovi novi državni tužioci, ni u kom kontekstu ne pominju ni bivšeg gradonačelnika Podgorice, iako se kroz novine, (pa i od strane Aca Đukanovića), spominjao u mnoge mahinacije prije svih drugih gradonačelnika. (Mnoge su zgrade, čak i dvostruko,  uvećale svoje gabarite predviđene u planskoj dokumentaciji, što u visini, što u dubini, pa i na štetu zelenih povržina, parkinga i trotoara.) Ipak, treba se zapitati kome “stručnjaku” može pasti na pamet, i zbog čega, da izgrađuje treći bazen za plivanje pored dva postojeća, i to na prostoru već postojećih sportskih terena, (uređenih šetališta i trim-staza,) od kojih su četiri bila za tenis, izgrađena po najvećim standardima, koji su bila i jedini u vlasništvu građana, odnosno opštine. I čijom odlukom je smanjen cjelokupni prostor zelenih površina SC, čije je uređenje samodoprinosima platilo građanstvo, odakle je, i oko koje je pośečena i čitava šuma drveća.

Tako, pored ovog “slavnog zdanja”, uz kulturno istorijski spomenik: Hotel Podgoricu, danas nesmetano niče i opasnost za svu okolinu, uski neboder na samoj obali Morače. Ako stavimo po strani vandalizam sa kojim ova građevina uništava najkultivisanije moderno arhitektonsko i ambijentalno zdanje u Crnoj Gori, (koje je na potpuno prirodan način spojilo dvije obale Morače, ali i vjekove),  trebamo se zapitati, koji to “stručnjak” može da dozvoli da se ogromna težina betona podiže na  usku poroznu osnovu tla, deset metara od strme obale rijeke, bez ikakve protiv teže, (kakvu imaju mostovi). Jer, enormnom težinom na uskoj površini  poroznog tla u trusnom području djeluje kao klin, koji odvaljuje obalu u korito rijeke, a svojom visinom bi pri padu ugrozio sve u svojoj okolini, pa i vitalne dijelove grada, (trafo stanicu za polovinu grada, glavnu centralu Telekoma, Blažov most). Jer, prilikom zemljotresa zemljište se njiše po horizontali, a prilikom pada teških objekata ono poskakuje po vertikali, čime u dvostruku opasnost dolazi stabilnost i seizmički najutvrđenijih zgrada u blizini, time i pojave domino-efekta.  (Njegovom potpunom izgradnjom nestaće i ostatak parka za potrebe parkirališta na najatraktivnijoj lokaciji grada. A na istom parkiralištu, jednog dana, opet će niknuti neka zgrada, kao što se to, ovih dana radi na parkiralištu nekadašnjeg Drvoimpeksa, do Parka Nikole I, kog Dvorca Petrovića.)

Naši građani ma koliko stručni bili ne pitaju se ništa u najezdi tajkunskih prohtjeva. Po tom pitanju i zakoni su potpuno zarobljeni, pa se može graditi i raditi šta ko hoće, samo ako ima novaca za to.  Htio je i A. Đukanović da sagradi soliter na mjestu Arhitektonskog zavoda kod SC, ali mu nije dozvolila Američka ambasada.

Seneka je na proizvođače gluposti gledao sa krajnjim prezirom, ali je i Njegoš dobro rekao: “zlo je svake gluposti građa”, (zla, svake gluposti građa). Dakle, bez obzira na bućkuriš, koji su sračunato napravili pravni diverzanti, odnosno teroristi,  ovo zdanje koje nesmetano raste, je spomenik našeg neznavenja u mnogim oblastima profesionalizma, od arhitekture, urbanizma, kulture, morala, do prava. U civilizovanom svijetu se ne može otvoriti ni apoteka bez saglasnosti Mjesne zajednice, odnosno, kvarta i zgrade u kojoj će se smjestiti. Opština nije kapitalista već društvena svojina, koja treba prvenstveno da brine o potrebama građana, jer njenu vlast oni biraju a ne privatni kapital. Ukoliko je drugačije, onda je na djelu korupcija, na koju ne ukazuje samo članstvo iz DPS-a i Pozitivne.

Tako je došlo i vrijeme da nam Pozitivna, (koja po svim karakteristikama ima ulogu političkih smutljivaca - pa su čas pozicija, čas opozicija), personalno  drži “moralna” predavanja i “korisna” obavještenja, poput onih ranijih: skupih banaka za “pupčane vrpce beba” koje liječe sve bolesti (vjerovatno, zbog neke provizije istih banaka), zbog kojih su dolazili najveći evropski stručnjaci da građanstvo uvjeravaju da je to, u većini slučaja, obična laž, i da se odnosi samo na neka liječenja koštane leukemije.

Kao ekspozitura DPS-a,  sad od sebe prave političku banku, koja, gle čuda, ima u svojim rukama rešenje za sve probleme. Pa su potajno otvorili i sezonu predizbornih promocija.  Šetaju se o državnom trošku uzduž i poprijeko Crne Gore.

Ipak, nijesu ništa novo, jer, otkad je Vojvodićka dekan na Univerzitetu CG, narodu je jasniji ośećaj da je svaka državna institucija postala pozorište. Tako, ovih dana, čujemo da je URA odlučila da napušti Prelaznu Vladu, kao da je važniji ugovor DPS-a, sa A2A, od odlučujuće bitke za slobodne i fer izbore. (Taj njen korak, kao kamen spoticanja, loše će se odraziti na ostatak opozicije koja je u Prelaznoj Vladi, što će donijeti kakvu-takvu taktičku prevagu DPS-u, ukoliko izađu iz nje.)

Nijesam pravnik, ali moram da primijetim da je i priznanje krivice postalo važnije od utvrđivanja krivice. To ja tumačim kao neko Dogovorno pravo, ako ga ima. Tako nešto, kako nas izvještavaju mediji, je naša tvorevina, pa shodno tome krivac bude nagrađen za nepočinstva, jer za pronevjeru milionskih iznosa i teške zloupotrebe vlasti, izvršava kaznu od nekoliko godina i dvije-tri sekunde, a po dogovoru vraća samo iznos kradene dobiti za koju je optužen. Dakle, ne priznaje ono zašta nije optužen, pa se pitam kakvu svrhu ima priznanje. Tužilaštvo čak ne pokreće ispitivanje njegovog cjelokupnog imetka, već samo dio stavlja pod hipoteku, kao sigurnost naplate za izrečenu presudu, čega nije bilo ni u praskozorju demokratije.  Tako su atinjani ostrahizmom* doživotno protjerali iz svog grada Temistokla, zbog pronevjere, kao opasnog po državu. Sve njegove zasluge su sklonjene pri sili Zakona. Nikad nije pomilovan, pa je ostatak života proveo u Persiji, kao stranac, ali i uvaženi velikan koji ih je potpuno nadmudrio u ratu. A, taj atinski velikan je osnivač slavne Atinske mornarice i njegovom zaslugom je kod Salamine poražen Kserks, i do tad mnogobrojna i nepobjediva persijska mornarica.

Zbog nezahvalnog položaja u kome se nalazi, i nepovoljnih vjetrova koji duvaju pod vlašću DPS-a, može se i sa sigurnošću reći da se od Specijalnog javnog tužilaštva u ovom trenutku ne može tražiti više. Ali, nema polovičnih istina. Istina je nedjeljiva cjelina, kao što se i zakoni u cjelosti moraju poštovati, pa se za isto tužilaštvo može reći da pere čaše samo spolja, što nije higijenski. Ako je tako,  time održava opšti nemoral, odnosno, da zbog polovičnih rešenja legalizuje krađu, kao uspješan vid bogaćenja, sa malim posledicama.

Treba uvijek isticati javnosti: da ljude tjera prljavština mržnje da kradu i da se bave kriminalom, a ne ljubav prema društvu. Umjesto da su prokletstvo, opaka laž, kriminal i šovinizam vladaju tamo đe je mržnja uzor. Zato moral mora imati važnost lične i društvene higijene u civilizovanom društvu.  

Prouzrokovana šteta mora imati snažan ekvivalent u kazni i kao primjer za druge. I u tome ne smije postojati sumnja u cjelokupnom društvu. Jer, pronevjeriti deset, a vratiti devet miliona ili jedan, i pri tom odležati samo nekoliko godina je vid legalizovanja krađe. To je samo djelimičan povraćaj kradenog u kome se i ne nazire kazna. Pa građanima umjesto opomene da se kriminalom ne isplati baviti, izgleda suprotno, da se za jednu godinu zatvora može zaraditi i po nekoliko miliona, ako si bio „uspješan“ da ih pronevjeriš na desetine, koje su navodno nestale bez traga. Dakle velikog rizika nema, već, što veća krađa to je moguća i veća dobit za počinioca, iako je u toj radnji otkriven. I umjesto da se kriminal strogo kažnjava, postaje nagrada. Taj naš „patent“ trebaju u svijetu primijeniti i na švercere drogom. Zaplijeniš im drogu, ako baš moraš, i vratiš ih kući. Jer, zašto mijenjati iskusne švercere nekim novim i neiskusnim, kad su već naučili da se tim poslom bave? Treba ih samo naučiti da nekome iskusnijem iz vlasti daju proviziju za to što rade.

Dilere cigareta bez akcize „rastjeruje“ ista ona policija koja ih snadbijeva. Vjerovatno po sistemu: „zašto ne iskorištavati  sirotinju kad je na to već naučila“. Ponekom od njih, vjerovatno, koji su bez partijske knjižice, zaplenjuje se roba, ali se ne otkriva snadbjevač. S tim zadatkom policija svakodnevno dangubi ispred Velike pjace u Podgorici.

Ustvari, Specijalno javno tužilaštvo bi moglo zaposliti veliki broj onih koji čekaju na birou Zavoda za zapošljavanje. Oni, kojima ovo tužilaštvo odredi zatvorsku kazni, moglo bi da ponudi nezaposlenim licima, da umjesto nijih odrađuju tu kaznu. Naravno, uz prigodnu nadoknadu  100 – 200 eura dnevno. Pa bi ljudi, kad su svakako dokoni, mogli za godinu - dvije dana kupiti stan i još ponešto, što nije neka suma za okrivljene koji su trenutno na spisku. A, ako već imaju na raspolaganju kakav stan koji nije došao pod hipoteku tužilaštva, može se unaprijed napraviti i kompezacija sa nezaposlenim licima sa Biroa rada.

Ako niko drugi, sve to Savjet za antikorupciju može legalizovati. I to ne bi bilo ništa novo. Śetimo se onog ministra koji je mijenjao tablice na svom službenom automobilu. Našao se njegov šofer da odgovara za njega.

I kako je moguće praviti izviđaj po pitanju Limenke a ne optužiti nijednog državnog službenika, makar za nemar. Takav nemar i naivnost, gle slučajnosti, pokazali su i službenici Prve Banke, prije nego što su promijenili vlasnika. Davali su desetine miliona nepoznatim ljudima, bez priznanice i lične karte, i banka propade. (Što su u narodu komentarisali: „K’o kad su novac držali u džepu, kao kakav sitniš za bakšiš.“) Ali, sa enormnom isplatom koju je država realizovala, kao odštetu kupcu Limenke, može se kupiti najbolja i najveća stambena zgrada Preko Morače. (A onaj koji bi je kupio bankrotirao bi, jer za veći novac je nebi mogao prodati.) Ipak, bilo bi interesantno uporediti cijenu zemljišta Limenke i zgrade Prve Banke u Podgorici, u ulici Vuka Karadžića. To je zemljište Aco Đukanović kupio od Vojske, poslije strpljivog dugogodišnjeg taktiziranja. Ta usporedba bi dala realniju sliku odnosa mnogo čemu. A odnosi veličina su domen svake struke. Bez poluge ni Njutnu ne bi padalo na pamet da može pokrenuti Zemlju.  Stvar metode.

Koliko pošten čovjek može zaraditi novca za godinu dana? Posle teškog mukotrpnog rada, od novca isplaćuje poreze, kredite i mnoge druge obaveze, da mu od svega ne ostaje ništa. Nezaposleni muku muče da prežive, a naši kažnjenici, kreatori ovakvog stanja, izlaze iz zatvora da uživaju u pljačkom stečenom bogastvu. Tim prije, treba imati u vidu ono što je i jedan poslanik u Skupštini iznio, da je za službeno lice koje pronevjeri  15 000 eura, po Zakonu određena kazna do 15 godina zatvora. A svaka zloupotreba državnog položaja je od vajkada bila strogo kažnjavana, i za to nije potrebna demokratija nikti ulazak u EU.

Na žalbu pomoćnog osoblja u parlamentu Engleske, da su im mala primanja iako im se posao proširio, tadašnji predśednik im je povećao plate. Novac je isplaćen, ali su ga parlamentarci optužili za nezakonitost, tvrdeći da bez odluke parlamenta to nije smio uraditi. Pa, iako je to uradio iz humanih razloga, a ne lične koristi, bio je kažnjen za svoju nepromišljenost i samoisticanje. Predśednik je od svog novca morao da nadoknadi finansijsku štetu Parlamentu, odnosno državi. Poslanici su usvojili Predśednikovu želju da to uradi u ratama, jer toliku sumu novca nije imao na računu. Posle te odluke, na zahtjev nekih poslanika, parlament je usvojio istu žalbu pomoćnog osoblja i povisio im plate, dok je na snazi ostala odluka o nadoknadi štete predśednika.

Vrijeme Mila Đukanovića je obilježeno  krahom nekadašnje crnogorske privrede i teškim zloupotrbama državne imovine, što je konstantno povećavalo nezadovoljstvo naroda, koje je nekadašnje fabričke hale zamijenio ulicom. Na drugoj strani, partijska protekcija je zaustavila kvalitetan protok znanja u institucijama sistema. Bahatost koja je sve više poprimala odlike političke moći, time i uvećavala svoj obim na svakom polju aktivnosti, postajala je sastavni dio autoritarne vlasti koja se okrenula svojim interesima, pa je ne mali broj bilo i Štrajkova glađu, radnika propalih preduzeća, kao vidu borbe za golu egzistenciju, kakvi se u istoriji Crne Gore ne pamte. Ta prevlast ličnih interesa nad državnim, ga je dovela i u težak politički položaj sa cjelokupnom opozicijom, tako da svakim danom sve više gubi tlo pod nogama.

Unatoč teškom položaju naroda u zemlji, svjetski mediji su ga označili kao jednog od bogatijih državnika svijeta, zahvaljujući uvidu u račune evropskih banaka, što ne polazi za rukom domaćim istražnim organima, koji nijesu ni u stanju da otklone tu hipoteku sa Premijera, ukoliko nije tačna, pa se i dalje tretira u jednom dijelu domaće javnosti  kao suverenista koji je na sebe izazvao gnjev i mržnju velikosrpskih ideologa. Mada nije usamljen u tome na političkom planu, opravdanost takvih stavova nalaze u Premijerovom zalaganju za evroatlanske integracije. (Pa se sva priča u velikom dijelu provladinih medija, uobičajena za Balkan, svodi na izdajstva i optuživanja oponenata vlasti.)

Ali, tlo pod nogama mu se sve više trese i na vanjskom planu, pa se njegovi postupci sve više dovode pod sumnju, jer u vrijeme svoje dugogodišnje vladavine nije uspio da se oslobodi svojih autokratskih apetita, koji ne dovode do sprovođenja usvojenih zakona, i harmonije u društvu, što je postalo prijetnja daljoj i čvršćoj homogenizaciji EU. Tako su nekadašnja njena konstantna ohrabrivanja zamijenjena ćutanjem.

Padom DPS na izborima najviše će izgubiti sadašnji Premijer, kao i biznismeni koje on personifikuje, dok će njegova stranka ostati na putu suvereniteta, što će se svakako odrazitii na skupštinsku većinu koja traži put evroatlanskih integracija.

*Istim zakonom je Tamistokle, kao strateg,  protjerao Aristida, iako se u prethodnom ratu proslavio kod Maratona, ali je pomilovan pa je učestvovao u borbi kod Salamine.