Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 06. 07. 2016.
Dok sam prolazio Blažovim mostom, ispred mene starija
gospođa pita jednog mladića, sa kojim je zajedno išla: „Kakav je ono objekt što
se gradi pored Hotela Podgorica?“ On joj ironično promrsi kroz zube:
„Tutankamonova grobnica“. Pomislih, možda ima i pravo kada su kompleksi visokih
vrijednosti u pitanju, (jer je ta građevina oličenje brutalno iskonstruisane antinomije
nadležnih institucija i arivizma pravnog sistema crnogorskog društva). Uzaludan
je svaki glas razuma pred onima koji lažno govore i skrivaju istinu. (A u
Kuranu piše: „Zar je iko gori od onoga koji skriva istinu?“) I šta uopšte reći na
bilo šta, u društvu koje je podjelama sistematski dovedeno u stanje straha
kojim se hrane demonski apetiti mahnitog egoizma* ohole moći. Što je strah veći
u vještački izazvanom pravnom haosu, moć i „šumski“ biznis su jači a pojedinac
obeshrabren u svojoj nezaštićenosti, pa je danas postalo najbolje biti govedo, kome
čoban kaže: „gledaj svoja posla, a demokratiju prepušti meni”. Na sceni je
partijska idolatrija kao najveći grijeh, (po Varnamu),jer čovjeka lišava Boga i
Istine, čime se isključuju sve duhovne naklonosti, a gubi i ośećaj za stvarnost
i prave vrijednosti. Uzalud su nam i brojni univerziteti, kao i hiperbrojni
kadrovi prava, pa i oni iz “poznavanja” estetike, kad je i opština uzurpirana
samovoljom pojedinaca na vlasti, odnosno, “inicijatora društvene imovine” –
kako kažu.
Moju pažnju je, ipak, zaokupila druga građevina preko puta
istog bulevara, Svetog Petra Cetinjskog, baš kao da je predviđena da odvuče
pažnju na drugu stranu.
Na brijeg od Morače, kod Blažovog mosta, na puteljku koji je
vodio obalom kroz park, pored Dva sanduka, postavljen je i spomenik koji
predstavlja Crnogorski Oro - kolo jedinstva i sloge. Skulpturu je uradio Mitar
Živković u poliesteru koji bojom imitira bronzu. Urađen je u amaterskom
realizmu sa figurama muškaraca u prirodnoj veličini, koje su istovjetne. U tako
istovjetnoj psihologiji predstavljanja figura, razlike su samo u teško
primjetnim, ekspresivnije rađenim likovima. Zapravo, autor je isti kalup jedne figure diletantski „klonirao“,
i tako iskoristio za sve druge, pa ih može kao „mugiće“ postavljati duž čitavog
bulevara. Dakle , iz jednog istog kalupa je izvadio odlivak figure za sve druge
u kolu, i međusobno ih povezao sa,
takođe, „kloniranim“ dijelovima koji
predstavljaju ekstramitete, i time svoje djelo učinio potpuno bezvrijednim sa
umjetničkog stanovišta. Ipak, naručioci, gradski oci/eksperti su trebali da znaju da svaki sadržaj jednog
spomeničnog djela nosi simboliku u modernoj umetnosti, pa se time ovaj postupak
„kloniranja“ iste figure, da bi se dobilo mnoštvo, tretira kao skrnavljenje i ismijavanje
istorije Crne Gore, koju su gradile izuzetne ličnosti a ne nečiji klonovi.
A, što se detalja tiče, primjetna je ornamentika vezenih
ukrasa na crnogorskoj nošnji, istaknuta zlatastom bojom u plitkom reljefu, kao
i dugmad, dok je drugo šta zanemareno. Tako, izgleda, da crnogorci igraju u
kolu u nekim štrumfovsko-vunenim čarapama, jer nema ni nagovještaja o obući
koju mose.
Pokreti učesnika u svakom kolu moraju biti približno
istovjetni, ali istovjetnost figura, bez bilo kakve individualnosti, čitav skup
čini monotonim, što nije bio slučaj ni sa socrealističkim spomenicima iz NOB-a,
đe je ona u službi herojstva bila prenaglašena. Takva, ukočeno drvenasta snaga
istovjetnog stasa, koja se iščitava i u cjelokupnoj kompoziciji, lišena je
ličnih karakterisika i životnosti. (Kun
i Mujezinović to nijesu radili ni sa vojnicima na slikama i crtežima iz NOB-a.)
Snage i životnosti nema ni tamo đe je morala biti ispoljena, a to je u bedrima i
svim drugim mišićima, koji nose svu težinu tereta, a koji su trebali biti odraz životne poletnosti
i snage. Ta bedra, umjesto naglašena, ona su prikrivena ogrtačem, koga
učvtšćuje pojas u struku, pa sa prekobrojno ravnomjernim i statičnim naborima liče na haljinice ispod džemadana.
Umjesto da naglasi pokret, donji dio ogrtača
je poslužio kao paravan fušeraju. (Ali, po njegovim istovjetnim naborima
lako je prepoznati da se radi o jednoj istoj „kloniranoj“ figuri u čitavom
nizu.) Zapravo ovi nabori su glavno mjesto kamuflaže đe su dodavane,
„kalemljene“, iste kopije „nogu“. Zato, niđe snažne mišice koja puca od svežine
mladosti, čvrstih životnih šaka, a ni pojedine uzdignute glave ka Nebu, kome bi
trebali da streme čuvari časti i poštenja. Sva ta uštavljenost, kao odraz
fušeraja izrade, je umanjila impresivnost Crnogorskog kola, koje samo po sebi
to jeste.
Jedan od njih je mogao da drži i uzdignutu kapu u ruci, kao
radosni i pobjedonosni poklič istinitog Božjeg pravednika, čijem Nebeskom
Carstvu i stremi. Pa sve prije liči na usiljenu kulu sastavljenu od serijski
urađenih ukočenih penzijonera, međusobno učvršćenih sklerotičnim ljepkom.
Ta prekomjerna odjeća, statična, bez živosti pokreta, kao da
je bila povod da se prikrije autorovo loše poznavanje anatomije i diletantizam izrade,
koji dovodi u sumnju i obično poznavanje proporcija. To se naročito vidi po podkoljenicama
koje se loše nadovezuju, uklapaju, na nadkoljenice u gornjem prstenu kola. Središna
zamišljena osa se ne završava na bočnom dijelu karlice, tamo đe bi trebala da
bude, već ispod završetka kičme, pa se stiče utisak o X nogama, kada su individue u raskoraku. Ipak, sve to samo
govori o neiskustvu autora koji se upustio u fizički vrlo obiman posao, koji
zahtijeva veći broj pomoćnika a ne ovakav fušeraj, u kome je Opština, kao
naručioc takvog spomenika, glavni krivac za sve, odnosno, njen partijski kadar
koji se bavi estetikom, a koji treba da vodi računa o kvalitetu psihologije
predstavljanja spomenične kulture i umjetnosti. „Šta je kome mjera po njoj
premjerava.“ Umjesto da kultivišu oni degradiraju. Umjesto da pruže uzor
kvaliteta oni dezavuišu i samu umjetnost krajnje jeftinim populizmom sužene
svijesti i vrijednosnog poimanja. A ljudi se dive onome što vide onoliko koliko
o tome znaju, pa shodno tome nešto ili odobravaju ili negiraju.
Ali, svima će poslije prvog utiska uslijediti razočaranje. Umjesto
da zadivi sve svojom tradicijskom izvornošću, ova skulptura će pokrenuti i
čaršijske priče, te sam stanovišta da će završiti, kao mnogo vrednija Kupačica.
Neko će se, u tom populizmu, opravdano zapitati, da, kada su Crnogorci u kolu
obukli sve što imaju, kao da su krenuli u boj, zašto nijesu pripasali i svijetlo
oružje? (Ta cenzura je, možda, opravdana.) Drugi će se zapitati zašto kolo ne
čine likovi istorijskih ličnosti koji su utemeljili državnost Crne Gore? A,
treći će otkriti i lik koji podsjeća na Stoltenberga, kloniran u osam
primjeraka.
I sve je to podignuto na visokom kružnom postamentu, od neuglednog
betona okrečenog u bjeličastu boju, da više privuče pažnju, približne visine
oko 180 cm., na kome se nalazi drugi manji i plići postament, na kome je
skulptura učvršćena. Sve u svemu pravi kič, koji estetski prije govori o nekoj neukoj nakani za „palanačko veselje“, nego
profesionalizmu koji je trebao i znao da iskoristi simboliku duha
tradicionalnog narodnog kola. Time, i na kvalitetan način obogatiti spomeničnu
kulturu kroz kvalitetno ovjekovječenje i same plemenitosti ideje koja
simbolizuje veličanstvenu prošlost i stremljenja Crne Gore da se uzdigne u
visinu i vječnost. Sam povod je trebalo tome biti naklonjen. Jer, hiljadugodišnja
državnost treba da služi na čast ovom narodu, jer, kao što kaže Hegel: „Narodi
koji nemaju državu nemaju ni istoriju, jer su neistorijski narodi.“
Neumitno se priśetih riječi Pavla Mijovića, koji je većinu
novije spomenične kulture u Crnoj Gori nazivao brutalizmom. Davno je Seneka otkrio da i estetska poimanja govore o
iskvarenosti i društva. Ili, kao što kaže, E. H. Gombrih: „Promjenljivost
„slike“ vremena je i dodir između psihologije stila i psihologije opažanja“,
kako pojedinca, tako i društva.
Ono što je moralo da se uvaži, radi simbolike, i uradi radi same
estetske realnosti svih faktora, jeste, da se cijela kompozicija smjesti na
običnu ravan parka, koja je trebalo biti popločana u širokom luku, poput kružnice
gumna. Tako bi skulptura odisala neposrednije, prirodnije i životnije, ali ne
bi došao ni do izražaja i cjelokupni amaterizam i fušeraj s kojim ova
kompozicija obiluje. Ovako, više liči na spomenik amaterizmu, koji uvažava „značaj“
diletantizma, nego li veličanstvenom simbolu, što svakako nije cilj spomenične
kulture.
Ali, što se tradicije tiče, treba znati da je Crnogorski
Oro, kakvim ga predstavljaju danas, koreografski izmijenjen pedesetih godina, od
strane kulturno umjetničkih društava koja se bave folklorom, baš radi isticanja
simbolike i snage jedinstva koju vizuelno nosi. Tek od tada su se na ramenima
muškaraca u prvom prstenu kola, peli drugi izvođači koji su formirali drugi
vijenac kola. Što je davalo vrlo impresivnu sliku. Dakle, toga u prošlosti,
odnosno, u tradiciji nije bilo. Što kaže moj prijatelj, dobar poznavalac
prilika u Crnoj Gori, književnik Lale Brković: „Nema tog Crnogorca koji bi
dozvolio da mu se neko sa prljavim opancima pentra po skupocjenom džemadanu (na
nekoj seoskoj zabavi), koji je kupio odvajajući od svoje sirotinje“. I nimalo nije
žalo u njoj čestito poginuti u boju, jer mu je bilo važnije dostojanstvo od bilo
kakve prolaznosti života.
Imam ośećaj da sa ovom jeftinom skulpturom ova vlast želi optima
fide (u najboljoj namjeri) neukom narodu da zamaže oči „kulturom“, kao da vodi
računa o tradiciji, što je daleko od istine.
Zato je na putu ka evroatlanskim integracijama, popločanom
korupcijom i kriminalom, čojstvo i pravičnost izgubilo svaki smisao, pa je biti
pošten postao put za propast. I dok nas Evropa decenijama strpljivo čeka da kao
refugium pecatorum (utočište grješnika) uredimo pravnu državu, najveći „profesionalizam“ je dostignut u
zloupotrebi državne imovine.
Ironičan termin ove vlasti, koji se može tumačiti i kao
bogohulni: „Jagnjeće brigade“, kako su nazivali prethodnu vlast, zamijenile su
oni u „antibirokratskoj revoluciji“, kao nova „brigada“- „inicijatora državne
svojine“ – kako to kažu danas. Danas isti nezadovoljni građani kažu da je:
„Ofuklizam zamijenio neoofuklizam“, (Davno
je Epikur rekao: „Ljudi koji stiču bogatstvo samo da bi se oslobodili bijede,
vrše samo promjenu vrste“.)
Ustani Crna Goro! Zasvijetli!
*Nijesam siguran ko je to rekao, ali mislim da je Ivan
Apostolski: „Crnogorac kad krade to radi na naučnoj osnovi, a kad se bavi
naukom to radi kao i svaki diletant, a svoje zadovoljstvo sobom ne krije.“
No comments:
Post a Comment