Ministarstvo licemjerstva i nove-stare vrijednosti

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  15. 05. 2016.

Uzalud mutnoj Morači bistra Ribnica kad je na śeveru nevrijeme. Domaće obmane i klevete ne jenjavaju, što je izvan svega onog što se naziva kultura.  I babe-vračare imaju svoje učešće u tome. Po njinoj licemjernoj recepturi  ni agresije nijesu isključene, pogotovu kad im je omogućen širi auditorijumom. Tako je i Ognjenov otac, u svoj svojoj muci, koju je imao za izgubljenim sinom, bio prisiljen da se i fizički brani od klevetnika, koji su od rođenja zavađeni sa sobom, a iz „humanih“ razloga i sa Bogom. Kao u Bibliji: „Milosrđe zlih zapravo je okrutno.“ A zlo je svuđe đe istinu zamjenjuju obmane. Policija, umjesto da takve grešnike smjesti na psihijatrijsko ispitivanje, konstatuje da nema osnova za njino krivično gonjenje, pa su isti slobodni da pređu na sledeće žrtve.

Anđelski čista Ognjenova duša je mnoge dotakla u srce. Kao da je vođena nekim proviđenjem, predala je svoju žrtvu drugima na oltar života, kao katarzu,  koja upućuje na iskonski pravedne  puteve zajedništva kojim trebamo ići. Ipak, to opoziciji nikad neće biti jasno. Iako se kuvaju u istom loncu, samoživost im ne dozvoljava ni ośećaj kad jedni drugima trebaju pružiti pomoć. Zamjeraju i onima iz pozicije kad pređu u opoziciju, da bi im pokazali svu snagu svoje političke  tupavosti. Tako misli jedan dio naroda, ali, ako čestiti mrze laž i pljačku,  treba im pomoći, jer davno je rečeno da pravednost uzvisuje narod. A ona je danas postala neophodnija od bilo kakvih ideala.

Na psihijatrijsko ispitivanje bi trbali poći i oni kojima je profesionalna dužnos da istinito informišu javnost o svim faktorima koji utiču na štetne posledice zajednice.  Ipak, u opštoj trci za funkcije, treba se i zapitati: da li je moguće  da ljudi sa previsokim mišljenjem o sebi mogu sagledati i svoje greške? Jer, otkud bi bila ovolika tolerancija na razna zla - kao vidove laži i kriminala, da neke ličnosti nijesu sazdane i od krupnih greški koje navode na pohlepu. Zato je sve češća i krilatica “da čovjek vredi onoliko koliko ima novca”.

Prizemna politička popaganda i nagoni potrošačkog društva su iskristalisali očigledne primjere automatizacije svijesti, izvan domašaja razuma. Ipak, samo je u tome lakovjernost  znak ludosti.  Mnogi dobronamjerni građani se olako prepuštaju onim sugestivnim i licemjernim prodavcima magle koji sa nekog “uzvišenog” pijedestala najviše obećavaju, radi svojih sebičnih interesa, koji su uvijek proizvod neke mržnje kojom balansiraju po potrebi, u zavisnosti od ciljne grupe, pa su jedni u širem opusu isključivo za stare vrijednosti,  drugi za nove. To liči prodaji nekog lijepo upakovanog proizvoda koji je bajat i neupotrebljiv. Ali, nekima ambalaža, a nekima proizvod može biti nova ili stara  vrijednost, važnija od zdravlja i istine jer je svoje ludosti primoran da širi i čini.

Ipak, ono što  ohrabruje je sve veći broj suverenista, koji su uveliko nadmašili onaj broj sa referenduma, je priča za sebe, jer narod politički sazrijeva izvan domašaja stranačkih uticaja i dioba. Ono što predstoji od sledećih izbora je velika borba za vladavinu prava i ugled Crne Gore, koja je već stekla prijatelje u svijetu.

Ispitivanja javnog mnenja pokazuju i neka latentna svojstva kojih do sada nije bilo: da se ove “izborne godine” građani neće opredjeljivati za političke stranke isključivo po nacionalnom obilježju ili ideologiji, već po poštenju i pravičnosti. Ako ništa, ostaje da se nadamo. A, to bi bio veliki demokratski iskorak u ovoj jubilarnoj godini, iako je od davnina poznato da dobru vlast utvrđuje pravičnost, kao što je i nepravda narodima sramota. Da nije tako divili bi se varvarima, kao što uvijek ima onih koji su im naklonjeni. Tu svoju bliskost prikrivaju licemjerstvom, jer svoje egoistične interese na realnim i pravednim osnovama ne mogu ostvariti.

Zato na ovogodišnjim izborima neće biti važno kome će građani povjeriti svoj glas, već da li će državu pokloniti DPS-u. Vjerovatno, ona se može i preprodati, pa ko može da je kupi kupiće je, kao što je to jednim dijelom i urađeno sa bezvrijednim vaučerima. A to je, na unutrašnjem planu, mnogo gore od varvarskog pohoda na Dubrovnik, jer će kompletan ostatak nekadašnjih vlasnika društvene svojine poći u najamništvo, sa ugovorima o radu koji će se konstantno smanjivati dok ne dođu na nivo od šest mjeseci. Pa i kad zaboli mali prst, dobije se otkaz kao zabušant.

Podrška iz vana nema koristi ukoliko se u samom narodu ne rodi želja za promjene. A ona dolazi prosvjetljenjem i snaženjem srednjeg sloja u kojeg kod nas niko ne investira već dezavuiše. Svijet je Franka decenijama tolerisao u Španiji zbog toga što je oborio komunizam koji je prijetio da se opet povrati. Ali niko u Evropi ne trpi u svojoj zemlji nikakvog političara, niti toleriše njegovu i najmanju pronevjeru bilo čega, već ga automatski katapultiraju izvan političkog sistema. Ipak, ogromnu toleranciju i strpljenje iskazuju prema režimima drugih. Grčka pokazuje da se neke zavisnosti i vještački mogu izazvati. U našem slučaju to nije teško pogoditi.

Dobre investicije su uvijek dobrodošle, ali biti pion u rukama nemilosrdnog of-šor kapitala koliko god propagandno izgledalo primamljivo je izgnanstvo od vlastitog gospodarstva. (Imamo brojna iskustva, poput KAP-a.) Od sopstvenog truda i mogućnosti drugi će se sladiti. Čovjek tada nije svoj na svome, već kao Jevreji „usrećeni“ u izgnanstvu, u velelepni Vavilon. I kad su dobili slobodu, svi su pohrlili u razrušeni Jerusalim, ali svoj. A ko nama brani da imamo demokratiju u punoj mjeri i vladavinu prava kao uslov za svaki prosperitet društva, koje ima prirodne resurse i društveni potencijal za mnogo šta? Vjerovatno, „varvari“ među nama.

U zavisnosti od okolnosti narod je sklon prilagođavanju, ma kakvo ono bilo. (I to nije ništa novo od prvih napisanih redaka Biblije na ovamo.) Kod nas su takvi i mnogi  intelektualci, iako su škole trebale da ih prosvijetle, dozvoljavaju jednom političkom subjektu da decenijama kreira sudbinu zemlje kako mu se prohtije. (Zato kod nas nema dovoljno kritičke mase za promjene, jer njina etika i znanje, zbog “neupućenosti” ili nedovoljne razboritosti nije u mogućnosti da čini dobra djela od opšte koristi, već da tancuju uz tuđe taktove i trče za mitom.) Mnogi poslušno oblomovski  ćute unutar političkog biznisa, u debeloj hladovini apanaža, sa svojim lažnim i kukavičkim umišljajima, i onda kad je društvo dovedeno do ruba ponora. Ali, kako kaže Biblija: “I ludog smatraju mudrim kad ćuti.”  (Zbog toga su postali  miljenici vlasti. Kad im se zaguli nokat na prstu traže od Mila uput da se liječe u Švajcarsku. A, preśedniku države idu zbog molitvi: “Filipe, pomiluj!”) Iako je taj srednji sloj glavni čuvar etičkih i svih drugih vrijednosti, zbog sebičnih interesa, mnogi od njih bi se pogubili ako bi izgubili orjentaciju usmjerenu ka vlastima. (Biblija kaže da: “Loš čovjek želi plen iz mreže koruptivnih ljudi.”) Prosto, koruptivna vlast je postala alfa i omega smisla njinog postojanja, kao da je od Boga. Zato i ne čudi često  uopštavanje fraze da je “glas naroda, glas Boga”, koja, van pravnog konteksta,  uopšte nije tačna. O tome govori istorija, kao i najstariji istorijski zapis iz Biblije, u vrijeme kada je Mojsije, poslije izlaska iz Egipta,  boravio u pustinji četrdesetak godina, sa Božijim izabranim narodom. Nikad nijedan Bog nije bio bliži čovjeku kao tada. Jehova je sa Mojsijem (Moše)  često razgovarao, optuživao i kažnjavao njegov narod zbog neposlušnosti, koji je vjerovao u svoje sebične interese i manipulacije  moralnih otpadnika a ne Istinitom Bogu. Božji Zakon (kome je korupcija mrska), kao i savremeno pravo, proklamuje etiku koju dobra vlast sprovodi, proklamuje i štiti a loša zloupotrebljava.  

Tako je i Pozitivna stranka tražila od opozicije ministarsko mjesto u Prelaznoj vladi iako je podržala postojeću vladu, nadomještajući time bivši koalicioni ansambl. A u narodu se priča kako joj je trebala opozicija dati to mjesto u Ministarstvu licemjerstva, ako ga ima. Ipak, i pored “najboljih” namjera, svakoj oholosti putevi vode u svađu i sramotu. Usled konflikta zbog duboke političke krize u zemlji, tako je ovih dana i Skupština CG doživjela destrukciju. Opšta, verbalna brutalnost unutrašnjih političkih procesa se prenijela u nju, pa i ona kulturološki počinje da predstavlja realnu slika stanja u društvu, što je dijelu opozicije bio i cilj. Ta vulgarna realnost posebno teško pada vladajućoj stranci, jer je u svijetu širila sasvim drugačiju sliku svoje vladavine. Zato je sad u situaciji da na unutrašnjem političkom planu konstantno revidira svoje stavove. Zbog dva ministarska mjesta, koja nijesu vratili SDP-u,  izgubili su pet, pa je za očekivati i dalji slijed njinih pogrešnih,  očajničkih poteza za očuvanje vlasti. U tom pravcu, za očekivati je da će Pozitivnoj ustupiti neko funkcionersko mjesto, čime će upotpuniti ukupnu šeradu. Sve su to primjeri koji pokazuju ne samo etički već i kulturni vrijednosni sistem našeg političkog bića, koje bez jasnih obrisa svog identiteta teži civilizovanom svijetu.

U svakom slučaju, neke se stvari drže na čvrstim stubovima, a neke to uspijevaju i na trulom kolju, kad ih ima na hiljade, što je slučaj u korumpiranim društvima. Uostalom, takve su se pokazale sojenice, iz prakse održivosti naših dalekih predaka. (Ako ništa, mokri čvor im je besprekorno funkcionisao, za takav vid “informativnog” društva, pa su i najbolji “plivači”, u njemu, bili dobro rangirani.)

Na likovnom planu u Glavnom gradu, čiju prošlost poznajemo po velikom broju  kvalitetnih izložbi, vrijeme kao da je stalo. I tako decenijama, kao sa identitetom. U narodu se sve više čuje: “Kome će više kultura i umjetnost?” Od komunista na ovamo ne znam da li se izgradila ijedna galerija, ili formirala u brojnim novogradnjama? Ako jesu, onda su njeni glavni eksponati oni što u njoj rade, po sistemu afere “snimak”. Primorski gradovi, koji turiste treba da primame i kulturom, su po tom galerijskom i muzejskom pitanju jezivi. Mnogi Domovi kulture i KUD su propala.  Broj umjetnika se uvećava, a proporcionalno tome, broj samostalnih izložbi, domaćih autora, se smanjuje, a time i kvalitet. Kič je ušao na velika vrata i u nekad renomirane izložbene prostore, kao kakav teror protiv umjetnosti, kulture, državnosti. Ipak, pošto crnogorski identitet nije moguće graditi bez kulture i umjetnosti, to isto nije poželjno raditi sa plagijatima i kičerajem.

U Galeriji ULUCG-a, je bila kolektivna izložba članstva, što je mnogim mlađim umjetnicima i jedina šansa da svoje ostvarenje pokažu široj publici. Međutim, ima i onih koje ništa ne obavezuje da se pokažu domaćoj publici, već o trošku te iste publike nalaze način da izlažu van zemlje sa radovima i  izložbama bez ikakvog značaja za autora i zemlju iz koje dolaze. Neke, Ministarstvo kulture po svom nahođenju bira i šalje na rezidencijalne boravke (landaranja), širom svijeta. Ima i onih koji lakše dobiju galerijsko odobrenje za izlaganje u inostranstvu nego li što to mogu u svojoj zemlji, ali i tada troškove snose domaći poreski obveznici. Tako, izgleda, da je bolje za našu kulturu, poput turističkih agencija, da se izlaže u inostranstvo. Jer, izgleda, ne bi bilo lijepo da u tome opozicija uzme primat na domaćem terenu, pa da izložbe otvaraju opozicionari i da se čuju kakve riječi protiv vlasti, a još manje da se neko angažovano djelo/projekat posveti prilikama u društvu. Vlast je takve šanse obezbijedila samo sebi, dok bilo kakvo samoinicijativno izlaganje van zemlje, domaćih autora, ide samo njoj u prilog, kao jeftina propaganda.

Ove godine je zavladala moda kolektivnih izložbi iz starih resursa, pa je u Galeriji Dvorac Petrovića, na Kruškovoj glavici u Podgorici, takođe bila organizovana izložba „Presjek crnogorske umjetnosti”, koju je selektovala poslanica DPS-a u Skupštini CG,  Žana Filipović. Ne čusmo da je ikad u Skupštini progovorila o položaju kulture i umjetnosti u zemlji, niti kakvim stručnim tekstom pokaza svoju profesionalnost,  iako ova izložba govori o njenoj partijskoj angažovanosti na tom planu. Dakle, može se reći da ova izložba ima i političku pozadinu. Tako je izostala i Žanina uvodna riječ o kvalitetima svog izbora jer je izložbu realizovala bez kataloga, mada je, po nazivu, trebala biti reprezentativna. Ona to svakako nije, jer obiluje prośečnim djelima i u domenu stvaralaštva samih autora koji su zastupljeni na ovoj izložbi. Što bi trebalo i da čudi, jer izloženi radovi nijesu iz fundusa CSUCG, koji je organizator ove izložbe. Na izložbi su se predstavila 22 autora sa po dva svoja djela, bez nekog naročitog izložbenog koncepta, sklada i suptilnosti, pa je šarenilo opšta slika kojom zrači cjelokupni galerijski prostor, pogodniji za prelijetanje pogleda nego li za zadržavanje. Tako da su neke slike, od istog autora, diletantski razmještene u različitim prostorima galerije, kao neki prekomjerni višak. Primjetan je i usiljeniji slikarski pristup, kao kakav modni trend ili diktat, sa strukturalno pastuoznijim namazima boje, kod  nekih autora, što je kod F. Jankovića rezultiralo uništavanjem razigrane prozračnosti u postignutoj dematerijalizaciji i dovođenja površine slike do trapavo grube zasićenosti; a koja je Vujoševića zavela u površniju i vulgarniju dekorativnost. Po kvalitetu, izdvojio bih samo djela Đ. Đokaja, V. Stanića i R. Radmilovića. Ono što je iznimno na izložbi je i učešće Zečevića, kao tipičnog zastupnika Beogradskog salonskog slikarstva, koji odavno živi u Beogradu, i neotuđivi je zastupnik srpske savremene umjetnosti. To smatram lijepim gestom, čovjek je naše gore list, ali po kvalitetu nije jedini, pogotovo kao reprezent, ako se zna da širom regiona živi veći broj  naših dobrih umjetnika.

Od medija su građani mogli doznati i za jedini vrijednosni sud prilikom odabira autora i  djela za ovu izložbu, a to je floskula  Žane Filipović da su učesnici izložbe: “dokazani u svojoj zemlji i inostranstvu”, što, mislim, takođe nije ispoštovano, jer danas klasična izlagačka djelatnost nije jedino mjerilo. Ali i da jeste nije baš tako. Dokazanost se mjeri i sa brojem izloženih djela u stranim muzejima, što je rijedak slučaj kod naših umjetnika. I ko može znati, u ovom vremenu čiji slikarski sajt je posjećeniji. U svakom slučaju su enormno više posjećeniji nego li bilo kakva izložba. Oni omogućuju da u istom danu slike pogledaju građani sa svih kontinenata. A pregledaju ih i na hiljade galerista i muzeologa širom svijeta. Sve viši problem  u izlaganju kvalitetnih djela u svijetu je u tome što su troškovi previsoki, jer je i osiguranje veliko, kao glavni uslov i često nepremostiva barijera za umjetnika koji želi veći publicitet, priznanja i profit za svoj rad. Zbog toga se nastanjuju i rade u vodećim metropolama svijeta čekajući svoju šansu da predstave svoja ostvarenja stručnoj javnosti. A, divlje pravljene izložbe nijesu ni od kakvog renomea, osim onog što od toga ušićari privatni galerista neke nerenomirane galerije, pa time brojnost i mjesto održavanja izložbi ništa ne govori.

Stigli su i rezultati Konkursa* za sufinansiranje “stvaralaštva” od Ministarstva kulture, po starom uhodanom receptu. Umjesto da se novac rasporedi stvaraocima, za kvalitetne projekte, putem mjesečnih prihoda koji bi im kontinuirano omogućili kvalitetnu i nesmetanu realizaciju, ovaj Konkurs je stvoren samo za manipulacije. Zato se, opet, pokazalo da umjesto podsticaja stvaralaštva, navodno, našu kulturu izvozimo iako je nemamo za vlastite potrebe. Kvalitet nije bitan jer standardi za takvu vrstu “robe” ne postoje, pa je to postala odlična prilika da se vidi svijet, pod pokroviteljstvom postojeće vlasti. Moguće je od ovog ministarstva dobiti novac i za magistarske i doktorske studije iako je to u nadležnosti drugih ministarstava. Tako da ne izostaju ni rezidencijalni boravci u Sao Paolu u vrijeme Olimpijskih igara. I to sve od 45 000 €, namijenjenih za cjelokupno likovno stvaralaštvo Crne Gore. Nešto više od polovine godišnje poslaničke plate. ULUCG, koje ima najbolju galeriju za izlaganje, kao najprestižnije mjesto za dokazivanje likovnog stvaralaštva, i koja treba da organizuje najmanje 20 izložbi godišnje, (što je u opsegu cjelokupnog budžeta za troškove izložbe i organizaciju) je dobila novac samo za jednu kolektivnu izložbu članova udruženja.Osim tog izuzetka, u svoj toj priči mladi su potpuno isključeni po pitanju ove galerije. Ali, ono što zbunjuje je i to što neko može reći da se novac štedi, ali nije tako, već se rasipa i na potpuno nepotrebne stvari. Tako četri časopisa OKF-Cetinje, sa vrlo ograničenim tiražom, jer ih niko ne kupuje, dobija 25.000 €, što ga svrstava u najskuplje časopise u svijetu. (Po broju prodatih, od cjelokupnog tiraža, iznosio bi po 1 000 eura po primjerku.) Isti izdavač, OKF-Cetinje dobija i 12 000€, za prevodilaštvo i 15 500 za književno izdavaštvo. Mnogi, uspješniji, ne dobijaju ništa, već životare od podaje u koju je uračunat porez kao svakoj drugoj robi.

Mnoge su prijave Konkursa u startu bile odbačene, jer ovo Ministarstvo raspolaže banalnostima s kojima sve može da objasniti i pravno utemeljiti. Kvalitet nije bitan za realizaciju projekta, pa ni samo stvaralaštvo koje su obavezni da pomažu i unapređuju. Beznačajno je za njih od izuzetne važnosti, pa se shodno tome i ponašaju. Vjerovatno ih tome uči partijska selektivnost i lična zavist. Tako, ukoliko nepoželjan aplikator traži novac samo za katalog izložbe, biva odbijen jer nije naveo ostale sufinansijere izložbe, iako je očigledno da oni postoje jer troškove izložbe ne čini samo trošak kataloga. Ministarstvo mu to nikada neće ni reći, jer istu grešku, od nepoželjnih, očekuje i sledeći put. A da ne bi nagađao pošteni autor projekta izostavlja ono što ne zna, ali ako bi manipulisao, makar i sa jednim prikazanim eurom, kao, imao bi šanse za sredstva.  Ali, problema imaju i oni kojima su odobrena sredstva. Od tačno navedenih  neophodnih troškova, čiju je vrijednost lako provjeriti, oni odokativno odobravaju trećinu, četvrtinu, petinu... toga, čime ugrožavaju položaj, kvalitet i realizaciju cijelog projekta. Zbog takvog “razumijevanja” neki se pitaju, da nijesu kakvom greškom  prijavu uputili na pogrešnu adresu.

Sve se to radi u vrhu Ministarstva, kao u kakvoj stranačkoj policijskoj stanici, iako to žele predstaviti drugačije, zbog čega su mnogi umjetnici izgubili volju da ikad konkurišu. Ako nemaju koga u ministarstvu neki i ne pomišljaju na konkurs. Zavladala je beznadežnost u kojoj profitiraju samo oni koji su bliski vlastima, što se može smatrati stranačkim uspjehom koji za pokriće može uvijek reći da se mnogi ne odazivaju iako na konkurs svi mogu ravnopravno učestvovati. Ali kako? I zato ću navesti lični primjer tih naših “novih vrijednosti”. Prije četiri godine dobio sam samo 500 eura za izložbu u Sarajevu. Troškove galerijskog prostora i smještaj sam bio obezbijedio, i to naveo u Prijavi. Okrenuo sam direktoricu Ministarstva Dragicu Milić, i pitao je jesu li oni normalni kad misle da se za taj novac može u Sarajevu platiti katalog a ne i prevoz slika, kako sam tražio. Ona mi je samouvjereno rekla da se za taj novac može platiti prevoz, iako je to neistina. Pedeset mojih slika, bez ambalaže, ispune do vrha kombi, što itekako košta. Ali, da bih je razuvjerio da njena priča nema realnih osnova, već nešto drugo, pitao sam je zašto je I. Buriću, koji je, takođe, iste godine organizovao izložbu crteža, dato 3000 eura, iako on sa svojim crtežima može lako da uskoči u bilo koji autobus za Sarajevo. Ona mi je rekla da su mu odobrili toliki novac jer je konkurisao prvi put. A to u statutu o finansiranju niđe ne stoji, ali dokazuje da oni rade na svoju ruku šta hoće. Tako im gluposti, svake vrste, godinama olako prolaze, jer se umjetnici nemaju kome žaliti, ali i zbog toga što su umjetnici i administracija dva potpuno različita i nepomirljiva svijeta. Zbog toga i veći grijeh pada na samo Ministarstvo kultule, koje navodno vodi brigu o njima i njinom stvaralaštvu. A kako će da vodi brigu o njima kad ni o identitetu svoje države to ne rade, ili ne znaju odakle da počnu. Na svom sajtu još nijesu uključili crnogorska slova, niti su dali direktivu da to urade državni mediji i svi službeni dopisi.

Treba podsjetiti da su mnoge važne državne institucije kulture izvan budžeta Ministarstva (CNP, CSUCG, Zetsko pozoriše, Zavod za zaštitu spomenika kulture, Muzeji Cetinja...). Zato bi Ministarstvo trebalo prvenstveno da brine o stvaralaštvu izvan institucija, pri čemu su samostalni umjetnici u njinoj direktnoj nadležnosti, a koje ih resorno ministarstvo interno vodi kao nezaposlena lica, kako bi izbjeglo mjesečnu naknadu koju bi im moralo plaćati za rad i izlagačku djelatnost onih koji nemaju drugo zaposlenje, kada su likovni umjetnici u pitanju. Ono i ne zna šta da radi sa stotinjak samostalnih umjetnika, kao da su mu na teret, a ne primarna stvar, jer se radi o profesionalnim stvaraocima koji ne traže drugi posao van svoje struke. U svojoj nemarnosti Ministarstvu kulture su i tezgaroši, neki glumci u penziji, samostalni umjetnici.

Radi upoređenja strateguja rada, treba zamisliti Ministra poljoprivrede koji nikad ne izlazi na teren, što je teško i zamisliti, i Ministre kulture koji nikad nijesu obišli ni samostalne umjetnike i uvjere se o njinim uslovima rada, problemima sa kojim se suočavaju. Čak ih ne pozivaju na bilo kakav dogovor ili upućivanje o kakvim promjenama nadležnosti i obaveza, već sve što rade rade im iza leđa, tako je i Prijava za konkurs za mnoge pravi galimatijas. Ali, vole svečanosti, sastanke širom svijeta i dočekivnja stranih gosti. Oči im prije stižu na kraj svijeta prije nego li ono što mogu viđeti ispred nosa. I od onog što vide da primjenjuju, bilo bi dobro. A mogli bi pozaviđeti i Savićeviću šta čini za fudbalere,  fudbalski savez CG, njegovu infrastrukturu i kvalitet, kad na stadionima više nema publike, niti prihoda od nje.

Povodom zadnjeg Konkursa, kontaktirao sam uvaženu Marinu Čelebić, koja radi vrlo odgovoran posao u CSU, jer se po prvi put našla u žiriju za likovnu oblast, da mi pobliže objasni o rezidencijalnim boravcima koje Ministarstvo u velikoj mjeri finansira. Rekla mi je da o tome nema pojma. To ne znaju ni moje kolege, ali, mislim, da Direktorica ministarstva Dragica Milić i te kako zna. Ipak, to njeno “znanje” ostavljam njoj na obraz, bez i najmanje želje da mi ga saopšti. A tržio sam, prošle godine, da mi se dostavi spisak istaknutih umjetnika, kao i spisak samostalnih umjetnika, ali ih nikad nijesam dobio. To je nezvanična tajna. (Istaknuti kulturni radnici, pored jedne plate dobijaju još jednu koje im je obezbijedilo ministarstvo – za hladovinu; a samostalni umjetnici nijednu – za stvaralaštvo.) Umjesto Ministrovog odgovora, Dragica M. mi je dostavila opštepoznata pravila koja su potrebna za sticanje tog statusa (iako to nijesam tražio), odnosno, o broju nagrada i priznanja. Samo je izostavila činjenicu da bih za tako što morao biti član vladajuće stranke, jer kome drugom nagrade mogu doći u ruke, poput Trinaestojulskih priznanja koja su dobila dva ministra kulture, kao partijsku nagradu za visoku penziju.

Opšte nezadovoljstvo umjetnika sa Ministarstvom kulture uopšte ne dolazi do javnosti. Učaureni u sebe, iz straha za odmazdom od, navodno, klanova koji njim i oko njega upravlja, ustručavaju se saopštiti lične probleme na koje nailaze. Ne žele biti i neshvaćeni jer se uvijek nađu pojedinci u medijima koji na profesionalan način hvale opšte postojeće stanje, iako to ne mogu reći za sebe. Zato se mnogima čini da su u mutnoj vodi od svukud. Naš narod voli počasti, da se hvali i lako pribjegava vezama, ali kao žrtve diskriminacije zbog lažnog ponosa i samosažaljenja radije ćute. Ipak, najgora je čunjenica da je ovo ministarstvo duboko politizovano, daleko više od svih. Borba je oko toga ko će iza paravana biti prvi a ne prosperitet kulture i umjetnosti, kao što su to radili naši velikani koji su živjeli na ovim prostorima. Navodno, brinu o državnosti koju su potpuno posvetili partiji, zbog ličnih interesa, obezbjeđujući time opravdanje  i podršku za svoje žalosne postupke. Na taj način učvršćuju svoje pozicije i ne dozvoljavaju nikakve promjene u postojećem stanju ukoliko od toga sami nemaju koristi. Ali, da je drugačije, zar bi bilo kakva objektivnost, stručnost i kvalitet mogla smetati državnosti, da bi se nečiji kvalitetni projekti odbijali finansirati. Zaprava to može smetati samo lošoj politici ili pojedinim uzurpatorima kulture koji se nalaze na visokim funkcijama.

U jednom dopisu Ministru tražio sam i to: zašto su u žiriju godinama ista lica koja i mene redovno odbijaju. Ako iza mene stoje brojna dokazana djela i kvalitetne izložbe, koje tome ne bi treble biti razlog, već to što sam o radu članova žirija objektivno pisao u nekoliko navrata i zbog čega bi trebali da se postide samo oni koji su ih angažovali, kao autore, za pravljenje loših luksuznih monografija. Naravno, odgovor nijesam dobio, jer su procijenili da se sa time pomirim dok se ne prestanem baviti kritikom koja otkriva šuplje strane društva. Zato su mi i ove godine zabranili da štampam dvije knjige, pardon, nijesu odobrili sredstva za štampanje knjiga na crnogorskom jeziku koje se bave događajima iz kulture i likovne umjetnosti u našem društvu.

U žiriju ministarstva je učestali lik i jedan slikar,  Slobodan Slovinić, o kome nijesam imao priliku da pišem kao slikaru, jer mu nikad nijesam vidio samostalnu izložbu, mada to zaslužuje kao predstavnik starije generacije, ili, kao umjetnik koji je neke metode grafičkih tehnika prenio na uljano slikarstvo, o čemu još niko nije pisao, te se može reći da još nije dovoljno poznat javnosti. Ali, pročitao sam njegov tekst sa kojim je uredio monografiju CSUCG. (Uradio je nešto što niko nikad nije, svoje tekstove je izmiješao sa tuđim, tako da mi je bilo potrebno šire raspitivanje da dođem do saznanja šta je njegovo u svemu tome. Koautore je samo deklarativno naveo na kraju knjige, kao da su mu pridržavali gumicu i mastilo.) Za razliku od njega, ja ne mislim da zvanje akademskog slikara i članstvo u ULUCG mogu značiti da je neko dobar ili iskusan slikar, ali on nije akademski slikar kako se predstavlja, niti je završio bilo kakav fakultet, (osim neke više ili večernje škole), da bi ispunjavao zakonski uslov da bude član žirija. U tekstu “Kvazi monografija” (u knjizi “Vizije umjetnosti u podnožju crnogorskih Propileja”), bez uvredljivih tonova, sam naveo samo neke objektivne primjere njegovog  opšteg obrazovanja, odnosno neznanja koje je pokazao i potkrijepio neistinama (izmišljotinama), kakve se ne mogu naći ni po selima, a ne za jubilarnu monografiju CSUCG. (I zbog toga bi on na sebe trebao da se ljuti, a meni da zahvali, jer tako nešto neće više ponoviti.) A monografija koju je pisao će biti svedočanstvo njegovih gluposti, a ne moj tekst o njoj. Njegovim netačnostima u tekstu monografije će se zluradi smijati, kao o palanačkom opštem neobrazovanju Crne Gore, a ne kao samovolji moći u oholom omalovažavanju obrazovanja inteligencije ovih prostora.  Ja sam u svom tekstu o njoj samo objektivno odvojio njegove gluposti od kvaliteta koautora, jer ih nije dobro miješati, niti je Crna Gora toliko mala i intelektualno propala da ne zna istoriju, kulturu i umjetnost drugih naroda koji su dobrovoljno obogatili kulturno blago Crne Gore, sa reprezentativnim primjercima svoje umjetnosti, kakve nemaju ni mnogo renomiraniji muzeji u svijetu. (I Sloviniću krivo što se u državi nađe neko da na to ukaže, da bi ga ista ta država angažovala da me zavitlava.) Pretpostavljam da ju je pisao po partijskoj dužnosti ili poznanstvu, čije povjerenje i čast je iznevjerio, čime je upropastio silni trud drugih vrijednih koautora monografije. (Ako je nekome važnija zarada od istine, onda je to loše za čovjeka, jer istina može da smeta samo varalicama, zbog čega autor nije trebao srljati u nepoznato već toga biti svjestan.)  Ali nije se čuditi sujetnim ljudima na položaju, jer takvi “ljudi koji ne vole opomenu i ukor za svoje djelo, ne vole ni znanje”, već Ministarstvu koje to toleriše iako su obaviješteni za moj slučaj i dugogodišnji oholi terorizam žirija. Dakle, tortura nije lična, već ministarska, koju ne trpim samo ja već i mnogi umjetnici kojima je politička korupcija odvratna u institucijama kulture, jer postoji samo zato da bi krivila puteve pravičnosti. I zar takvo mišljenje ne bi trebao imati Ministar i Ministarstvo? Uostalom, biti čovjek je vrednije i od svake profesije.

Ukoliko umjetnici nemaju povjerenja u resorno ministarstvo, onda je pitanje i opravdanost postojanja tog ministarstva, sa neograničenom političkom odgovornošću, koje nalazi smisa0 u zabranjivanju stvaralaštva uz pomoć jeftinih trikova, koji ne dolikuju državnoj instituciji visokog ranga, da joj smetaju i objektivna teorijska viđenja o kulturi i umjetnosti koja su nam uvijek najviše falila u cjelokupnom intelektualnom miljeu. Kao što kaže Olga Perović:  sa kojima čovjek ne mora da se slaže u svemu ali upućuju na razmišljanje i bolji sud o postojećem. I zar ima smisla da zbog nekih plitičkih bravura i manipulacija postoji takvo ministarstvo, jer sve što sad rade i kako rade to može biti uključeno u Ministarstvo rada sa postojećim službama.

U projektu jedne naše umjetnice na rezistencijalnom boravku, pod prozaičnim sloganom “Društvo sa neograničenom odgovornošću”, koje, uz nadahnutu poemu, Lj. Zeković veliča kroz postojeće stanje u zemlji, Bazon Brock je filozofski sažeto rekao o toj promašenoj temi: “Neograničena odgovornost odgovara ideji bezuslovne predaje”, odnosno, ideji bez identiteta.

Da li smo stvarno narod kome identitet nije potreban, time i  kritike, osim, bilo kakve bezuslovne vlasti i politike? A za ostalo, kako se ko “profesionalno” snađe.

_

*Ministarstvo kulture sufinansiraće u 2016.godini ukupno 225 projekta i programa iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, sa ukupnim iznosom 1.107.622 €, i to: 32 projekta iz oblasti likovne umjetnosti (43.257 €); 10 muzičkih i muzičko-scenskih projekata (20.350€); 44 književna projekta (15 naslova/projekata od 3 izdavača i 29 samostalnih autorskih projekata, sa ukupno 43.200 €); 13 projekata književnog prevođenja (10 naslova/projekata od 4 izdavača i 3 samostalna autorska projekta, sa ukupno 30.000 €); 4 časopisa iz oblasti kulture i umjetnosti (35.500 €), 5 pozorišnih projekata (24.500 €); 28 manifestacija i festivala (220.000 €); 9 filmskih projekata (452.000 €); 2 projekta zajedničkog crnogorskog učešća na međunarodnim manifestacijama i festivalima (32.000 €) i 59 projekata za razvoj kulture na sjeveru (206.815€).