Terorizam u umjetnosti

Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ  15. 04. 2016.

U Galeriji Dvorac Petrovića, krajem marta, otvorena je izložba fantomske državne organizacije „Jugooceanija“ iz Kotora, u organizaciji Centra savremene umjetnosti iz Podgorice. Na izložbi su svoje radove izložili dvanaest ruskih autora, koji gostuju u nekadašnjem prostoru, istoimene, propale prekookeanske flote, čiji je upravni dio zgrade privremeno adaptiran za tridesetak ateljea DEAC-a. Njin broj je približan broju brodova, ove nekad prestižne firme, koji su, kao u nekom „Bermudskom trouglu“, na nerazjašnjen način „nestali“ u burnoj tranziciji. Ironično, u duhu anti umjetnosti i dirigovanih pometnji tranzicijskog društva. Kao da se  to isto želi i sa savremenom likovnom umjetnošću Crne Gore. Ali, ono što je sigurno, jeste, ova izložba je otvorila mnoga pitanja i dileme.

Ovim povodom organizator nije priredio propratni katalog, vjerovatno planski, da bi izbjegao uvid u konkretne dokaze o katastrofalnom svedočanstvu jednog vremena u kome su se događale brojne izložbe ispod svakog umjetničkog nivoa. Dakle, od velikog broja istoričara umjetnosti u ovoj instituciji nije se našao niko da napiše tekst koji bi opravdao ili približilo ovaj događaj javnosti, pa se postavlja pitanje da li primaju lični dohodak kao zabušanti ili neznalice? (Vjerovatno i zbog toga što su sa svojim programima postali eksperi u rašćerivanju publike, odnosno, poreskih obveznika.) Izložba je bila najavljivana preko svih medija pod nazivom „Ateljei iz Jugooceanije“, ali se od građanstva gotovo niko nije odazvao pozivu, kao, i niko od brojnih medija. Na otvaranju ove izložbe bili su prisutni Rusi, koji su izlagali na ovoj izložbi, sa svojim familijama, i neki uposleni u ovom Centru.

S obzirom na postojeće stanje, u ovom likovnom osvrtu komentarisaću najgora djela, ali neću pominjati ničija imena, niti koristiti ilustracije radova sa ove izložbe, ne zbog toga što mi je organizator uskratio tu mogućnost, već zbog toga što umjetničkom škartu, koji čini većinu ove propagandne anti umjetnosti, nije bitan konkretan pomen autora, jer, gledano u globalu, oni i teroristički angažman protiv umjetnosti, poput ovog, doživljavaju kao slavu koju zaslužuju. Bitan im je samo publicitet, kao onima na „Farmi“. O tome nam govore brojna globalna dešavanja. Iako prefiks „anti“ znači suprotnost pravoj umjetnosti, oni se time diče zadržavajući pravo da sebe nazivaju umjetnicima, iako su njini protivnici (izdajnici) i tricksteri. Razlog za to je jednostavan, jer uvijek imaju neku pro političku potporu, angažman, da bi se sa svojim jadnim likovnim talentom nekom rugali i bavili toksičnom propagandom u zloupotrijebljenom likovnom polju, koje im pomaže da sa tog pijadastala izazivaju rasulo vrijednosnog sistema i haotičnost u društvu. A to svakako nije dio bilo kakvog akcionog plana koji sugeriše EU.

Iako svi putevi vode u jedom pravcu, na otvaranju se od komesara ove izložbe nije moglo niša saznati jer se nije ni predstavio u tom fahu, već licemjerno, kao prevodilac uvodničaru izložbe, koji je izvođač njegovih radova. Uvodničar, koji je i otvorio izložbu, bio je nekakav samoproglašeni kustos, tek formirane DEAC (Dukljansko evropski art centar) organizacije u Budvi, (ruski disident, koji je tim subverzivnim jezikom i govorio), a koji je pobliže objasnio značaj „Jugooceanije“ i Centra savremene umjetnosti, navodeći podatak da su samo te dvije državne ustanove, (poput kakvog Centralnog komiteta), stvorene da razvijaju svramenu umjetnost u Crnoj Gori. (Odnosno, da se bave diktatom postmodernog ruganja. Vjerovatno, zamišljajući ih kao terorističke baze anti kulture i umjetnosti.) Frapantna izjava, jer je tom logikom i na takav način samo Staljin politički angažovao socrealizam kao propagandno sredstvo za svoju ideologiju u Rusiji. (Umjetnički kvalitet ga nije interesovao, već ambicije veće i od Amperove, koje otkriva u djelu: „Konture filozofije nauka“, sa sistemom hipotetičke nauke koja se bavi metodama upravljanja društvom.)  Ova kvalifikacija povlači i pitanje: za takve ambicije ko i kakve kvalifikacije (s obzirom na viđeno, vjerovatno, bihejvioristički ozloglašene) taj neko može imati za tako nešto? Pogotovu što je ova izložba obilovala radovima ispod svake vrijednosti, sramnom odnosu prema hrišćanstvu i likovnoj umjetnosti. Ipak, i to pokazuje opravdanu sumnju građanstva, poklonika kvalitetne umjetnosti, da su ovake izložbe bolesno organizovane sa nekim varvarsko-političkim angažmanom, koji svojim prizemnostima odvraća publiku od galerija, i stvara populističko izrugljivački cirkus, sa ciljem da degradira vrijednosni sistem društva kako bi se nesmetano ustanovio „novi poredak“, u kome bi se našlo mjesta samo za „umjetnost“ propagande u službi političkog angažmana i zabave nove klase, u nekom najamničkom „toru“, đe bi of-šor tajkuni i političari u ime velikih korporacija diktirali pitanja etike i estetike.  A takva usiljenos angažmana nije predviđena da utvrđuje i razvrstava kvalitet djela već da ih opredjeljenje za njine ciljeve. Zato je termin „propagandna umjetnost“ jedini koji može konkretno definisati uticaj političkog varvarstva na savremenu anti umjetnost. (Moje mišljenje je da je „propagandna umjetnost“ nastala sa socrealizmom u staljinističkoj Rusiji.

Taj termin važi i za anti socrealizam, kao postmodernizam koji uvodi banalnu ironiju, kao sredstvo političke propagande, stvoreno da ruši oponenta a ne da ukaže i ponudi kvalitetnija likovna rešenja, - ali u svojoj ikonografiji ne isključuje hvalospjev na račun nalogodavca. U tom propagandnom polaritetu se varvarstvom instrumentalizovana politika želi nasilno uključiti u tokove savremene umjetnost. Zato taj kukolj  jedinu podršku ima u politici i medijima pod njinom kontrolom, što je postalo jasno u Rusiji za vrijeme Perestrojke).

Često to moram reći: ulaganje u strane umjetnike je otimanje od domaćih, što ne rade ni najrazvijenije zemlje svijeta. Ali zato, kada nas evropljani prime u azil, i na naslovnicama dnevnih novina napišu: „Stigao nam je umjetnik iz kriminalne i korumpirane države.“ A kako i ne bi kad kod nas žive kao prorok Ilija kod Horat potoka. Ali, zato, dolaze nas podučvati u dekadentnom uveseljavanju ruski anti umjetnici kojima je Ermitaž u drugoj galaksiji van svakog domašaja, pa su šestdeset godina grcali u socrealizmu, potom im je Perestrojka donijela još i goru varijantu političkog angažmana, odnosno, propagandne „umjetnosti“, koja je trebao da pojača animozitete naroda prema komunističkoj vlasti. Posle svega su ih i izvanjci podučavali kako da pljuju u crkvu i po Putinu. U tom bravuroznom propagandnom cirkusu izniklo je informativno čudo..., koje prevazilazi i teorijski predviđeno očekivanje šoka, formaliste V. Šklovskog, u kome bi se, kao u Kafkinom „Preobražaju“, čovjek morao pretvoriti u insekta.

Kao da smo do juče živjeli u Africi, u kojoj smo za ponuđenu plastičnu dugmad davali dijamante, poput Kraljičine Plaže, jer im ne znamo prave vrijednosti. Dakle, za kolaboracioni terorizam ovakve vrste, kakav je prikazan na ovoj izložbi, nemamo dovoljno vlastitog „etički“ podobnog „kadra“ i sluha, ili je ovo postao neki specijalni rezervat za to, (u kome, usput, treba da naše stanovnike i strane turiste pelcuju nekom vakcinom protiv Putina), pa smo angažovali iskusne „borce“ bratskih naroda, sa strane, da nas svojim radioaktivnim šljamom zatrpavaju na naš račun, po staroj palanačkoj metodi, kad treba animirati javnost da neku glupost dobrovoljno proguta, jer nam se samo na takav način može učiniti da su Černobili nešto normalno u cijelom svijetu. A da apsurd bude veći, država taj otrov finansira od poreza svojih građana, odnosno „stanovnika“- kako pežorativno kaže S. Perović. I zašto bi takvi „stanovnici“ morali da znaju šta je umjetnost, kad se ima preča posla (pa se taj novac može trošiti i na zajebanciju). Ona treba da je samo dio prošlosti u najezdi tajkunskog „političkog“ varvarstva, kome i etika predstavlja biznis barijeru, kao što je to i pederima.

Dakle, ova izložba upućuje: NE umjetostima, već DA dnu licemjerne ironije angažovanane u anti- kulturi i umjetnosti, koje su suprostavljene univerzalnim vrijednostima kulture, umjetnosti i zdravog razuma. (Što znači da smo prihvatili kolonizatorski duh u oblasti kulture, jer je odnos klasa odnos eksploatacije, koji uslovljava podređenost. Eksploatisani su kolonijalni ljudi. Prava kultura ukršta svoje mišljenje sa tuđom i ne potpada joj. Oslobođena od slobodarskog duha, licemjerna kolonijalna kultura prihvata tuđu, imitira je i kad je izopačena.) Kao u biznis-ekonomiji, i u kulturi smo sve bliži ostvarenju Biblijskih zapiza: „Stranac koji je kod tebe sve više će se uzdizati nad tobom, a ti ćeš sve niže padati. On će tebi davati u zajam, a ti njemu nećeš davati u zajam. On će postati glava a ti ćeš postati rep.“ (Biblija, II Zakoni 28. ⁴³;⁴⁴.)

Gledano u cjelini ova izložba je terorisički akt angažovan od strane države a okrenut protiv umjetnosti, ali i hrišćanskom identitetu i tradiciji. Takvoj propagandi prema religiji nijesu pribjegavali staljinisti, ali jesu anti-socrealisti prema socrealizmu, kojima je Perestrojka, pri rušenju komunizma u Rusiji, dala publicitet i predstavila široj javnosti, kao „novu vrijednost“ s makijavelističkom političkom logikom da: „cilj opravdava sredstvo“. (Nasuprot tadašnjoj Rusiji, strane krupne korporacije se dobro paze od svog javnog mnenja, ali svojim licemjernim angažmanima ruše iznutra sisteme protivničkih država čijim tržištem i rudnim bogastvom žele da vladaju, a preko njega i društvom. Novi carevi na zemlji su predstavnici najvećih korporacija u svijetu, a „savremeni“ šefovi država su u ulozi satrapa, kao nekad u Persiji. U toj konstelaciji moći, of-šor biznismeni su dobra prethodnica koja treba da pljačka i uništi konkurentnu državnu i narodnu svojinu, ali i da potpuno poremeti postojeći sistem vrijednosti i prilagodi ga profitu i trku za novcem. U takvim okolnostima Kafkinog Preobražaja anti umjetnost nalazi svoje mjesto.)

Nekad je bogatiji sloj društva pomagao razvoj kulture i umjetnosti a danas to radi suprotno, jer je kolonijalizam promijenio oblik i većih je razmjera.

Navodno, „nova vrijednost“  i „savremenost“ koju nose radovi na ovoj izložbi su u svojoj koncepciji propaganda i obično ruganje,  kao drevni populistički načini huljenja, klevete i podrugljivanja, što svakako nikad nije bio domen prave umjetnosti  i njene duhovne uzvišenosti, (ali je kao dio folklorne umjetnosti neobrazovanog sloja postojala u Rusiji XIX v, i još ranijoj evropskoj karikaturi). Doduše, ironija je postala sadržaj postmoderne umjetnosti u nekim pravcima, ali je kao glavni faktor, na ovoj izložbi postala i sotonsko ruganje (podriva etiku, religiju, tradiciju, kulturu i umjetnost) kao novi vid paganizma po starom klišeu, koji je predstavljen analognom logikom na najprizemniji način i sa diletantskim pristupom ka estetici. Sve se to na ovoj izložbi najbolje vidi u manipulaciji sa prostim formalnostima, jednostavnih „ikonica“ đečijih igrica, poput „demona“ Pak-mana, koga je sa svojom praktičnošću za sobom donijela industrija elektronskih medija, kao krajnje jednostavan propratni ideogram - slikovno pismo, koje je i vizualna preteče slova. (Pak-men je osnova, ali tu je i čitava plejada stilski pojednostavljenih likova životinjskog carstva prilagođenih đečijem urzastu, kao da su rađene za neke naslovnice slikovnica.) Ta i tako pojednostavljena grimasa zadovoljstva Pak-mana, žderača gluposti koji nema dna u „želudcu“, predstavljena  je kao kakva umjetnost, a njegovo prizemno podrugljivanje sa prvim značenjem ikone, kao estetski doživljaj („pikselizacija“ po riječima komesara izložbe). Na isti način bi barokno uokviren običan novinski papir predstavljao baroknu sliku.

Oni su predstavljeni u uvećanoj formi i predstavljeni na „drvenim“ pločama, poput pravih ikona svetaca, čime postižu jedinstvo sa podlogom, što nije samo prizemno huljenje, već predstavlja pravi kič, prilagođen tako da bude pravi otrov za đečije obrazovanje, laike, ali i melem za ekstremne protivnike hrišćanstva. (Po osnovnim postulatima savremeno umjetničko djelo se ne sastoji samo od „prikazanog svijeta“, već i od svog materijala.) Ironija, u ovom slučaju, time postaje besmislena, kao i njena „pikseliacija“, jer ista analogija kojom se poslužila kao sredstvom, obezbjeđuje joj takvu reputaciju. Razlog je prost, blentavo neopravdan logični slijed agresije je čini rogobatnom. Kao što im je morfologija različita, tako ni Pak-man nema svojstvo obožavanog, tako što ni kao „nepravi znak“ ne može zamijeniti „čisti znak“, koji može biti predmet umjetnosti. Kao što je poznato umjetnost je sredstvo protiv automatske percepcije, što, izgleda, nekima nikad neće biti jasno.  (Pojam „blentav“ uvodim kao stručni termin za objašnjenja nekih anti-umjetnosti i autizma koji pokazuju, jer se dopunjuje sa „trickster“  P. Radina.)

Priroda i značenje prave vjerske ikone je višestruko različit od „elektronskih ikonica“, pa ih zamjena sredine čine onoliko tupavim kolika je drskost njine nametljive umišljenosti. Prirodni ambijent nastanka, kao i svrha, nekog elementa ili predmeta je faktor koji mu obezbjeđuje smisao, a transkomponovanjem može proširiti značenje u onolikoj mjeri koliko po svojoj prirodi ima smisla za to, jer joj samo tako može otvoriti poželjan pravac u prostoru metafizičkog značenja. Ovakva ironija bi imala smisla ako bi na „ikoni“ bila predstavljena novčanica, jer je ona po svojoj prirodi predmet obožavanja „savremenog“ čovjeka. Ali, autor upravo to nije smio uraditi svom nalogodavcu. Ipak, krajnje licemjerstvo dolazi sa sajta CSUCG đe piše o ovom autoru: „čiji rad je zasnovan na duhovitoj pikselizaciji ikoničkog svijeta”. Dakle licemjerstvo se sa politike ustanilo u centre savremene “umjetnosti”, pa se i gluposti tretiraju kao umjetnost. I kako bi se Seneka zapitao: “Ima li išta jadnije i besramnije od gluposti”.

Iako dolazi iz zemlje Rubljova i Maljevića, ovom depresivnom autoru Pak-mana, je, izgleda, nepoznato hrišćanstvo i značenja njegove likovne ikonografije, ali huli i ruga mu se poput čovjeka koji se zavadio sa samim sobom, čime samo iskazuje svoju mrsku i drsku umišljenost, unutar egzistencijalne profanosti, ali ne i duhovnosti, kao njen polaritet, koju bi umjetničko djelo trebalo da ima. (U Rusiji je polaritet i simboliku duhovnog i matejalnog prikazao Rubljov u Tri Arhanđela, a Maljević je tome dao i psihološku notu.) I kakva može biti veza religije i elektronike u najprostijem smislu, da bi se mogla vršiti zamjena teza i likova, kao i njina zloupotreba? Elektronski mediji i prava vjerska ikona su potpuno različita sredstva za komunikaciju, kao što su to i na mentalnom planu, što ne znači da se ne mogu ideogramski sresti na nekoj razini, poput toponima - kao dizajnu, koji je formalan i bez dubljeg značenja. Tako je bilo i prije nego što je krst, kao znak, postao simbol hrišćanstva. U ranom hrišćanstvu ideogram ribe je grafički simbolizovao taj pokret, kao kakva šifra koja ih je skrivala od progonitelja. Danas, riba u slikovnom pismu predstavlja samo ribu i ništa više. (U arhetipskom smislu ona je skliznula neđe drugo, ali i metafizički oživljena u umjetnosti, kao kod Maljevića.) Taj faktor estetske površnosti onemogućava i dizajnu da bude umjetnost, ukoliko nije u korelaciji sa dubljim likovno estetskim sadržajima koja imaju i metafizička značenja.

Može se reći i to da je glavno polazište ovakvom ruganju Pentagonom instrumentalizovani Vorhol (kako navode brojni poznavaoci), koji je kultivisanu ironiju pop-arta, čija je ironija bila usmjerena ka industriji i potrošačkom mentalitetu, preusmjerio u suprotnom pravcu. On je kao kakva Satana, na jednom prostom crtežu, bez likovnog kvaliteta, koji je predstavljao Leonardovu „Poslednju večeru“, umjesto likova apostola doštampao likove Miki Mausa i drugih Diznijevih junaka. (Mi, u Crnoj Gori bi trebali da se zapitamo šta bi uradio sa freskom Svetog Ilije iz Manastira Morače, kojoj se i Pikaso divio.)

Ikone* su oltarske slike, koje su našle svoje mjesto i u domaćinstvu. Ruganje njima je ruganje oltaru i cijelom hrišćanstvu. Kod nas je postojala Bokokotorska slikarska škola sa velikom tradicijom, ali je mali broj njenih ikona sačuvan. Ipak, dolazile su od svukud, kao što su se radile u nekim manastirima. (Danas se uvoze iz Rusije i postale su komercijalna roba, sa mnogo falša.) Jedan od najstarijih, i najboljih naših umjetnika oltarskih slika je kotoranin Lovro Dobričanin koji je u XV vijeku živio u Dubrovniku. Na likovnom planu one nijesu beznačajne, (da bi se sa njima poigravala svaka budala na račun vjernika), kao što su to bezbrojne bezlične ikonice elektronskih medija, već štaviše, izučavaju se na svim ozbiljnijim Likovnim akademijama, u sklopu istorije umjetnosti, estetike, teorije forme i tehnologije, pa je poigravanje sa njima omalovažavanje i likovnog akademizma i estetike. „Elektronske“ ikonice su „nepravi zanaci“, pa se na polju kibernetike, kao teoriji informacija, uzimaju u obzir, po definicij Vinera: „Kibernetika je vođenje i obavještavanje u živom organizmu i aparatima.“ One u „umjetnosti“ mogu potpasti samo u specifičnost nekog faha vizuelne kulture, kao što su to i karte za igranje koje imaju neuporedivo veće značenje, smisao, pa i estetsko rešenje koje je novac, štapve i sl. preobrazilo u apstraktnija grafička rešenja.

Strukturalizam nam otkriva da su znaci elementi koji služe komunikaciji, ali da svaki element nije znak. Kako navodi T. Kulenović, pri „eksplozivnom“ pretvaranju materije u energiju, u umjetnosti je veoma bitno kako čovjekovo tijelo vidimo i na koji način njegov duh spoznajemo, što se dopunjuje sa mišljenjem etnologa i antropologa, K. L. Strosa koji je odbacio postojanje „predlogične svijesti“. Dakle, sa druge strane, hrišćanski sveci nijesu  samo „scenografija“ teologije, već su kao elementi višestruk predmet proučavanja najboljih istoričara, etičara, filozofa, psihoanalitičara, književnika i umjetnika svih profila. U religioznom smislu ikone svetaca simbolizuju najveće duhovne i etičke vrijednosti. A ono što obožavamo tome i težimo biti, kao što neispravne želje prave u našoj psihi protivnike etici i istini. „Ironija“ bez osnove je obično i bezobrazno ruganje koje se nikakvim licemjerstvom ne može opravdati, ni sakriti. I da li se ruganjem, odnosno „ironijom“ može predstaviti neka kultura ili omalovažiti Hrišćanstvo više od onog koju su rimski vojnici učinili Hristu, od krune od trnja do svega  drugog. Ali, ako bi uzeli opšti vrijednosni sud, stvari tek izgledaju katastrofalno po pitanju etičkih načela, upoređenjem značenja „praroditeljskog grijeha“, sa običnim ruganjem, (ili „duhovitošću“ po riječima komesara izložbe).  Hrišćanstvo ukazuje da su kleveta i huljenje Sotonina tvorevina, kojoma su obmanti Adam i Eva, da bi ga poslušali. Bog im je zbog toga oduzeo vječni život i prokleo. Trebamo li na to reći reći : ha – ha! Ili se zamisliti.

Upravo, izgleda da su i Sveci biznis barijera potrošačkim društvima koja proklamuju njine suprotnosti: materiju, tijelo, novac i grijeh. Jer trebaju ljude koji su za novac (i lične prohtjeve) spremni bukvalno sve da urade, pa bi i Hrišćanstvu htjeli uraditi isto ono što su paganski rimljani učinili apostolu Pavlu. Voljeti čokoladu, ili Boga, ili etiku su smisaono različiti i nespojivi, kao što su to autoru „savremenih ikona“. Na čokoladi dopisati da je etička bilo bi kič, koji se od drugih može međusobno razlikovati samo po drskosti i bezobrazluku, koji su obično sadržaji neznanja i mržnje. Time i svaka ironija na tu temu gubi značenje. Kao što kod tabloida nema novinarstva, jer ih ne interesuje nikakva istina, pravda, znanj i etika, već obične izopačenosti, tračarske klevete i huljenja kao propaganda koja služi samo jednom cilju da diskredituje protivnika. Tako je i „ironija“  u anti umjetnostima, zapravo samo agresivni trik, kojim se prikriva jadnost elementarnog poznavnja likovnosti i ličnog talenta.

Ipak, na ovoj izložbi, bilo je i drugih autora koji su se u svojim radovima bavili hrišćanstvom i „ikonama“. Zapravo „ikona“ je jako širok pojam, uz koji mora stojati neki prefiks ili sufiks za bliže određenje. Uopšteno ona podrazumijeva neki lik obožavanja. Međutim, ciničnom čangrizalu to dobro dođe za svaku vrstu drskosti. Tako je na nekim radovima, u suviše jadno dizajniranom stilu imitiran Vorhol, na nekim „ikonama“. Poput njegove dizajnirane Merlinke, predstavljene su heroine jednog vremena u Rusiji, (uz dodatni izuzetak, kako je navedeno, „srpske umjetnice“ M. Abramović). Ovako  jadan i degutantan plagijatki pristup se decenijama često vrti u našim galerijskim prostorima. Svima njima je industrijski dizajn Vorhola postao obrazac za iskazivanje slave (odnosno, populizma), ravne onoj kakvu imaju sveci, anđeli, arhanđeli na ikonama. Suprotnosti različitih svjetova i svrhe se licemjerno izjednačavaju na brutalno predstavljenim ikonografskim materijalom, kao u nekom trijumfu paganstva nad hrišćanstvom. Kao da je to postao uhodani kliše „savremenosti“ i rada za najgluplje i najnetalentovanije autore, čiji kvantitet balansa nadmašuje sve ostalo, pa ovakvim djelima i nije mjesto u muzejima već na deponijama. Iz ovakvih radova se jedino može primijetiti pristrasnost i propaganda kakvu nemaju ni najveće paganske dogmate i fetišisti. Na sajtu CSUCG stoji licemjerno objašnjenje ove autorke, samo to: „njenog feminističkog angažmana”. Rekao bih, tupog i sa tupim sredstvima. Kao da je savremeni umjetnik prisiljen „važnostima“ propagande, da mora mrzjeti nekog da bi se nečemu mogao rugati. To je, zapravo, sužavanje svijesti, suprotno onoj koju je donijela zrelost moderne umjetnosti.

Komunizam je u Rusiji nekima bio dobra tema da pokažu svoju ironiju. Ali pošto je taj izvor (zarade) presušio, zamijenile su ga „religiozne“ teme. Tako se jedna autorka na ovoj izložbi predstavila kao folk naivac. Ona je za „oltar“ slikavala neke naracije koje je u dnu slike obrazlagala svojim „književnim“ darom, (vrlo daleko od onog dragocjenog Jefimijinog veza u Srpskoj muzeologiji). Nebulozama, koje treba da tumačimo kao njen ironičan stav prema hrišćanstvu, poput toga da joj je: vjetar odnio rašu u susretu sa jednim drugom, dok je išla na sastanak sa drugim, pa se zahvaljuje nekom njenom svecu što je uspjela da stigne. (Kao da je licemjerstvo i za-tucanost izvor ili sastavni dio hrišćanstva i načina življenja. Suviše bolesan „stav“ da o njemu treba raspravljati, jer je upravo Hrišćanstvo protiv svakog vida licemjerstva. A da bi se iole shvatilo treba makar pročitati Pavlove Poslanice.) U suštini, podsmijavanje je u Rusiji, na likovnom planu, postojalo u populističkoj folklornoj umjetnosti u XIX vijeku. (Odatle je i anti socrealizam potekao.) Niži stalež se sa ispisanim tekstom uz prostu slikovnu naraciju rugao višem staležu, a ne karikaturalno, kao što se to profesionalno radilo u Evropi. Na sajtu CSUCG po uhodanom receptu licemjerstva za radove ove autorke kaže: “njene serije crnogorskih retabloa (votivnih slika, zasnovanih na čuvenim meksičkim retablo-slikama)“.

Navodno, kako rekoše, sve ove izvođače radova je inspirisala Crna Gora za ovakva djela.

I dok se, u svijetu, pozorišta vraćaju ne samo ;vrste vrijednosti klasika, već i arhaizmi, kod nas se u likovnoj umjetnosti kao „avangarda“ nude spekulativno otrcana djela ispod svake vrijednosti, kao na ovoj izložbi, koja upućuju građane da odbace i Hrišćanstvo. Ali, zbog svega onog što je ova izložba donijela, mediji su ostali nijemi.

U okviru Centra savremene umjetnosti,  nedaleko od ove Galerije Dvorca Petrovića je i Galerija Perjaničkog doma u kojoj je priređena bezlična „izložba“: „Eho objekta“, sa bližim određenjem  „socrealističke sobe“. Enterijer je sveden na minimum, izložen je crveni tepih, bijele i zelene zavjese i zastori. Ostatak je prazan,bez kućnog inventara, pa prije liči na Sobu za duhove. Za autora, navodno, praznina i stvari u njoj  „umjetnički“ opisuju „sobu“ iz vremena socrealizma. Ipak, problem je u tome što takva „soba“  nema specifičnosti vremena čije je značenje preuzela da nosi, što izgleda kao naročita varka autorke. Ali, nije tako, jer je crvenom tepihu  premisa izložbe pokrenula značenje. Ta praznina, koja, bez kućnog ili poslovnog inventara liči „sobi za duhove“, nema veze sa ideološkim značenjem ili sirimaštvom, već sa vakuumom, nedostatkom duhovnosti i emotivnosti, jer nema ni knjiga i sl., ni uramljenih fotografija -  ličnih i kolektivnih. (Pa, ako autorka nije bila očevidac tog perioda, nije morala naśedati na tuđe proizvoljne priče da bi pokazala svoje neobrazovanje.) Za tu „prazninu“ je (1983.) amerčki novinar Michael Novak rekao: „Socijalizam je uređenje za svece, ... demokratski kapitalizam je uređenje za grešnike.“ U toj socialističkoj „praznini“ je nastao nagli razvoj u svim pravcima. Uz nagli razvoj industrije koji je čobane osposobio da proizvode tehničku robu koju nijesu bili u prilici ni na fotografiji da vide, do stvaranja mnogih obrazovnih, kulturnih i umjetničkih institucija.

Ono što čini glavni specifikum ove autorkine „sobe duhova“ je crvena boja. I umjesto da takvu boju pokloni koricama kakve knjige u sobi, kao ideološki predznak pravca nekog vremena, ona je, kao kakva domaćica, a ne intelektualka, dala tu boju tepihu. Takvu diskriminaciju boja u enterijeru nijesu pravili ni najviši protivnici komunizma, što za nju nije slučaj. Postavljanjem crvenog tepiha se uvijek simbolično iskazivala čast visokim državnicima. Na dodjeli najvećih filmskih priznanja prostire se crveni tepih za doček svih učesnika. On je sastavni dio mnogih velelepnih operskih i pozorišnih holova i salona. Dakle, simbolika crvenog tepiha je na ovoj izložbi potpun promašaj. Ali, posle ove izložbe građanstvo treba dobro da pazi koje je boje ono što kupuje, pa i automobil, da ne bi povrijedilo mentalni sklop ovako „razumno“ predstavljene „umjetnice“, ili, možda, stava neke partije veze kojoj pripada.

Kod nas, u vrijeme socijalizma, je bilo obavezno da petokraka bude crvena, partijska knjižica i zastava, ideološka literatura i pionirska marama. Ništa više. Naši komunisti nijesu bili snobovi i površni ljudi, koji su privrženi nekoj prijatnoj boji, da bi zavodili sve u tom tonu. Sada je i državna zastava crvene boje, dresovi nacionalnih timova, a da to niko razuman ne dovodi u vezu sa komunizmom. 

Tupe veze stvaraju takve i rezultate, što je znak nepoznavanja značenja. Sa tim treba da se izbori svaki umjetnik koji koristi jezik simbola, inače će zauvijek ostati površan lokalni amater, koji u nasumičnim banalnostima traži rezultat. Simboli su formule obrazovanog intelekta, čija značenja posmatrač ne mora svjesno da razumije, ali, kao što to radi muzika, miris i arhitekura, oni intuitivno utiču na raspoloženje, koje  odbija ili privlači intelekt za misaonu saradnju ka daljoj i složenoj duhovnoj spoznaji istog. Zato u sebi moraju imati univerzalnost istog onog jezika koji je nastao prije riječi i forme pisma kakvu poznajemo.

U opštoj etičkoj i kulturnoj tami Crna Gora vapi za dobrim izložbama a ne politikanskoj propagandi i ponižavajućim uslovima za stvaralaštvo. Taj nemar doveo je do pada kvaliteta ali i kvantiteta rada, pogotovu mladih stvaralaca kojima je nužno potrebno dokazivanje javnosti, a za to nemaju ni elementarnih uslova, niti postoji opšta klima u pozicijama vlasti da im se to omogući.

Za kulturna „zamlaćivanja“ nije zainteresovana ni opozicija, pa je veliko pitanje čija će „aretologija kultura i umjetnost“ zapljusnuti institucije kulture ove izborne godine, s lažnim sjajem poput onih do sad. Tako je „dušebrižni“ namještenik vladajuće stranke, N. Martinović, direktor podgoričke Moderne galerije, pod izgovorom  odlaska u penziju, prošle godine, za ove godine, navodno, odredio za izlagačku djelatnost „svoje nikšićane“, koji su se iz moćnog industrijskog centra preselili u najveći sirotinjski centar u državi, a da se nijesu s mjesta pomjerili. A ko je sve nikšićanin u toj privatizaciji, ili, šta se pod tim treba da podrazumijeva, javnost će imati priliku da upozna, kao što je to uradila sa „mojkovačkim klanom“.

Socrealizam je imao Staljina, a Salierija, poput onog iz Formanovog filma o Amadeusu, nama nikad nije falilo ni u jednoj branši. On je danas najtraženija profesija. Ti - kraljevi prosječnosti,  su najbolje raspoređeni na raznim funkcijama. Njih interesuje novac i privilegije. Ništa više. Otud veliki pad kvaliteta u svemu, pa i u umjetnostima, što nikad nije zabrinulo Ministarstvo kulture. Tako je na hercegnovskom Likovnom salonu žiri dodijelio prvu nagradu „slikaru“ koji je izložio infantilno banalan kolaž fotografija, kakav obično rade adolescensti, uvećan na printeru, (što ga jedino, vjerovatno, svrstava u „moderniste“). Nagradu je dobio od svojti - službenih kolega CSU. A da bi konzervirana komedija bila veća, autor se obratio javnosti ( možda, radi opravdanja) riječima da je naša likovna kritika konzervativna. Koliko se moglo vidjeti u djeliću sekunde, na TV-u se moglo primijetiti, da je u središtu kolaža plastično pače, što je njegovom mentalnom sklopu ravno simbolici „novinarske patke“, koje, obično, prouzrokuju bure u javnom životu. Autor je u tom slučaju ne tretira kao destrukciju. Iyvan svoje „prirodne“ sredine ona je usamljena i nezavisno plovi površnošću, bez ikakvog pomagala i kontakta sa narativnom fragmentima okoline, u bilo kom pogledu, da se prosto nameće pitanje: zašto je tu, a ne u kadi kao dječja rekvizita pri kupanju?  Kao u većini kičeva, ipak se „simbolika“ njegove centralne figure, samo može objasniti kao infantilna autistička predstava autora i svijeta oko njega. A, tako nešto nije važno objašnjavati u estetici, kao ni za jedan uzaludan rad, ali ovako „stručne“ nagrade su naročito loša poruka mladim likovnim stvaraocima, koji se i pored muke za goli opstanak bore za visok kvalitet svog umjetničkog stvarlaštva. (Upravo su otkupne nagrade najbolje nagrade za razvoj umjetnosti. Zato i nema otkupa nagrađenih slika,  čijim bi se kvalitetom mogla obogatiti neki državni muzej, jer među njima nema adekvatnog kvaliteta kao odraz neke veće vrijednosti za trajno izlaganje.) A dobrim umjetnicima ne trebaju psihološki pritisci sa uzurpatorskim prizorima „žirija“ - za dodjele nagrada i priznanja, koji devalviraju njinu profesiju,  jer je  etika duboko utkana u njinim genima, kao i slobodarski duh da se i pred bilo kim savijaju. Oni i bez posredništva proroka uspostavljaju dobru saradnju sa Bogom. A to, ovih mjeseci pokazuju arhitekti Podgorice svojim protestima za očuvanje autentičnosti spomenika kulture, što mediji galantno minimiziraju i prećutkuju, kao da smo svi u nekakvom najamničkom toru nad kojim neki gospodar drži kaparu.

Mladost nije za potcjenjivanje ako joj se pruže mogućnosti rada. Da podsjetim, samo radi komparacije, Dado Đurić je kao student, poput proroka,  uradio izuzetno simboličnu sliku „Rat svjetova“, sa običnim đečijim igračkama rasturenim po podu, time, i na likovnom planu pokazao svoju slikarsku zrelost, a da tu sliku nikad i niđe nije izlagao nekakvim žirijima. Ta slika govori mnogo toga, ali je ravna i biblijskim predanjima u kojima se kaže da se zlo nalazi u čovjekovom srcu od najranijeg djetinjstva, što savremena psihoanaliza može samo da potvrdi. (I zato postoji plemenitost kulture izvan pukok licemjernog oponašanja civilizovanosti koja prikriva duhovni vakuum.) To izuzetno djelo, za koje se može reći da je nadvisilo djela brojnih velikana, se nalazi u Beogradu, a da naše vlasti nikad nijesu pokazale interesovanje ili pokušale da je otkupe, ali su uložile pare za mnogo šta što se može nazvati skalamerijama, (poput podzemnog pješačkog prelaza kod zgrade Maksima, ili nadzemnog pješačkog prelaza na Zabjelu). Po mom skromnom mišljenju, za nas je  vrednija i od popularnog Karavađovog „Narcisa“, kome su se, kao kakvi znalci, klanjali naši političari, dok je bio neprikladno izložen iza debelog stakla u Galeriji Dvorca.

_

*Ikone su došle sa hrišćanstvom. Mada je u istom kanonizovanom hrišćanstvu postajao i otpor prema njima, jer su smatrane da služe idolopoklonstvu i paganskim običajima. Vizantijski carevi: Lav III, Lav IV i K. Kopronim, su u borbi protiv ikonofila uništili mnoge neprocjenjive ikone, ikonostase i freske. Kasnije je ikonoborstvo proglašeno za jeres. (Ikona na grčki znači slika. Takve slike su se u vremenu u kome su nastale, mogle jedino raditi na kvalitetnoj, čvrstoj i dobro osušenoj dasci, tako da narodu i danas jedino na taj način ona ima značenje ikone. Ikona, koja prikazuje neki događaj, figuru i portret sveca, može biti i na običnom papiru, ali joj skupocjenost materijala i izrade daje veću kultnu vrijednost kod ikonofila.) Ikone su „popularne“ naročito kod slovenskih naroda, i služe kao olter, jer ikona i jeste oltarska slika. Nedostatak i udaljenost crkava je jedan od razloga. Ruski narod im je naročito naklonjen, saopštavaju im molitve i ljube je, kao što su to i pagani nekad radili figurama bogova. One kod nas, danas, predstavljaju neku vrstu grba cijelog plemena, kao sastavni dio tradicije koji govori i o porijeklu. Pored religioznih svojstava, nekad su umjetnost približavale prostim ljudima. Danas se ikone prave po šablonima već postojećih starih ikona. One se imitiraju, kao da je crkvenim kanonima utvrđena njina izrada, tako da je umjetnička sloboda potpuno isključena. Time su izgubile vrijednost umjetničkog djela, da se veliki dio njih može svesti i pod kič.