Kulturacid i rupe

Piše: Bratislav Bato Medojević  25. 03. 2016.

Čuj, Crna Goro: Bog je jedan!

Naši  se  „novinari” češu tamo đe Vlast svrbi, pa se na provladinim medijima može čuti da je „stabilna vladajuća koalicija” a „nestabilna opozicija”, iako je cijela opozicija za smjenu vlasti, ali sa različitim načinima ostvarenja tog cilja, što neodgovara samo vladajućoj stranci.

Neobjektivnost medija ukazuje na primitivizam i nedostatak etike, koji su ekvivalentni stranačkom monopolu i onda kad je riječ o neznanju, (koje je najpodložnije svakom štetnom uticaju).  U tako kabadahijskoj konstelaciji snaga, što je veći monopol politike na medij, lošije je i novinarstvo. Zbog toga nas i Evropa opominje, jer, nema demokratije bez slobodnog novinarstva.

Jedini autoritet koji novinarstvo mora da poštuje je Istina. Ona je svetinja kojoj treba da su podređena sva ostala pravila, i zato novinarstvo treba izdvojiti od partijskog uticaja, ali ne i državne važnosti. Tada bi nestali i svi propratni „mišinjaci”,  koje stvaraju nepotizam i političko zapošljavanje. Ako nije tako, za svakog urednika „nezavisnog” medija i Javnog servisa, čije glasilo plasira fingirane vijesti i izvještaje za javnost (kao lažno svedočenje), sa jalovim programskim šemama parazitske subkulture, može se reći da je šef bande, koji se dobro uklopio u postojeći politički sistem, u kome skupo košta prevarene građane, sistem prava i kulture. Dakle, ni za državne medije, koji su još u „šinjelu” jednopartiskog komunizma, se ne može samo reći da ih zloupotrebljava vladajuća stranka, već i da oni, na obostranu korist, u istoj mjeri zloupotrebljavaju vlast radi ličnih pozicija moći koje sa svojim skromnim stručnim znanjem i obrazovanjem nikada ne bi mogli ostvariti. Radi načina stečene moći, ujedinjuje ih isti motiv – ne odgovara im istina. Objektivno, i u mesari su papci uvijek bili jeftiniji od bifteka. Ali kad nema bifteka i papci se mogu skupo prodavati, što može da čini svaki onaj ko ima monopol nad mesarama.

Pravi novinarstvo se ne dodvorava nikom, već razvija kritiku koja se bazira na istini i znanju, koje, umjesto licemjerstva, stvara uslove za zdravu konkurenciju u društvu. Ono najbolje svedoči o mentalnom zdravlju društva, time i njegovim bolestima. Još je vjekovima prije Hrista zapisano da objektivna „kritika podučava mudre i pravedne, a ne vole je samo glupaci“. Ona kod njih stvara mržnju koja lako prelazi u politikanstvo i podlost. (Tako da i likovni kritičar, kod nas, mora da pazi ko je kome rođak, kum, prijatelj; da li su politički angažovani ili masoni; da li su na kakvoj funkciji; da li su preležali sve đečje bolesti...) Ako novinar i političar trebaju nekog i nešto da mrze, u demokratskom društvu, to je samo laž, prevara i nepravda.

Kod nekih ljudi se može razumjeti samo to da nešto mrze ili vole. (To su na socijalnim mrežama interneta uobičajene teme.) Sve ostalo o čemu govore nasumice su prihvatili iz najbliže okoline. Kada bi glupak mogao razmisliti o tome zašto nešto voli ili mrzi postidio bi se samog sebe. Ali, tada ne bi bio glup i površan.

Kada licemjerstvo prodre u medije ono neopaženo postaje važan statusni simbol i način ponašanja u očima javnosti, tada je to početak kraja, ne samo novinarstva već i opšte kulture. Najveće zasluge za tako proizvedenu učmalost snose novinari nedovršenog obrazovanja sa svojim partijskim gospodarima. Tako loše novinarstvo finansira država, ali su zato knjige oporezovane, zbog čega je izdavaštvo propalo, jer se pravim intelektualcima ne može gospodariti. (Protiv njih vode i specijalni ratovi u kojima je na prvo mjesto: odbijanje na konkursima svih vrsta. Otud i potreba da se kakva-takva izjanđala prosječnost i plagijaštvo podobnih uzdižu u opštoj kolotečini kao neki provjereni kvalitet.) Ipak, ako se na magarca postavi neka  važnost, on i dalje ostaje magarac.

I dok instrumentalizovani „eksperti“,  kao kakav opijum, javnom mnenju proklamuju dijalektički usitnjeno politikanstvo jalovim teoremama, koje istinu i pravdu strogo mjere kašičicama „po svim evroatlanskim propisima“, u kriminalizovanoj ekonomiji i politici se megalomanski prevoze milionski vrijedni šleperi laži i lopovluka, neometano - kao naši najveći brendovi. (Plantaže, kao najveći izvoznik, godišnje zarade 15. miliona eura) „Neznalice se ne boje grijeha.” (Talmud) Advokat Petar Kankaraš kaže da je i Pravo muzika. Ali, izgleda, da je kod nas obična larma.

I u nekim privatnim medijima objektivnost je zamijenila propaganda, krajnje negativno okrenuta prema opoziciji, dok su prema glavnim kreatorima lošeg stanja u društvu, pozicijama vlasti, usmjereni samo hvalospjevovi koji su nadmašili i one egipatske iz doba faraona. U te svrhe služi i naš „NVO“ sektor specijalno izmješten u Briselu. I to zovu „lobiranje“.

Davno smo dobili od Hrvata, snimljeno na CD-ima, sve o pristupanju u EU, samo da se sve prepiše i ukoriči, i opet se odugovlači – kao da te propise, akcione planove i zakone mi prvi uvodimo. Građani su po tom pitanju mogli samo da prate revije brojnih odlazaka naših delegacija u Brisel, i čuju ohrabrujuće vijesti da napredujemo, iako nam se stalno produžava vrijeme uključenja. Nikad građani ne čuše ni to šta je svrha akcionih planova, da li da nešto prepišu, izmisle ili sprovedu. Praksa pokazuje  da je sve to još u prepisivačkoj fazi, jer malo toga funkcioniše, pa je priča o ulasku u NATO  nadomjestila sve krucijalno važne oblasti države.*

Umjesto da Javni servis animira građansku svijest i po pitanju kulture, on je često guši praznom pričom (pristrasnim teorijama bez stvarne prakse) i prećutkivanjem, zavisno od potreba vlasti. Upravo po tom pitanju: Vlasti i njegove političke moći koju ostvaruje putem medija, zainteresovana je opozicija, dok su im sasvim strane mnoge druge državne važnosti. (Da nije tako bilo bi uređenijih i zakona u svim oblastima.) U toj ogoljenoj rivalskoj borbi, u kojoj se svi predstavljaju kao čistunci, ispašta opšta kultura na svim poljima, koja u svom ogorčenju nosi sa sobom opšte nezadovoljstvo koje može lako izmaći kontroli, jer masovni građanski protesti izgledaju kao neminovnost. Pored običnog politikanstva koje nosi sa sobom, kao kakav nus produkt, opšte nezadovoljstvo građanstva postojećim stanjem u državi je potpuno opravdano, što govori da smo još uvijek zdravo društvo koje ne želi biti potlačeno, ni zamajavano od vladajućih, od kojih i Evropa, uporno, godinama traži suzbijanje korupcije i kriminala. Sasvim civilizovano i opozicija traži, regularne, poštene izbore u ambijentu kakav dolikuje tome, što je, po zakonu, postojeća vlast obavezna da učini.

U ovoj izbornoj godini, ne treba zaboraviti da etičkih težnji za pravdom i istinom nije bilo samo u nesrećom pogođenim državama, koje su i bez stranog agresora, u sunovratu morala i ličnoj uobrazilji, ukočenih vratova, tumarale i propadale u nedogled stazama kolonijalnog ropstva, kao u doba Diona u  Siciliji, pod Dionizijem Starijim. Tada su samo ljude sa retardiranim moralom očekivale privilegije dok su svi drugo ispaštali, da je i sam Platon jedva uspio sačuvati živu glavu.  A u borbi za goli opstanak, ili pak: željom za moćima, pobjeđuje životinja u čovjeku, kao kod onog „Izbavitelja” u K. Papićevom filmu. (Jer, na standard koji imamo, da bi se došlo do dobrog autića neko se mora pokrasti i prevariti, pa „nek puknu dušmani od zavisti.”) U takvoj dekadenciji društva, borba za lične interese i od partija pravi sekte sa kriminogenim odlikama, kao u doba Antičke Atine, (poslije Perikla), posle koga se nikad nije oporavila. U ranohrišćanskim spisima se navodi jedna Hristova mudrost vezana za psihu čovjeka: „Blago lavu (čitaj – nagonu) koga čovjek jede (čitaj - pokorava)– i lav će postati čovjek; i proklet bio čovjek koga lav jede – i lav će postati čovjek (čitaj – ozvijeren čovjek).”

Ko izbjegava sveprisutnost istine taj se priklanja obmanama demona. I kao što mnoge funkcionerske pozicije bježe od istine, tako je i vijest izgubila važnost novinarske individualnosti a dobila, banalno, koruptivno partijsko namještenje, koje i obične događaje pretvora u propagandna saopštenja i izvještaje, koja kao da su namijenjeni nekom kazneno-poprvnom logoru sa jednopartijski strogo određenim zadacima, a ne slobodnom građanstvu koje ih u demokratskom društvu finansira za izvještavanje o realnim događanjima u društvu. U korpusu društvenih normi, to je samo minimum koji zaslužuju. Za partijsku diskriminaciju, kao „mjeru”, se ne može okriviti „neposlušan i retrogradan” narod, već bahati pojedinci iz struktura vlasti. Za informaciju onim „čistuncima”, koji evropljane upoznaju sa postojećim stanjem u našem društvu, individualizacija društvenih normi, koje su slijedili naši preci, odavno nam je poznata, kao hrišćanima, jer je postojala zapisana u Bibliji i prije stvaranja savremenog prava. (Judejski proroci: Isaija u VIII vijeku pr. n. ere, i Jezekilj u izgnanstvu u Vavilon 586. g. pr. n. ere.) Njima su bili duboko nadahnuti i sve naše Vladike. Ali, „balkanska krčma” je počela ubrzano raditi dolaskom DPS- na vlast, pa su i sve „privatizacije”, kao najvažnija obaveza institucija sistema, proteklog vremena, doživjele katastrofalan ishod.

Oni koji u politici ne žele dijalog sa predstavnicima naroda, omogućavaju podstrek i šovinizmu, kao devedesetih. Tako je, radi diktata ličnih interesa moći, blokiran normalan rad Skupštine pa je „politika” izašla izvan institucija. Kao vjesnici pred buru, nedavno, u februaru su ulicama korzirale i „religiozne” procesije sa političkim porukama. Zaboravljaju da je prorok Isaija, koji je najavio Hrista, u burno vrijeme kad je religija postala oruđe šovinističke politike, govorio glasom razuma, da ni vjerski obredi nemaju nikakvu vrijednost i svrhu, ako im se ne pristupa čista i pravedna srca, što bi u demokratskom društvu i svaki medij, i državni posao morao da podrazumijeva. (Davno je zapisano da svijet postoji na tri stvari: istini, zakonu i miru. Sve van toga stvara nesreću, poznato je čitavom hrišćanskom svijetu.) Ako hrišćanin u svojoj ostrašćenosti zaboravlja da je hrišćanin, tada on postaje njegov  nedostojan otpad, jer, nije Hrist sklopio savez sa našim predcima u nekom bivšem, izgubljenom vremenu, već sa nama živima koji smo kršteni. Hrišćanstvo nije neki izloženi dogmatski eksponent u crkvi, već živa tvorevina koja prevazilazi ovaj svijet.

Bez istine i pravde vladaju politikanske obmane i tezgarenja. Nema većih unutrašnjih neprijatelja državnosti od egotizma despotovine i korupcije, što često zaboravljaju politički predstavnici i nacionalnih manjina, tako da žele smjenu svog najvećeg štićenika u nevolji, Preśednika Skupštine R. Krivokapića, radi osornih prohtjeva partije na vlasti, od koje su nekad bili diskriminisani. Tako će vladajuća koalicija dobiti glas više pri budućim glasanjima u Skupštini po pitanju „Kraljičinih Plaža”. (Jevreji su, u vjekovnom egzilu, zapisali u Talmudu: „Budite oprezni prema vlastima, jer je ona prijatelj s čovjekom samo radi svojih interesa. Izgledaju ljubazni samo za njino dobro, a ne stoje uz čovjeka kada je u nevolji.”) Tako DPS želi da privremeno povuče iz skupštinske procedure, svoj dugo najavljivani Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji bi prošao kroz skupštinsku većinu, ali bi izazvao nezadovoljstvo nekih manjinskih naroda pred izbore, pa lobira evropske političare da, navodno, oni utiču na povlačenje zakona iz već započete procedure.

Naša Skupština je postala upravo to - koruptivno tezgarenje. (Izuzimajući svijetli primjer Perića, koji je napustio Pozitivnu, vrativši joj mandat poslanika.) Zakon je takav da se mandati ne vraćaju partiji, pa poslanici prelazi u druge stranke, kao u gradski autobus, što je postao izgovor i za opstanak nekih ministara u Vladi, iako je propao koalicioni dogovor. Neki poslanici koji su izgubili mandat u svojim strankama idu i na ambasadorske funkcije, čime se na najbrutalniji način proklamuje politička korupcija i despotizam vlasti. Željni vlasti, stranke manjina nestrpljivo isčekuju priključenje sa tezgom vladajuće stranke. Nevjerovatno je i to da svi poslanici vladajućih stranki uvijek glasaju istovjetno, kao po nečijem diktatu, pa izgleda da su svi skopčani na samo jedno dugme tastera, zbog čega ih opozicionari zovu „taster poslanici”. Ipak, svaki od njih , na godišnjem nivou, građane košta sedamdeset hiljada eura. A to govori samo jedno - da je etika omalovažena i u najvažnije državne institucije, od onih koji njima upravljaju, jer nijesu dorasli zadatku koji im je narod povjerio. (Tako vladajuća stranka iz skupštinske procedure povlače sve zakone, navodno, radi brže smjene Predsednika skupštine, ali je cilj sasvim drugačiji.)

Ali i državna administracija nije ništa bolja. Važni poslovi uzurpirani su od nestručnih, ali podobnih članova vladajuće stranke, o čemu direktno govori afera „Snimak”, čije rezultate i dalje možemo svakodnevno pratiti u javnom životu. (Kompjuterizovani smo, ali za neke obične dozvole se obilaze institucije po desetak puta, uz višemjesečna čekanja. I na kraju od dva tri podatka u njima jedan je netačan, pa se moraš vraćati da i to prijaviš, i da opet dođeš za rezultat.) Kao da je sve i službeno određeno da se čovjek omalovaži, (ukoliko ne potegne neku partijsku vezu).

Sve strukture društva pate od istih starih bolesti. Novi su samo poneki protagonisti takvog stanja.

Primitivizam je kod nas na visokom nivou, kao neka univerzalna pojava, pa u opštoj kolotečini stvarnosti, ni „afere” nikog ne tangiraju, jer je i sama etika banalizovano obesmišljena u pukom i obespravljenom preživljavanju u kome samo duhovna smrt nalazi svoje utočište i konačište. (Upravo lokalni „znalci” na državnom radiju proklamuju da je preživljavanje i najvažnije u životu.)

Gluposti kod nas nemaju rok trajanja. One postaju i sinonim jednog vremena. Obezvrijeđivanje neprocjenjivih vrijednosti smo doživjeli, krajem prošle godine, od poslanika Darka Pajovića, što je izazvalo snažan polički potres u radu Skupštine, a da se na sam taj bahati čin zaboravilo, iako posledice toga trpi čitav politički sistem i društvo. Tim činom postao je važna istorijska ličnost koja će obilježiti čitavu jednu epohu. Poput uobraženog čovječuljka, koji je zalutao u političku trgovinu, i verbalno je u glupostima otišao predaleko kad je izjavio da je Kraljičina Plaža „obična rupa koja gleda u brdo”. I ... Od strane medija ostali smo uskraćeni i za običnu anketu građana na tu temu, ovog uvaženog kooperanta vladajuće stranke iz redova „opozicije”, koji se, svojom pričom i stranačkom predanošću, poput šupljeg čamca, nudi vladajućoj stranci na raspolaganje u slučaju spašavanja. (Na prethodnim izborima u Podgorici, je njegova koleginica Azra rekla pred kamere, da Pozitivna neće biti čamac za spašavanje DPS-u.) Ali to me podśetilo na onu glupost sedamdeseih, kada su lopovi opljačkali Cetinjski manastir. Pokrali su relikvije optočene dijamantima i drugim dragim kamenjem. Tada je jedan njin sveštenik izjavio novinarima da je pokradena samo neka “staklarija”. U to vrijeme je ta vijest izgledala skaradno, pa se mjesecima brujalo o njoj. Danas novinastvo bez komentara uvažava i gluposti.

Svaki primjeran hrišćanin bi metaforički rekao da su sve “rupe” u savjesti, kao u istorijsko vrijeme „Velikog otpada”, idealno mjesto za Sotoninu crkvu, daleko od svake svjetosti istine. Rupe su takve: što su veće i crnje to i konfornije za đavolju službu.

Upravo, te „rupe” koje je Pajović pomenuo najavit  će duboku političku krizu u ovoj „izbornoj” godini. Umjesto jednostavnog rešenja ubacio je smutnju i zakomplikovao političko stanje, glasanjem za povjerenje Vladi. Za rezultate, odnosno, komplikacije toga djela ispašta građanstvo, poput onih degutantnih izbora za gradonačelnika Podgorice. Takve prizemnosti se nijesu mogle viđeti ni u seriji Mućke. Njegov stranački amblem sa iskrivljenom okukom, treba kao putokaz i zakonom ozvaničiti kao saobraćajni znak za  kružni tok.

Zagledan samo u zvijezde političkog neba Crne Gore, u kome i Bogojević, njegov kandidat za gradonačelnika Podgorice, ima svoje mjesto. Darko Pajović je za kratko vrijeme, (kao da je pohađao neki kurs Zavoda za zapošljavanje), postao praktičar: majstor koji od pozitiva pravi negativ, čineći time i veliki ustupak čaršijskoj “kulturi” koja tvrdi da samo glupi ljudi čitaju knjige, dok oni drugi nemaju potrebu za tim. (Neki dan su državni mediji, kao izolovan primjer, prenijeli da je taj „veliki državnik”  uputio saučešće ambasadoru Rusije povodom tragedije u Rostovu.)

I što bi neke „rupe” interesovale naš Javni servis, kad je i sam „rupa”, jer ga zbog pristrasnosti svi optužuju. Izgleda da kroz našu državu ne prolazi nijedan „Meridijan”, da bi se neke „važne” stvari prikazivale i reprizirale do besvijesti.

Ali, u jednom društvu koga more zemaljske muke, najgore su „rupe” u savjesti, koje imaju, „samo”, „velike ribe”, za kojima je velika potražnja, da bi se dosegao evropski standard, pa one sitnije uopšte ne  primjećujemo. Nekako, naši političari, kao pravednici bez mrlje i mane, predanije rade na održanju vlasti, nego li za dobrobit vlastitog naroda.

Rupa je sinonim i lične savjesti. Ukoliko nije za drugog kopana u njoj se vlasnik može cio smjestiti, kao upućeniji jamski radnik. Marović nam je pokazao da od tako „velike” savjesti pate oni koji upražnjavaju „državne muke”, ali nam nije objasnio šta je stvorilo „velike ribe”, da li velika savjest ili „ropski” državni posao? Kod nas se prvi put pominju „velike ribe” u Vrhobrezničkom ljeopisu, pisanom u XVII vijeku (iz pera Gavrila Trojičanina), kao nemanima koje je Bog stvorio da plove po śevernim morima, ali da ih i kod nas ima u velikom broju to još ni naši državni mediji ne primjećiju.

Razlika između rupskog i ropskog je u tome što je rupsko profitabilnije. Kao što je i njina dubina zavisna od savjesti vlasnika, tako i izgled i lokacija. Što je dalja od istine to je i sigurnija. Dakle, bliža Javnom servisu. One savremenije digitalnim dirigovananjem mijenjaju i vizuelni izgled, ali ne i funkciju. Mogu biti i luksuzne, sa plazma TV-om, keramičkim pločicama iz Španije, namještajem iz Italije, dvorištem od bilećkog kamena, falsifikovanim slikama Lubarde na zidovima. Naš je čovjek može imati i na posljednjem spratu nekog nebodera u Njujorku, ali ona ne može promijeniti funkciju. Potpuno je zavisna od egoizma i egotizma vlasnika, jer u njoj mora da krije od istine sve ono što je od drugih oteo, ali i svoju „srećnu” dvoličnost, licemjerje. Problem je samo u tome, što kad izađe iz nje u zavodljivi svijet zavidnosti, mora svoj pravi lik kriti pod „uobraženim plaštom lukavstva, sastavljenim od sedam opačina”, - kako kažu neke knjige.

I tu počinje „savremena” drama, jer u suprotnosti sa vrlinama i rupe imaju svoju posebnu psihologiju. (Pa šta? Šupljine su takve. U ovom vremenu, mi u zakonima samo njih tražimo. Najveći dio inteligencije je u njima koncentrisan, da je postala statusni simbol „elite“. Rupa ima i u svemiru. I nećemo ići dalje, ostaćemo pri dualističkom stajalištu gnostika, da je ovozemaljska materija, kao i u svemiru, Sotonina interesna tvorevina, kojima ne treba posvećivati pažnju.)

Tako su, zbog poodmaklog stadija pohlepe, počeli nastanjivati Spuž, nekad visoki državni funkcioneri. Klupko se odmotava. Ipak, ista praksa se nastavlja, a kako i ne bi kad ih jednog dana čeka pomilovanje, lično od Preśednika države, kao što je to uradio jednom partijskom aktivisti koji je falsifikovao izborne liste.

Zašto bi, „onda, molim ti se” (kako kaže Ranko T.), sadašnje gradske vlasti Podgorice napuštale decenijski kontinuitet tima koji pobjeđuje na izborima, pa su odobrile gradnju “kontejnera” od 12 spratova pored same obale Morače, tik uz čuveni Hotel Podgorica, pred sam ulaz,  (i uz dvije uličice čiji će trotoarčići dobiti nastrešnicu). Hotel je poznat jer je sačuvao prirodni ambijent, kojeg potpuno devastira novo zdanje. Za temelje takvog zdanja rupa se kopala na dubini od tri-četri sprata, a gradnja nastavila sa velikom užurbanošću, iako je  potpuno neuobičajeno u svijetu da se najviši objekti grade uz samu obalu rijeke (namijenjenu za parkove i šetališta), pa se može govoriti o estetskoj i humanoj izopačenosti, koja će degradirati razglednicu prirodnog i najromantičnijeg dijela grada. Građane su, prethodne godine, za taj poduhvat pripremali tajnim “izmjenama i dopunama nacrtnog plana”, dok su nekakvu skalameriju, koju su nazivali “Transformers”, desetak mjeseci držali na glavnom podgoričkom trgu. Koliko se taj kič od vojnih cerada, točkova i karaserija, uklapao u opšti ambijent stilski uređenog „rimskog trga”, toliko će i nezgrapno novo zdanje u prirodni brijeg Morače, ali dugotrajno.

A Staroj varoši kao da je određena vječita sudbina, od strane „dušebrižne” vlasti, da predstavlja „savremenu” ruinu, okićenu betonskim stubovima, sa nadžidžanim strujomjerima i raštrkanim kablovima na svaku stanu, usred Glavnog grada. Decenijama su bez zaštitnih ograda, brojne, potpuno oronule zidine duž prometnih ulica, prijetnja prolaznicima. Bez krovova, horor-ruševina ima na svakom koraku, sa asfaltom koji prekriva nekadašnje uske kaldrmisane trotoare i ulice, potpuno ravno, od ruiniranog zida do ruiniranog zida, podešenog samo za dvosmjernu jurnjavu automobila. I koliko puta te ulice prekopaše a nijednom se ne śetiše da postave podzemna kabla za struju i telefone.  A da su išta normalno htjeli uradili i sa postavljanjem kaldrme, od oblutaka iz Morače, bi vratili duh varoši. Tako je i rodna kuća najvećeg starovaroškog velikana, vajara Rista Stijovića  decenijama u ruševinama, kao da je u Bejrutu, dok se njegove skulpture kriju u nekoj rupi opštinskog fundusa, do okončanja nekog bezumnog rata i bombardovanja.

Ali, prave se i biciklističke trake. Śetiše se Kinezi, pa i dadoše novac za gradnju. Neće ih biti samo tamo đe su trebale davno biti projektovane i podignute, u novogradskim naseljima na Koniku i „Delta Sitiju“, ali će se u te svrhe starijim dijelovima grada oduzeti preostali trotoari pješacima. Veliki dio trotoara je odavno prepravljen u parkirališta, a ostatak se sada prepravlja u biciklističke staze, tako će građani i onim trotoarima, koji su predviđenim za šetalište, morati ići u koloni jedan po jedan. Oko parka „Šumice“ biciklističke staze su u istoj širini kao pješačke, iako je bilo prostora za drugačiji raspored, s tom razlikom što su pješačke staze uz samu ulicu, pa su prolaznici u sendviču dva prevozna sredstva na vrlo uskom prostoru, što nije bio slučaj ni u jednom selu u Vojvodini prije sto godina.

Tako, poput „Kino Kulture“, nestaju spomenici kulture koji su bili živi dokaz da smo nekad bili u Evropi. Identitet jednog naroda čini ovjekovječena tradicija u vremenu koju svaka kulura mora uvažavati. Patine tradicije nijesu samo prošlost, uspomene ili estetika, već pružaju i neposredan ośećaj dostojanstva, ličnog i kolektivnog postojanja. S toga ih je kao materijalne vrijednosti glupo i procjenjivati, već samo poštovati u sklopu ambijenta u kome se nalaze. Upravo simbolika arhetipnosti tradicije zbližava i humanizuje ljude na najprirodniji način, zbog čega je od neprocjenjive važnosti za društvo. Te specifičnosti su i magneti za turiste.

Naši građani odlično znaju šta je rupa. U nju se kriju kad god treba dići glas protiv devastiranja životnog prostora, kulture, državne imovine. „Kad izdaš pravednika izdao si sebe jer nisi uradio ono što si htio već ono što mrziš.”

_

*Inače, kad smo kod Evropskih integracija, Aleksandar Andrija Pejović, kako se potpisuje, prije političkog angažmana nije imao iza sebe nikakav intelektualni rad materijalizovan u nekom djelu pod bilo kakvim imenom ili pseudonimom da bi na političkoj sceni morao da koristi dva. Zapravo simbolika njegova dva imena nas navodi da bi većeg opravdanja bilo da ga je partija angažovala za ministra Morskog dobra i turizma. Aleksandar je ime jednog od najvećih vojskovođa, a Andrija (slovenizirani Adrijan) je ime njegovog kuvara, koga je Aco Veliki izbacio sa palube broda uvezanog o teško kamenje, pošto je utvrdio da ga je pokrao. Po pseudo-Kalistenu, more u kome ga je, navodno, izbacio, prozvano je Adrijansko – Jadransko more.