Piše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ 25.
12. 2015.
Jedan je
Glavni grad a mnogi kriminalni centri u zemlji. Imamo ih kao festivala. Kriminal
je postao kućni “biznis” i domaća radinost, ali su nam dočeci Novih Godina kolektivni, čak i internacionalni. Obavezno
ih dočekujemo uz inostrane pjevače. Samo nam je njin uspjeh primamljiv da se
ośećamo značajnim i srećnim.
Ovo je
trebalo da bude likovna kritika ali se u našem Glavnom gradu odavno ništa ne
događa na umjetničkom polju izlagačke djelatnosti. Izgleda da DPS-u na tom
planu nedostaju kadrovi, vjerovatno zbog klanova i novopečene masonerije, razmještene
po institucijama sistema, koji kao lešinari vrebaju i poslednju paru namijenjenu
za kulturu. Ispuste priliku samo onda kad prikrivaju tragove svog apsolutizma.
Tako je osvanula i vijest da je dodijeljena Lubardina nagrada, kao najveće
državno priznanje za najbolje ostvarenje u slikarstvu, kao posebnom smjeru
likovne umjetnosti. Dodjeljuje se svake treće godine. Radi bolje informiranosti
o tome uključio sam se na sajt Ministarstva kulture. Kad tamo – ništa. Nema ni
objavljenog konkursa za najveća priznanja u zemlji kod resornog ministarstva. Odustah
od dalje pretrage, po drugim ćoškovima, ali se sjetih brojnih kolega koji su
odlučili, tokom prošlog konkursa, da nikad neće konkurisati za Lubardinu
nagradu jer je tada dobio vajar Pavle Pejović za instalaciju, čime je ova
nagrada izgubila smisao. Instalacije su instalacije i nikad nijesu bile
Slikarstvo. Ali, kao u prošlom sazivu, članove žirija su i u ovom sačinjavale iste
osobe iz istog dijela tabora - „klana“ Pavla Pejovića: N, Gvozdenović, LJ.
Zeković, N. Nikčević i vajar Z. Glamočak. Ko je koga i kako zapošljavao u
AB-revoluciji, ili ko kome šefuje nije teško pogoditi, jer je riječ o prostoj, tipično
lokalnoj, palanačkoj ujdurmi. Ipak se pitam kako i onih tridesetak prijavljenih
slikara (pa i vajara, poput direktora CSU N. Šoškića, koji je konkurisao sa instalacijom,
koja je uz to i plagijat, jer je istovjetna sa jednim radom pokojnog konceptualiste
Toma. K. iz Srbije,) bi obaviješteno za konkurs u ovo digitalno doba, i jesu li
i oni birani kad ih je tako mali broj? U svakom slučaju brojni su, od malobrojnih,
promašili struku pa im je uz poziv trebalo objasniti šta je to slikarstvo, ako
iko iz žirija zna nešto o tome. Posebno zbog toga što je Lubarda jedan od naših
najvećih slikara, koji se bavio slikanjem, jer je nedvosmisleno i u pravom
smislu bio slikar.
Ali, koga je briga za umjetnos i umjetnike kad uvodimo
„nove vrijednosti“, kako skoro u Sloveniji izjavi naš Premijer. Da li se to
odnosi na ono što na Balkanu zovu politikom, ili na deficitarnu kulturu, ostaje
da se uviđa, pošto znamo da su mnoge „stare“ uništene, kao igračke.
Na
skupštinskom zasijedanju poslanik Dritan
Abazović je iznio šokantnu vijest da su korisnici Ulcinjske solane sa svojim
kompanjonima podigli kredit u banci na ime hipoteke na državnu svojinu koju im
je obezbijedio ulcinjski Katastar. Takve kriminalne aktivnosti Katastra nijesu rijetkost.
(Nekad je frapirao i podatak da je Atlas banka uzela kredit na nekoliko
desetina miliona na ime Sajma u Budvi, koji nije njen. A takve informacije,
koje su se uveliko širile u građanstvu, još nikad niko nije demantovao, niti je
kad vođen kakav sudski postupak.) Ali, još nikad niko iz Katastra nije
odgovarao za bilo što, a zbog neupućenosti pritisak javnosti i ne postoji, jer mediji tome nikad
nijesu posvjećivali pažnju, (iako su brojni oni čijih nekretnina nema u
evidenciji). Ali se i na sama ulazna vrata svakog Katastra može mnogo toga nevjerovatnog
čuti od građana što ukazuje na osnovanu sumnju da su neki načelnici Katastra u
vrhu organizovanog kriminala u zemlji, jer mnoge neregularnosti ne mogu biti
slučajne, a ostavke za loš rad izostaju. Kao da su nekakvi instrumenti kriminala
koji su birani po podobnosti za te domaće zadatke, svrsishodne poslove i funkcije, podložne za svaki vid korupcije, na štetu
države, tako da danas ni Ministarstvo odbrane ne zna šta je sve njena imovina već mora
Katastru nanovo polagati na uvid dokaze za svoje nepokretnosti, a kopije istih
su se u prošlosti čuvale u Beogradu, što dodatno otežava postupak, pa je i
običnim građanima vlasništvo Narodne odbrane (kako je nekad bilo registrovano),
postalo Alajbegova slama za decenijski razna prisvajanja i manipulacije, sa čim
se diče oni koji su najviša smetnja društvu.
Postale su primarne grabež i veze*, pa gledano u
globalu, danas pošteni građani mogu reći da su potpuno poraženi ishodom mnogih
događanja poslednjih decenija. Dok se njima deklamuju zakoni, ispod žita
prolaze razni konvoji kriminala, našta ukazuju brojne, tek započete optužnice. (I Sveti Vasilije da je imao poneke komšije aIvane, kao mi danas, nikad
ne bi uspio sagraditi manastir pod Ostrogom. Danas bi u Ostroške pećine, da
nijesu zauzete, uz dil, radije smjestili nešto profitabilnije.)
Sve prevare su kriminal, koji cveta u svim oblastima,
ali kažu: „zakoni su dobri ali se ne primjenjuju“. Zakoni su čisti ali ne vrijede
ako su u prljavim rukama, kao što ni ljudi čistog obraza nijesu potrebni
neljudima. Zavladale su prevare koje bez sankcija prave etički metež u društvu.
Povjerenje i čovječnost se gasi i obeshrabruje. Pa i oni što su dužni svome
svijetu veliki novac, ugase firmu i nikom ništa. Nastave da žive kao kraljevi,
a otpočnu i neki novi biznis kao direktori, kao u onom Hajneovom stihu: „...k’o pobjednik na konju jaše hulja na svom hatu.“ Za sticanje bogatstva, izgleda, dovoljno je
biti bitanga, pa je biti lopov prljavim dušama postala čast a ne samo zanimanje
i unosan „biznis“ u ostvarivanju nekih novih, ličnih „vrijednosti“. . Došlo je dotle da nijedan kulturni događaj ne može da zaokupi toliku
pažnju fotoreportera i novinara kao sudski procesi usled nekog kriminala. Kao
da takvim akterima društva popularnost više raste što je kriminal veći. Sa
ostalim nemoralnim talogom društva oni su i glavni protagonisti rialiti šoua,
pa je prizemnost života postala formula uspjeha, prema kome, zbog velike
popularnosti, trebaju imati respekt i pravne institucije sistema. Popularnost opravdava sve, posebno kod
varvara, kojima svaki vid populizma znači ugled u kome je i Džek Trbosjek važna
karika
Od svih događaja “ozbiljnije” medije, sa automatizovanom
percepcijom, najviše interesuje politikanstvo i izvještaji sa kojekakvih
śednica, a da je to tako govori i čijenica da predśednike Mjesnih zajednica u
Podgorici postavlja Gradonačelnik (partijski službenik), što nije bio slučaj ni
u socijalizmu prošlog vijeka, a o tome nikad građanstvo nije bilo upoznato
preko medija, već su mu se ukazivane samo prouzrokovane štete, rekla-kazala
priče, bez analiza stvarnih uzroka: loših, nedemokratskih propisa koji su dali
legitimnost samovolji funkcionera i kafanskim stolovima đe se odlučivalo. (A
kakvih funkcionera imamo, i dokle su spremni da idu, govori slučaj Marovića.) Tako
su u Podgorici, mimo volje građana, nicale i gradske garaže uz đečiji vrtić kao
legitimna zdanja, poput brojni privatnih zgrada podignuth na mjestima đečih
igrališta i već urbanizovanih površina grada. Za takvo necivilizacijsko
varvarstvo nijedan sud ne može pozvati nijednog pojedinca na odgovornost jer su
propisi dali legitimnos samovolji, te i korupciji, nametnutih partijskih
poslušnika koji su isključili Mjesnu
zajednicu kao regulatora i polugu za ostvarivanje realnih potreba građana. (I
zloupotrebu biračkih spiskova tamo je trebalo tražiti.) Ali su slične
zloupotrebe pojedinaca u službi kriminala i dalje moguće jer su isti zakoni na
snazi, tim prije što Glavni grad nema ni prenos skupštinskih zasijedanja, niti
svoju televiziju, koja bi građanstvo upućivala na stvarna dešavanja. Tako je
Suhik i dalje na visokim funkcijama Podgorice iako mu stranka još nije ni registrovana,
a iz one koja ga je tamo postavila je odavno izbačen. Ali, ništa od toga mu ne smeta da potpiše koalicioni sporazum s
Gradonačelnikom, u ime stranke koja nije ni postojala prilikom poslednjih
izbora. (On je od onih “stručnjaka” koji je pred kamerama opravdavao
nemoralnost partijskog zapošljavanja.) Doduše, za one ispranih mozgova svaka
vijest je za zaborav, pa im ni lista čekanja za ulazak u EU, kao obećanom raju , ne predstavlja
nikakav problem. Zašto sada ne žive normalno, isto je kao i pitati ih ko je i
zašto, pred ulazom u Evropu, početkom devedesetih, odbio reforme Anta Markovića
i dijelio im puške, dok je cvetao šverc, pa nam se put u Evropu odužio na 26
godina, i još će.
Kako je proteklo
svo ovo vrijeme u zadnjih dvije decenije i ko nam može donijeti “nove
vrijednosti”? A bilo je i takvih vremena kada su žabe dizale nogu da se potkivaju,
dok su krmeće uši, ukus i apetit bili u modi, a korito najveći oltar. (Takva zaostalost
u „kulturi“ nekima i sada predstavlja opšte dobro, pa građani od Krmećih bara,
prouzrokovanih raznim klimama, bez kišobrana i čizama, teško mogu od fekalija prići
i ponekim ulazima zgrada.)
Kod nas politika predstavlja i „biznis“, pa je danima
u udarnim vijestima dnevne štampe Svetozar Marović, koji se usko veže za porijeklo
i prirodu biznisa njegovog visokog partijskog kolege Mila Đukanovića, tako da uz
te priče idu i proricanja „eksperata“ koja sve više liče na temu one basne o „žabi
i škorpiji“. Naši novinari se više vole konsultovati i sa grahom nego li sami sagledati
stvarnost, a u njoj se plagijatska krilatica „Rat za mir“, kao supstrat
prošlosti, nastavlja na drugom polju i sa drugim neprijateljima, bez uvijek dušebrižnog
Sveta, jer je ovaj narod i bez njega naučio da žedan prelazi preko vode, - kako
navode neka istraživanja. Naravno, krilatice su u politici samo paravan za
druge radnje. (I lopov kad želi pokrasti nečiji novčanik skrene pažnju vlasniku
na drugo stranu.) Tako je došlo i novo-staro vrijeme da dok se rasprodaje državna
imovina (poput Instituta S. Milošević, Kraljičine plaže, Elektroprivrede) svakodnevno
se i protestvuje pod raznim sloganima, u otvorenoj kampanji protiv ulaska u
NATO alijansu, od čega bi samo Velika Srbija iz Načertanija i prizrenska Velika
Albanija imale koristi. (A svaki šovinizam uvijek traži svoje šanse.)
Ipak, ovaj narod je postao umoran od revolucija i
mitinga, ali mediji uporno posvećuju pretjeranu pažnju samo protestima iako su
oni vaninstitucijalna aktivnost poslanika jedne razjedinjene koalicije koju je
napustio predśednik i dio poslanika. Ali ta kampanja sa čitavim konglomeratom različitih
zahtjeva i zastava (i to sve pod bezkompromisnim spartanskom krilaticom
„Sloboda ili ništa“, koji miriše na soc-realizam), koji su promašili
legitimitet u vremenu i prostoru; je i uhodani obrazac i velika šansa da DPS
utvrdi svoju vlast i pozicije u društvu, a sve zahvljujući propagandnim igrama:
izazivanja straha kod građanstva od retrogradnih političkih struktura društva, grupe
poslanika koji umjesto u Skupštini, za šta primaju plate, stvaraju buku po
ulicama i drugim javnim mjestima, i to sa ponekom kokardom i stranom zastavom u
antifašističkoj i suverenoj Crnoj Gori. (Pa se u opštoj euforiji za narodne
brige, zaboravilo i na pendrekanje automobila i njegovog vozača, odnosno, iživljavanje tridesetak policajaca nad
nenaoružanim nedužnim licem koje se posle mitinga našlo na ulici, zbog čega
niko nije podnio ostavku, niti suspenziju sa posla.)
U duboko podijeljenom društvu podijeljena je i ličnost
ogromne većine građana, tako da svaki ishod promjena ne pretpostavlja kvalitetno
rešenje. Narod dobija što je zaslužio a vlast šansu da nastavi po starom. Tamo
đe rastu mržnje, insinuacije i animoziteti ništa se pametno ne dešava, a svako
rešavanje problema ide u nedogled. U ideološko profitabilnoj ostrašćenosti trijumfuju i omogućuju
uspjeh laži i klevete, pa je to, i van politike, nekima postao glavni zadatak, jer naš najviši problem postala je istina, a zbog nje
počeli smo i od istorije da zaziremo, tražeći u njoj samo ono što nam odgovara,
da dopunimo svoja utiske, ubjeđenja i podvojenosti u nedostatku stvarnih znanja
i realnosti. Neki u tom napajanju ličnih ubjeđenja negiraju i samu istoriju
tražeći spas u kućnoj mitologiji i katunskim predanjima. Takvi se kulturom ne
bave (jer su puni samopuzdanja), niti ona postoji u njinoj svijesti u pravom
obliku, već je kupuju, misleći da se ona nalazi u predmetima u kojima mogu da
se voze, stanuju, oblače, ili sapunjaju,
i šta ćeš više (od konfora), kad se kao šlagort svemu može dodati još i dezodoransa
da kamuflira teški duševni vonj i nepreglednu duhovnu prazninu. A istina je i to da ako ne postoji čovječnost ili vladavina
prava, koju nalaže odgovoran civilizacijski razum i kultura, na društvenoj sceni
stupaju razni potisnuti negativni lični porivi naše psihe koji su od pamtivjeka
zapisani u našim genima, čekajući svoju priliku da se iskažu.
Kao i danas sa EU i NATO-m, Južni Sloveni su od svih evropskih naroda najteže prihvatali odlike civilizacijskog života. Kroz istoriju smo dostignute kvalitete brzo urušavali, što zbog objektivnih razloga koje je diktirao spoljni faktor, što zbog unutrašnje nesloge i političke podijeljenosti. Najbolji primjer, kod nas u prošlosti, za to je vladavina Crnojevića, kada je Crna Gora sopstvenim snagama i bez podjela stremila civilizovanom svijetu, što nije bio slučaj sa mnogim narodima Balkana u to vrijeme. Ali i vjekovna borba protiv Osmanskog carstva je ujedinila i uzdigla Crnu Goru u etičkom i herojskom smislu više od drugih, mada je njeno zaostajanje u svemu drugom bilo konstantno sve do proglašenja kraljevine. Ratovi su je potpuno osiromašili.
Ipak, otkud danas velika podijeljenost društva, ali i etički
metež i nezajažljiva pohlepa, koja urušava državnu imovinu?
Kratak vremenski period nasilničke vladavine
Karađorđevića, koja je napravila duboku političku podijeljenost, nije jedina koja
je ostavila krvav trag na licu Crne Gore, ali je najviše od svih omalovažila
kao državnu tvorevinu. A porive nezajažljive pohlepe koja je danas na sceni,
možda, trebamo tražiti mnogo dalje u prošlosti kad se priroda genetike Južnih
Slovena nesmetano ispoljavala, bez kulturnih barijera nekog uređenog društva, a
kao takva se kroz istoriju, u nekom vihoru vremena, uvijek znala vraćati i oslikavati kroz
psihologiju lica i fragmentima stvarnih djela i događanja ideološki razjedinjenog
društva, kao u doba Karađorđevića i drugog Svjetskog rata.
Da bi smo bolje sagledali genezu svog mentaliteta u
međusobnoj razmjeni sa ostalim činiocima Balkana, i razumjeli kakve gene nosimo
kao nasleđe u psihologiji naše ličnosti (pored onog praroditeljskog,
Adamovog grijeha koji nas čini smrtnim i nesavršenim, kao i onog roditeljskog duha: čojske i junačke Crne
Gore koja nas čini vječnim), trebamo biblijski duboko zaroniti u svoju slovensku prošlost, od prvih
pisanih dokumenata, koji su nastali u ishodu susreta sa civilizovanijim
narodima i državama do čijih granica smo došli u svom pohodu, kada smo počeli naseljavati
ove prostore radi boljeg života, a koji su puni varvarske bahatosti i samovolje. Tada je, radi
dobre zarade i pljačke, bilo važno požrtvovano
vojno najamništvo i nadmetanje, kao danas što je partijski angažman u sprezi sa
kriminalom radi ličnih interesa, kad plen opravdava apsolutno sve,
kao što je to bilo kod prizemne svijesti drevnih pagana. (Izvan stabilnog i
uhodanog civilizacijskoh hoda, neke izgrađene državne tvorevine, divljak je funkcije
pravnog uređenja smatrao ropstvom, kao i danas što neki njegovi zalutali geni
pokazuju tu labilnost, pa im se radi profita bilo lako boriti pod bilo čijom
zastavom koja je donosila profit). U tako podešenim okolnostima, izraženi su
nagoni pohlepe, pa su animoziteti, mržnja i zavist bili jači od razuma. A razum
je neubjedljiv samo tamo đe ga nema dovoljno, kao što je i sam, u tom začaranom
krugu, bez etike ništavan i prepušten nagonima, (kao što je bez savjesti i
etike svako junaštvo varvarski čin).
Tako su se Sloveni borili za i protiv Vizantije, kao
što su od nje prihvatali i odricali se hrišćanstva proklamovanog iz njenih
zvaničnih crkava i priklanjali se raznim jeresima anatemisanih od Romanske i
Latinske crkve. Kako navode istorijski izvori, pagana je na Balkanu, u velikom
broju, bilo i u XVII vijeku. Najveći dio stanovništva na Balkanu bili su poluvjerci
i dvovjerci (pravoslavci su u Crnoj Gori i danas podijeljeni: jedni idu u
Crnogorsku a drugi u Srpsku Svetosavsku crkvu), koji su objedinjavali paganske
i hrišćanske običaje. Paganske su teško odbacivali a hrišćanske teško
prihvatali, i tako vijekovima. Razlog tome je i taj što su se crkveni kanonski
obredi vršili na latinskom ili staroslovenskom jeziku koje narod nije dobro
razumio, a time nije ni mogao iskreno prihvatiti. (Mnoge
važne paganske svetkovine su i danas upisane crvenim slovima u crkvenim
kalendarima, ali sa imenima hrišćanskih svetaca.) Kasnije su dvovjerci prozvani
„poturi“, dolaskom osmanlija na Balkan, jer su isti često prihvatali i islam. Veliki
dio naroda prihvata islamsku vjeru zbog progona kanonskih crkava, pa je moguće da
su u Crnoj Gori, „poturima“ zvali i Vlahe (bogumile) koji su u Cetinjskom
polju imali crkvu (Vlaška crkva) koja je postojala i prije nego što su
Crnojevići izgradili Cetinjski manastir. (Turci su osvajanjem Vizantije od nje preuzeli i
sprovodili iste obaveze u oblastima nad kojima je imala jurisdikciju, ali sa
tom razlikom, da je Slovenima moguć najveći napredak u društvu ukoliko prihvate
Islamsku vjeru. Osmanlije su u vojnu službu, angažovale regrute iz redova
dvovjeraca, a ne pravih hrišćana, po crkvenom vizantijskom kanonu, kao što je
to radila i Vizantija, a u Crnoj Gori Crnojevići. Hrišćanstvo je bilo
povlašteno a hrišćani pošteđeni od vojnih obaveza, pa u Grčkoj nije dolazilo do
prelaska hrišćana u islam. Ali, Turski janjičari su mogli doći i do najvećih državnih
položaja ukoliko postanu muslimani.)
Da bi bio od koristi svojoj državi i potomcima, vizantinac
Teofon zabilježio je u svojoj „Hronici“ da je Justinijan 691-692.godine, regrutovao i naoružao 30 hiljada Slovena pod nazivom „Prekobrojna
vojska“. Za starješinu te vojske postavio je Slovena sa imenom Nebula. „Svu tu
vojsku pokrenu da ga brani od Muhamedovih Arabljana koji su sa juga nadirali na
Vizantiju“. U prvo vrijeme Sloveni su sa Romejima (kako su nazivali Vizantijce)
poražavali Arape, ali Muhamed posla vođi Slovena ćup pun novca, i sa njim mnoga
obećanja, te ga tako pridobi da prebjegne u njegovu vojsku sa još 20 hiljada
Slovena. Hroničar Teofon bilježi i da je to razlog što se sva ostala vojska
Romeja razbježala pred naletomArapske vojske koju je predvodio Muhamed, zbog
čega je Justinijan pobio ostatak Slovenske vojske zajedno sa njihovim ženama i
đecom u mjestu kraj mora, tada zvanom Leukata, koje leži u Nikomedijskom
zalivu. Ali, tog istog Justinijana kada je Leontije zbacio sa vlasti, uz pomoć
Slovena i Bugara vratio se ponovo na presto.
Ništa veći hrišćani Sloveni nijesu bili ni onda kad su
im vizantijci sačinili ćirilicu i naučili ih, pored hrišćanske vjere, da čitaju
i pišu na svom jeziku. (Ali, Kanonsko Vizantijsko pravoslavlje dobija pravi
zamah na Balkanu, tek poslije prevoda Biblije, na narodni jezik, od Đ.Daničića
i V. Karadžića.) Zapravo, za svo vrijeme trajanja Vizantije, na Balkanu je
narod bio ogrezao u paganstvu koji se radije okretao bogumilima i katarima
(srodni po ideologiji pavlikijanima i manihejstvu, jeresima poniklim u samoj Vizantiji)
nego li Vizantijskoj (tada zvanoj Romanskoj) crkvi koju je proklamovala carska
kruna. A upravo su ti jeretici, na Balkanu, držali samo sebe za hrišćane, a
Romejske i Latinske crkve za Sotonine tvorevine, kao i sve što je državna
tvorevina. Ovo se lako može utvrditi iz najstarijeg Sinoda pravoslavlja, kod
Južnih Slovena, u slovenskoj redakturi, koji se čuva u manastiru Sveta Trojica,
kod Pljevalja. (Sinodi pravoslavlja su zvanični izvještaji Vaseljenskih sabora,
sa lokalnim elaboracijama stanja u zemlji i vazalnom okruženju Vizantijske
carevine.)
Happy
2016!
-
*Otvorili nakakav biznis vuk, lisica i magarac, ali im
usfalilo radnika. Ode prvo vuk da ih potraži, ali poslije nekoliko dana se
vrati. Pitaju ga lisica i magarac je li koga
radnika našao, a on im se razočaran požali da je u narodu mnogo više
vukova nego što je i on sam i da nikog nije mogao da pridobije za biznis. Posle
njega ode i lisica da traži radnike, ali se i ona vrati ne obavljenog posla.
Kad su je pitali zašto nije mogla nikoga naći za rad, ona im reče da je sve
učinila što je mogla: lagala i obećavala ali niko da se prihvati posla. Posle
nje ode i magarac u narod da tražiti radnike za biznis. Poslije sat-dva vraća
se on obavljenog posla i svojim začuđenim ortacima objasni: „ Ma tamo su sve
moji školski drugovi.“
No comments:
Post a Comment