Krizna pamet i hilava politika

Piše: Bratislav Bato Medojević  30. 01. 2013

Da li zbog hladnih zimskih dana ili prezasićenosti teškom realnosti, kulturna događanja u Podgorici gotovo da ne postoje. Dobro plaćeno Nacionalno pozorište tezgari sa alternativom, a Centar savremene umjetnosti je iz Galerije Dvorac Petrovića preselio izložbu Egipatske moderne umjetnosti, trista metara dalje, u Galeriju Centar, pa su građani Podgorice, pored čitave prethodne godine, mogli nanovo da uživaju u nadgledanju paučine ove izložbe – cijeli mjesec. Ali, danonoćno radi kablovska televizija, a na njoj se moglo viđeti i skorašnje skupštinsko dosađivanje. A, kad je tako, ponuđeno ne treba odbijati, pa taj vidan sadržaj programa, kao zamjenu za duhovna događanja, treba ponekad i kulturološki opisati, jer je politika postala glavni kreator kulture, a mediji njen najvažniji izvođač – slika i prilika.

Pored uobičajenih optuživanja da je DPS od svog osnivanja arhont i demijurg svih kriza u Crnoj Gori, dogodilo se i nešto novo. Poslije nešto više od dvije decenije postojanja, Vlada je Skupštini predložila na usvajanje “krizni porez” na dohodak, što je ona i usvojila glasačkim tijelom iz sopstvenog resursa. Većina iz opozicije je negodovala, kao uvijek, uz tvrdnje da pozicija sve ono što lično nema lako kupuje o državnom trošku, jer je korupcija za nju još uvijek nepoznanica kao Jaldabaotu Svijet Svjetlosti, a “palih anđela” nikad nam nije moglo faliti od Nikšića do Andrijevice, đe se kane ponoviti opštinski izbori. “Ne umijemo” da se pretvaramo, pa lako od tuđeg napravimo svoje, i onda se „čudimo” za nerazumijevanje onih, lošije uhranjenih, koji pretenduju na vlast, a ne tamane baš sve što je državno. Pa je predlagano da država prvo naplati zaostale poreze, a tek potom krene u dodatna oporezivanja građana. Ali, kao vazda, uzalud logika, patriotizam i pravda u međusobnom optuživanju koja često izlaze iz okvira utvrđenih tema, čija ishodišta u prizoru oštrih skupštinskih polemika znaju često da odu u krajnost i podśete na riječi čuvenog skitskog filozofa Anaharsida, kad mu je jedan Atinjanin prigovorio za loš identitet: “Meni je domovina na sramotu, a ti domovini”. Iako se to često podrazumijeva, ipak, to se u našoj skupštini još nije reklo, ali slika je jasna: država sa svojim patrimoniumom, u koji se ubraja svaka skupština, od lokalnog do državnog nivoa, bez jasno izgrađenog identiteta, iskrenog patriotizma i poštenja, je kao bure bez jedne dūge (drvenog rebra), pa se čini, da su sva minula identitetska obilježja Svijetle Crne Gore i njene istorije samo u vlasništvu Preśednika državne skupštine, jer su mu postavljeni na rever, odakle se odavno niđe ne pomjeraju, osim, kada je preśednik države u pitanju.

Ovaj početak skupštinskog zasijedanja otkriva da konfrotacija Crne Gore, i ove godine, opet zauzima zalet zbog loše vladavine prava, a sastoji se u oprečnostima na svakom polju ljudskog djelovanja, od kulture, privrede do politike, pa se može reći da je naša politika kilava ili hilava, jer ne rešava ni goruće društvene probleme. Kao i sve prethodne rasprave, ova je tekla u nedogled iako se zakoni po evropskim standardima, ukoliko se ne zaobilaze, samo prepisuju i usvajaju. A, za to je razlog jasan: gube se privilegije i ograničava svaka sila van vladavine pava. A, zašto opozicija na tom polju ne čini više, znači da joj, usled nečeg, nedostaju dobri kadrovi kao i poziciji.Tako da u Skupštini najčešće slušamo deklamacije sa kojima nam, dobro plaćeni poslanici, često liče na osobe koje (ispravljaju) krive čivije u atomskoj centrali. (Koliko je kilogram novih eksera na tržištu, radi bolje procjene produktivnosti, to ne znam?). Ima i onog: ja u klin ti u ploču, kao kod rotirajućih ministara. A, da bi se što duže odložila primjena mnogih zakona, radi se preventivno – njino podnošenje na usvajanje se nevoljno protežira i teče u nedogled kao tehničko pitanje, ili se ekspresno izglasavaju, poput “kriznog poreza”, od kojih trpe samo građani na čiju štetu su ultraprivilegovani stekli enormna bogatstva a ovim zakonom su zaobiđeni. Ipak, pozicija samozadovoljno trlja ruke hvaleći svoje uspjehe kao najbolje od najgoreg, dok dio opozicije, NVO sektor i Sindikat, sa pravom otvoreno pokazuju svoje nezadovoljstvo učinjenim, o čemu govore brojni štajkovi glađu, u državi koja se može predstavljati svijetu kao manji siromašni region razvijene Evrope, ali i kao bogata Amerika iz koje se, na godišnjem nivou, iznose iz zemlje milijarde eura preko privatnih računa, što smo čuli u ovom poslednjem skupštinskom zasijedanju, na kome je preśednik Vlade nekima postao glavna preokupacija i noćna mora, ali, alfa i omega u inspiracijama za svakakve priče o lošoj vladavini prava. A kada se pregledaju sve dnevne novine, različitost pogleda je sve upečatljivija – kao da se ne živi u istoj državi. Lišene demokratske artikulacije različitosti, zadrtih principa je najviše.

Svijest je stvar percepcije. A, možda je gledanje na poročno okamenjenu stvarnost samo stvar ličnih iluzija, ili nekakvog aporema koji može biti i nominalističke prirode, kao što to prezentiraju portparoli “istina”, kojih u medijima nije ništa manje nego li u politici. Jer, kad bi i našu epsku domaću riječ pleme preveli na keltski jezik dobili bi naziv – teuta. Pa bi: “Teuta moja snom mrtvijem spava”, potpuno promijenila smisao i Njegošu.

Naš problem je baš u tome što je i bahatost kao vid krute i svojevoljne teomorfne svijesti (izigravanja boga) kulturološki problem koji smo naslijedili iz svoje avlije, ali i mnogi drugi novijeg datuma koji ispod plašta promovišu disidentna ponašanja (šovinizam, diskriminaciju, mnoge kriminalne kodekse ponašanja, varvarsko partijske propozicije – primitivne vrijednosne diferencije), što centre moći (koji nijesu samo na adresi crnogorske vlade) favorizuje za premonstratore anti-kulture, koje su kao projektovan odraz ukupnog destruktivnog stanja postale kreatura samih kreatora. Za neka od njih nas i Evropa opominje. Dodamo li tome da se i pojam “domovina” različito tumači, dolazi do potpune strukturalne identitetske pometnje – za koju se može reći i da je samo Vlada kriva i njene institucije, ali ni tada ne bismo rekli sve. Nasleđa iz prošlosti su, takođe, velika.

Po onim, ne tako davnim iskustvima na Balkanu, meni se čini da je prvi političar bio Sotona. Zbog nje je i strmeknuo na zemlju. I, od kad je u Hyle on izigrava boga, i svojski se trudi samo za svoj materijalni svijet Tame i svoje istomišljenike.

Bez bitnijih rezultata funkcionalnost državnih institucija je odavno zabrinjavajuća pa se stvorio fenomen da (pored opozicionog stvaranja jedinstva) pučanstvo koje je većinski nekad bilo za rat, sada osviješćeno zastupa ispravnost vladavine prava i ugroženost kulture, privrede i civilizovanosti, nasuprot režimski superiornoj antikulturi, koja ne vodi ispravnu brigu o svojim građanima već samo o samoj sebi. Ona danas traži (bržu) pravdu na putu za Evropu, umjesto obrnuto. Dijametralno suprotni: tradicionalni i moderni; konstitucionalni i antikonstitucionalni vide problem u antikulturi, isto što i Ujedinjena Evropa u sistemu državnih institucija, stavljajući ih time (prividno) u istovjetnu ravan, suprotnu od one prije osamostaljenja. Ugroženost fakultetski obrazovanih ljudi ovu pojavu čini više značajnom. Ali je Evropa kao proces već postala nezaustavljiv pobjednik i ako je pozicija spremno dočekuje odugovlačenjem i sitnim ustupcima i deklamacijama, pa je za očekivati da će mrzovoljnost pozicije prema gorućim, nastupajućim, problemima biti sve očiglednija. Ipak, najavljeni budući protesti građana će imati mnogo višu težinu, od manje razumljivih partijskih okupljanja, u očima građanski nastrojene Evrope, pa je i njena solidarnost na tom polju neminovna, od čega stranke na vlasti već strepe, što objašnjavaju nagle izmjene predloga zakona, kakav je bio i „krizni porez“, tako da se neće oporezovati svi dohodci već samo oni iznad prośeka, što se, ipak, može tumačiti kao očajnički potez koji ne rešava pravi problem. Kao što neće biti ni brzog oporavka, jer kada se misli stranački usko, i računa samo na investicije, kao do sada, pravog rešenja nema za potpuni kolaps privrede, odnosno privatizacije. A, kuda je novac od nje sve završio neće nam pokazati opozicija, već vrijeme.

Ali, vrijeme neumoljivo protiče. A svako vrijeme ostavlja svoj trag na istorijsku svijest naroda. Ti tragovi nam govore o njenom razvoju koji joj stvara jasan identitet ili zatire, čime je najviše ugrožena opšta kultura, jer se, upravo, od te istorijske svijesti održava. Tako su i po najvišim zabitima, u ovo zimsko doba, umjesto vukova zavladali “hajduci” kojima nije daleko da i tamo otimaju sa državnih električnih vodova, pa su mnoga domaćinstva pretrpljela veliku štetu jer su njini krajevi ostali danima bez električne energije.

Kultura se održava istorijskom sviješću i suprostavljena je nagonima i haosu pohlepe. Ona se ne prenosi genima već nesvjesnim vaspitanjem koje dobija preko ponašanja, (od familije do javnih ličnosti,) tako da u tome, nekad, ni škole ne mogu mnogo pomoći, kao što to ne može ni fingirana stvarnost režima jer je često uvredljiva i za, (kako rekoše na zasijedanju) ovčiju inteligenciju. Ali i ona je naslijeđena ili falsifikovana novotarijama kakvih možemo viđeti i u Skupštini. Uzalud su u njoj puka optuživanja kad je grešnika i krivaca  na sve strane. Pa se i po gnostičkom pra-produktu Sofijine Pogreške može reći  da i nije taj famozni Milo kriv baš za sve probleme u društvu, jer nije ni toliko svemoćan, niti je početkom devedesetih iskvario neku idealnu sredinu od koje je mogao mnogo šta pozitivno naučiti. Najviše se dopadao svima kada je rušio vlast ili odobravao ratni pohod na Dubrovnik. A kad je bio protiv bombardovanja svoje države, mnogima se nije sviđao. Kao nekad, i sad nam ga eto. Evropa u njega vjeruje, jer je imao hrabrosti da se suprostavi Miloševiću. Ipak, kao i uvijek, jednima je velika nada, a drugima razočarenje, kao što je i do sad bilo. Ništa novo. A, na uspjehu može zahvaliti mnogima iz opozicije. Ipak, svo vrijeme njegove vladavine najbolje oslikava strukturu mentalne crnogorske stvarnosti u kojoj je “zemlja čuda” preinačena u “zemlju anomalija”, neravnomjerno, ali zaslugom svih u opštoj disharmoniji društva. Pa je dodatni problem i taj što se konsoliduju mahom oni slojevi društva kojima crnogorska državnost smeta, na čemu se ima biti zahvalno, najviše, vladajućim strukturama. S obzirom na njine preokupacije, ostvareni su rezultati kakve imamo.